Nakon što smo se u Brownovom romanu Da Vincijev kod susreli s neutemeljenom teorijom urote protiv Katoličke Crkve, navodno kodiranom u djelima umjetnika Leonarda da Vincija, Dan Brown u svom drugom romanu Anđeli i demoni, služeći se istom matricom, svim znanstvenicima i umjetnicima, čak i onima koje povijest pamti kao angažirane vjernike, među kojima istaknuto mjesto, dakako, da pripada Galileu Galileju, pripisuje pripadništvo antikatoličkom društvu Iluminata. Falsificirajući povijesne činjenice, sljedeća Brownova preokupacija je uvjeriti kako je Galileo bio član tajnog društva Iluminata i da je u svome znanstvenom opusu kodirao poruke Iluminata usmjerene protiv Katoličke Crkve. U ovom prikazu najprije ćemo se osvrnuti na lik ovog velikog znanstvenika, na temelju stvarnih povijesnih činjenica, a u idućim prilozima na falsifikat njegovog lika iz pera Dana Browna.

Galileo Galilei rođen je u Pisi 1564. kao sin firentinskog plemića, u vrijeme kratkog zadržavanja obitelji u tom gradu. Još kao mladić istakao se svojim zanimanjem za matematički i prirodoznanstveni studij. Nije skrivao svoju antipatiju prema rješavanju prirodoznanstvenih zadataka po načelu tada prevladavajuće Aristotelovske filozofije, a kako je zbog financijske oskudice prekinuo studij u četvrtoj godini, i nikada nije diplomirao, brzo je izgubio i profesorsku katedru u Pisi. Nedugo zatim prihvatio je istu u Padovi, u gradu koji se i danas ponosi Galileovom katedrom. Čim je došao do informacija o otkriću dalekozora u Nizozemskoj, odmah je pristupio njegovom konstruiranju i bio je prvi koji je teleskop primijenio za astronomska promatranja. Zahvaljujući teleskopu došao je do otkrića Jupiterovih satelita, zapazio srpoliki svjetlosni lik planeta Venere i mrlje na Suncu, koje su mu svojim odmicanjem dale povoda za pretpostavku o okretanju Sunčeva tijela.

Ova su ga otkrića učvrstila u uvjerenju da heliocentrični sustav (prema kojemu je Sunce središte), što ga je sedamdesetak godina ranije zastupao Nikola Kopernik, odgovara stvarnom poretku stvari u prirodi.

Odakle poljskom astronomu i matematičaru Nikoli Koperniku (1473-1543) ideja da se zemlja okreće oko Sunca (heliocentrični sustav), a ne obrnuto, Sunce oko Zemlje (geocentrični sustav), kako je do njega bilo opće rasprostranjeno uvjerenje? Napomenimo da je geocentrični sustav, prema kojemu je Zemlja središte svemira, bio spoj Aristotelove fizike (378-322. prije Krista) i astronomskih proračuna Klaudija Ptolomeja (oko 150. prije Krista), a izgledao je i u skladu s osjetnim iskustvom kao i s nekim biblijskim odlomcima, ako se Bibliju shvaća doslovno. Teoriju heliocentričnog sustava u davna vremena zagovarali su Filolaj (oko 320. prije Krista) i Aristar (oko 280. prije Krista), ali do pojave Nikole Kopernika nitko ranije nije ujedinio sve elemente u pravi sustav i detaljno matematički razradio kako bi se na temelju njega mogla izračunati kretanja planeta.

Kopernik je, kao i Galilei, astronomiju studirao u Rimu. Radeći, po Papinom nalogu, na poboljšanju kalendara, nakon tridesetogodišnjih izučavanja, završio je svoje glasovito djelo o kretanju nebeskih tijela, u kojemu je izložio svoj novi heliocentrični sustav, braneći ga od eventualnih prigovora - bilo teološke prirode, bilo sa strane aristotelovske filozofije. Dodajmo i to da je Nikola Kopernik bio pobožan čovjek, a premda nije bio svećenik njegov ga je stric - biskup - imenovao kanonikom, koji je i svoje životno djelo De revolutionibus orbium coelcstium (O kretanju nebeskih sfera) posvetio papi Pavlu III. (1534-1549), osobno ne nalazeći u njemu ništa što bi bilo u sukobu s vjerom i znanošću. Zbog manjkavosti ondašnje fizike Kopernik nije bio u stanju znanstveno prihvatljivo potkrijepiti svoju teoriju pa je njegovo djelo, zbog podosta manjkavosti, trebalo još puno korekcija. Kako je Kopernik bio loša zdravlja, razradu konačnih detalja njegove knjige preuzeo je 1543. G. Rheticus (1514-1574), i njegov prijatelj, luteranski teolog, A. Osiander (1498-1552).

