Poštovani g. Josipe Blaževiću,

pročitavši Vaš članak pod naslovom "Waldorfska pedagogija" (objavljenom u "Veritasu" br. 10/2004), kao odgojitelj predškolske djece, sa završenim trogodišnjim seminarom iz waldorfske pedagogije, bio sam potaknut ukazati na niz netočnosti koje ste iznijeli u Vašem članku.

Prije svega, s obzirom na sadržaj teksta, mislim da bi prikladniji naslov bio "Stav Katoličke Crkve o antropozofiji", nego što je postojeći, jer o samoj waldorfskoj pedagogiji gotovo da i nije bilo riječi, osim Vašeg nespretnog interpretiranja Steinerovog nauka i njegove suovisnosti s waldorfskom pedagogijom, na što svakako imate pravo.

Iz vaših riječi dalo bi se zaključiti da niste dovoljno upućeni u tematiku o kojoj pišete, kao i to da se služite napola-prožvakanim podacima, poluistinama ili neistinama, dajući subjektivan pečat nečemu s čim se a priori ne slažete, a sve zajedno u ime ISTINE, dakako. Konkretno, otkud Vam pravo da euritmiju definirate kao svojevrsni zapadnjački oblik yoge? Uče li se na euritmiji asane, pranajame...? Zasigurno ne! Euritmija i nije zamišljena kao puka tjelovježba, za što u waldorfskim školama postoji drugi predmet koji se zove bothmer gimnastika - za Vašu informaciju. Euritmija je umjetnost pokreta te predstavlja oblik izražavanja tijelom kojim govor i glazba postaju živi i kroz izveden pokret vidljivi. Euritmijski pokret je vidljivi izražaj unutarnjeg doživljaja - on je isto toliko zakonit, koliko govor ili glazba, čiji elementi (glasovi, tonovi, ritmovi, intervali itd.) bivaju euritmijom za osjetilo oka i uha istodobno dovedeni do opažaja. Njihovo je oblikovanje isto toliko individualno kao i oblikovanje govora i glazbe. Euritmija se koristi uglavnom klasičnom glazbom kao i književnošću svjetski priznatih književnika, a u waldorfskoj školi je zastupljena kao umjetnički predmet.

Nadalje, kroz cijeli tekst dr. Rudolfa Steinera i njegovo učenje stigmatizirate kao teozofsko, iako se on javno ogradio od Teozofskog društva. Istina je da je Steiner bio glavni tajnik novoosnovane njemačke sekcije teozofskog društva. Iako je smatrao da bi to mogla biti prepreka za njegovo slobodno djelovanje, Steiner je pretpostavio da je društvo u to doba jedini forum na kojem može iznijeti svoje misli. Steiner nije preuzimao ni od koga svoje postavke. On, za razliku od dogmatskih, za tradicije vezanih izjava koje ne istražuju pozadinu, crpi svoje spoznaje iz duhovne stvarnosti i iz duhovnog bića čovjeka, "promatrajući" ga izravno. Pod tim se ne podrazumijevaju nebulozni, mistični doživljaji, nego znanstveno egzaktni put vježbanja koji je objasnio u svom djelu "Kako se stječu spoznaje viših svjetova?".

Njegov najvažniji cilj je bio: otkloniti sve što dolazi iz misticizma i spiritizma i što zasjenjuje duhovni svijet modernih ljudi koji razmišljaju. Za istraživanja u duhovnim znanostima Steiner je tražio isto tako jasne i precizne metode promatranja koje se same po sebi primjenjuju u prirodnim znanostima.

