Jevanđelja ili evanđelja su biblijski osnovi hrišćanskog vjerovanja navodno pisani od Isusovih apostola. Samo četiri od nekih pedesetak ili više koji su postojali, potvrđeni su kao zvanični hrišćanski dokazi na skupu u Nikeji 325 godine naše ere (drevna Vizantija ili Istočno Rimsko Carstvo), kako bi kroz Bibliju ili tačnije dio poznat kao Novi Testament iliNovi Zavjet, predstavljali zvanične temelje za tumačenja hrišćanstva. Dakle, jevanđelja kao zvanični dokumenti Biblije predstavljaju kompletnu bazu učenja Isusa Hrista ili Krista u kojeg danas vjeruje nekih dvije milijarde ljudi. Ako tome dodamo da i islam prihvata Isusa kao jednog od proroka monoteizma, onda je broj onih koji vjeruju u Isusa daleko veći. 

Međutim, hrišćani ne samo da ne znaju nego ne bi ni željeli da znaju činjenicu da Isusovi nepostojeći učenici nisu autori materijala o njegovom životu i djelu. Ali to je samo početak oko ove vješto građene hrišćanske farse, ma da sumnjam da bilo šta iznešeno ovdje može promjeniti mišljenje vjernika.

Ovo ‘Nevanđelje’ pruža detalje koji potvrdjuju da je sve oko Isusa i hrišćanstva u stvari nastalo mnogo, mnogo ranije; ne u Nazaretu, ne u Betlehemu ili Jerusalemu, nego u faraonskom Egiptu. 

Strpite se. Biće još više iznenađenja oko ovog vjekovnih, bezočnih manipulacija, te izmišljotina hrišćanskih crkava.

Najprije, da vidimo šta je hrišćanstvo sažeto u manje od stotinu riječi. Autor je nepoznat. Kada sam ovo prvi put pročitao nasmijao sam se, ali to ne znači da neki od vas neće isto naći uvredljivim. Ipak, svako ima pravo na svoje vlastito mišljenje, zar ne?

Hrišćanstvo je vjerovanje da je božji sin i potencijalni bog sunca koji nije imao pravog oca—i ako mnogi misle drugačije—prihvatio svoju smrt ali ustvari nije umro, kako bi si dao za pravo da te ne pošalje u vječno mučilište koje je njegov otac kreirao, nego da pruži mogućnost da zauvijek živiš ako prihvatiš da mu simbolično jedeš tijelo i piješ krv, i da telepatijom prihvatiš da si mu vječni rob kako bi mogao da te očisti od grijeha, zato što su žena-od-rebra i muškarac-od-prašine poslušali zmiju koja govori i pojeli jabuku. 

Ali, krenimo ozbiljnije.

U ovom dosta kasnom periodu mog života i nakon stalnih pokušaja mnogih—što individualaca što institucija—da nađu najbolji način za ispiranje mog mozga po raznim pitanjima što naravno uključuje i religiju, odlučio sam da i ja dam svoj doprinos kao što čine apokrifi, osobe koje pišu o religiji van zvanično odobrenih vjerskih kanona. Doduše, ni to baš nije tačno jer apokrifi pišu sa velikom dozom vjerske ljubavi i ubijeđenja prema vjeri. Ja sam opet lično duboko ubijeđen da je svaka od monoteističkih vjera nužno zlo koje će još dugo da predstavlja kočnicu u ispitu zrelosti čovječanstva. Zato moj doprinos nije iz ugla Isusa i apostola koji su navodno bili uz njega, tih običnih i neukih ribara sa Galileje koji naravno ni čitati nisu znali, a još manje da su se sreli sa knjigom, a koji su to sve predano kobajagi bilježili kako bi svijetu kasnije predočili detaljne opise Isusovog učenja, čudotvorstava, primjera visokog morala, i naravno, božanske mudrosti. Danas sa sigurnošću znamo da to nije moglo baš tako da bude.

"Napravi laž velikom i jednostavnom, stalno je ponavljaj,
i na kraju će biti prihvaćena kao istina.”