Osiander je, u strahu od mogućih teoloških i filozofskih napada, i mimo znanja Kopernika, umetnuo vlastiti nepotpisani predgovor, za koji se krivo mislilo da je Kopernikov. U njemu je prikazao novu znanstvenu teoriju samo kao matematičku hipotezu, koju još ne treba smatrati sigurnom, pa čak ni vjerojatnom, ali koja ipak pruža bitne usluge pri lakšem izračunavanju astronomskih pojava. Tako je vješto izbjegnut sukob između biblijskih stručnjaka i nove astronomije, koji će uzeti maha s nastupom Galileo Galilea. Kopernikova knjiga objavljena je 1543., doslovce jedan dan prije njegove smrti. Čak i kada je 1566. godine u Baselu doživjela svoje drugo izdanje, protiv nje se nije čuo niti jedan jedini crkveni prigovor, ali su joj ondašnji znanstvenici uputili oštre prigovore od strane fizike. O kakvim je prigovorima bilo riječ? Ne poznavajući zakon sile teže, koji će tek kasnije biti otkriven, znanstvenici su teoriji o okretanju Zemlje prigovarali da, kad bi bilo istinito da se Zemlja okreće, na Zemlji bi se neprestano morao opažati nezamislivo snažan vihor vjetra. Budući da već i najmanje ispaljeno zrno izaziva primjetno zviždanje u zraku pri svom prodoru kroz njega. Još više bi ga prouzročila golema zemaljska kugla u svojoj jurnjavi oko vlastite osi i Sunca. Činilo se da je nova teorija, bez obzira na njezinu usklađenost s pojavama na nebu, ipak bila u suprotnosti s pojavama na Zemlji. I kada je 70 godina kasnije Galilei svojim otkrićima na nebu pružio nove, stvarne dokaze za teoriju o kretanju Zemlje, zatekao se i on, poput Kopernika, bespomoćan pred navedenim fizikalnim činjenicama i zapažanjima na Zemlji.

Zahvaljujući novootkrivenom teleskopu Galileo je otkrio Jupiterove satelite, srpoliki lik planeta Venere i da se Zemlja okreće oko Sunaca kao i oko svoje vlastite osi, što je sve potkrepljivalo Kopernikov sustav. Kako je Galileu bilo stalo da ishodi od pape i formalno odobrenje za Kopernikov sustav, kojeg je on potkrijepio novim argumentima, u svom nastojanju zapao je u teološke sukobe, uvukavši crkvene suce u prirodoznanstveno sporno pitanje, oko čega su oni u početku oklijevali.

Galileo je prilikom svoga prvog pojavljivanja pred papom, kardinalima i znanstvenicima u Rimu 1611. naišao na sjajan prijem. Rimska Accademia dei Licei imala je vrlo malo primjedbi na njegova otkrića tako da je 1613. godine sama uputila njegov spis na tiskanje u Rimu.

Obijesna revnost kojom je Galileo po povratku iz Rima pokušao širiti svoju teoriju, isprovocirala je njegove protivnike koji su se upustili u žučljivu polemiku. Jedno Galileovo pismo iz 1613., godine u kojemu on otvoreno brani Kopernikov sustav, kojega je sada i teološki pokušao obraniti pomoću odgovarajućih interpretacija, nekih pomalo sumnjivih navoda iz Biblije, bili su podloga na kojoj su njegovi protivnici kod Svetog Uficija u Rimu, pokrenuli protiv njega tužbu zbog filozofskih i teoloških zabluda. Dakle, ovo je važno uočiti, Galileov sukob s Crkvom izbio je na teološkom, a ne na prirodoznanstvenom polju, kako nas uvjerava Dan Brown u svome romanu Anđeli i demoni.

Kad je saznao za ovu prijavu, Galileo se dobrovoljno uputio u Rim da obrani svoje stajalište. I opet je u Rimu naišao na srdačan prijem. Iz poštovanja prema uglednom znanstveniku papa Pavao V. (1605-1623) slučaj i nije predao pravom inkvizicijskom sudu, kako je inače bila praksa u sličnim slučajevima, nego je preispitivanje optužbe povjerio jednoj kvalifikatorskoj komisiji.