Uzelo bi previše mjesta kad bih krenuo u analizu Vaše pojednostavljene prezentacije Steinerove antropologije, koja se u Vašem tekstu banalizira do bizarnosti (citiram: "Bića puno uzvišenija od čovjeka koja su bila posrednici ovog evolutivnog procesa, Steiner naziva "duhovna hijerarhija"; "Ali Arimane su ih gurnuli prema čisto znanstvenim ciljevima, pa su se tako postupno pokvarili i inicirali"; "U ovom konkretnom trenutku 'duhovna hijerarhija' imenom Krist sišla je u tijelo Isusa iz Nazareta" itd.). Vi, koji tako olako koristite termin pseudoznanstveno, pri čemu se naravno pretpostavlja da znate i što je to znanstveno, trebali biste znati da je prva pretpostavka znanstvenog pristupa da se stvari promatraju po sebi, a ne u odnosu na sebe. Jednostavnije rečeno, objektivno, a ne subjektivno. Uz najbolju volju, nažalost, za Vaš tekst ne mogu reći da je objektivan.

Što se tiče Steinerove slike Krista neka bude rečeno da je Isus Krist za Steinera Sin Božji koji je postavši čovjekom došao na Zemlju kao spasitelj i otkupitelj čovječanstva. Ako se Steinerova slika i ne slaže u potpunosti sa slikom Krista Katoličke Crkve, ipak ne možete govoriti da ona nije kršćanska. Svoje kršćanstvo Steiner je potvrdio djelima (antropozofska medicina, biološko-dinamička poljoprivreda, organska arhitektura, zdravstvena pedagogija, euritmija...). Dao je poticaj za stvaranje waldorfske pedagogije koja je osmišljena tako da može odgovoriti prije svega na potrebe djeteta (pristupajući mu kao tjelesnom, duševnom i duhovnom biću), a ne na zahtjev materijalistički orijentiranog društva koje se klanja svom bogu - moći i novcu.

Steinerov svjetonazor nije, kako Vi to kažete, prividno kršćanski i prividno dijaloški.

Waldorfska škola, koju je osnovao Steiner, škola je otvorenih vrata, spremna na dijalog jer, između ostalog, omogućava svim vjerskim zajednicama da, u skladu sa svojim uvjerenjem, organiziraju vjersku nastavu, pri čemu se njihovo pohađanje može odrediti od strane roditelja, prema vjerskoj zrelosti ili izborom samih učenika. Upravo to i jest razlog zbog kojeg je waldorfska pedagogija prihvaćena u cijelom svijetu.

Steiner vrlo jasno kaže: "Duhovna znanost kako ju mi doživljavamo ne teži stvaranju neke nove religije" i "Duhovna znanost ne želi nadomjestiti kršćanstvo, ali želi biti instrument preko kojeg se može spoznati kršćanstvo".

Molim Vas da sukladno Zakonu o medijima objavite ovaj demanti u Vašem cijenjenom listu.

S poštovanjem,

Poštovani g. Čuletiću!

Najprije, zahvaljujemo na Vašem pismu, jer ste njime omogućili našim čitateljima čuti i onu "drugu stranu" što je, bar se nadamo, pravi put do otklanjanja, kako Vi prigovarate, "poluistina ili neistina", te do postizanja "cjelovite istine". Ako smo u prilogu "Waldorfska pedagogija" ostali nedorečeni, ovdje to sada želimo dopuniti. Waldorfska pedagogija u svome alternativnom pristupu djeci, naša je opaska, ima puno pozitivnih elemenata koje želimo pohvaliti, kao što su razvijanje dječje kreativnosti, uvažavanje osobitosti svakog pojedinca, povratak prirodi, usklađivanje umjetnosti, znanosti i religije, osvješćivanje duhovnih elemenata u procesu odgoja, kao i odlučna borba protiv materijalizma kao "strašnog kneza našeg doba", i da dalje ne nabrajamo, ali zbog Steinerovih kontroverznih ezoterijsko-gnostičkih učenja, krivotvorenog kršćanstva, opetujemo zorno istaknutu poruku našega priloga na koji se Vi oglašavate demantijem, a iza kojeg i dalje stojimo: "Katolička djeca nemaju što tražiti u Waldorfskoj školi". Naravno, Vi kao waldorfski odgojitelj s našim se stavom ne slažete, prigovarajući nam da zbog "pojednostavljene prezentacije Steinerove antropologije" koja se, po Vašem sudu, "banalizira do bizarnosti", pri čemu prosuđujete da za naš tekst ne možete reći da je objektivan. Predbacujete autoru članka da nije "dovoljno upućen u tematiku o kojoj piše", kao i to da se "služi napola-prožvakanim podacima, poluistinama ili neistinama", itd.