Detalji oko hrišćanstva i Isusa su u najmanju ruku zbunjujući, počevši od vanzemaljskog začeća pa do njegovih akcija dok je kao živio i propovjedao, što se može samo naći u kontraverznim pisanjima zvanim ‘jevanđelja’ ili ‘evanđelja,’ koji treba da su zapisi njegovih navodnih slijedbenika. Drugih zapisa, potvrda ili materijalnih dokaza nema. Zato da bih o ovome više saznao, morao sam da se oslonim na svakojake izvore. Većina izvornog materijala odnosi se na stavove veoma učenih individualaca uključujući osobe koje su živjele u to doba, zatim na razne pravce nauka kao što su arheologija, fizika, istorija ili antropologija, te kroz materijal iz knjiga različitih vrijednosti i kvaliteta. Naravno, najviše materijala sam skupio i dalje kupim zahvaljujući Internetu (da dodam, Internet se piše sa velikim ‘I’ jer je vlastita imenica—interneti ne postoje), i slično. Tu su i informacije iz nekoliko knjiga što naravno uključuje i zvaničnu Bibliju odakle sam crpio osnovne podatke.

Potrebno je da istaknem da sam ponegdje u ovom Nevanđelju svjesno izbjegavao da spomenem izvore ili autore kod određenih navoda ili stavova. Činjenica je da sam uvijek provjerio sve navode, te ako nisam bio u mogućnosti da pronađem dodatni materijal, takve sam postavke eliminisao ili označio kao navodne. Posebnu sam pažnju posvetio materijalima rimskih i jevrejskih autora iz navodnog Isusovog perioda, kao i nalazima priznatih arheologa. Medjutim, ne želim da pružim jeftinim kritičarima da se na lak i brz način povežu sa materijalom kako bi mogli da ignorišu ili čak ismijavaju rezultate ozbiljnih istraživanja i zaključaka drugih. Takvim ostavljam da se snalaze tražeći vlastite izvore.

Internet je najbolji saveznik onih kojima je dojadilo da strpljivo slušaju crkvene izmišljotine koje vjernici ponavljaju generacijama, kako se—nedajbože—ne bi zamjerili samom Bogu, a i znancima. Srećom, sakriti istinu danas postaje sve teže. Doskorašnje prisilno gladovanje za informacijama i činjenicama je definitivno prestalo pojavom Interneta, a posebno izvrsnim pretraživačima kao što je Google. To nam dozvoljava da bez smetnji ulazimo u mnoge riznice podataka kao što su Encycopedia Britannica ili Wikipedia, gdje se traženo nalazi u djeliću sekunde. Samo prije tridesetak godina, za pretragu manjih detalja bilo nam je potrebno provesti dane ili čak mjesece. 

Ma da ovaj materijal izgleda kao dosta površan prilaz materiji, ipak je u osnovi vjerodostojan po svojim glavnim elementima koliko je god to moguće utvrditi. Jer graditi dokaze za bazi nekakvih kvazi naučnih rasprava—a posebno sa teološko-filozofskih pozicija gdje stvarna nauka nema šta da traži—je putovanje koje praktično nigdje ne vodi. Nisam ni školovan istoričar religije ma da nisam siguran šta to tačno znači, obzirom da se mnogi u svojim radovima ne oslanjaju samo na činjenice, nego koriste sve kako da proture svoja lična mišljenja. A kada je u pitanju hrišćanstvo, mnoge činjenice—a posebno za one u slučaju Isusovog života—nema nikakvih dokaza, što ih svrstava u izmišljotine i nastavak prethodnih vjerskih predanja. Istovremeno, jako je teško naći vjerodostojne materijale obzirom da sve treba uporediti sa dva ili tri slična, da bi se eventualno našlo ono što najviše odgovara istini. Na žalost, danas Laž a ne Istina zauzima visoko pa i centralno mjesto. Slično je i sa tumačenjem ili prenošenjem zabilješki i zapisa čija je istorijska vjerodostojnost upitna. 

Evo jednog takvog primjera: tražeći podatak o propasti Aleksandrijske biblioteke, naišao sam na više opisa oko razloga za propast iste, a svaki od pojedinaca koji su o ovome naknadno pisali je ukazao prstom na svoga omiljenog krivca. Negdje je to bio Julije Cezar (kada je zapalio flotu i prenio požar na grad), a zatim i biskup Aleksandrije Teophilus. Čak i kod Ramsay Macmullen-a, čuvenog istoričara i profesora emeritusa na Yale University čije sam materijale dosta koristio, primjetio sam da se određeni detalji ponegdje usmjeruju na stranu neke vrste ‘hrišćanske istorije.’ Za uništenje biblioteke on smatra krivim islamske osvajače Egipta, za šta ne postoje dovoljno pouzdani dokazi. Naime, osvajanje Egipta dogodilo se sredinom sedmog vijeka—dakle, postavlja sa pitanje preostale količine materijala biblioteke iz tog doba—ali je moguće da je nakon osvajanja dio postojećeg materijala poslan kao plijen ili je došao na Arabijsko poluostrvo na drugi način. Po svemu što sam uspio do nađem i povežem, izgleda da je biblioteka uništavana kroz duži vremenski period. Gdje je potpuna istina ne vjerujem da neko tačno zna, obzirom da su oni koji su uništavali prethodne kulture bili isuviše ignorantni da bi eventualno ostavljali pismene tragove o tome. 

