KVART TEMPLARA

Kvart: odjeljak ili dio grada, ljudi koji u njemu stanuju. Mjesto u kome su smještene trupe.

Larousse

U MINIJATURI

Skver Templara u Parizu. Ispod vodoskoka djeca se prskaju, smijući se. U koritu od pijeska, minijaturnoj pustinji, dva crna dječaka se njišu na konjiću za njihanje. Nešto dalje, klapa fakina povikom »na juriš«, napada kiosk za muziku. Za to vrijeme majke povezane raznobojnim maramama brbljaju na svim vrstama dijalekata, ravnodušne prema graji dječurlije.

Sve do naših dana, kvart Templara okuplja na obalama svog malog vještačkog mora dijalekte i stanovnike Portugala, Alžira, Maroka ili Turske. Na dva koraka od skvera pod velikim svodovima kojima dominira velika sofora, židovski trgovci postav­ljaju svoje police sa odjećom.

Radi li se o migu što ga šalju vitezovi Templari polazeći na Istok koji ovdje postavljaju posljednji glavni štab svojih zemaljskih i nebeskih trupa? Vjerojatno je da mjesta čuvaju dugo trag svoje povijesti i otkrivaju ga pokatkad u bezazlenim oblicima.

POSJED HRAMA

Da bi obilježio srce svog kraljevstva, Filip Veli­čanstveni okružio je Pariz obručom utvrđenja čija je izgradnja započela 1180., a završila se 1210. go­dine.

Rijeka Sena ispire grad što ga teretni brodovi opskrb­ljuju hranom i građom za izgradnju. Na kopnu, jedan mali broj stražara kontrolira prolaženje kola, konjanika i pješaka.

Na jugu varoši pružaju se vinogradi, na sjeveru — močvare prošarane oranicama i voćnjacima. Up­ravo se sa te strane uzdiže kapija zvana Braque od koje je jedna ulica u Parizu sačuvala ime.

Uputimo se tamo. Ravan i pouzdan put vodi nas preko terena natopljenog vlagom gdje niče vo­deno raslinje.

Odjednom, impozantan skup bedema i šiljatih kula, što obuhvaća najmanje pola milje, natjera nas da pomislimo: »Druga varoš, nadomak ovoj koju smo napustili?« Po dimenziji zidina moglo bi se u to povjerovati. Većina varoši u XII vijeku nemaju toliku površinu.

Ne radi se o varoši već o Imanju Hrama koje je kao postavljeno na horizontu bez ikakvih drugih građevina.

Smješteno na sjeveroistoku od Pariza, imanje tvori nepravilni četverokut. Njegova neujednačena konstrukcija umnogome pokazuje koliko je njego­vo stjecanje imalo svoju povijest. Konture su mu ocrtane sadašnjim Bretanjskim ulicama, Pikardijom, Hramom, razumije se, i jednom linijom koju zatvara Imanje na sjeveru i koja prolazi do iza gra­nica grada De Petit Tour.

Približimo se. Zidine od teških kvadratnih plo­ča zatvaraju citadelu. Očigledno, ona ne mjeri manje od 25 stopa ili više od osam metara. Iza kruništa, na stazi ophodnje, straže se mimoilaze i križaju se ispod teških pokretnih oblaka.

Na određenoj razdaljini, okrugle kule ukopane u tlo okružuju uglove bedema. Između dvije, tornjići za stražarenje, uzdignuti na srednju visinu, uljepšavaju građevinu. Olovni krovići u obliku kupe zrače tamnim i prigušenim sjajem. Grubi potpornji podupiru zidine. U unutrašnjosti tog otkopa što se pruža do u beskraj; vrtlari se bave uzgojem kul­tura što ih Hram posvuda pomalo posjeduje, podi­žući se s vremena na vrijeme da udahnu zraka.

MREŽA

Povjesničari su se potrudili da otkriju porijeklo Posjeda i brojnih dodatnih proširenja. Zna se da oko 1146. godine postoji kula koja je odmah dobila ime Kula Đavoljeg prdeža. Jedna mala okrug­la kapelica služi za obred. Dobivene od Luja VI, na molbu Seint Bernarda, zemljišta što okružuju građe­vinu su malobrojna, zajednički zadovoljavaju priv­remeno jedan homogeni red tokom dvadesetak go­dina. Godine 1152., Templarima je dat jedan most na Seni. Oni tu izgrađuju sušnicu. Pripada im i jed­na vodenica ispod Velikog Mosta.

Uskoro, rast i popularnost reda Templara do­stiže toliki stupanj da su primorani da ubrzano iz­grade nove lokale. U XIII vijeku Templari su omilje­na djeca kraljevstva, a isto tako i papinske kurije.

Crkva S.Germain

Oko 1272. dobivaju široki otok na jugu Seint Germainove crkve gdje iz istih stopa ruše rijetke postoje­će kuće da bi dvije godine kasnije podigli Novi Hram ili Novu Kuću, čija velika zasvođena sala svojim dimenzijama podsjeća na dvorane feudalnih dvora­ca. Kapela, od opeke i ukrašena, predstavlja jednu masivnu kulu.