Iskreno priznajemo da nismo verzirani u ovoj materiji koliko i Vi "kao odgojitelj predškolske djece sa završenim trogodišnjim seminarom iz waldorfske pedagogije", ali smo ipak, makar i samo "napola-prožvakali", neke sadržaje prenijeli iz, neobične li koincidencije!, upravo od Vas preporučene kao meritorne Steinerove knjige: Kako se stječu saznanja viših svjetova? (prevoditelj i izdavač Slobodan Paunović, Beograd, 1989.), za koju kažete da je "znanstveno egzaktni put vježbanja". Iako smo čitali istu knjigu, bit će da smo došli do oprečnih zaključaka. Vi njezine sadržaje nazivate ZNANSTVENIMA, a mi pseudoznanstvenima, što Vas, očito, vrijeđa. Zato pred čitatelje podastiremo tek nekoliko navoda iz spomenute knjige, bez ikakvih komentara, pa neka oni sami prosude koliko je u Steinerovim učenjima "znanosti", a koliko "pseudoznanosti":

"U svakom ljudskom biću drijemaju sposobnosti, uz pomoć kojih on sam može steći saznanja o višim svjetovima. Mističari, gnostičari i teozofi su oduvijek govorili o svijetu duša i o svijetu duhova, koji su po njima isto tako stvarni, baš kao i svijet koji možemo vidjeti golim okom i opipati vlastitim rukama. Onaj koji ih sluša mogao bi u svakom trenutku sam sebi reći: i ja mogu spoznati ono o čemu oni govore, ukoliko razvijem određene snage koje danas još uvijek drijemaju u meni. (...) Od kada postoji ljudski rod, oduvijek je postojala takva obuka, u tijeku koje bi oni pojedinci koji su raspolagali višim sposobnostima, usmjeravali one koji su za njima tragali. Takva obuka naziva se tajnom obukom, a uputstva koja se dobivaju nazivaju se tajnim ili okultnim" (str. 17).

"Prirodan je zakon među svim iniciranima da ni jednom čovjeku ne uskrate znanje koje mu pripada; ali isto tako postoji i prirodan zakon koji kaže, da se okultno znanje ne smije pružiti onome tko za to nije pozvan" (str. 19).

"Svatko tko ima iskustva na ovom polju, zna kakve sposobnosti već u svom djetinjstvu pokazuju oni koji kasnije postaju okultni učenici. Ima djece koja sa uzvišenom strepnjom gledaju na izvjesne cijenjene osobe. Njihovo strahopoštovanje prema ovim ljudima zabranjuje im da, čak i u najskrovitijem kutku svoga srca, dopuste sebi ma kakvu kritičku ili suprotstavljenu misao. Takva djeca odrastaju u mladiće i djevojke, koji se osjećaju sretnima kada mogu promatrati bilo što što ih ispunja strahopoštovanjem. Mnogi okultni učenici dolaze iz redova ovakve djece" (str. 20).

Po sudu nekih kritičara Waldorfske škole, upravo ovi kriteriji služe za selekciju djece koja će kasnije biti inicirana u Steinerovu okultnu doktrinu.

"Tko god traga za višim spoznajama mora ih oživjeti u sebi" (str. 22).

"Osoba koja juri od jednog do drugog utiska iz vanjskog svijeta, koja sve vrijeme traži razonodu, ne nalazi put ka okultnoj nauci" (str. 25).