Početak ovog Nevanđelja može da izgleda manje interesantan nego što će biti slijedeće poglavlje. Ipak, ostanite sa mnom: ovo je ne samo zanimljiv materijal nego i veoma važan skup činjenica i dokaza za bolje razumjevanje monoteističkih religija, a posebno hrišćanstva. Činjenični vatromet počinje već na drugoj stranici!

Ali najprije da se površno i ukratko podsjetimo na dio kulturne i znanstvene istorije. Evropa—uz dio zemalja oko Mediterana—izgubila je nit sa bogatom istorijskom prošlošću uništenjem Aleksandrijske biblioteke, a zatim sa konačnim raspadom zapadnog Rimskog Carstva. Biblioteka je bila ogromna riznica pisanog materijala: mape, pozorišne drame i tragedije, matematika, fizika, astronomija, opisi putovanja, zapisi naučnika, doktora, filozofa, poreskih vlasti, arhitekata, savjeti za liječenje bolesti, za pripremu hrane... Svaki brod koji bi pristao u Aleksandriji, morao je da ostavi kopije svega što su imali zapisano. Redovno su slani pojedinci u razne dijelove Mediterana da kupuju sve moguće knjige i zapise, ili da ih kopiraju. Čuveni Galen je u Aleksandriji proučavao ljudske organe i između ostalog utvrdio da je mozak centar svega a ne srce kako se vjerovalo. U Aleksandriju se dolazilo da se uči, bilo da se radilo o mladima željnih znanja ili onih koji su željeli da nadgrađuju svoje već postojeće znanje.

Ma da postoji dosta kontraverzi oko toga na koga treba uprijeti prstom za uništenje biblioteke, ista sigurno nije uništena u samo jednom pokušaju. Jedan od poslijednjih udaraca ovoj baštini je vjerovatno prouzrokovan ubistvom Hipatije, čuvene žene-filozofa i astronoma iz Aleksandrije. Hipatija je po svojim spiritualnim pogledima bila pagan. I ako su dugi niz godina rani hrišćani i pagani u Aleksandriji živjeli u relativnoj slozi, Hipatiju je aleksandrijski biskup Ciril optužio da je vještica, te ju je 415 godine pobješnjela rulja—u kojoj je bilo i nekih 500 hrišćanskih kaluđera—iskasapila za vrijeme nereda. Istovremeno, pored uništenja glavnine aleksandrijske biblioteke došlo je i do uništenja ili oštećenja brojnih objekata te spomenika staro-egipatske i rimske kulture, a sve pod isprikom da su simboli paganizma. I kao po istorijskom pravilu, smišljeno predvođena rulja se najprije posveti uništavanju onoga što je vezano za tradicije i kulturu drugih. Granatiranje i paljevina Sarajevske biblioteke 1992 godine koja je bila smještena u zgradi Vijećnice, je jedan od primjera takvog mentaliteta. 

Događaji u Aleksandriji su bili od izuzetne važnosti. Uništenjem svjetske riznice znanja i istovremenim rastom uticaja i moći hrišćanstva—i to najviše zaslugom Konstantina I, imperatora istočnog Rimskog Carstva—došlo je do gušenja dotadašnjeg znanstvenog progresa, te je označilo početak kraja tolerancije vjerovanju drugih i uvođenje striktnih dogmatskih pogleda hrišćanske crkve. Srećom po nas, time ipak nisu bili izbrisani svi tragovi koje su nam ostavile prethodne kulture. Jedan dio je ostao sačuvan na današnjem području Bliskog i Srednjeg Istoka—Arapske zemlje, Perzija—i na taj način su oni nastavili tamo gdje je evropski razvoj misli zaustavljen. Kasnije se ovi materijali dalje šire prevodima na latinski i druge jezike. Primjera radi, današnja djela Aristotela su nam poznata zahvaljujući sačuvanim materijalima pisanim na arapskom. Na žalost, veliki broj preostalih knjiga i razni unikatni materijali su se našli u rukama crkve, koja će ih vjekovima čuvati pod ključem i skrivati od pogleda drugih. Da problem bude još veći, mnoštvo pisanog materijala je katolička crkva jednostavno proglasila heretičkim, te je time taj materijal zabranjen pa i uništen. A narod za to nije mario; za ogromnu većinu stanovništva Evrope nepismenost je ionako bila uobičajena isto kao i siromaštvo, i samo su rijetki sretnici imali mogućnost da uče čitati i pisati. 

