Ne ignorirajmo ulogu romana New agea! Njihov golemi utjecaj na svijest čitatelja u svrhu iskorjenjivanja kršćanske vjere u službi je stvaranja nove svjetske paradigme koja svim silama iz povijesti svijeta želi odstraniti otajstvo Križa Kristova. Masovno distribuirani od različitih izdavačkih kuća, iznjedreni iz pera različitih autora, romani New agea đavolski sinkronizirano siju sjeme Zloga, koje guši vjeru u Krista Crkve, utemeljenu na apostolskoj stijeni. New age nema svoju Bibliju, ali zato ima svoje romane koji vješto mimoilaze ili krivotvore povijesne činjenice sofisticirano dižući vihor sumnje koji baca prašinu u oči mnogim čitateljima.

U ovom prilogu želimo se po drugi puta osvrnuti na Dana Browna, koji će za svoje antikatoličke, inače izrazito intrigante i vrlo napete, romane otvoreno priznati: "Kad pročitate moju knjigu, svidjelo se to vama ili ne, naučili ste gomilu toga" s napomenom: "Jedan od aspekata koje sam se jako trudio umetnuti u svoje knjige jest učenje". Učenje! Brown svoje čitatelje uči, nažalost, jedino otpadništvu od Isusa Krista.

Dan Brown autor je više bestselera: Digitalna tvrđava, Točka prevare, Anđeli i demoni i Da Vincijev kod (hrvatski izdavač je "V. B. Z.", Zagreb, 2003. i 2004.). O Da Vincijevom kodu već smo pisali pod ovom rubrikom (u "Veritasu" br. 9/2004). Godinu dana nakon objavljivanja Da Vincijevog koda izdavačka kuća "Verbum" iz Splita objavila je prijevod knjige ugledne američke katoličke povjesničarke A. Welborn, pod naslovom Dekodirani Da Vincijev kod, koja snagom argumenata obeskrepljuje krivotvorine izložene u Brownovom romanu. Pod istim naslovom Dekodirani Da Vincijev kod u kolekciji filmova što se prodaju uz "Večernji list", 22. travnja 2005., u izdanju "Blitz film i video distribucije", osvanuo je DVD iskićen obećanjima da svojim kupcima rasvjetljava "činjenice koje se kriju iza najkontroverznijeg otkrića našeg doba". Bilo je za očekivati da film sadrži ono što i obećava, to jest da demantira Brownove fikcije, snagom bjelodanih povijesnih činjenica, međutim film samo ponavlja kontroverzne Brownove hipoteze, iznesene u ranije spomenutom romanu. S obzirom da se radi o dva istovjetna naslova međusobno oprečnih pozicija, i o pomutnji koja se iz toga izrodila, u ime "Verbuma" iz Splita od spomenutog DVD-a "Blitz filma i video distribucije" javno se ogradio mr. sc. Petar Balta izjavom: "Knjiga Dekodirani Da Vincijev kod nije ni na koji način povezana s DVD-om istoga naziva, koji ne samo da ne dovodi u pitanje teze iznesene u romanu Da Vincijev kod nego ih pokušava prikazati stvarno utemeljenima" (GK br. 19, od 8. svibnja 2005.). Nasuprot manipulacijama u javnosti s istoimenim nazivima različitih proizvoda, vrijednom bilježenja smatramo novu knjigu srodnog sadržaja, nedavno izašlu u izdanju "Marijan Tisak d. o. o", a prodavanu uz "Slobodnu Dalmaciju" pod naslovom Razbijanje Da Vincijevog koda. Spomenuta knjiga, uradak dvojice protestantskih teologa J. L. Garlowa i P. Jonesa, jednako kao i ona katoličke povjesničarke A. Werbon, podastire čitateljima na uvid stvarne činjenice s argumentima, nasuprot ničim potkrijepljenim pljesnivim fikcijama u Brownovom romanu. Tako je trenutno hrvatskoj javnosti na tržištu ponuđena, s jedne strane, Brownova knjiga Da Vincijev kod i DVD Dekodirani Da Vincijev kod, oboje temeljeno na povijesnim i vjerskim falsifikatima usmjerenima protiv Katoličke Crkve i, s druge strane, dvije knjige Dekodirani Da Vincijev kod i Razbijanje Da Vincijevog koda koje, obje, na temelju činjenica obeskrepljuju Brownove krivotvorine. Našu pažnju najviše ćemo usredotočiti na drugu Brownovu knjigu Anđeli i demoni.

