Ulogu ovozemaljskog autoriteta i tvorca moderne verzije Novog Testamenta, preuzeo je na sebe Vizantijski imperator Konstantin I, čije je puno ime bilo Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus (rođen u Nišu—nekadašnjem Naisusu—27. II 272 a umro 22. V 337 naše ere). Konstantin I je vladao u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu, kojeg je nazvao Novi Rim. Imperator je bio interesantna i kontraverzna ličnost, pun sebe kao i mnogi rimski imperatori, grub, bezobziran, ali i rijetko nadaren političar. Konstantin I ili kako ga pravoslavci nazivaju Konstantin Veliki, znao je da prihvati dobar savjet. Dosta dugu i isključivo hvalisavu knjigu o njemu napisao je njegov savremenik Euzebius, biskup od Cezareje (link) nakon koncila u Nikeji veličajući ga skoro kao sveca. Naravno, Euzebije je prešutio činjenice da je imperator dao pogubiti najprije svog sina, a zatim i njegovu majku, drugu imperatorovu suprugu.

Konstantin (da ne ponavljamo ono ‘prvi’) je 325 godine naše ere organizovao religiozni koncil u Nikeji (drugi po važnosti nakon skupa u Milanu 313 godine, kojim je prekinuto proganjanje hrišćana), gdje su zvanično razriješena mnoga pitanja oko hrišćanstva kao državne vjere (link). Treba imati u vidu da se ono što je prethodilo zboru nije podudaralo sa našim današnjim razumjevanjem hrišćanstva, crkvenih učenja i dogmi, obzirom da su crkvene vođe u to doba imale različite prilaze oko uloge Isusa, njegove veze sa Bogom, te zajedničkih detalja u stvaranju njegovog imidža. Crkvena mišljenja nisu bile utvrđene dogme pa je dolazilo do ozbiljnih sukoba mišljenja među crkvenim velikodostojnicima. Naime, u to vrijeme nije postojala hrišćanska Biblija kao knjiga kakvu je danas znamo. Da pojasnimo da je Hebrejska Biblija starija od hrišćanske za nekih desetak vijekova, a sastoji se od tri dijela Torah (‘učenje’ ili ‘zakon’), zatim Nevim (‘proroci’), i Ketuvim (‘zapisi’). Uz Stari Testament—koji je velikim dijelom uzet iz Hebrejske Biblije—postojala je i tadašnja verzija hrišćanskog Novog Testamenta, čiji je jedan od idejnih tvoraca bio Irinej (Irenaeus, oko 130–202, biskup Lugdunuma u Galiji, današnjeg Liona). Irinej je ujedno bio tvorac ideje ‘originalnog grijeha,’ kojieg će preuzeti na sebe niko drugi nego sam Isus, zbog čega je navodno umro na krstu. Islam je ovo lakrdiju oko grijeha ispravio postavkom da smo svi mi rođeni nevini, i da samo svojim svjesnim aktima možemo da griješimo.

Kao što je i obično oko hrišćanstva, nema informacija da li je postojalo više primjeraka ovog Novog Testamenta. U to vrijeme, većina pisanog materijala širena prepisivanjem postojećeg. Iz tog razloga, takvi materijali su bili podložni izmjenama i vlastitim tumačenjima crkvenih velikodostojnika, apokrifa, ili običnih skriba, koji bi po svom nahođenju korigovali neke od postojećih dijelova ili jednostavno dodavali svoja mišljenja. Zato je bilo čestih pojava da se sa različitim detaljima unutar navodno istog materijala služila recimo crkva u Aleksandriji, ali možda ne i crkva u Lionu. Tek je na koncilu došlo do pročišćavanja i objedinjavanja postojećeg materijala, koji je time postao obavezan osnov za učenje Novog Testamenta, dakle moderne verzije kakvog ga mi uglavnom poznajemo.