Interesantno je spomenuti da je jedina svijetla kulturna tačka u Evropi nastala ne knjigom nego mačem, i to dolaskom arapskih osvajača u Španiju 711 godine. Njihov uticaj na lokalni život i kulturu je bio ogroman. Zahvaljujući ovom osvajanju, tadašnja Španija je bila jedino mjesto u Evropi gdje katolička crkva izgubila svoj pogubni uticaj, i gdje su se nauka i kultura slobodno razvijale. Uvođenjem hrišćanske vlasti 1492 godine, došlo je ne samo do izbacivanja Arapa nego i Jevreja koji nisu pristali da pređu na katoličanstvo, a koji su do tada živjeli u religioznoj toleranciji sa Arapima. Iz Španije, Jevreji su prebjegli uglavnom u druge Mediteranske zemlje ali i na sjever Evrope, i zahvaljujući svojoj sačuvanoj kulturi kao i pozitivnim uticajima arapske i susjednih kultura, oni su postali dio idejnog pokreta koji će nešto kasnije dovesti do početka procvata Evrope. 

Mračni period kojim su katolički velikodostojnici uspješno zagušili razvoj svakog progresa u Evropi, trajao je sve negdje do Renesanse koja je nezvanično započela u Firenci zahvaljujući njenoj trgovačkoj i finansijskoj moći i to najprije na kulturnom polju—slikarstvo, arhitektura. Padom Konstantinopolisa (današnjeg Istanbula) u ruke Turaka sredinom XV vijeka, nestalo je Vizantijsko carstvo, što je opet prouzrokovalo da veliki broj učenih ljudi i umjetnika prebjegne iz Vizantije najprije u Italiju, a zatim i u druge zemlje Evrope.

(Interesantno bi bilo razmišljati o tome šta bi se sve dogodilo u Evropi da ista nije prošla kroz nekih osam ili više vijekova mračnog doba darovanih nam od hrišćanske crkve. Da do ovoga negativnog perioda nije došlo, sasvim je moguće da bi se Nikola Tesla ili James Watt pojavili recimo negdje u XIII vijeku, da bi kompjuteri i Internet postojali u sedamnaestom, a neka od naše djece bi danas sigurno živjela i radila na Mjesecu, Marsu, ili bi putovala negdje dalje. Možda ne bismo iskusili ni mnoge od ratova niti prošli užase nacizma.) 

Sredinom prošlog milenija, došlo je do završetka Tridesetgodišnjeg rata u Evropi i potpisivanja važnog Vestfalijskog mira, čime je nezvanično počelo slabljenje uticaja Vatikana. Do tada je Vatikan imao nevjerovatno jak upliv u svaku poru života Evrope obzirom da su pape imale neograničenu vlast. Smatrani su nepogrešivim—kao što i danas tvrdi crkva da su pape postavljene od samog Boga—i vodili su sve ratne pohode komandujući uglavnom tuđim ili čisto plaćeničkim armijama, te postavljali, ženili, i smjenjivali kraljeve i ostale vladare po volji. U međuvremenu, pojavljuju se i nove hrišćanske sekte ili ojačavaju postojeće koje ne žele punu kontrolu Vatikana: Luterani, Kalvinisti, Hugenoti, Protestanti... Svaka od njih ima svoje crkve i u svakoj se propovjeda ‘istinska vjera’ kako je svaka od tih grupa shvata. Ipak, dok su se mnogi uslovi mijenjali na bolje, uticaj Vatikana je i dalje na svaki mogući način kočio razvoj slobodne misli i nauke. To se na daleko perfidniji način nastavlja i danas, jer primat i uticaj na široke mase crkva mora da održi po svaku cijenu. A po onome što oni propovjedaju, to oni rade isključivo kako bi vi i ja imali miran, sređen, i moralno uspiješan život na ovome svijetu, s tim da ne pomutimo mozgove bilo čim nego samo redovnim proučavanjem Biblije. Sve ostalo je—kako to vjernici puni zanosnog uvjerenja ističu—“Ljudska mudrost, Božija ludost.” 