Razumljivo je da se ovdje ne možemo upuštati u prikaz povijesnog razvoja, čuvanja i prenošenja "tajnih znanja" karakterističnih za razna gnostička, kabalistička ili istočnjačka učenja. Ali, to svi možemo zapaziti: kodovi i "tajne" sastavni su dio našega svakodnevnog života, od državnih službi, tajne policije, banaka, pa sve do "malih tajni velikih majstora kuhinje", brojeva kodiranih brava naših kufera ili bicikala, pa do pinova na našim mobitelima, ili passworda na našim računalima. Sve vrijedno držimo pod nekim ključem ili kodom. Pravi problem nastaje onda kada se kod zaboravi ili zagubi.

Znanost koja se bavi pravilima i sredstvima tumačenja Biblije, historijskih spomenika i znanstvenih djela, zove se hermeneutika (od grčkog glagola hermeneuo, koji znači "tumačiti"). Hermeneutika može uključivati cijeli postupak tumačenja Biblije koji se opisuje izrazom "znanstveno istraživanje Biblije" kao i značenjem i primjenom teksta na konkretne životne prilike pojedinaca ili skupina. Isus Krist je "ključ" kojim se otključava Stari zavjet. Možemo s punim pravom reći da jedino Isus Krist predstavlja "kod" za razumijevanje cjelovite Biblije. Ipak, vrijedi spomenuti, metoda tumačenja Biblije razvijala se kroz povijest kao i sve druge znanstvene discipline. Tako su, npr. sv. Klement Aleksandrijski i Origen tražili duhovno i alegorijsko značenje tekstova Staroga i Novog zavjeta, dok je sv. Ivan Zlatousti na čelu aleksandrijske škole ustrajao na doslovnom značenju svetog teksta, kao temelju bilo kakvog duhovnog tumačenja. Srednjovjekovni tumači Biblije razvili su četiri smisla u svetom tekstu: doslovni ili književni (ono što se povijesno zbilo), alegorijski (skriveni, odnosno, teološki), anagogijski (nebeski smisao) i moralni (sadrži etički kodeks). To je, otprilike, okvir i današnjeg tumačenja Biblije u Katoličkoj Crkvi kako ga izlaže Papinska biblijska komisija u dokumentu Tumačenje Biblije u Crkvi (KS, Zagreb, 1995). U Bibliji, dakle, treba tražiti povijesno značenje teksta što su ga imali na pameti nadahnuti ljudski pisci (literarni smisao), zatim, tražiti "smisao koji izriču biblijski tekstovi kada se čitaju pod utjecajem Duha Svetoga, u kontekstu Kristova vazmenog misterija i novog života koji odatle proizlazi" (duhovni smisao), te otkrivati "najdublje značenje teksta koje je Bog naumio, ali koje ljudski autor nije jasno izrekao" (puni smisao). Bilo bi pogrešno Bibliji pristupiti fundamentalistički, tražeći u njoj unaprijed servirane gotove odgovore na sva današnja pitanja i za sve probleme suvremenog čovječanstva, jednako pogrešno kao i Bibliju eksploatirati na tipično "duhovnjački" način, kao zbirku uzrečica kojima se pojedinci služe tek kao sirovinom u svrhu potkrepe unaprijed zauzetih vlastitih stajališta.

Kabala, što doslovno znači "predaja", predstavlja sumu židovskog misticizma, razrađeni filozofski svjetonazor, kao i određeni način tumačenja Biblije koji se razlikuje od katoličkog razumijevanja iste Knjige. Danas je kabalistički svjetonazor vrlo rasprostranjen preko ideologije New agea, od literature pa do medicine, uvijek s osnovnom tendencijom prema dokazivanju "znanstvenosti" vjere. Kabalistički svjetonazor temelji se na dualizmu (dvojstvu), prema kojemu čitav svemir predstavlja sjedinjenje dviju suprotnosti, muške i ženske, u Kini ilustriranih pojmovima Yina i Yanga. Kabalisti, nadalje, vjeruju da je prvih pet poglavlja Knjige Postanka kodirano, ispisano svojevrsnom šifrom, i da se ona ne može pravilno protumačiti bez posebnog ključa, a ključ predstavljaju upravo sama hebrejska slova koja imaju i numeričku vrijednost, a svako od slova i brojki predstavljaju simbole određene kozmičke sile. Jednom riječju, prema kabalističkom učenju, Biblija, ili interpretacija Biblije kakva je doprla do nas, zapravo je krivotvorina. Već odavno pljesnivu, pa zbog toga i zaboravljenu, kabalističku tezu o krivotvorenoj Bibliji danas ponovno susrećemo, doduše manje ili više modificiranu, u literaturi New agea koja se prodaje u milijunskim nakladama. Servirana je kao "najsuvremenije znanstvene razobličavanje povijesti", a njenim tezama, zbog njihove neodrživosti, na ozbiljnim akademskim katedrama nema ni spomena.