Svjetovna vlast je jedan od problema rastućeg hrišćanstva vidjela u postojanju jakih sekti sa oprečnim tumačenjima pojedinih elemenata. Među njima se posebno se isticala gnosistička. Gnosizam (gnosis, Grčki= znanje) je vjerovanje zasnovano na tome da osnove za ljudsko spašenje nalaze u traženju istine unutar same jedinke, jer se time raskidaju veze sa materijalnim svijetom i dolazi do individualne spoznaje Boga. Baza njihovog vjerskog učenja je bila također zasnovana na učenjima Isusa, s tim da su se oni istovremeno služili i sa gnosističkim jevanđeljima, od kojih je jedno bilo i jevanđelje po Mariji Magdaleni. Dakle, oni jesu slijedbenici Hrista pa time i ‘hrišćani,’ ali ne i oni koji prihvataju stavove zasnovane na nefleksibilnim stavovima katoličke crkve tj., dogmama po kojima mi danas poznajemo hrišćanstvo.

S druge strane, Konstantina nije ništa posebno interesovalo nego da crkva bude jedinstvena, da svako crkveno zdanje bude centar vjere—centralistički i dogmatski organizovana religija—i da crkva služi svjetovnoj vlasti. A koliko god je Konstantinu trebala čvrsta crkvena vlast, hrišćanskoj crkvi je još i više trebala čvrsta svjetovna potpora i zaštita. Ova simbioza će na žalost kasnije da dovede do toga da crkva preuzima primat nad svjetovnom vlasti;. Naime, Bog je nepogrešiv dok su vladari samo obični ljudi.

Da bi se sve to i praktično provelo, Konstantin je u Nikeji zasjeo sa nekih 300 hrišćanskih velikodostojnika (od odprilike postojećih 1500) iz današnjih prostora Italije, Grčke, Egipta, Izraela, Francuske, Sirije i Turske, te se sa njima dogovorio šta će ući u Novi Testament a šta ne, te koje izmjene hrišćanstvo treba da ustanovi i prihvati. Veoma je važno dodati da je Konstantin onima koji su prisustvovali koncilu ponudio pozamašan finansijski podstrek kako bi došli na skup, da bi nakon toga—budući da je bio zadovoljan završenim poslom—dekretom oslobodio katoličku crkvu plaćanja državnih taksi. Kao što znamo, to je ostala praksa sve do danas.

Bilo bi interesantno zaviriti u taj skup te vidjeti i slušati diskusije koje su se vodile. Postoji samo jedan mali ali interesantan detalj opisa grupe, a pružio nam ga je Sabinius, biskup Herakleje, koji je također bio prisutan u Nikeji. On bilježi: “ Izuzev Konstantina i Euzebija od Cezareje, prisutni su uglavnom bili grupa nepismenih, jednostavnih osoba, koji nisu ništa shvatali.”

U dugotrajnim diskusijama i tamo gdje se crkveni oci nisu mogli složiti, prevagnula je naravno Konstantinova. Na žalost, ne postoje originalni materijali sa ovih sastanaka, diskusija, te zapisi o donesenim odlukama. Ako neko i tvrdi da tako nešto postoji, to je materijal koji je nastao kasnije kako bi bio umotan u pakovanje koje najviše odgovara crkvi. U cijelom poduhvatu, Konstantinova desna ruka je bio biskup Euzebije od Cezareje. Budući da je bio dobar teolog i vješt na peru, postao je idejni vođa polupismenih velikodostojnika—dakle neka vrsta sive eminencije nama poznata iz novije istorije Vatikana—koji je imperatorove ideje ili bar ono što on nije opovrgnuo, ovjekovječio na pergamentu. Konačan zaključak rezultata koncila je sažet u poslanici Konstantina crkvama o ulozi sada novo definisane vjere. (Vidi je u cjelosti na ovom linku.) Ukratko, više je nego očito da je Konstantin bio taj ko je uspostavio definitivne stavove za tumačenja hrišćanstva kroz utvrđene doktrine vezane za jevanđelja, Isusa, i Sveto trojstvo. Da dodamo, tadašnji papa Silvester I. nije prisustvovao ovom koncilu, jer je u to vrijeme svjetovna vlast imala primat nad slabom, nedefinisanom i razjedinjenom hrišćanskom crkvom. Prevlast i jačanje hrišćanske crkve počinje tek nakon Nikejskog koncila priznanjem hrišćanstva kao državne vjere od strane imperatora, uz izradu prvih pedesetak kopija zvanične Biblije kako bi se postiglo ujednačeno tumačenje zaključenih crkvenih učenja i dogmi.

