I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" (Post 1, 3). Prema kabalističkom tumačenju Stvaranja u početku je postojala samo beskonačna svjetlost. U prapočetku se vječna svjetlost nije izdiferencirala (u polove) i nije bila usredotočena na stvaranje. Ali, prije nego što je stvoren svemir, "bijahu oblikovani izvjesni primordijalni svjetovi". No, oni se nisu mogli održati, jer se svjetlost još nije "usredotočila" na stvaranje i još se nije uspjela izraziti dualistički, kao ženski i muški aspekt prauzročnosti.

Glavna karakteristika vječne svjetlosti je "darivanje". Kozmički prostor je savršena "posuda" koja unutar same sebe ima želju "primati", ali i svrhu da bi kasnije mogla "darivati" svjetlost. Kozmički prostor je ograničio svoju volju za primanjem i tako prouzročio da iz njega počne zračiti unutrašnja svijetlost. Na taj način on postaje prazan krug (bez svjetlosti), koji se opet nalazi unutar vječne svjetlosti što ga sa svih strana okružuje u obliku kruga ili kugle. Tanka zraka svjetlosti se tada produžuje iz beskonačne svjetlosti i na jednom mjestu probija prazan krug kozmičkog prostora. Uz nju odmah nastaju nizovi koncentričnih krugova, koji nisu ništa drugo do različiti stupnjevi (odnosno, sefirot) njezina unutrašnjeg stvaranja.

Dakle, u prapočetku, prva zraka svjetlosti oblikuje unutar bezgraničnosti najprije primordijalnu točku, a iz te će točke onda izniknuti stvoreni svemir. To je, istaknimo to još jednom, bila svjetlost.

U doba usredotočenja svjetlosti, iz beskonačnog izvorišta, odvojila se svjetlosna točkica i od nje bijaše oblikovan prvi "arhetipski čovjek" ili "svijet arhetipova". Arhetipski čovjek je prototip čovjeka, jer unutar sebe sadržava očitovano kozmičko načelo, simbolizirano imenom Božjim - Jahve (JHVH) koje ima istu numeričku vrijednost kao i čovjek: slovo J predstavlja glavu tijela, prvo slovo H simbolizira ramena i ruke, slovo V tvori trup, posljednje slovo H simbolizira noge.

Dakle, prema kabalističkom poimanju Stvaranja, proces stvaranja je započeo iz vječne svjetlosti kada se ova izdiferencirala na mušku i žensku.

Teorija Velikog praska bez sumnje je najrasprostranjenija teorija koja govori o nastanku galaksija i čitavog svemira. Gotovo sva fizikalna istraživanja, koja su poduzeli kozmolozi i radioastronomi, kretala su se u smjeru potvrđivanja osnovnih postavki ove teorije. Prema ovoj teoriji prije nekih 10.000 milijuna godina svemir je bio kao jedno golemo kozmičko jaje, nešto poput primarnog divovskog atoma, koncentriran u jednoj točki u prostoru. Ta je zgusnuta materija zatim eksplodirala, razbacujući oko sebe atome vodika ili slične jezgre koje su se nakon toga organizirale u galaksije ili pak u grude, naročito sabijenu materiju koja se mogla smatrati početnim galaksijama.

Kabalisti tvrde da se njihove spekulacije savršeno podudaraju sa znanstvenima. Naime, njihova dualistička koncepcija stvaranja veoma sliči na diferencirane kozmičke energetske razine što su sačinjavale kozmičko jaje, i to baš u vrijeme "velikog praska", i stoga se već unutar tog kozmičkog jajeta nalazilo sjeme iz kojega će se kasnije eventualno razviti svi svjetovi svemira. Štoviše, stvaranje svemira u skladu je sa stvaranjem čovjeka, jer ona primordijalna točka (svjetlost), što je presjekla krug (dakle bezgraničnost), savršena je analogija glavice muške sperme kada probija izvanjsku opnu ženskog jajašca, da bi ga oplodila. U oba slučaja krajnji je rezultat stvaranje - u prvom slučaju fizičkog svemira, a u drugome ljudskog života.

Logičan zaključak koji proizlazi iz do sada iznesenoga je da Biblija, prema kabalističkoj egzegezi (tumačenju), sadrži ne samo poruku spasenja, nego - za one koji posjeduju tajni kod njezinog ispravnog interpretiranja, a to su i opet isključivo kabalisti - ona je i neiscrpna riznica znanstvenih podataka. Zato kabalisti u Bibliji traže i znanstvenu istinu o nastanku svemira. Ona im služi kao kakav svemirski atlas ili udžbenik iz kozmologije. To je, dakle, kabalističko tumačenje.

