Čitatelje zbunjuje to što likovi u romanu Da Vincijev kod na ova pitanja imaju odgovore koji se u knjizi iznose kao utemeljeni na činjenicama te potkrijepljeni radom i mišljenjem povjesničara i drugih stručnjaka. Brown čak u svome romanu kao izvore navodi stvarne knjige. Čitatelji se s pravom pitaju zašto prije nisu čuli takve ideje. Pitaju se također i kakve bi mogle biti posljedice po njihovu vjeru ako Brown govori istinu. Napokon, ako evanđelja lažu, nije li i samo kršćanstvo kakvo poznajemo obična laž? Cilj je ove knjige pomoći vam snaći se u svemu ovome i otkriti istinu koja se krije u pozadini romana Da Vincijev kod.

(Amy Welborn, Dekodirani Da Vincijev kod. Činjenice koje se kriju u pozadini romana Da Vincijev kod, Verbum, Split, 2004., str. 8)

U znaku vodenjaka mnogi protivnici križa Kristova prepoznali su svoju sretnu zvijezdu i uspravili glave. Autentično zajedništvo Crkve, sustavno karikirano kao bešćutna mašinerija za propuštanje istine kapaljkama, potkopava se parolama da je čovječanstvo doseglo duhovnu zrelost u kojoj ima pravo na "cjelovitu istinu" koju je Crkva stoljećima, navodno, skrivala, prekrajala i zatirala. Prema njima Crkva je lažac bez presedana u povijesti. Zato čovječanstvo danas treba osloboditi despotizma Katoličke Crkve, koja je dvije tisuće godina "mislila za njega" (sterilizirala umove ljudi) i čovjeka držala maloljetnim (degenerikom!), pa je prispjelo vrijeme da se protiv nje pobuni, vlastiti mozak stavi u funkciju i samostalno prispije do cjelovite istine koja, kao da se podrazumijeva, mora biti drukčija od one koju naviješta Katolička Crkva, pa ma kakva ona bila!

Eto puta što ga utire literatura New agea: "Prošlo tisućljeće nedavno je prošlo, a s njime je završilo i dvije tisuće godina dugo astrološko Doba ribe - a riba je znak za Isusa. Svaki će vam astrolog i simbolog reći da, po idealima ribe, čovjeku neki veći autoritet mora reći što da radi jer je čovjek nesposoban misliti sam za sebe. Zato je ovo i bilo vrijeme strastvene vjere. Ali sada ulazimo u Doba vodenjaka po čijim idealima čovjek mora saznati istinu i misliti sam za sebe. Ta promjena ideologija je strašna i upravo sada se događa" (Dan Brown, Da Vincijev kod, V. B. Z., Zagreb, 2003., str. 268.).

Iako New age nema neku svoju Bibliju, ipak svoje ideje zadivljujuće uspješno promiče upravo pisanom riječju, i to pretežno putem romana. Upravo su romani literarna vrsta koja posjeduje umješnost da može probaviti autorova snoviđenja i previde, proročanstva i bedastoće, zbilju i fantaziju, povijest i neznanje, istinu i laž, svetost i psine... iznoseći, povrh dužnoga služenja istini, i svakojake vizije i verzije, hipoteze i hereze, koje se mogu udomiti duboko u srcima čitatelja, a da se autor od neželjene kritike uvijek lako može zakloniti iza naravi literarne vrste. Spomenimo i to da romani New agea spadaju u literaturu koju teolozi rijetko čitaju.

Bitno obilježje literature New agea predstavlja, na pustolovni način ispripovijedana, osobna potraga za istinom i duhovnošću lišenom svake institucije, obično u sukobu s Katoličkom Crkvom. Matrica je lako raspoznatljiva, bilo da se radi o djelima P. Coelha (Alkemičar…), J. Redfielda (Celestinska proročanstva…), M. Drosnina (Biblijski kod), pa sve do najnovijeg hita D. Browna (Da Vincijev kod - po kojemu se priprema i snimanje filma), a o kojemu nešto više želimo reći i u ovom prilogu.

