JUBILEJ REPRESALIJA - 25 godina pontifikata pape Wojtyle viđenih na drugačiji način

http://www.zamirzine.net/spip.php?article6053

　

"Nekoga će budućeg dana pošteni povjesničar imati što gorkoga reći o udjelu Crkve u stvaranju mentaliteta mase, kolektivizma i diktature." Merton, Th., Fede e violenza, Brescia, 1965.

18 mart 2008

Znanim i neznanim žrtvama klerikalizma u Hrvatskoj. Simpatizeri Međunarodnog pokreta Mi smo Crkva

PREDGOVOR HRVATSKOM DIGITALNOM IZDANJU

Ovaj dossier represivnih mjera Ivana Pavla II. načinila je talijanska Agencija za tisak – Adista koja se punih četrdeset godina bavi proučavanjem religiozne stvarnosti katoličkog svijeta. Mislit će netko, ali pogrešno, da je ovdje izloženi sadržaj prikazan selektivno a samim time i zlonamjerno. Ništa se bolje, pretpostavljam, neće govoriti ni o ovom hrvatskom izdanju Adistinog dossiera. Međutim, vrlo je vjerojatno da Adista ni u kom slučaju nije imala namjeru sastaviti spis za kriminologe, nego, ponajprije, za široku masu nekritičkog i neupućenog svijeta, motivirana načelom: kritizirati sve što je za kritiku. Na toj liniji pripremljen je i ovaj prijevod dokumenta na hrvatski jezik. Wojtilyn pontifikat, kako to ističe prof. Hans Kung, izrazito je označen proturječnostima. Dok mu se s jedne strane pripisuju zasluge radi spremnosti dijaloga prema van, istovremeno se uočavaju njegove brojne restrikcije i gušenje slobode unutar same crkve. Te represivne mjere bile su sustavno provođene u djelo od strane kard. Josepha Ratzingera, bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere a sadašnjega pape Benedikta XVI. Dossier će to više puta potvrditi navodeći provedbe rimskih restrikcija prema latinskoameričkoj crkvi te govoreći o Ratzingerovoj, više puta ponavljanoj, osudi teologije oslobođenja. Čini se da smo u Hrvatskoj, glede Wojtyilinog pontifikata, mogli, i još uvijek možemo, čuti samo najveće pohvale. Ova pretpostavka temelji se na brojnim napisima u tisku, a potvrđuju je i luksuzna izdanja monografija, koje su oduševljeno pozdravljale sve Wojtyline posjete našoj zemlji, veličajući, na taj način (možda nenamjerno ali zasigurno), papinski trijumfalizam i rimski centralizam. Nema sumnje da je takva vrsta propagande, osim što je bila potaknuta komercijalizacijom, utemeljena na ideologijama katoličkog hrvatstva i političkog katoličanstva, čimbenicima neprestano djelatnim u modernoj hrvatskoj povijesti. Ta je propaganda pala na “plodno tlo” velike mase, za kritiku nesposobnih, vjernika. U spletu takvih okolnosti i euforija, kritičko mišljenje, nije imalo gotovo nikakvu priliku za izražavanje, a ponajmanje prostora u medijima.

Sadržaj Adistinog dossiera želi doprinijeti, između ostalog, razvijanju kritičkih pogleda spram Wojtylinog pontifikata koji je obilježen svjetlom i sjenama. To je potrebno tim više što je poznato da se u prvi plan ističu samo pozitivnosti bivšega pape. Popis činjenica koji se donosi, upućuje na daljnje produbljivanje i literaturu. Pa iako je dokument, jednim svojim dijelom, okrenut zbilji katoličke crkve u Italiji, on, ipak, ne ispušta iz vida mnoge ključne općecrkvene probleme koji ne mogu biti vezani za samo jedan prostor.