U vremenu nastanka, crkva nije bila niti je mogla biti monolitna obzirom da su crkvene vođe imale i svoja vlastita učenja i tumačenja koja su nudili lokalnim vjernicima. Na primjer, jedno od tih je bilo i veoma važno pitanje uloge Isusa. Aleksandrijska crkva pod Ariusom (250–336) je smatrala da je Bog ‘numero uno’ obzirom da sve potiče od njega. Druge crkvene vodje su zagovarale da su i Bog i Isus jednaki, da potiču od jednog (homoousios, tj. od istog; od ‘iste materije’), te da je Isus važan kao i Bog. Za vrijeme koncila u Nikeji, te uz dosta ubijeđivanja i debata, konačno je prihvaćeno mišljenje onih koji su se zalagali za ovakav ishod. Konstantinov potez je bio veoma mudar: dati Isusu važnost samog Boga kako hrišćanstvo ne bi bilo samo nastavak judejskog vjerovanja.

Obzirom da je uz Boga i Isusa uvijek bio i opšteprisutni 'sveti duh', koncil u Nikeji je ovaj trijumvirat utvrdio za vjeki vjekova kao Sveto Trojstvo. A ako se pitate ko je Sveti Duh, isti je u hrišćanstvo izgleda uveden od samog Isusa, a razradili su ga i objasnili brojni 'vjerski naučnici' i apologetici. Danas su stavovi o njemu toliko razvijeni da ga neki smatraju osobom koja ne postoji u fizičkom tijelu ali je živa, koja ima svoju volju i snagu, svuda je prisutna, koja govori, i koja je praktično Bog. Ako ste u stanju da sami sebi ovo objasnite, onda mora da ste stvarni hrišćanin.

Treba podvući da to trojstvo ne postoji nigdje u Starom Zavjetu. U trećem vijeku, postojao je jak pokret poznat kao sabelijenizam (Sabellius, teolog iz III. vijeka), koji je smatrao da je Bog jedan, a da su sveti duh i Isus samo dijelovi ‘maske’ tog boga. Za politički i vjerski primat kao i za potporu državnosti—a to sve uz striktnu kanonsku potporu jedinstvene crkve—rasčišćavanje ideje oko Trojstva je bio jako važan Nikejski dogovor sa dalekosežnim poslijedicama, jer je time i zvanično uspostavljena katolička crkva i udareni temelji za daljnja učenja. Zato me lično čudi trenutna uloga Marije, djevice koja je zatrudnila putem Svetog duha i rodila Isusa, a danas veoma poznate i slavljene Majke Božije, bez koje mnogi vjernici u Hrvatskoj ne bi ni mogli da zamisle hrišćanstvo. Postoje i katoličke crkve sa ništa manje zvučnim imenom nego 'Crkva Naše Gospe Kraljice Hrvata.' Ne bismo smjeli zaobići niti njenu veliku popularnost koju uživa u Međugorju. I tako, vremenom, od praktične greške oko bezgrešnog začeća, dolazimo do osobe koja uskoro može zamjeniti Svetog duha na ljestvici Trojstva.

U Konstantinovoj poslanici crkvama i njihovim velikodostojnicima koji nisu prisustvovali koncilu se indirektno zahtijeva prihvatanje zaključaka koncila. Što je potrebno naglasiti, ova poslanica je bila baza i podstrek za otvorenu mržnju crkve prema Jevrejima, koja će kroz istoriju dovesti do eskalacije ne samo prema njima, nego i prema onima koji nisu istih pogleda. Evo direktnog navoda jednog dijela poslanice u vezi Jevreja:

...” Najprije, izjasnili smo kao nepriličnim običaje Jevreja u slavlju, zato što su njihove ruke umrljane kriminalom, i pamet tih pokvarenih ljudi je zaslijepljena. Odbijajući njihove običaje, mi utvrđujemo i proslijeđujemo budućim generacijama običaje koji su prihvatljiviji, i koji se praktikuju od momenta patnji Isusa. Zato, nemojmo da imamo bilo šta zajedničkog sa Jevrejima koji su naši protivnici. Jer mi smo prihvatili našeg Spasioca na drugi način.”

