- Mnoga su putovanja te vrste "romansirana", da bi izgledala neobičnija. Postoji mit o Istoku i mit o Himalayama. Sigurno, život u ashramu posebno je i snažno iskustvo. Ali i život u zapadnim samostanima nije bitno različit, osim dakako onoga što se tiče cilja. Ono što čini jedan život kvalitetnim nije izvanredna oznaka izvanjskih putovanja, nego ustrajnost u unutarnjem putovanju, što se ne vidi izvana i o čemu se ne može skoro ništa reći …

- U posljednjim napisima svojih novina otac Dechanet sâm govori vrlo ozbiljno protiv zanosa koji može izazvati joga. On ističe teškoću integriranja ove prakse s autentičnim kršćanskim životom s obzirom na samu prirodu joge. Ne smijemo zaboraviti da se radi o tehnici kojoj je cilj susret dviju polarnosti "božanske" energije, čije bi dijeljenje bilo na početku svakog iskazivanja. Konkretno, sljedbenik povećava "zemaljsku" energiju - "kundalini" - sve do vrha lubanje, gdje se neutralizira ona razumna skupa sa svjetlosnom energijom i tako proizvodi iskustvo samadhija.

Za nas kršćane ne radi se o božanskoj energiji, nego o stvorenim okultnim energijama, koje nemaju ništa - apsolutno ništa - s božanskom milošću. Velika je opasnost pobrkati naravno zadovoljstvo, što može proizvesti prakticiranje joge, s nadnaravnim mirom ulivenim po Duhu Svetomu.

Ritual joge pripada prirodnom misticizmu. Ako ne pripadamo ovom obliku duhovnosti, onda je bolje ne dirati taj obred.

- Budući da je svjedočanstvo o suptilnim centrima prisutno kod raznih neovisnih tradicija, mislim da je teško nijekati postojanje tih malih "energetskih pumpi", a to su čakre. Naravno one pripadaju okultnoj antropologiji i - kao što njihovo ime pokazuje - izmiču svakoj empirijskoj potvrdi. One dakle u potpunosti otkrivaju ezoterijsku praksu - bilo onu istočnu ili zapadnu. One bi se pojavljivale u presjecima "nadi", to jest u kanalima koji bi kroz tijelo prenosili okultne energije; njih dakle ima jako mnogo, no tradicija se posebno zadržava na onih sedam glavnih. One bi funkcionirale, kao što sam maločas rekao, kao male pumpe, podupirući opskrbljivanje kundalinija uzduž kralježnice na svom putu prema čeonoj čakri.

Ako one postoje - drugačije rečeno ako nas je Bog njima obdario - to znači da su korisne. No meni izgleda da se kroz jogu prenapuhuje njihova funkcija, sve do uvođenja u iskustava koja za nas kršćane nisu druge doli samo psihičke naravi, prouzrokovana preobrazbom naše suptilne prirode.

- Sva subjektivna iskustva medija mogu se tumačiti patološkim pojmovima psihičkog života. No postoje i objektivni učinci, koje je teško pripisati nečem drugom osim duhovnim nevidljivim silama, koje djeluju posredovanjem medija. Ne zaboravljam djelovanja parapsihologije, no treba priznati da su poslije prvog časa uzbuđenja rezultati vrlo ograničeni i uglavnom varljivi. Uvijek ostaje jezgra neprotumačivih fenomena, što nas obvezuje da računamo s hipotezom duhova. Tim više što ovdje također mnogostruko i usklađeno svjedočenje raznih i neovisnih tradicija ide u prilog njihova vrlo stvarnog postojanja. Dodajem da mi je na ovom području moje osobno iskustvo i dvadeset godina pastoralnog iskustva uklonilo svaku sumnju što se tiče postojanja tih duhova.