Nakon H. Kerstenova lansiranja "epohalnog otkrića" da se Isusov zemaljski život nakon razapinjanja (navodno je Isus preživio raspeće) nastavio u Indiji, koje se pak kronološki poklapa s jednako "epohalnim otkrićem" japanske budističke sekte Mahikari koja, nasuprot Kerstenu, dokazuje da se Isusov život nastavio u Japanu, do danas su se rasprostranile mnoge hipoteze o nepoznatome životu Isusovome koje se međusobno često isključuju, a da niti jedna ne počiva na ikakvim argumentima vrijednima solidnog znanstvenog razmatranja. Ipak, one su prisutne, i plijene pozornost neukog puka. Počevši od ranokršćanskih krivovjerja i gnosticizma, pa preko hipoteza da je Isus bio samo izvrstan spiritistički medij (teorija spiritista), ili izvanzemaljac (teorija kulta UFO-vaca), homoseksualac (placebo narkoza savjesti gej buntovnika! i blasfemna predstava "Corpus Cristi" s Isusom kao homoseksualcem koji spolno opći s apostolima!), pa sve do najnovijeg Brownovog i opet "epohalnog otkrića" koje prijeti da "uzdrma temelje Crkve", a prema kojemu je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom i koja je, prema Brownu, nosila Isusovo dijete dok je on na križu visio. Nasuprot Brownovom "otkriću" Crkva Ujedinjenja upravo krucijalnom omaškom drži baš to što se Isus nije oženio i iza sebe ostavio krvno potomstvo pa je zbog toga njegova "propusta" Bog morao poslati novog Mesiju u osobi njihovog utemeljitelja Sun Myung Moona koji je, nakon nekoliko neuspjelih brakova iza sebe, konačno utemeljio "istinitu obitelj" i započeo krvnu Božju liniju na zemlji, odnosno, "Nebesko kraljevstvo na zemlji".

I, da skratimo, tko da se osvrće na sve ove međusobno toliko proturječne teorije? Uz to, danas smo svjedoci i snažnog prodora gnostičkih učenja i buđenja ranokršćanskih krivovjerja koji se nesmiljenom žestinom obrušavaju upravo na Katoličku Crkvu. Iako i druge kršćanske Crkve Isusa jednako smatraju Bogo-čovjekom, bez presedana je žestina kojom se romani New agea obrušuju upravo na Katoličku Crkvu. U romanima se ne govori o "krivotvorinama" kršćanstva općenito, nego isključivo o krivotvorinama Katoličke Crkve. Protagonisti ovakvog scenarija ili Katoličku Crkvu drže jedinom autentičnom kršćanskom Crkvom pa druge Crkve niti ne spominju, ili osjećaju da jedino autoritet Katoličke Crkve ugrožava realizaciju njihovog scenarija, pa po njoj udaraju. Kako god bilo, nema sumnje, zajedničko obilježje literature New agea predstavlja pokušaj potkopavanja autoriteta Katoličke Crkve i njezinog nauka o Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Marijinu.

Nakon dvije tisuće godina iscrpno proučene i općeprihvaćene povijesti kršćanstva, danas su u nekim svjetovnim izdavačkim kućama na visokoj cijeni iznalazači "drugačije povijesti", čija djela nose epitet "cjelovite istine", stoljećima skrivane i proganjane od strane Katoličke Crkve, kao najmoćnije svjetske institucije. Danomice se umnaža "beletristika" (uvreda je povjesničarima spomenuta kontroverzna djela svrstavati u okvire povijesne znanosti) čija je svaka knjiga obilježena ambicioznom pretenzijom da će "do samih korijena uzdrmati čitav kršćanski svijet". Spomenimo neke knjige iz te kategorije, prevedene i na hrvatski jezik, koje na svome oltaru kanoniziraju tajna društva, masone, gnostike i razna kršćanska krivovjerja: Obmana o svicima s Mrtvog mora (M. Baigent - R. Leigh), Rođeni u krvi (J. J. Robinskon), Hiramov ključ (C. Knight - R. Lomas), Sveta krv, sveti gral (M. Baigent - R. Leigh - H. Lincoln), Da Vincijev kôd (D. Brown). Ovaj posljednji, dakle, predmet je i našeg osvrta u ovom prilogu.