I doista, kao što će biti vidljivo na stranicama koje slijede, Wojtylina pretkoncilska restauracija ne samo da je blokirala reformski duh II. vatikanskog koncila, nego je, zbog dužine pontifikata, kod mnogih ugasila svaku vjeru u promjene. Posljedica ovakve papine politike dobro je vidljiva te se može nazvati izolacija Katoličke crkve. Nadam se da će svi koji budu proučavali ove stranice shvatiti da njihov sadržaj nije nikakva “chronique scandaluese”, što u stvari, prema Velikom Dudenovom Njemačkom rječniku, ne može ni biti historiografija već “zbirka skandaloznih i klevetničkih priča jedne epohe vezane za neki određeni prostor”. Duboko sam uvjeren da ove stranice, osim što izražavaju kritiku wojtilijanske epohe, predstavljaju također zabrinutost svih onih koji bi željeli da kršćanstvo preživi u nadolazećem vremenu. U Zagrebu, u proljeće 2008. T. L.

JUBILEJ REPRESALIJA: 25 GODINA PONTIFIKATA PAPE WOJTYLE VIĐENIH NA DRUGAČIJI NAČIN

DOC-1424. RIM-ADISTA. Ušutkavanje nesložnih ili različitih glasova od službene i neslužbene vatikanske politike bila je jedna od karakteristika pontifikata Ivana Pavla II. Dug pontifikat – među najdužima u povijesti – naravno da je obilježen svjetlom i sjenama, kako su to u svoje vrijeme naglasili autori koje smo potaknuli da vrednuju kraljevanje pape Wojtyle (vidi rubriku “Na ovoj stijeni…”, čiji je sadržaj popisan na kraju ovih redova). Ali, sada, ovdje, želimo dokumentirati samo jedan aspekt ovog pontifikata: i to onaj okarakteriziran crkvenim represalijama koje su direktno poticane od samoga pontifexa ili, pod njegovim mandatom, od strane Rimske kurije: te s tim u vezi i onaj drugi, okarakteriziran restriktivnim interpretacijama zaključaka II vatikanskog sabora.

Odlučili smo se na taj korak jer smatramo da – sudeći barem po onome što trenutno čitamo – nitko nije ušao u ovu problematiku kojom bi logički vrednovao akritičke egzaltacije pontifikata; i jer nas je, iščitavajući Adistine godišnjake od 1978. na ovamo, impresionirao broj vijesti koji dokumentiraju represivne crkvene poteze – poteze koji su uistinu autoritarni – protiv osoba i grupa kadrih, ili ispuniti odabire koji su u suprotnosti sa željama rimskog crkvenog establishmenta, ili davati otvorenu interpretaciju II vatikanskog koncila, ili sugerirati koherentno primjenjivanje evanđeoske poruke.

Zasigurno, Wojtilyn pontifikat nije mjerljiv samo od poteza “restauracije” koju je provodio u proteklih 25 godina, ali Wojtyla je također i to, što nije dobro zaboraviti, respektirajući povijest, kojoj su za sada povjereni, od aktualnog pape, jedino zasluge. Neosporne zasluge koje također i Adista poznaje, ali koje ionako nalaze širok prostor u čitavoj štampi. Naša lista nije iscrpna nego samo indikativna. To je parcijalna “kartografija”, potkrijepljena, jednom od konstanata pontifikata. Zbog lakšeg čitanja, podijelili smo naše istraživanje po godinama, upućujući na brojeve Adiste u kojima se mogu pronaći pojedini događaji. Ovu kartografiju prate dva “dijela” koji čine evidentnima druge parametre koji “mjere” dekadentni položaj Ivana Pavla II: izbor biskupa u smislu restauracijskog “normaliziranja” - emblematična je u tom smislu ofenziva protiv Crkve Oslobođenja u Latinskoj Americi – te politika kanoniziranja i beatifikacija.

