Možda ste primjetili da vjernici doživljavaju određenu transformaciju kada dođe do diskusije između njih i evolucionista. Ma da ja lično nisam pokušavao da nekog vjernika ubijeđujem u svoje viđenje svijeta i prirode, vjernici smatraju svojom dužnošću da to čine. Ekstremni slučajevi takvog prilaza su akcije Jehovinih svjedoka. A vjernici ne žele vide drugu stranu medalje. Za njih postoji samo jedan cilj, a to je da se vi čim prije pridružite njihovom pohodu... ili kako to oni kažu, 'širenju istine.' Istine?! Da se samo podsjetimo da je atribut Istine nekada imao i moćni bog Sunca Horus, kojeg danas niko više ne spominje. Šta li to bi sa tom ‘Istinom?’ Na žalost, istina se uvijek svojatala, mijenjala i adaptirala kako je kome trebala, pa se to nastavlja i danas. Zato je nekima sama ideja evolucije ne samo strana nego i smiješna što će vam oni otvoreno reći, ali će se istovremeno naći lično uvrijeđeni ako izrazite sumnju u Nojevu barku ili Isusovo uskrsnuće. Kao, ne diraj mi u istinu.

Ne vjerujem da sve hrišćanske sekte (naravno, ovo mora da je uvredljivo za vjernika jer samo oni drugi pripadaju sektama... moja crkva nije nikakva ‘sekta’) mogu da dijele identičnu sliku oko biblijskih događaja, ali dok su u društvu drugih hrišćana, prihvataju sve. Međutim, na druge vjere—i bez obzira na njihove stalne priče o tolerantnosti o čemu u Bibliji ništa ne možete naći—gledaju drugim očima. Kao, otkuda drugima uopšte takve ideje?! Oni kobajagi javno poštuju svaku drugu religiju, ali u dubini duše smatraju druge naivnim, neznalicama, ignorantima, zalutalim osobama, pa i paganima. Upravo listam knjigu Vatikanske Ubice prevedenu na naš jezik i pisanu od nekog bivšeg jezuite, Dr. Alberta Rivere. Tu su opisane dogodovštine i prljave igre unutar katolicizma i samog Vatikana kako ih je on vidio i iskusio. Koliko je sve to tačno ne znam, ali je knjiga štampana da bi se dijelila i drugim granama hrišćanstva koje ne trpe ili otvoreno kritikuju katolicizam. Ako je bar pola tačno, onda to nema vezu sa tolerancijom ili bilo kojim stepenom društvenog morala i etike. Dakle, mržnja unutar jedne te iste monoteističke religije može biti isto tako opasna kao što može biti između različitih religija.

Interesantan lični primjer nepoštovanja stavova onih koji nisu vjernici čuo sam od starijeg, veoma bliskog člana moje porodice, koja je inače veoma duboki vjernik. Govorili smo nešto o mojoj pokojnoj majci koja je bila ateista, a svi koji su je iole znali, smatrali su je veoma realnom osobom. U jednom momentu, moja rodica glasno razmišljajući o mojoj majci reče kako ju je začudilo da nije bila 'realna osoba' jer nije prihvatila Bibliju i Boga! Dakle, ateizam moje majke nije odraz realnosti, ali biti duboki vjernik, jeste?!? To samo pokazuje kako mozak može da kompletno izbriše granicu izmedju nečega što se dogodilo ili događa, i onoga što zamišljamo i smatramo istinitim.

Logično je da ateisti i teisti imaju ozbiljnih problema u međusobnoj diskusiji. Ma da je prosječnom ateisti vremenski nemoguće da prati sva naučna dostignuća pa su im mnoge situacije često nejasne, činjenica je da će oni bar pokušati da nauče nešto novo ili bolje shvate nešto što im je poznato. Vjernici će sa druge strane stalno postavljati ista pitanja ateistima da im nešto iz tih polja bolje objasne i dokažu obzirom da su ubijeđeni kako iz svog ugla razumiju apsolutno sve oko ovozemaljskog života i ‘onog anamo’. A kada im nakon kopanja po knjigama ili Internetu ponudite naučno potvrđen odgovor, oni kao da su zaboravili šta su pitali, pa sada traže da im se ‘dokaže’ nešto sasvim drugo! Za uzvrat, vjernici će u svakoj diskusiji samo da vam spomenu određeni citat iz ‘Knjige’ i za njih je sva daljnja diskusija suvišna. Nešto slično kao što su radili Kinezi u vrijeme Mao Ce Tunga mahajući njegovom 'Crvenom knjižicom.'  Sva je mudrost tu! Ništa drugo ne postoji što je tačnije ili istinitije od ‘Knjige’ pisane, korigovane i mijenjane prema znanju, neznanju i potrebama grupe kojoj je prestiž i želja za vlašću jedini cilj.