Prema iznesenoj filozofiji, ključ Biblijskog koda posjedovali bi, naravno, isključivo kabalisti. U skladu s istočnjačkim panteizmom Kabala naučava postojanje univerzalne kozmičke svijesti koja predstavlja sveprožimajuću energiju koja ispunja sav svemir. U svome krajnjem očitovanju ta bi svijest-energija bila svjetlost. Stoga, rečenica iz Knjige Postanka (1, 3): "Neka bude svjetlost" ne bi značila ništa drugo doli očitovanje te kozmičke energije. Kabalisti, nadalje, tvrde da je JHVH (Božje ime Jahve na hebrejskom jeziku) izraz za "očitovano kozmičko načelo", zapravo, ime za neosobnog boga, pokretača kozmičke energije iz čije se svjetlosti razvio sav svijet. Ime "neočitovanog kozmičkog načela" (ili transcendentnog Boga) bilo bi AHIH. Ispravno izgovarati tetragram JHVH (dakle, ime Božje), prema kabalistima, zna samo nekolicina iniciranih pa je ono velika tajna i otuda, navodno, zabrana njegovog izgovaranja svim neposvećenima…

Spomenutu "božansku" svijest-svjetlost-energiju, Kabala želi dovesti u odnos sa suvremenom znanošću. Naime, kako je čovjek, prema Kabali, mikrokozmos u odnosu na svemir kao makrokozmos, tako i zakoni u čovjeku i u svemiru moraju biti u skladu. To znači da, što čovjek bolje upoznaje svemir, bolje upoznaje i samoga sebe - kao i obratno: što čovjek bolje upoznaje samoga sebe, to bolje upoznaje i zakone u svemiru. Prema tome, drevni kabalisti su još u davna vremena, intuitivnim putem, došli do spoznaja koje procesom analitičkog uma danas potvrđuje i suvremena znanost. Znanstvena teorija o nastanku svijeta "Velikim praskom", žele poručiti kabalisti, odavno je počivala kodirana u prvim recima Biblije koji glase: "Neka bude svjetlost" (Post 1, 3).

Intuitivni uvidi rezultat su nesvjesnog uma čiji rezultati prodiru u svijest, dok je suvremena znanost proces analitičkog razmišljanja kojim procjenjuje vrijednost intuitivnih uvida. U ovakvoj interpretaciji, intuitivni uvidi koji pripadaju domeni nesvjesnoga (a iz kojih su se navodno razvile religije i misticizam), i logička spoznaja (koja je temelj znanosti) jednako su vrijedne i jednako znanstvene. Vjera i razum, dakle, nikako ne mogu biti u sukobu, nego su u međusobnom skladu. Ovo je kabalističko učenje. Njega danas uporno nameću kao razrješenje insinuiranog sukoba između vjere i znanosti, koji se pripisuje Katoličkoj Crkvi, navodeći pri tome kao dokaz nadasve proces s Galileom Galilejem. Najveća zamka koja prijeti od prihvaćanja ponuđenog kabalističkog izmirenja vjere i znanosti leži u tome što postoji zbiljska opasnost da se psihološko iskustvo čovjekovog religijskog nesvjesnog zamijeni za autentično religiozno iskustvo koje dolazi putem transcendentalnog i osobnog Boga koji djeluje u našoj povijesti. Naš Bog je živi Bog, transcendentalni Bog, Bog koji je osoba i Bog koji je ljubav. Ne smije ga se brkati sa stvorenim svijetom, "neosobnom sviješću", "psihičkim iskustvima" ili s "božanskim energijama".

Tek nakon ovog podužeg uvoda u duh Kabale, u mogućnosti smo čitatelju ukazati "na čiji mlin tjera vodu" Dan Brown u svom romanu Anđeli i demoni, na kojeg se namjeravamo osvrnuti u nastavku. Pod naslovom Tajna anđela i demona, u izdanju "Blitz filma i video distribucije", uz Večernji list od 29. travnja 2005., svjetlo dana ugledao je i DVD s ciljem potkrjepljenja Brownovih teza u njegovom drugom romanu.