NA OVOJ STIJENI…

Podsjetnik za budućnost Crkve 25 godina pontifikata više su nego dovoljni za globalno vrednovanje. Adista je počela sa istraživanjem od prošlog listopada (br. 82/2002): od tada smo publicirali cijelu seriju intervenata, pokrenutu zbog papine “politike” imajući u vidu službu bližnjemu.

U nastavku slijedi popis intervenata.
　Vladimir Zelinsky (intervju) “Ecumenismo: tra Chiesa ortodossa e Chiesa cattolica un passo indietro” (Adista n. 82/2002)
　Giovanni Geracci, “Mai parole di amore cristiano verso noi omosessuali” (Adista n. 82/2002)
　Giancarlo Zizola, “Un papato incompiuto” (Adista n. 89/2002) Lidia Maggi, “Ecumenismo, una priorita di questo papato” (Adista n. 89/2002)
　Riccardo Di Segni (intervista), “Dialogo a piccoli passi, qualcuno falso”“ (Adista n.7/2003)
　Carlos Maria Aguirre, “Collegialita al singolare” (Adista n. 7/2003)
　Massimo Toschi, “Parole di pace, dottrina di guerra” (Adista n. 20/2003)
　Adel Jabbar, “Religioni in dialogo peru n ethos comune” (Adista n. 28/2003)
　Filippo Gentiloni, “Il pulpito mediatico” (Adista n. 40/2003)
　Enzo Manzzi, “Ha oscurato ’il segni dei tempi’” (Adista n. 40/2003)
　Luigi De Paoli, “Il piu amato da Dio” (Adista n. 40/2003)
　Marie-Bernadette Mbuy Beya, “Donne. E in Africa. Con l’amaro in bocca” (Adista n. 56/2003)
　Krizito Sesana, “Ma per l’Africa c’e stata vera attenzione?” (Adista n. 56/2003)
　Pablo Richard, “Giovanni Paolo II, il restautore” (Adista n. 60/2003)
　Marco Aurelio Rivelli, “Perdonaci Signore!” (Adista n. 60/2003)
　Maregherita Hack, “Antiscientifico il papa e i politici illiberali che l’appoggiano” (Adista n. 66/2003)
　Giannino Piana, “Un’ etica sociale aperta, una morale astorica” (Adista n. 66/2003)

1978-2003: GODINA ZA GODINOM, IME ZA IMENOM…

Sve bilješke, radi mogućeg lakšeg razumijevanja, dodao prevoditelj dokumenta

1978.
　Pontifikat pape Woytile još je u fazi “prilagodbe”, te se ne primjećuju represivni akti. Ipak, primjećuju se neke naznake. Prvi službeni dokument “ad extra” novog pontifexa jedno je pismo od 2. listopada ’87. vrhovnom tajniku UN Kurtu Waldheimu, prigodom 30 godišnjice potpisivanja opće deklaracije o pravima čovjeka. Pontifeks moli Ujedinjene Narode i sve države da jamče i brane na svaki način ljudska prava, a osobito, vjersku slobodu. Ali niti jedne riječi o obvezi rimske Katoličke Crkve da očuva sva ta prava “unutar nje same”. Taj propust dolazi do izražaja tijekom čitavog pontifikata.