Nakon što se autor ovih redaka, u knjizi Proroci novog doba (izdanje Teovizija, Zagreb, 2000.), i sam sučelio s jednom skupinom autora s područja New agea, radostan je što na ovim stranicama čitateljima može predstaviti još jedan sličan pothvat razbijanja "newageovskog koda" američke povjesničarke Amy Welborn koja se u svojoj knjižici Dekodirani da Vincijev kod (Verbum, Split, 2004.) stručno i uspješno usredotočila na analizu Brownovog romana Da Vincijev kod iz kojega izdvajamo nekoliko elemenata.

Ima i među katolicima onih koji su mišljenja da se na romane s područja New agea ne bi trebalo ni osvrtati, jer se radi samo o literarnoj fikciji. Autorica Dekodiranog da Vincijevog koda A. Wleborn navodi nekoliko razloga protiv takvome stavu, osobito kada je riječ o Da Vincijevom kodu:

- "Prije svega, nikada se ne može reći kako je nešto 'običan roman'. Kultura je važna jer uvijek prenosi neku poruku. Uvijek bi nas trebali zanimati kultura i njezin utjecaj na nas, neovisno o tome je li riječ o umjetničkim djelima, filmu, glazbi ili pisanju." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 22)

- "No, u ovome konkretnom slučaju i sam autor djela tvrdi kako nije riječ samo o pukoj mašti te svoje čitatelje potiče na usvajanje nekih problematičnih izjava o povijesti kao stvarnih." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 22-23).

- "Povijesni roman predstavlja vrlo popularan žanr, no upuštajući se u njega, autor s čitateljem sklapa prešutnu nagodbu. On se, naime, obvezuje poštovati autentične povijesne okvire, iako sam roman opisuje izmišljene likove u nestvarnim situacijama. (...). U djelu Da Vincijev kod izmišljeni detalji i krivi povijesni navodi predstavljeni su kao činjenice i plod ozbiljna povijesnoga istraživanja, što oni jednostavno nisu. (...) Brown navodi podulji popis literature kojom se služio u pisanju svoga romana, pri čemu većina navedenih djela ima image povijesnih radova, iako to uglavnom nije slučaj." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 23-24)

Gnostičke ideje i njihove svete knjige predstavljaju okosnicu literature New agea, od Redfieldovih Celestinskih proročanstava, preko Coelhovog Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, pa sve do najnovijeg Brownovog Da Vincijevog koda. Pri navođenju odlomaka iz gnostičkih djela, koja su širokoj javnosti posve nepoznata, autori s područja New agea služe se jednostranom selekcijom, izabirući tek one odlomke koji potkrepljuju njihove teorije. Više puta citirano Tomino evanđelje, kao Brownov argument u prilog kulta Boginje i "svete ženstvenosti" u ranom kršćanstvu, sadrži još jedan odlomak koji nije naveden u knjizi Da Vincijev kod, a koji je usmjeren protiv spomenute teorije. (usp. Dekodirani da Vincijev kod, str. 74)

"Počevši od naslova pa preko cijeloga svog romana, Brown i svi njegovi 'stručni' likovi toga umjetnika nazivaju 'Da Vinci'. A, znate što? To uopće nije njegovo ime. Nigdje ga se - ni u povijesnoj ni u obrazovnoj literaturi - tako ne naziva. Njegovo je ime bilo 'Leonardo', a rođen je godine 1452. kao nezakoniti sin stanovitoga Piera da Vincija, u gradu Vinciju, nedaleko od Firence. Drugim riječima, da Vinci očigledno znači 'iz Vincija'. Netko tko se želi predstaviti kao stručnjak za umjetnost, a neprestano ga pritom zove 'Da Vinci', jednako je uvjerljiv kao navodni vjerski stručnjak koji bi Isusa nazivao 'Nazarećaninom'." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 127).