Mnogo je teže pročistiti njihovu prirodu. Neke ezoterijske tradicije govore o duhovima, koji imaju energetsko tijelo koje odgovara shemi po kojoj su oni aktivni. Većina okultnih tradicija poziva na najveću razboritost, ali i na traženje pomoći ovih duhova da se zadobiju moći. Kršćanska tradicija u tom pogledu vrlo je jasna: ona ne oklijeva, vjerna onome što o tome govori Riječ Božja, da ih prokaže kao demone (sv. Augustin, sv. Toma Akvinski); a takvo je i moje iskustvo. Demon je učitelj opsjenar: njegove čete imaju golemu sposobnost prilagođavanja željama i očekivanjima znatiželjnika, koji se za njih zanimaju.

- Bilo bi jako dugo tumačiti kako me jedna grupa ezoterika poslije mog iskustva s ashramom "oporavila" i uputila u okultne poslove. Kad mi je Gospodin otvorio oči o nespojivosti ove prakse - što sam činio s najboljim nakanama, naročito da zadobijem psihičko ozdravljenje! - sve sam svoje moći stavio podno Križa, priznao sam svoja lutanja i molio da budem oslobođen svih veza koje sam mogao sklopiti s mračnim silama preko njihovih praksa. Kad sam se digao s ove molitve, više nisam imao nikakvu moć! No trebalo mi je mnogo godina "oporavka", da pronađem u potpunosti svoju psihoduhovnu ravnotežu, nakon toliko godina lutanja i eksperimentiranja u dvoličnim sferama.

- Vjerujem da privlačnost ezoterije proizlazi iz gubljenja smisla za misterij. Danas se čini uljudno omalovažavati kršćanstvo kao nešto što je prošlo, nemoderno, itd. No kad nas Kristova poruka više ne zahvaća, kako onda hraniti našu nadu? Svakog čovjeka muči strah od smrti. I oni koji nemaju oslonca u nadi uskrsnuća traže na sve načine da odagnaju taj strah pred neizbježivim. Jedni nastoje umanjiti dramatičnost smrti, misleći na pretpostavku reinkarnacije: ako je povratak moguć, smrt nema posljednju riječ. Drugi nastoje stupiti u vezu s pokojnima: ako oni mogu s nama komunicirati, tada je tu dokaz da se sve ne zaustavlja s posljednjim dahom. Također potraga za kloniranjem je razlog - bar djelomičan - za nadu u prekogrobni život…

Omalovažavanjem kršćanskog nauka otvara se prostor ezoterizmu, koji brka milost i suptilne energije, obožavanje Duha Svetoga i samoobožavanje čovjeka kroz inicijacije zazivanja duhova.

Napasnik je već nagovarao naše praroditelje: "Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo". Njegova se taktika u biti nije promijenila. Sva ljudska povijest to dokazuje: zar na tom putu prometejske oholosti čovjek ne želi postati jednak Bogu i pronaći sreću?

- U tom djelu dajem istovremeno svjedočenje svoga prijelaza u hinduističku tradiciju, u školu Maharishi Mahesh Yogija, i kršćansko razmišljanje o proživljenim iskustvima u kontekstu toga prirodnog misticizma.

Posebno pokušavam pokazati da, ako istočnjačka meditacija i kršćanska molitva, obje, započinju istim putem pounutrašnjenja, njihovi putovi se ipak ubrzo razilaze. Istočnjačke tehnike pomažu sljedbeniku da uvijek ide dalje regresivnim putem prema osobnoj svijesti, prema iskustvu kod kojeg osoba nestaje i tako ostaje samo utisak čina postojanja - bez odnosa. U stvari to je stanje koje Mircea Eliade označava imenom "enstasi". Pojedinac se nalazi nadvijen potpuno nad svoje vlastito postojanje, u narcisoidnom samopromatranju. Dok smo na putu kršćanske molitve pozvani na potpuno suprotno: otvoriti se tom Drugom čiji pohod očekujemo. Trčimo njemu ususret kao mudre djevice iz prispodobe, i izlazimo iz samih sebe. Odatle izraz "ekstaza" koji označava kršćansko mistično iskustvo, a ono je bitno međuosobno i dijalogalno.

- S radošću prihvaćam!