Istraga nije imala ishod kakav je Galileo priželjkivao. Komisija teoloških kvalifikatora donijela je osudu u dvije rečenice: 1. Učenje o mirovanju Sunca čini se "apsurdnim i pogrešnim u filozofiji, a protivno je Svetom pismu", pa je, prema tome, heretično; 2. Ideja o kretanju Zemlje također je apsurdna i pogrešna u filozofiji, protivi se Svetom pismu, a u teološkom smislu - ako baš i nije heretična - treba se smatrati "pogrešnom u vjeri".

Napomenimo i to da Kopernikova teorija o heliocentričnom sustavu, koju je branio Galileo, od crkvenog autoriteta nije bila stvarno proglašena heretičnom. Čak nije bila ni apsolutno zabranjena za upotrebu u znanstvenim krugovima. Bilo je zabranjeno da se izlaže kao apsolutno sigurna, definitivna, a to znači da se kao običan pokušaj objašnjenja kretanja nebeskih tijela, dakle kao hipoteza, može i dalje zadržati i koristiti.

Crkva je, štoviše, bila spremna čak i prihvatiti heliocentrični sustav, ali pod uvjetom da Galileo za tu tvrdnju predoči znanstveni dokaz. U nedostatku znanstvenih dokaza Galileo je pribjegao teološkim, i u njima se zapleo.

Iz obazrivosti prema Galileu čitav postupak, uključujući i njegovo priopćenje Galileu, odvijao se u diskreciji. Galileu je u tajnosti priopćen ishod istrage 26. veljače 1616. s nalogom da taj nauk, službeno proglašen pogrešnim, potpuno napusti, bez ikakvih zahtijeva da je se pod zakletvom odrekne, ili čega drugoga što se kasnije prepričavalo. Naputak mu je u njegovom osobnom stanu, u najstrožoj diskreciji, priopćio njegov osobni prijatelj kardinal sv. Robert Bellarmin (koji je studirao astronomiju na istom fakultetu na kojem i Galileo Galilei), pred javnim bilježnikom i svjedocima, s napomenom da ga čeka zatvor ako se ne pomiri s nalogom. Galileo je izjavio da se pokorava nalogu pa je otpušten. Dakle, da sažmemo, Galileo je u Rim došao dobrovoljno, sloboda mu ni jednog trenutka nije bila okrnjena, a postupanje s njim za vrijeme cijelog sudskog postupka bilo je krajnje obazrivo, što je priznao i sam Galileo, kako to potvrđuju njegova pisma. Zbog nedostatka argumenata, zbog tadašnjeg stanja prirodnih znanosti - nije mu pošlo za rukom uvjeriti crkvenu komisiju u vjerodostojnost Kopernikove teorije. Valja dodati i to da ni njegovim protivnicima, uključujući i teologe, nije dostajalo znanstvenih argumenata kojima bi oborili Kopernikovu teoriju. Ni Galileu samome, ni nikomu drugom od njegovih sunarodnjaka, nije uspjelo naći argumente za obeskrepljenje fizikalnih zamjerki protiv Kopernikovog sustava, pa se kroz sljedećih šesnaest godina držao naređenja te je održao i svoje obećanje da će šutjeti. Smrt jednog i izbor novog pape ulila je Galileu nadu da bi novim pokušajem mogao isposlovati pozitivan ishod za svoje otkriće, na što se odvažio 1632. godine.

