Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve ( pet prošnji ).
« Kad molite,- reče Isus -, govorite: < Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast! « ( Lk. 11,1 -4 ).
Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji).

«Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: < Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga! « ( Mt. 6, 9- l3. ).
Zatim je već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom.
U spisu Didache' glasi: « Jer tvoja je moć i slava u vjekove « ( Didache'¨,8,2 ).
Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječi «kraljevstvo». ( Constitutiones Apostolicae,7,24,l ). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije «slave» dodaje: « Oca i Sina i Svetoga Duha «. Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja «blažene nade» (Tit.2,13) i dolaskom Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba:
« Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć «. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje.
I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj
liturgiji.(usp.Otk.1,6;4,11;5,13).
Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: Kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk.4,5-6)
Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima.(usp. 1Kor.15,24-28). I na kraju molitve riječ: Amen - - označava i naglašuje ono što sadrži molitva kojoj je nas Bog naučio.
«Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja» (Tertulijan, De oratione,1.).
Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: «Ištite i dat će vam se».(Lk.11,9).
Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva.
Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnju Očenaša, svet Augustin zaključuje: «Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi». (Sv. Augustin, Epistulae, 130,12,22; PL.33,502.).
« Sva Pisma ( Zakon, Proroci i Psalmi ) ispunjena su u Kristu. (usp.Lk.24,44).
Evanđelje je ta « Radosna vijest «. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori (usp. Mt.5-7). Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje sva-
ka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao». (KKC.,2763).
A sveti Toma Akvinski kaže: « Očenaš je najsavršenija molitva (…). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje» ( Summa Theologiae,II-II,83,9 ).
« Govor na gori je nauk života. Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje novi oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost življenja u njemu.» (KKC., 2764).
Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je « Gospodnja «.
S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv.17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, On u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljue nam ih.
On je uzor naše molitve.
« Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. (usp. Mt.6,7;1Kor. 18,26-29). Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj kiji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama «duh i život». (Iv.6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac « odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! « (Gal.4,6 ).
Budući da molitva izlaže naše želje pred Bogom, to je isti « Onaj koji proniče srca «, Otac, koji « zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.»(Rim. 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.» (KKC.,2766.).
Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako su prve kršćanske zajednice, umjesto «Osamnaest blagoslova» uobičajenih u židovskoj pobožnosti, «tri puta na dan» molile molitvu Gospodnju. (usp. Didache' 8,3 ).
Sveti Ivan Zlatousti kaže: «Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže koji jesi na nebesima, nego tako da naša molitva bude jednodušna za cijelo Tijelo Crkve» (Homilia in Mathaeum,19,4;PG 57,278D). Zato je molitva Gospodnja,
prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi.
U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo.
« U Krstu i Potvrdi predaja (traditio) Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život.
Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su (1Pt. 1,23) uče se svog Oca zazivati riječju koju on uvijek uslišava. I oni to odsada mogu, jer im je pečat pomazanja Duha Svetoga neizbrisivo utisnut u srce, uši, usne, u cijelo njihovo sinovsko biće. Zato je većina otačkih tumačenja Očenaša upućena katekimenima i novokrštenicima. Kada Crkva moli Gospodnju molitvu, to je uvijek narod koji moli i stječe milosrđe.» ( KKC.,2769.).
Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore) i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze,i s druge, kuca na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus.
« U Euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva , vremena spasenja koja su počela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja će biti dovršena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Starog saveza, prošnje Očenaša zasnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek već ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu» (KKC.,2771).
Iz te nepokolebljive vjere u Boga OCA izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se «još ne očitova što ćemo biti» (1Iv.3,2).
EUHARISTIJA i «OČE naš…» smjeraju Gospodnjem dolasku «dok On ne dođe»(1Kor.11,26).


Fra Jakov Ripić, O.F.M.
06.06.2008.

www.blog.hr