Interesantno je spomenuti da po svim indicijama imperator Konstantin nije u to vrijeme praktikovao hrišćanstvo, nego je i dalje slijedio tradicije rimskog boga sunca Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce), čije je zvanično obožavanje u Rimskoj Imperiji napušteno tek 380 godine pod imperatorom Teodosijem. Da dodam, taj isti Teodosije je zabranio natjecanja danas poznata kao Olimpijske igre jer su po njemu bila ‘paganske,’ ali nije zabranio i gladijatorske borbe u rimskom Koloseumu koje su se održavale sve do 404 godine, i ako ih je Konstantin kao ustupak novoj vjeri zabranio još u Nikeji. Kada je u pitanju moral, vođe starog Rima su isti uvijek interpretirali na svoj način.

Sol Invictus

Nakon mnogih i žustrih debata, Nikejski koncil je utvrdio koja će četiri jevanđelja služiti kao osnov za Novi Testament. Ista su po sugestiji imperatora prepravljena, dopisana, i izmjenjena u samoj Nikeji. Nakon toga—da li naredbom Konstantina I, akcijama crkvenih vođa ili kombinacijom istih—počelo je uništavanje ostataka originala i kopija pedesetak ili već koliko postojećih jevanđelja. Da su četiri jevanđelja izmjenjena i kompletirana u jednu cjelinu, potvrđuje se i ovim: …”najraniji manuskripti Novog Testamenta datiraju tek od sredine IV vijeka naše ere.” (Catholic Encyclopedia, strane 656-7). Evo vam i interesantan dodatni link iz magazina Nexus pa kada se isti otvori, stavite u tražilicu: The Forged Origins of the New Testament, i dobićete interesantan materijal u PDF-u.

Dakle, u Nikeji se nije radilo o potvrdi nekog novog religioznog otkrića koje je izašlo na svjetlost dana pa je trebalo da dopuni postojeće oko Isusa i hrišćanstva, nego o praktičnom prilazu moćnog imperatora kako bi se religija prilagodila svjetovnoj vlasti, i—kako je smatrao Imperator—da bi se izbjegli vjerski sukobi. Naravno, mase su i danas ubijeđene da je Biblija diktirana od samog Boga, da je to netaknuta božija riječ kojoj ni zapetu ne možemo izostaviti. Promućurni Konstantin je ovim dobio jednostranu potporu crkvenih velikodostojnika i istovremeno stekao naklonost novih podanika. Njemu je bilo najvažnije da što čvršće poveže svjetovnu vlast sa hrišćanstvom i da je na taj način ojača. Zato su mu dijelovi kao što je ovaj iz Poslanice Rimljanima (glava 13) bili vjerovatno najdraži: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene.” Ne znam kako se u vlast kasnije uspio da provuče bezbožni komunizam, ali eto, dogodilo se. A mase su po ko zna koji put izmanipulisane, hrišćanstvo utemeljeno, ispolirano, i zvanično potvrđeno kao jedina stvarna vjera... i to naravno potvrđeno od samoga Boga.

Sjetih se obrnutog satiričnog primjera oko politike i religije kroz Ćopićev karakter Nikoletine Bursaća. Tu Nikoletina razmatra pitanje Boga sa svojom majkom: “Mati, od danas nema boga!” Majka će zabezeknuta: “Kako sine… od kuda ti to?” Nikoletina: “Rek’o politički komesar.” Ukratko, sve je jasno i nema više niko da se buni, jer znamo da autoriteti—bilo koje vrste i bilo gdje—uvijek znaju bolje od nas pojedinaca.

Nego, šta je sa našim poznanicima Horusom i Isusom? Ne znam da li vam je ovo poznato, ali su obojica trebali da se već odavno vrate natrag na terra firma. Slično je i sa kalendarom starih Maja koji je kao istekao 2012 godine. Ne znamo zašto Isusa nema, jer je prema Bibliji Isus izjavio da će se vratiti prije nego što generacija kojoj je on o tome govorio pomre. To su onda teološki ‘naučnici’ duboko studirali jer su generacije dolazile i odlazile, a Isus nikako da se pojavi. Zatim su neki od tih naučnika skontali da jedna generacija traje jedan cijeli milenium. Ali čak i vjernici moraju priznati da je Isus bio vrlo precizan oko termina kada će se vratiti, jer šta je tačno rekao stoji jasno u Bibliji: “Zaista, kažem vam: ovaj naraštaj neće proći, dok se sve to ne zbude.” Luka 21:31-32

Ali monoteisti svih zemalja, ujedinite se. Siguran sam da će crkva Isusov nedolazak lako obrazložiti kao što vijekovima obrazlaže daleko komplikovanije postavke obzirom da sigurno imaju određene informacije iz prve ruke. Naime, Vatikan će vam i napismeno potvrditi da je Papa direktan božji predstavnik na Zemlji, pa ako on o ovome ne zna, ko će? Da se još podsjetimo da su na Prvom vatikanskom koncilu 1870, pape proglašene nepogrešivim. Kako im onda ne vjerovati?