Drugi Galileov sukob s Crkvom

Nakon petnaestogodišnjeg zatišja, drugi sukob glasovitog astronoma s Crkvom izbio je spletom okolnosti. Jedan Galileov učenik, Mario Guiducci, našao se ponukanim napraviti spis na temelju bilježaka s jednog Galileovog predavanja o njegovim zapažanjima u prirodi u vezi s pojavom i svojstvima tri kometa, u kojemu je oštro osudio rimskog isusovca Grassija koji je po struci i sam bio astronom. Budući da je uvrijeđeni isusovac pogrešno smatrao samog Galilea autorom dopisa, to mu je dalo povoda da se s njim razračuna. Galileo pak, razjaren time, oglušio se na još važeću zabranu, pa je pod pseudonimom "Saggiatore" napisao jedan polemični spis kojim je na sebe navukao nepovjerenje s teološke strane i to zato što se smatrala prekršenom postojeća zabrana iznošenja Kopernikovog mišljenja drugačije, a ne samo kao hipoteze. Zanesen početnim odobravanjem, Galileo se osmjelio napisati novo djelo Dijalog o dva glavna svjetska sustava, ptolomejskom i kopernikanskom, nadajući se pridobiti znanstvenike na svoju stranu. Da bi preduhitrio predstojeće optužbe svojih protivnika, kojih se pribojavao, sam se 1630. godine uputio u Rim, gdje mu je uspjelo isposlovati kod najviše cenzorske ustanove odobrenje za svoju knjigu, pri čemu je Galileo najvjerojatnije prešutio aktualnu zabranu koja mu je ranije izrečena. Knjiga je tiskana 1632. godine u Firenci. U spomenutom "Dijalogu" pojavljuju se dvije osobe, od kojih jedna brani Kopernikov, a druga Ptolomejev sustav. Treća osoba je - kao nepristrana - samo odmjeravala argumente obojice, iako postaje razvidno da preteže Kopernikov sustav. Kada je knjiga postala poznata u višim krugovima u Rimu, ocijenjena je kao Galileovo prikriveno izigravanje crkvenog autoriteta i sofisticirani način izražavanja nepokornosti prema izrečenoj zabrani. Galileova oporba išla je čak dotle da ga je jedan od njegovih najvatrenijih protivnika, S. Chiaramonti, profesor filozofije u Pisi, optužio pred papom da je u svome Dijalogu, u osobi smiješno prikazanog Simpliciusa, namjeravao ismijati samog papu koji je u astronomska pitanja bio posve neupućen. Papa Urban VIII. (1623-1644) imao je, naprotiv, tako blagonaklono mišljenje o Galileu da ga je osobno upoznao s ovom intrigom.

Iako se firentinski dvor pokušao na sve načine zauzeti za Galilea, ovaj se u veljači 1633. ipak pojavio u Rimu. Postupak i kod ove nove istrage sa Galileom - sada već časnim i sijedim starcem - bio je krajnje obazriv, što potvrđuje i naklonost pape Urbana VIII. prema ovome prirodoznancu, kada je odstupio od postojeće prakse da optuženi bude smješten u zgradi inkvizicijskog suda, nego je mogao stanovati u kući poslanika Nicolinia, što je povlastica koja ne bi bila odobrena ni kneževskim ličnostima. Papa Urban VIII. bio je Galileov osobni prijatelj i zaštitnik još mnogo prije, dok je Urban još bio kardinal. Optužba protiv Galilea u ovom drugom procesu vodila se kao prijestup protiv crkvene discipline, kao neposluh i neuvažavanje crkveno-disciplinskog autoriteta, a nipošto kao hereza ili otpadništvo od vjere, kako Brown pokušava insinuirati.

Čak i ona nepuna tri tjedna, koliko je Galileo, da se zadovolji sudska forma, morao provesti u zgradi Svetog Uficija kao pritvorenik pod istragom, opečaćena su obazrivošću prema znanstveniku. O tome 16. travnja 1633. piše poslanik Nicolini: "Galileo se u četvrtak ujutro predstavio komesaru Svetog Uficija, te je bio kod njega vrlo uljudno primljen. Komesar nije dao da mu se da neka od običnih zatvoreničkih soba, u kojima obično bivaju pritvoreni oni što su pod istragom, nego stan odvjetnika Svetog Uficija, tako da ne samo stanuje u stanu toga činovnika, nego se može i slobodno kretati naokolo po kući i po dvorištu. Dopušta mu se da ga njegov vlastiti sluga poslužuje i da tamo prenoći, te da mu moji ljudi donose hranu u sobu, ali da se ujutro i uvečer vrati kući."

Nije bilo torture!

Upravo smo iznijeli povijesnu pozadinu onoga što se krije iza kasnije tendenciozno napuhanih priča o Galileovom teškom utamničenju, torturi, i sl. O torturi ne može biti ni govora jer se nije radilo ni o kakvom izvlačenju priznanja. Galileov tužitelj bila je njegova knjiga, a proces u Rimu pružio je Galileu mogućnost da na neki način ublaži optužujuća izlaganja u knjizi.

Konačna presuda Svetog Uficija Galileu "teško osumnjičenom zbog hereze", uz zahtjev da se odrekne svoga učenja, glasila je: "Osuđujemo te na formalnu kaznu zatvora Svetog Uficija na rok koji budemo našli za shodno."