1979.
　Intervencijom u siječnju, u Puebla (Meksiko), na III. Generalnoj konferenciji latinoameričkih biskupa, papa izravno napada Teologiju oslobođenja (Adista br. 22/24 veljača 1979).
　Bernhard Haering, dugogodišnji docent na Academia alfonsiana di Roma, jedan od možda najvećih autoriteta na području moralne teologije u pokoncilskom razdoblju, prozvan je (27. ožujka) od KNV1　[1] koja ga moli da pod svečanom zakletvom više ne kritizira Humanae vitae – encikliku s kojom je 1968, Pavao VI osudio kontracepciju nemoralnom. Teolog to odbija, i zbog toga će do smrti biti marginaliziran od rimske Kurije.
　Primljen u audijenciju kod pape, u ožujku, mons. Oscar Arnulfo Romero doznaje da je potpuno “neshvaćen” od Rima zbog svoje službe u teškoj situaciji u El Salvadoru. Nešto će bolja biti audijencija u siječnju 1980, (Adista 10/12 svibanj 1979, 27/29 0žujak 1980).
　KNV – bez legitimnog i pravilnog procesa – zabranjuje dominikanskom teologu Francuzu Jacques Pohier presjedanje liturgijom i javno poučavanje. O Bogu, o euharistiji, teolog je izrazio ideje neprihvatljive Rimu. Bijaše to prvi puta da nakon II vatikanskog koncila Kurija pogađa teologa na takav način (Adista br. 14/16 svibanj 1979, 15/17 listopad 1979, 29 listopad/ 1 stud. 1979).
　Papa, hodočasnik u USA, odbija molbu predstavnice sjedinjenoameričkih redovnica za pripuštanjem žena “u sve crkvene službe”.
　U studenom, holandski teolog Edward Schillebeeckx osuđen u Rimu od strane KNV. Riječ je o osudi umjerenim tonom. Ipak, veliki teolog neće više nikad biti potpuno rehabilitiran (Adista br. 26/28 studeni 1979, 13/15 prosinac 1979, 20/22 pros. 1979).
　KNV 15. studenog se izjašnjava: Profesor Hans Kung (švicarac – njemačkog govornog područja) ogriješio se, u svojim spisima, o integritet istine katoličke vjere, i utoliko ne može biti smatran katoličkim teologom niti može, kao takav, izvršavati dužnost poučavanja. “Teolog je doveo u pitanje dogmu “papinske nepogrešivosti”, govoreći naprotiv o “indefektibilnosti” Crkve (Adista 7/9 siječanj 1980, 21/23 siječanj 1980, 31 siječ./2 velj. 1980).

1980.
　U siječnju, na Sinodi posvećenoj Nizozemskoj, papa zapravo obvezuje biskupe na nazadne korake u odnosu na sve otvorenosti i prijedloge pokrenute prethodnih godina od holandskog pastoralnog Koncila (Adista br. 10/12 siječanj 1980, 14/16 siječanj 1980, 4/6 veljača 1980)
　KNV 14. listopada širi restriktivne norme koje se tiču oslobađanja od celibata i svođenja na laički stalež svećenika koji napuštaju službu (Il Regno n. 22/80)
　Prefekt KNV, kard. Franjo Šeper, 20. studenog piše Edwardu Schillebeeckxu priopćavajući mu kako Rimu njegova teološka pojašnjenja “nisu dovoljna da odstrane (kristološke) dvosmislenosti” u njegovim spisima (Adista br. 29/31. prosinac 1980).

1981.
　U listopadu papa donosi odluku o provedbi “nadzora” Družbe Isusove, teška mjera koja izaziva mirna ali javna protestiranja mnogih isusovaca (Adista br, 2/4 studeni 1881)
　U postsinodalnom apostolskom naputku Familiaris consortio (22 studenog) papa potvrđuje da rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani ne mogu pristupati euharistiji, te da moraju nastaviti živjeti kao brat i sestra (Adista br. 21/24 studeni 1981).

1982.
　29. lipnja papa piše biskupima Nicaraguae osuđujući “Narodnu Crkvu” (tj. onu koja je navezana na Temeljne zajednice　[2]i na Teologiju Oslobođenja) (Adista br. 6/8 listopad 1982)
　23. kolovoza Vatikan – usprkos opoziciji mnogih španjolskih biskupa – uspostavlja “Osobnu prelaturu Svetog Križa i Opus Dei” (Adista br. 1/4 rujan 1981)