Krajem XIII vijeka Templari dobivaju na dar više nastambi koje danas sačinjavaju Halski kvart. Pariška imanja Reda dopiru sve do lijeve obale. Ona su razbacana u vidu mozaika od parcela, usmjerenih prema jugu, počevši od sadašnjeg trga Republike do Sorbone. Trećina Pariza odsada pripada Templa­rima.

Tijekom vjekova — i još u naše dane — imena ulica trasirat će, iza otoka Grada, put koji vodi u Hram: Ulica Kule Hrama, ulica Drvosječa Hrama, uličica Vodenice Hrama, ulica Vitezova Hrama, ne zaboravljajući ulicu Bijelih Plašteva. Te ulice nisu samo skica, one u detalje prikazuju djelatnosti jed­ne zajednice.

Sredinom XIII vijeka Templari su na čelu krup­ne zemljišne imovine presječene na dvoje opkopom Filipa Augusta: izvan grada ima terena gotovo bez ikakvih zgrada, osim samog Posjeda; između zidova je pravi labirint uličica, koloplet kućica, zbrka. Vi­đeni kao plan ti posjedi čine kao neku gljivičnu mre­žu koja vezuje kuću Hrama sa kraljevskim teritorijem.

KAPIJA SE OTVARA

Henry III

»Gdje se želite smjestiti, rođače? — pita osobno Louis Henrya, svog kraljevskog gosta — U Hramu ili u našem Dvorcu?

— U Hramu, bez ikakve sumnje. Znate koliku imam pratnju, a vi tamo dolje imate više prostora i ležaja da primite svu tu svitu«.

Henry III se vara.

Iako su građevine Reda udobnije nego apart­mani svetog Louisa, nema u Hramu dosta mjesta da prihvati cijelu impresivnu svitu engleskog kralja. Šatori se moraju podizati u dvorištu Posjeda, poslu­ga odlazi u grad da potraži smještaj.

Kad 1258. na zvuk svojih truba i praćen uzvi­cima gomile koja ga prati do Pariza, engleski mo­narh prolazi kroz kapije tvrđave, on ostaje za­panjen veličanstvenošću zdanja, širinom prostora koje mu se ukazuju iza visokih utvrđenja. S desne strane — red gotičkih građevina, duša te urbanis­tičke skupine. Iza tih fasada ukrašenih arhitravima, dekoriranih kipovima i kapitelima, teče organizirani život Templara.

Kralj se raspituje; odgovaraju mu da te zgra­de služe kao smještaj, refectoiri koji se nazivaju gostionice i da je njihov rad pod zapovjedništvom komandanta. One su izgrađene da bi prihvaćale vi­tezove Reda pristigle iz provincija na velike sabo­re, otud njihova širina i mnogostranost njihovog korištenja.

Osim takvih zdanja, tu su staje, magazini, ra­dionice koje se koriste za svakovrsne zanate. Spominje se i solana, željezarija i kovačnica, drapernica i kožara gdje se prave cipele, prelazeći što se brže može preko tih poslova što su se smatrali za proste i koje su često obavljala braća u pokori.

Kralj diže oči. Na dnu ravnice, oivičene vrtovima i voćnjacima, kupolasti vrh Cezarove Kule, stara kula od debelih kamenih ploča bijele boje, kamena tvrdog i sumornog, načinjena je prostim gomila­njem triju visokih dvorana, i nadvisuje zdanja u Posjedu.

»Kakvo čudnovato mjesto«, čudi se kralje­va pratnja.

Ti koji su vjerovali da će ući u mjesto molitve i pobožnosti, otkrivaju vojnički logor.

Kao da čita njihove misli, jedan visoki dosto­janstvenik Hrama pokazuje crkvu koja se ocrtava između dva zdanja.

»To je bila doskora samo mala, beznačajna ka­pelica. Zamislite da smo polazeći od jednostavne rotonde produžili na zapad taj zbor koji vidite i što se završava u apsidi, a digli na istoku onaj pravougaoni trijem.«

»Bravo! — uzvikuje Henry, ovdje vas odlično či­tam. Ujediniti pobožnost sa ratničkim duhom, zar ne? Plan te bazilike sačinjen je od tri sastojka mača: na jabuku rotonde vi ste pridodali brod kao oštricu, a kao dršku taj dograđeni vestibul«.

Louis IX(Seint Louis)

Henry III odlučuje obilježiti svoj boravak u Hramu pozivajući na veličanstvenu gozbu Louisa IX i njegov dvor. Glavna sala čiji su zidovi po istoč­njački ukrašeni oružjem i štitovima, služi kao po­zornica slavlja o kome nas izvještavaju oduševljeni kroničari. Dajući manje profanu notu svojim dragocjenim povijesnim reportažama, oni su isto toli­ko riječi posvetili svečanoj posjeti koju je napravio papa Eugen III u aprilu 1147. godine.

Tog dana je Sveti Otac predsjedavao glavnom vijeću Reda. Nadbiskup iz Remsa i kralj Francuske su mu pomagali. Ceremonijal je slavio istinsku vjeru u liku elite novog viteštva. Veličanstvenost rituala zaprepastila je sve svjedoke događaja. Sto trideset vitezova ekspresno dojurivši iz svih kraje­va Europe, poredali su se ispred Pape, ruku polo­ženih na mačeve, ponositi kao arhanđeli u svojim dugim bijelim plaštevima.

nastavlja se...