Na sreću, vrijeme čini svoje: pritisak i uticaj crkve se smanjuje pa danas u Evropi ima manje redovnih vjernika nego što ih je bilo prije dvadesetak ili više godina. Praćenje raznih izvora informacija i razmišljanje o istim zamjenjuju slijepo vjerovanje. Skoro negdje pronađoh podatak da u Španiji, jednom od nekadašnjih bastiona katoličanstva, samo 14 procenata stanovništva redovno pohađa misu. U septembru 2010, velika Kanadska firma za ispitivanje javnog mijenja ‘Ipsos Reid’ je poduzela anketu sa partnerima širom svijeta. Putem Interneta kontaktirali su 18.192 osoba u dobi od 16 do 64 godine. Prema ovoj anketi, 52 procenta učesnika vjeruje da duboko vjerovanje pridonosi netoleranciji i podijeli u svijetu. Kanađani su ovdje otišli još i dalje, jer skoro dvije trećine (njih 64%) smatra da vjera promoviše netoleranciju. Katolička crkva u Austriji je po vlastitim podacima iz 2010 zaključila da je crkvu u toj godini napustilo preko 87.000 vjernika. U Holandiji nakon više dokaza o seksualnim skandalima unutar katoličke crkve, ‘Holandska konferencija biskupa’ je 2010 dala bivšem gradonačelniku Haga odobrenje da istraži ovu situaciju. Njegov izvještaj je sramota za crkvu jer predviđa da je od 1945 do danas nekih deset do 20 hiljada djece bilo seksualno maltretirano u katoličkim institucijama u Holandiji. S druge strane, čak i u nazovi puritanskoj Americi gdje se nedjeljom može birati više religioznih TV programa nego što u drugim zemljama ima ukupno kanala, šest država priznaje brakove homoseksualaca. Zadnja država koja je ovo izglasala je Njujork. 

Za vrijeme jedne od posjeta pape Jovana Pavla II. Južnoj Americi, došlo je do zviždanja Papi od strane mase vjernika nezadovoljnih time kako se katolička crkva odnosi prema siromašnim. Ovo nezadovoljstvo je posebno izraženo baš u J. Americi ne samo zbog siromaštva, nego i činjenice da tu postoje pokreti teologije oslobođenja kroz ideju Crvene crkve(Igreja vermelha), te Hrišćana za socijalizam (Christianos por el socialismo), što naravno nije odobreno od Vatikana. Tome se ne treba čuditi obzirom da kroz ideje Simona Bolivara na taj dio svijeta imaju uticaj Fidel Kastro, Hugo Čavez, Evo Morales u Boliviji, sandiniste u Nikaragvi, te ranije Aljende u Čileu. 

U vezi seksualnog manipulisanja sa djecom, interesantna je činjenica da je kardinal Joseph Ratzinger (2005. godine postao papa Benedikt XVI), bio direktno odgovoran za tajnu direktivu Vatikana po kojoj—da bi se zataškali slučajevi seksualnog zlostavljanja djece—svako dijete koje bi takav slučaj prijavilo moralo da se zakune na vječnu šutnju pod prijetnjom ekskomunikacije tj. izbacivanja iz katoličke crkve. Ovo se odnosilo i na sveštenika-bludnika. Ne samo da je tu praksu bivši kardinal započeo ovom direktivom, nego je istu kao papa dopunio te se o svim slučajevima izvještaj sada mora poslati direktno u Vatikan. Neko naivan bi ovo mogao shvatiti kao ozbiljnost Vatikana da se pozabavi problemom zlostavljanja djece od strane sveštenika—samo u Americi takvih ima oko 4,500—ali to nije slučaj; niti jedan od ovih moralnih ništarija koji propovjedaju moral nije do sada zvanično kažnjen od strane katoličke crkve. Niti jedan. A zna se također da se sedam katoličkih sveštenika koje zvanično traže američke vlasti kako bi im se sudilo, krije u Vatikanu ili negdje u Italiji. 