1983.
　25. siječnja papa proglašava novi Kodeks kanonskog prava (za latinsku crkvu); jedan normativ u kojem su ugašene mnoge nade za obnovom koja je potaknuta od II vatikanskog sabora, ojačan je papinski centralizam (Adista br. 27/29 siječanj 1983).
　Managua, u ožujku, papa javno prekorava oca Ernesta Kardenala, koji je prihvatio ući u vladu sandinista. I, za vrijeme mise, ušutkava majke ubijenih od strane “contras” (protusandinističkih gerilaca koje je podržavala CIA) (Adista br. 14/16 ožujak 1983).
　Kongregacija za redovnike i Svjetovne institute obvezuje sestru Agnes Mary Mansour, iz reda “Sestara milosrdnica”, da napusti institut, jer sestra nije prihvatila prekid svoje ravnateljske dužnosti socijalnih službi države Michigan (USA) predloženih naknađivati troškove ženama koje abortiraju (Adista br. 28/30 listopad 1983).
　Pod istragom mons. Raymond Hunthausen, nadbiskup iz Seattle, zbog svojih stavova o razoružanju i prigovora glede državne blagajne. Nadzorni posjet, po nalogu Vatikana, vodio je mons. James Hickey, nadbiskup Washingtona (Adista 28/30 listopad 1983).

1984.
　Pod optužbom KNV, peruanski teolog oslobođenja Gustavo Gutierrez: u njegovim promišljanjima prisutan je “utjecaj marksizma” (Adista br.24/26 svibanj 1984).
　Instrukcijom Libertatis nuntius 6. kolovoza, predstojnik KNV-a kard. Joseph Ratzinger, osuđuje Teologiju oslobođenja (Adista br. 10/12 rujna 1984)
　7. rujna Leonardo Boff, brazilijanski teolog oslobođenja, “procesuiran” je od strane Ratzingera u Rimu (Adista br.13/15 rujan 1984).
　U Rim se pozivaju biskupi iz Perua kako bi ih se uvjerilo da nastave opovrgavati Teologiju Oslobođenja (Adista br. 1/3 listopad 1984)
　U studenom Sveta Stolica obvezuje generala isusovčkog reda, p. Peter-Hans Holvenbach da otpusti iz družbe p. Fernando Cardenal (Ernestovog brata), ministra za odgoj u vladi sindanista (Nikaragva) (Adista br. 20/24 studeni 1984).
　Sa post-sinodalnim apostolskim naputkom Reconciliatio et poenitentia (2. studenog) papa odbija svaku hipotezu za obnovom obreda ispovijedi te napose isključuje “zajedničku ispovijed” kao redoviti način ispovijedanja (Adista br. 30/24 studeni 1984).