"Učenik se upućuje na to da u svom svakodnevnom životu izdvoji trenutke u kojima će se u miru i samoći povući u sebe" (str. 26). "Usred tišine nešto počinje da mu govori. Ranije bi on to čuo samo preko svog uha, a sada to doživljava u svojoj duši" (str. 36). "Ovakav život duše u mislima, koji se sve više širi u jedan život u duhovnoj stvarnosti bića naziva se gnozis ili duhovna nauka, meditacija. Meditacija ove vrste jest sredstvo za stjecanje nadčulnih spoznaja" (str. 37).

Otvaranje vrata "višim svjetovima" predstavlja i susret s njihovim stanovnicima o čemu Steiner piše: "U višim svjetovima ima i bića koja se nikada ne utjelovljuju fizički, a njihove boje su često predivne, mada često i užasne. (...) Kada čovjek jednom stekne sposobnost gledanja duhovnim očima, on tada prije ili kasnije nailazi na gore spomenuta bića, od kojih su neka po rangu viša a neka su i niža od čovjeka, to su bića koja nikada ne dolaze u fizičku stvarnost" (str. 52).

"Inicijacija (posvećenje) je najviši stupanj ezoterične obuke" (str. 69). Učenik koji je izdržao kušnju ima pravo na inicijaciju, odnosno, pristupiti "hramu više mudrosti", o čijem sadržaju Steiner ne želi reći ništa pobliže, osim napomene: "Ono na čemu treba ustrajati, često se izražava riječima da okultni učenik mora položiti 'zakletvu' da neće 'odati' ništa iz okultnih učenja" (str. 79).

Dalje Steiner izlaže postupke razvoja "organa duše" na osnovi okultne anatomije duha (otvaranje čakri, usp. str. 106), kao i učenikovog susreta s "čuvarem praga" koji mu otkriva istinu o njegovim prijašnjim životima (reinkarnacija, usp. str. 172-173) i djelima iz prijašnjih života (karma, usp. str. 174, i dalje).

Poštovani g. Čuletić!

Vi ste upravo navedene postupke, opisane u spomenutoj Steinerovoj knjizi ocijenili kao "znanstveno egzaktni put vježbanja", a mi pseudoznanošću, odnosno, gnozom. Gnoza se uvijek predstavljala kao tajno, ali od svih religija uzvišenije znanje, koje vjernicima želi pomoći da bolje razumiju i žive vlastitu vjeru, što potkrepljuju i same Steinerove riječi: "Duhovna znanost ne želi nadomjestiti kršćanstvo, ali želi biti instrument preko kojeg se može spoznati kršćanstvo". To su pretenzije svih suvremenih neognostičkih i orijentalnih učenja, od Transcendentalne meditacije, preko joge, pa sve do pokreta Sai Babe. Svi oni "žele pomoći kršćanima" da "dublje" (d)ožive vlastitu vjeru. Obilježje gnoze je sinkretizam lišen svake institucionalnosti i dogmi, pa otuda i "slobodni kršćanski vjeronauk" u Waldorfskim školama. Od čega je to potrebno "osloboditi" kršćanski vjeronauk, ako ne od dogmi institucionaliziranih kršćanskih Crkava? "Duhovna znanost kako ju mi doživljavamo ne teži stvaranju neke nove religije" (R. Steiner). Gnoza doista ne stvara nove religije, nego rastače postojeće.

Iako se učitelji waldorfske pedagogije u javnosti ograđuju od povezivanja Steinerovog svjetonazora i njegove pedagogije, iznenađuje g. Mario, Vaše solidno poznavanje Steinerove filozofije. Oprostite na našoj znatiželji, ali bismo Vas rado upitali, jeste li Steinerovu filozofiju izučavali u sklopu programa redovite izobrazbe waldorfskih pedagoga ili, kao hobi, za svoju dušu?

Na Vaš demantij pokušat ćemo se osvrnuti u nekoliko slijedećih točaka.