Crkva takav pristup Bibliji odbacuje kao pogrešan. Katolička Crkva uči da je Bog u Bibliji objavio istinu spasenja koju iz svetoga teksta treba znati iščitavati, pri čemu se valja obazirati i na književne vrste, jer se istina "drugačije i drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ili - na različit način - povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora. Tumač nadalje mora istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme." (DV 12) Dakle, "budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Svetog pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti" (DV 12). Jesu li u Bibliji moguće i kakve zablude? U odnosu na poruku spasenja Biblija je nezabludiva. Kako onda, pitat će netko, u Bibliji čitamo da se Sunce okreće oko Zemlje, a znamo da je danas znanstveno potvrđena istina upravo suprotna? Da je Zemlja središte svijeta bila je "znanstvena istina" Istočnjaka u vrijeme kada im je Bog objavio poruku spasenja. Bog nije smatrao potrebnim svetome piscu objašnjavati da oni imaju pogrešno poimanje svemira, što za naše vječno spasenje uostalom ni danas nije važno i, pitanje je, kako bi se na starog istočnjaka takva informacija uopće odrazila? Bog nije ispravljao njihovo krivo poimanje svemira koji će čovjek otkrivati kroz budućnost, niti ga je znanstveno poučavao kako se nebo okreće, nego mu je objavio kako se u Nebo ide. Zato je potrebno u Svetom pismu razlikovati teološku istinu od "znanstvene". Prvu izučavaju teolozi, a drugu znanstvenici, svatko svojim vlastitim metodama, i samo u tom smislu niti će biti sukoba između vjere i znanosti, niti će biti međusobne isključivosti. To, na koncu, potvrđuje i veliki broj znanstvenika, daleko veći nego što se općenito misli, koji su istovremeno bili i vjernici.

Sada se upustimo u analizu nekih odlomaka Brownovog romana Anđeli i demoni. Katolički svećenik Leonardo Vetra, genijalni um švicarskog Instituta za znanstvena istraživanja (Conseil Européen pour Recherche Nucléaire - CERN), koji je čitavog svog života radio samo s jednom svrhom, da "znanstveno" dokaže kako je biblijski opis stvaranja svijeta u potpunom skladu s teorijom Velikog praska, i to na taj način što je on u spomenutome Institutu ponovio proces stvaranja iz ničega (ex nihilo), i to samo zato što je katolički svećenik. Ali, doista, on nije nikakav katolički svećenik, nego puki kabalist!

U riječima što ih Maximilian Kohler, direktor spomenutog švicarskog Instituta, upravlja Robertu Langdonu, renomiranom simbologu s Harwarda, naziremo kabalistički duh koji, preciznije, više naginje marksističkom poimanju religije: "Crkva je jedino što ovdje nemamo. U ovim je krajevima fizika religija. Slobodno koristite imena gospodina Boga uzalud", nasmijao se, "ali da slučajno niste klevetali kvarkove ili mezone" (str. 28).

Nadalje, kćerka spomenutog katoličkog svećenika Vittorija Vetra, objašnjava "epohalno" dostignuće svoga oca, direktoru njihovog Instituta, M. Kohleru:

"Želite reći Boga?" rekao je Kohler.

"Boga, Bude, Sile, Jehove, singularnosti, nazovite to kako god želite, no rezultat je isti. Znanost i religija podupiru istu istinu - čista ENERGIJA je otac stvaranja." (str. 70).

Ono što Browna približava kabalistima jest njegovo poimanje Boga kao energije koja je, u konačnici, svjetlost. Ali, dilema koja mu se nametnula, bila je ta što je spomenuti božanski izvor, kao i prema kabali, zapravo dualistički, zasnovan na principu suprotnosti, muško-žensko, ili jin-jang: "Dokazao je da je Geneza fizički moguća i da snažni izvori energije - koje je Vetra nazivao Bogom - mogu ponoviti trenutak stvaranja. (...). Činilo se da je njegov eksperiment stvaranja, upravo onako kako to Biblija predviđa, stvarao sve u paru. U suprotnostima. Svjetlost i tama. Vetra je pored materije stvorio i antimateriju" (str. 430).

Brownovim romanom dominira mit o svemoćnoj znanosti kao o jedinoj religiji kojoj će se klanjati svi naraštaji. Dogme nove religije su kvarkovi i mezoni, a njezini svećenici zapravo su znanstvenici, pojmljeni kao neka vrsta božanstava. Navodni katolički svećenik Leonardo Vetra, zapravo je kabalist kojemu Bog i nije potreban, jer se on domogao tajnoga Božjeg koda i, "kao Bog", ponovio stvaranje iz ničega (ex nihilo), što je svojstvo koje Biblija pridržava jedino Bogu. Katolički svećenik u Brownovom romanu samo je marioneta koja će poslužiti autoru da insinuirani sukob između "anđela i demona" (između Crkve i znanosti, točnije, između janjeta i vuka koji, na kraju priče, zamjenjuju uloge!) i da ga usmjeri protiv Crkve koja, prema autorovim riječima, svoje janjce tlači strahom - kao najmoćnijim oruđem pokornosti.

U cijelom Brownovom romanu vjera je prikazana kao zakrpa znanosti. Trijumfom znanosti vjera je osuđena na izumiranje, na što ukazuju smione riječi već spomenutog M. Kohlera: "Gospodine Langdon, sva su pitanja nekoć spadala u duhovnu sferu. Od početka vremena duhovno i vjera popunjavali su praznine koje znanost nije mogla objasniti. Izlazak i zalazak sunca nekoć je pripisivan Heliju i vatrenoj kočiji. Potresi i plimne mijene Posejdonu. Znanost je dokazala da su ti bogovi bili lažni idoli. Uskoro će znanost dokazati da su svi bogovi lažni idoli. Znanost danas ima odgovore na gotovo sva pitanja. Samo je još nekoliko ostalo neodgovoreno, i to su uglavnom ezoterijska pitanja. Odakle dolazimo? Što radimo ovdje? Koje je značenje života i svemira?" (str. 34.).