1985.
　Otac Gyorgy Bulanyi, mađarski svećenik, nadahnitelj temeljnih zajednica, zagovornik priziva na savjest glede vojnog roka i protivnik “blage” linije episkopata u odnosu prema komunističkoj vladi (Adista br. 16/17 veljača 1985), pozvan je u Rim na kolokvij s kardinalom Ratzingerom (Adista br. 31. siječ. 2 velj. 1985). Spisi oca Bulany-a bijahu kritizirani od Kongregacije za Kler, te pod sumnjom da sadrže herezu.
　11. ožujka kardinal Ratzinger jednim dopisom obznanjuje da “opcije Leonarda Boffa (sadržane u knjizi Crkva, karizma i vlast) mogu staviti u opasnost zdravi nauk vjere” (Adista br. 28/30 ožujak 1985).
　Priklonivši se malobrojnoj grupi “konzervativnih” sestara, Vatikan blokira koncilsku obnovu sestara bosonogih karmelićanki (Adista br. 7/9 ož. 1985).
　U Loretu između 9. i 13. travnja odvija se II Sabor Crkve u Italiji (II Convegno della Chiesa italiana), pod naslovom: “Kršćansko obraćenje i zajednica ljudi”. Predsjednik CEI3,　[3] kardinal Anastasio Ballestrero, zajedno sa ostalima, među kojima je i Milanski kardinal Carlo Maria Martini, uvjerljivo predlaže ideju crkve čvrsto usidrene na Koncilu (usp. Adista dossier br. 12 travanj 1985; usp. Adista 18 – 20 travanj i 3 – 5 svibanj 1985). Papina intervencija na tom skupu, kojoj se priklanja mons. Camillo Ruini, pedestogodišnji emilijanski biskup, stavlja Balestrera u manjinu. I upravo jednu godinu kasnije, 26. svibnja 1986, Ivan Pavao II. Imenuje Camilla Riunija tajnikoma CEI-a, ovaj tako postaje utjecajna osoba Vatikana unutar Biskupske konferencije, te njegov uspon označava početak radikalne wojtylijanske transformacije crkve u Italiji. Također i predsjednikovanje Alberta Monticonea u AC4,　[4] koje se kreće na liniji Martini – Ballestrero, poslije Loreta ulazi definitivno u krizu, što osporava Dino Boffo, bliski suradnik Ruinija, koji je od siječnja 1994. stavljen u redakciju lista “Avvenire”.　[5] Generalni asistent postaje 1987. godine mons. Antonio Bianchin, čiji će zadatak biti smjenjivanje mnogih voditelja, a osobito onih koji dolaze iz ambrozijanske AC, vjerni Martiniju: radi se de facto o pročišćavanju udruge. Godine 1999., nakon što je završio predsjednički mandat Giuseppe Gervasio, kard. Riuni imenuje za predsjednika AC Paola Biguardia, uputivši mu pismo kojim ga upozorava “zbog ulaženja u prostore koji su povjereni političkim silama, a za koje on nije kompetentan...” Kada je, odmah poslije svojeg izbora (usp. Adista br. 23 i 25/99), Biguardi dao intervju za “Unità”, u kojem manifestira pažnju prema problemu coppie di fatto [6]o kojem se tada diskutiralo, iznuđen je drugi intervju, za Avvenire, 12. ožujka ’99, (iza kojeg slijedi uvodnik u “SegnoSette”). U listopadu 2000 (usp. Adista, br. 74/2000) zatvara se de imperio tjednik AC-a “SegnoSette”, osuđen zbog toga što je previše izražavao političke, eklezijalne i moralne stavove (o cijeloj povijesti AC-a vidi Adista br. 53/02 i 67/03).

1986.
　Notifikacijom ili priopćenjem od 15. rujna kard. Ratzinger ustvrđuje da “shvaćanje ministerija na način izložen od profesora Schillebeeckxa ostaje i dalje u suprotnosti s crkvenim naukom glede važnih točaka” (Adista br. 65/86).
　Kard. Ratzinger (25. srpnja) proglašava “neprikladnim za nauk katoličke teologije” američkog teologa Charlesa Currana, “okrivljenog” zbog kritiziranja Humanae vitae i podržavanja “legitimnosti razilaženja u mišljenju s autoritetom” (Adista br. 12/92).
　Američki nadbiskup iz Seattlea, mons. Raymond Hunthausen, obavještava pismom svoje svećenike da je od strane Vatikana lišen pastoralne vlasti na slijedećim važnim područjima: crkveni sud biskupije, liturgija, odgoj klera, svećenici koji ostavljaju službu, pitanja morala (Adista br. 60/86).
　U pismu Homosexualitatis problema (1. listopada) kard. Ratzinger ističe da “homoseksualna sklonost mora biti smatrana kao objektivno neuredna”; te da na nikakav način nije moralno prihvatljivo seksualno sjedinjenje između osoba istog spola.