Ipak, ne treba biti naivan i misliti da je organizovana crkva na zalasku svog uticaja zato što je moralno nisko pala. Kler je svjestan da su solidno indoktrinirali oko milijardu stanovnika Zemlje sa bajkama koje slušamo od malih nogu, te skupili dovoljno finansijskih sredstava i dobara da to dalje i još uspješnije nastave. I pored isplata milionskih suma za odštete nanijetih nepravdom koje su napravili drugima katolička crkva ima više prihoda nego dovoljno, jer za svaki dolar odštete koji isplate, dobiju bar desetak novih od onih koji daju ili zavještavaju novac i imanja crkvi misleći da time sebi čine uslugu kako bi dobili još jedan pozitivan poen za vlastito iskupljenje na sudnjem danu. ”Naivko se rađa svake minute.” (W.C. Fields)

Srećom, veliki je broj onih koji su prozreli manipulacije organizovanih religija i o tome se sve više zna, diskutuje i javno iznosi. Internet pruža skoro neograničen prilaz podacima iz knjiga, novina, magazina, TV i radio grupacija te drugih izvora, a široka publika želi i ima pravo da zna više. Međutim, i u toj poplavi informacija treba biti pažljiv: na Internetu se ne plasiraju samo istine nego i laži, i to uz dobro razvijenu tehnologiju poluistina i zabluda, gdje organizovani vjerski manipulatori čine sve kako bi onima koji traže odgovore pružali ‘argumente’ da bi ih još više zbunili i time naveli vodu na vlastiti mlin. Ustaljena ‘teorija zablude’ je normalan dio svakodnevnice i cvate proporcijalno sa rastom i širenjem načina informisanja. Sve je više visoko školovanih pojedinaca koji se profesionalno bave naukom, ali se na svaki način trude da ipak tumače sve moguće onim što više odgovara crkvenom viđenju istine. Baš negdje skoro se sretoh sa interesantnom naučnom kategorijom: ‘hrišćanski arheolog!’ A manipulatori itekako dobro znaju da desetine naučnika mogu znanstveno da dokažu ili potvrde određenu postavku, a da pravi vjernik treba samo jednog od njih koji će to javno i pred TV kamerama da dovede u sumnju, čime će nu se još više učvrstiti njegovo ubjeđenje da je sve ovozemaljska manipulacija a jedina prava istina se nalazi u ‘Knjizi.’ Zato nije ni čudo što je veliki broj katoličkih teologa nosilac diplome iz filozofije ili nekih drugih društvenih nauka. Srećom, iskusan Internet korisnik može lako da uoči gdje da surfa i koje web lokacije—kukavičija gnijezda—treba da izbjegava, te kako da pronađe i potvrdi činjenice. Istovremeno treba svakako i pratiti šta mnogi ‘vjerski naučnici,’ apokrifi ili apologetici pišu, jer u tom manipulativnom ili čak uvrnutom rezonovanju ima dovoljno materijala za daljnja istraživanja.

Da bih što bolje sakupio ovaj materijal, morao sam da potražim i oslonim na vlastite ‘apostole.’ Naime, logično mi je bilo da napravim antitezu biblijskim apostolima koji su trebali da budu stvarni kreatori hrišćanstva, jer bez jevanđelja ne bi bilo ni priče obzirom da Isus nije ništa napisao. Ovdje nekom može odmah da padne u oči moje heretičko mišljenje oko toga kako su pisanja nepoznatih osoba a ne apostola postala osnovi hrišćanstva. Naravno, sam Isus nije ostavio nikakvih drugih tragova, a vidjećemo kasnije i zašto. Čitaoci će saznati kako su religije drugih naroda i epoha, politička spletkarenja i mješanja za potrebe državnih vlasti proglasila Isusa božijim sinom, što je valjda trebalo da stavi tačku na svaku dalju diskusiju. Interesantno da je ovo tituliranje Isusa kao božijeg sina dao samo apostol Luka u svom jevanđelju, ali ne i ostali apostoli! Doduše, to je i logično jer ima previše dokaza da ti apostoli nisu proveli vrijeme zajedno, još manje sa Isusom, a najvjerovatnije je da nisu ni postojali kao grupa oko jedne osobe. Isus i apostoli su ustvari samo hrišćanska kopija Horusa—boga Sunca starih Egipćana—i njegovih dole prikazanih dvanaest pratioca ili slijedbenika.