1. Naslov. Smatrate da bi "s obzirom na sadržaj teksta" našeg priloga o waldorfskoj pedagogiji bio prikladniji naslov "Stav Katoličke Crkve o antropozofiji" nasuprot postojećem "jer o samoj waldorfskoj pedagogiji gotovo da i nije bilo riječi". Da, istina je, o waldorfskoj pedagogiji govorili smo vrlo kratko. Ali jasno i glasno. Sadržaj možemo ponoviti u samo jednoj rečenici: Katolička djeca nemaju što tražiti u waldorfskoj školi! Naslovom smo željeli svratiti pozornost čitatelja na smisao i na sržnu poruku našeg članka. Zbog ograničenog prostora nismo mogli reći ništa više, a zbog neupućenosti većine čitatelja o korijenima waldorfske pedagogije, smatrali smo korisnijim započeti ga povijesno: s prikazom teozofije, antopozofije, a potom ga završiti s waldorfskom pedagogijom koja se iznjedrila na antropozofskim koljenima. Nažalost, i Vaš demantij pati od iste boljke koju nama prigovarate. Umjesto elemenata u prilog Waldorfskoj školi i Vi ste se ograničili na ispravljanje, u našem prikazu tek sekundarnih i usput spomenutih sadržaja: teozofije, euritmije i antropozofije.

2. Euritmija. Slažemo se s Vama glede prikaza euritmije i u njoj doista vidimo puno pozitivnih elemenata. Njezinom usporedbom s jogom nismo imali namjeru ustvrdili ništa negativno. Ali, upravo to što, kako Vi pišete, "euritmija i nije zamišljena kao puka tjelovježba" daje nam za pravo da u njoj prepoznamo "svojevrsni zapadnjački oblik joge", budući da ni joga nije "puka tjelovježba", nego praktikantu posreduje uvid u dublju duhovnu stvarnost "viših svjetova", pri čemu su postupci koji se primjenjuju (bilo asane i pranajame u jogi, ili sakralni plesovi u euritmiji) potpuno sporedni. S obzirom na Steinerovu naklonost prema jogi, zašto bi se unaprijed nijekao njezin utjecaj na njegov opus? No, ovo je ionako naša sporedna teza.

3. Rudolf Steiner. Istina je, što Vi pišete, da se Steiner (otac antropozofije i waldorfske pedagogije) ogradio od Teozofskog društva, ali je također istina, što smo pak mi istaknuli, da su mnoge teozofske ideje nastavile svoju egzistenciju u Steinorovom opusu, makar često prerađene i više "racionalizirane". Treba li posebno spominjati Steinerovo pripadništvo masoneriji i okultnom društvu O. T. O. (Ordo templi orientis), kojeg je 1902. u Njemačkoj osnovao Theodor Reuss, a s kojim je Steiner bio u dobrim odnosima?