• Kada smo već kod te božije filijale u Rimu, evo jedne interesantne observacije. Za vrijeme posjete pape Benedikta Engleskoj, a u vezi prijetnji oko mogućeg pokušaja atentata, portparol papine pratnje je izrazio puno povjerenje u poduzete mjere britanske policije i njihov kvalitet. Dakle, Papa dobro zna da mu titula ‘božijeg predstavnika na zemlji’ ne bi spasila glavu, i da je daleko sigurnije koristiti oprobanu ovozemaljsku zaštitu uključujući i blindirani ‘papamobil.’ Istovremeno, milioni vjernika se i dalje uporno mole i naivno uzdaju u božju zaštitu koju im crkva garantuje! Benedikt nije naivan; još mu je pred očima atentat na papu Ivana Pavla II, kada je siroti Woytila jedva—i to uz pomoć savremene medicine—ostao živ.

Dok sam ovo pisao, osjetio sam da su mi iza leđa Ubjeđenja i Laž. Kako sam dodavao jedno po jedno poređenje, imao sam osjećaj kao da prevrću očima. Zato će i vjernici sa pravom okrenuti glavu od ovakvog bogohuljenja i to sa uobičajeno neoborivim argumentom… Šta me se tiče pagan Horus! Mi smo upoznali našeg Isusa i vjerujemo u njega! Ili će možda skandirati: Mi smo Isusovi, Isus je naš! Prihvatam da ako bi u gornjim poređenjima postojale samo dvije ili tri slučajnosti, ne bih ni ja gubio vrijeme pišući sve ovo. Ali ovaj providni hrišćanski plagijat oko nepostojeće božanske osobe treba sam po sebi da svima otvori oči i bez sumnje pokaže od kuda je potekla ta srceparajuća bajka.

Bilo kako bilo, jadna Istina i Znanje sa nevjericom gledaju šta se događa. Dvadeset je i prvi vijek: sonde sleću na asteroide, komete i Mars, a Isus treba da nam dođe—kako saznah—u svemirskom brodu?!? Navodno, da pokupi dobre vjernike i ostavi nas ostale da se pred konačan propast svijeta sami vadimo iz govana. Ovo sam saznao iz dobro informisanih izvora bliskih crkvi, pa mora da je tačno.

Čujem kako Ubijeđenje sa ponosom nabacuje Istini podatak da se u američkom Kongresu (The House of Representatives, USA), svih 535 predstavnika izjašnjavaju kao vjernici. I to svi do jednog—bez izuzetka. Istovremeno, u jednoj anketi samo 68 od 200 kontaktiranih anglikanskih sveštenika uspijelo je da izrecituje svih Deset zapovjesti, a polovina njih je izjavila da vjeruju u svemirce!

A kada smo već kod Amerike, ne znam da li znate da vodje američke revolucije i očevi njene demokratije nisu bili vjernici, bar ne one vrste zaslijepljenih crkvenim dogmama. Sjedinjene Američke Države su stvorene kao sekularno društvo. Međutim, negdje pedesetih godina prošlog vijeka u vrijeme bolesnih Makartijevih hajki na komuniste i svega što je bilo progresivno u Americi, zabrinuti Kongres i Senat su odlučili da na dolar stave ‘Vjerujemo u Boga’ (In God We Trust), dok je u nacionalnu zakletvu—koji svaki dan prije nastave djeca recituju u školama—ubačeno da je Amerika jedna nacija pod božijom uticajem (One Nation Under God). Crkva je strpljivo čekala skoro 200 godina da se ovakvo nešto dogodi. I bogami, dočekala.

Sirotu Istinu baš treba sažaljevati.