1987.
　Po nalogu Vatikana otpušten opat rimske bazilike Svetoga Pavla izvan Zidina, Giuseppe Nardin, jer je dijalogizirao i molio sa prethodnim opatom, Giovanniem Franzoniem, osnivačem Temeljne zajednice San Paolo (Adista br. 7/87).
　KNV obvezuje mons. Matewa Charka, iz američke dijeceze Rochester, da povuče imprimatur jednog priručnika o seksualnosti namijenjenog roditeljima za odgoj djece kojeg su napisali katolici (Adista br. 8/87).
　U travnju otac Alex Zanotelli prinuđen je dati ostavku u redakciji mjesečnika “Nigrizia”, zbog svojih učestalih prosvjeda, koji su počeli dvije godine ranije člankom “Il volto italiano della fame africana”　[7](“Nigrizia”, siječanj 1985.), u kojima kritizira talijansku vladu radi korištenja fondova usmjerenih za kooperaciju a iskorištenih za trgovinu oružjem. Njegovu su ostavku tražili članovi talijanske vlade od prefekta vatikanskog dikasterija za Evangelizaciju naroda (ex Propaganda fide, od koje ovise misijske Kongregacije), kardinala Josefa Tomka (Adista br. 37/87).
　Kongregacija za redovnike – krenuvši zapravo protiv smjernica drugog vatikanskog sabora – odbija “jednaka prava” redovnika laika i redovnika svećenika u vodstvu (s obzirom na dužnosti provincijala i generala) Redova i redovničkih institucija, te obvezuje neke od njih – kao što su Kapucini – poništiti njihov prijedlog za punom jednakošću u službi upravljanja ’braće’ i ’otaca’ (Adista br. 89/87).

1988.
　Smijenjeni jezuiti Josè Maria Castillo i Juan Antonio Estrada sa sveučilišta kako ne bi poučavali i Benjamin Forcano iz uprave “Mision Abrieta” odlukom KNV (Adista br 39 i 52/88).
　Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata 2. lipnja potvrđuje da je jedino na propisom određen način dopušteno slaviti Euharistijiu u odsutnosti valjano zaređenog svećenika.
　Apostolskom konstitucijom Pastor bonus (28 lipnja) papa restrukturira Rimsku kuriju, pridavši joj enormnu moć u odnosu na episkopat diljem svijeta, deklasirajući na taj način Biskupski sinod (Adista br. 53/88).
　1. srpnja KNV objavljuje “Ispovijest vjere” i “Prisegu vjernosti”, između ostalog, za “sve sadržaje prenesene od redovitog crkvenog učiteljstva” za “istine glede nauka koje se tiču vjere i običaja” i za “papinsko naučavanje” kao i “biskupskog kolegija” kada “vrše svoj autentični Učiteljski nauk”.
　U apostolskom pismu Mulieris dignitatem (15. kolovoza) papa odlučno kaže ne svećeničkom ređenju žena (Adista br. 68-69/88).
　Mons. Pedro Casaldáliga, biskup iz São Felix do Araguaia (Brazil) prima vatikansko pismo (Intimatio) od apostolskog nuncija mons. Carla Furnoa u kojem ga opominju zbog njegovih simpatija prema teologiji oslobođenja te su tom prilikom bila postavljena ograničenja njegovim pastoralnim zadacima. Biskup odbija pismo jer ono nije sadržavalo pečate kao ni potpise (Adista br. 70/88).