4. Steinerova kristologija. U Vašem demantiju čitamo glavnu spornu rečenicu koja, čudnog li paradoksa, predstavlja i glavnu potvrdu u prilog našoj tvrdnji protiv Steinera: "Ako se Steinerova slika i ne slaže u potpunosti sa slikom Katoličke Crkve, ipak ne možete govoriti da ona nije kršćanska." Eto, bar se u tome slažemo! Steinerova slika ISUSA KRISTA NE SLAŽE se sa slikom Isusa Krista Katoličke Crkve! Slika Isusa Krista u Katoličkoj Crkvi i njezina preslika u Steinerovoj interpretaciji međusobno ne samo da se ne slažu, nego se međusobno i isključuju - kao novčanica i njezin falsifikat. Razlika između prave i lažne novčanice u tome je što iza prave stoji protuvrijednost u zlatu, dok iza falsificirane ne stoji ništa. Dok iza slike o Isusu Kristu, kao jamac, stoji Katolička Crkva, koju je osnovao sam Isus Krist i koja ga poznaje kao povijesnu osobu, iza autentičnosti Steinerove slike Isusa Krista, stečene intuicijom (gnozom!) pred jedva kojih 150 godina (R. Steiner 1861-1925), ne stoji nikakav jamac! Što je Isus Krist lišen Crkve? Na području vjerskih istina ili vrijede dogme ili vjerski relativizam. Trećeg izbora nema. Ili je Krist uskrsnuo, ili nije uskrsnuo? Trećeg izbora nema. Osim za Steinera! U središtu Steinerovog učenja nalazi se reinkarnacija i učenje o karmi. Zakon karme je nemilosrdan i ne poznaje oproštenje grijeha, koje je ponuđeno u osobi Isusa Krista propetog za naše grijehe i uskrišenog radi našeg opravdanja, ma koliko Steiner opetovao da je Isus Krist Otkupitelj koji je došao na svijet radi cijeloga čovječanstva. Ako imamo na umu da karma predstavlja "račun ispostavljen za grijehe iz prošlih života", gdje je tu prostor za Isusovo otkupljenje? Ako se čovjek spašava "odrađivanjem karme" kroz ciklus uvijek novih rađanja (re-inkarnacije), od čega ga je onda oslobodio Isus Krist? Onda su Kristova muka, smrt i uskrsnuće bili uzaludni. Upravo takva slika Krista proizlazi iz Steinerovog učenja. Zato zvuči grotesknom Vaša opaska o neslaganju dviju slika Krista. Steinerova slika Krista ne da se samo ne slaže u potpunosti, nego je u potpunosti oprečna slici o Isusu Kristu kakav se objavio u Crkvi i zato možemo i moramo, ne samo govoriti, nego i vikati s krovova: "Katolička djeca nemaju što tražiti u Waldorfskoj školi"!

Povrh rečenoga, nije li također groteskno poučavati djecu u Waldorfskim školama da su mitski kontinenti Atlantida, Lemurija... stvarno postojali? Zastarjelo učenje o ljudskim rasama koje svoju smrt doživljava i u drevnim kastinskim društvima, zar će u 21. stoljeće biti preneseno preko Waldorfskih škola?

5. Zaključak. Drago nam je da smo mogli čuti "i drugu stranu". Neka čitateljima budu podastrti argumenti i protuargumenti. Doktrinarni sadržaj Steinerova učenja, na kojemu je sazdana waldorfska pedagogija, gnostičkog je karaktera i protivan je kršćanstvu. Stoga ostaje i dalje naš odlučni stav da Katolička djeca nemaju što tražiti u Waldorfskoj školi. Ali, tako bar proizlazi iz analize upisa i ispisa u osnovnu Waldorfsku školu sv. Jurja u Zagrebu, za razdoblje šk. god. 1993/1994-2003/2004., što ju je priredila sama Udruga za waldorfsku pedagogiju Hrvatske, da i dosadašnji polaznici Waldorfske škole njome nisu zadovoljni, jer ih se u 10 godina, od 387 upisanih, u tom istom razdoblju 168 ispisalo. Dakle, prosječno se ispisuje 15 učenika godišnje, što je bez presedana za jednu prosječnu odgojno-obrazovnu ustanovu. Da bi uopće preživjela kao odgojno-obrazovna ustanova, makar i samo za simpatizere Steinerovskog svjetonazora, Waldorfska škola u Hrvatskoj morat će se ozbiljno pozabaviti uzrocima vlastitog raspadanja. Povrh rečenoga spomenimo i to da, koliko smo mi upoznati, polaznici osnovne Waldorfske škole u Njemačkoj, pri upisu u srednju državnu školu, moraju pohađati godinu dana posebne predmete kako bi po znanju sustigli svoje vršnjake iz građanskih škola i još, na kraju, moraju položiti državni ispit prije nego im se Waldorfska škola prizna kao ravnopravna građanskoj.