Na insinuacije o "kultu žene" u ranom kršćanstvu kojega bi, navodno, Leonardo da Vinci bio kodirao u svojoj slici, autorica knjige strpljivo odgovara: "Brown tvrdi kako je Leonardo ovom slikom prenio svoje znanje prema kojemu su Isus i Marija Magdalena bili vjenčani; ona je trebala biti vođom njegove Crkve, što Petar nije odobravao, te je ona bila ujedno i pravi Sveti Gral. Zašto? Jer je lik koji se tumači kao Ivan zapravo Marija Magdalena. Položaj Isusa i Marije Magdalene tvori slovo 'M', ruka bez tijela - navodno Petrova - drži nož, a kaleža nema. Stoga Marija Magdalena mora biti kalež. (...). Da bismo ispravno shvatili ovu sliku, važno je uvidjeti kako njezina tema nije tek Posljednja večera općenito. Riječ je o određenom trenutku, utemeljenom na određenom odjeljku Svetoga pisma. Kada pomislimo na Posljednju večeru, prirodno je povezujemo s ustanovljenjem Euharistije. Brown upravo na to i računa ističući kako u središnjemu dijelu slike nema ni kaleža ni komada kruha. On tvrdi kako izostanak kaleža znači da je Marija Magdalena pravi Gral, i tako dalje. Problem s ovom tvrdnjom leži u tome što tema ove slike nije trenutak ustanovljenja Euharistije. Njezina je tema, naime, trenutak u kojemu je Isus nagovijestio kako će ga netko izdati." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 140).

Da Vincijev kod pobudio je zanimanje za teme, kao što su porijeklo Svetog pisma, kanon svetih knjiga, značenje apokrifne literature, Kumranska otkrića, koje je davno temeljito obradio hrvatski bibličar dr. C. Tomić u knjizi Pristup Bibliji (knjiga se može naručiti u uredništvu "Veritasa"). Kršćanima bi uspjeh Brownovog romana trebao biti ozbiljan poticaj da se i sami preispitaju jesu li pročitali cijeli Novi zavjet i koliko ga uopće poznaju jer, po riječima sv. Jeronima, "Nepoznavanje Svetoga pisma, nepoznavanje je Krista". Postavlja se i pitanje koliko kršćani poznaju povijest Crkve. Nekritičko prihvaćanje povijesnih tvrdnji Brownovog romana, prema Welbornovoj, svojevrstan je "peh" za sve navjestitelje evanđelja. (usp. Dekodirani da Vincijev kod, str. 169).

Za čestitati je izdavačkoj kući "Verbum" koja je Dekodirani da Vincijev kod, objavljen na engleskom jeziku 2004. godine, kao odgovor na spomenutu Brownovu knjigu, još iste godine objavila na hrvatskom jeziku. Knjiga Dekodirani da Vincijev kod svakako će poslužiti kao dragocjena riznica odgovora na lavinu pitanja koja je pokrenuo roman Da Vincijev kod, ali će biti od koristi i onima koji nisu pročitali spomenutu knjigu. Nova knjiga popularno izlaže crkvenu povijest i odgovara na neka goruća pitanja koja se u javnosti pogrešno interpretiraju i bespotrebno mistificiraju. Knjiga Dekodirani da Vincijev kod može se kupiti u brojnim katoličkim knjižarama ili izravno naručiti kod izdavača: "Verbum", Trumbićeva obala 1, 21000 Split; tel. 021/340-260, faks 021/340-270.