1989.
　6. siječnja 163 teologa i teologinje njemačkog govornog područja potpisuju “Kölnsku deklaraciju” (Adista br. 11/89 e 15/89) u kojoj kritiziraju činjenicu kojom Wojtyla traži poslušnost stavljajući na isti nivo neke temeljne istine vjere u odnosu na Isusa Krista i prihvaćanje Humanae vitae, te nazivaju “skandaloznim” način na koji Rim ignorira preporuke lokalnih Crkava po pitanju imenovanja biskupa. Papa, što direktno što indirektno, odbacuje svaku točku molbe i protesta ovih potpisnika.
　KNV (16. veljače) ponovno izriče “ne” kontracepciji.
　Vatikan stavlja veto na izdavanje knjige koja bi trebala sadržavati akte s jednog kongresa katoličkih moralista održanog u Rimu, na Alfonzinijani, u travnju ’88 (Adista br. 17/89 i 19/89). Ta bi knjiga, između ostalog, trebala sadržavati stav p. Bernharda Haeringa (Adista br. 7/89), u kojem teolog kritizira antropologiju i teologiju koja je u pozadini Humanae vitae, enciklike koju je toliko branio Wojtyla (možda upravo zbog toga što je bio jedan od njenih začetnika).
　Intervencijom Kongregacije za katolički odgoj, Papinsko lateransko sveučilište oduzima profesoru don Luigiju Sartori – vrlo poznatom talijanskom teologu – katedru za ekumenzam (Adista br. 25/89).
　U ožujku otac Eugenio Melandri prepušta, poslije deset godina, uredništvo mjesečnika misionara ksaverijanaca “Missione Oggi” svojem predstojniku, ocu Pieru Lupiju. Već dosta vremena poglavar ksaverijanaca, otac Gabriel Ferrari trpi pritiske od strane prefekta Kongregacije za evangelizaciju naroda, kardinala Josefa Tomka (koji je prihvatio Zanottelijevu ostavku iz uredništva “Nigrizia”), te također od poglavara talijanske provincije, kako bi smijenio Melandrija, zbog pritužbi na stavove u časopisu (osobito u broju posvećenom Nicaragui), zbog kritiziranja talijanske vlade glede fondova namijenjenih za kooperaciju, te zbog javnog svrstavanja sa partijama ljevice (Adista br. 28/89).
　Paul Valadier, jezuita i ravnatelj “Estudes”, jedan od 157 teologa francuskog govornog područja i potpisnik pisma solidarnosti sa 163 teologa “Kölnske deklaracije“, svrgnut je sa službe (Adista br 27/89).
　Kardinal Ratzinger u studenome, uoči godišnjeg sastanka biskupske konferencije SAD-a, naređuje da se izbriše sa dnevnog reda diskusija (i usvajanje) jednog opsežnog teksta kojeg su pripremili biskupi SAD-a glede odnosa biskupa i teologa te o “Eklezijalnoj odgovornosti teologa”. Po mišljenju prefekta KNV-a (tj. kardinala Ratzingera) tekst je bio previše ’liberal’ u obrani slobode istraživanja zajamčene teolozima (Adista br. 43 i 44/89).
　Smijenjen don Vittorio Cristelli sa mjesta ravnatelja biskupijskog tjednika “Vita trentina”. Tjednik je odštampao dokumenat šesdeset i trojice talijanskih teologa (Adista br. 49/89) koji su podržali “Kölnsku deklaraciju” (Adista br. 45/89,48/89 i 52/89).
　Kongregacija za katolički odgoj izdaje dekret za zatvaranje sjemeništa Nordeste 2 i Teološkog instituta u Refice-u (Brazil). Obje ustanove utemeljio je mons. Helder Câmara. Po mišljenju Rima, na tim se institucijama ne daje “pouzdana” edukacija (Adista br. 60/89).
　Državno tajništvo (7. kolovoza) izjavljuje da Joc (Gioventù operaia cristiana) [8] i Joci (Gioventù operaia cristiana internazinale) [9] nisu više priznate od Svete Solice kao legitimni sugovornici, dok to ostaje samo Cijoc (Coordinamento internazionale della Joc)　[10]. Iza kratica krije se slijedeće: Joc je od strane Vatikana ocijenjen kao “ljevičarski”, te je zbog toga otpao dajući prednost “umjerenoj” Cijoc, čije su odvajanje od Joc pospješile konzervativne struje Rimske kurije (Adista br 73/89).
　Kongregacija za redovnike stavlja doslovno pod nadzor Clar (Latinskoameričku kongregaciju za redovnike), koju smatraju previše bliskom teologiji oslobođenja (Adista br. 75/89 i 77/89).

http://www.zamirzine.net/spip.php?page=print&id_article=6053