Shvatam da neki od nas moraju da se služe nečim imaginarnim što im služi kao potpomoć te za potporu, nadu, ili uzor u životu. Dok god to oni doživljavaju na zdrav način, unutar sebe, to je stvarno za pohvalu. Ali crkveno zaluđeni vjernici to ne čine jer smatraju da sve što su do tada saznali ili naučili treba objaviti svima... kako to Vatikan naziva, urbi et orbi.  Nešto kao kada bih se ja zaljubio pa počeo da trčim okolo pokušavajući da ubijedim koga god sretnem da se i ta osoba mora zaljubiti!

Da li su kod vjernika dostignuća kao što je Hubble teleskop i imidži istog probudili bilo kakav interes za neki novi prilaz situaciji? Da li vjeruju da se kroz mjerenje izotopa ugljika (Carbon-14 dating) može sa dosta preciznosti izmjeriti starost nečega do otprilike nekih 55.000 godina? Ili, za mjerenje ostataka iz daleke prošlosti upotrebljava se radiometrija bazirana na uranijumu, i ta mjerenja su toliko precizna da mogu ustanoviti starost materije od 2.5 milijarde godina sa greškom od svega 2 miliona godina. (Obavezno pitanje pravog vjernika: ”Od kuda to ONI znaju? Odgovor: “Završi škole, prati sve što ti nauka pruža, pa ćeš i ti znati.”) Da li vjernicima okamenjeni ostaci kostiju naših predaka ili možda dinosaurusa nešto znače? Kosti egipatskih mumija starih 5000 godina nisu okamenjene obzirom to nije prošao dovoljan vremenski period da do toga dođe, ali kosti dinosaurusa jesu. Unutar planinskog lanca Anda na jugu Čilea i na visini od preko 1600 metara, nalazimo slojeve pijeska i šljunka pomješane sa morskim školjkama u poluokamenjenom stanju, koje je nanijete na tu visinu putem tektonskih pomjeranja tokom miliona a ne biblijskih 9000 godina. Ako je Bog već stvorio 'svod' nad Zemljom koja je centar svega, kako to da je isti danas tako beskonačno veliki: 13.8 milijardi svjetlosnih godina (jedna svijetlosna godina je 9.6 triliona kilometara) i posut milionima galaksija sa ko zna koliko milijardi zvijezda, od kojih opet milijarde mogu da imaju svoje planete kao što Sunce ima Zemlju? Čemu će nam sav taj ogromni i neiskorišteni prostor kada smo mi, eto, jedini i bogomdani u Univerzumu? Siguran sam da crkva za ovo ima jako dobro objašnjenje za koje nisam čuo jer ne pratim programe za predškolsku djecu.

Imidž malog dijela vasione koji je na prvi pogled izgledao potpuno prazan, prema kojem je Huble teleskop bio usmjeren više puta u periodu od po nekoliko dana kako bi prikupio malobrojne fotone svjetla emitovane od dalekih objekata. Izuzev 3 zvijezde Mliječnog Puta koje su se našle na putu objektiva, sve što vidite su galaksije kao što je i naša. Nekih 5.500 galaksija snimljene su samo na ovom minijaturnom djeliću neba. Neke od njih su veće a neke manje od našeg Mliječnog Puta, a svaka se sastoji od miliona ili milijardi zvijezda, zatim planeta, asteroida, prašine, i siguran sam, kojekakvih živih bića.

Da ima Jehve-Alaha-Boga, onda bi taj svakako bio jedan za sve kako za Aboridžine, tako i za Inuite, Japance, Hinduse... Generacije ne bi trebale da vjeruju vračima i ne bi prolazile kroz razne faze kao što je mnogoboštvo, kako bi doživjele monoteistički prilaz religiji. Svaki dio svijeta bi bio u sastavu iste religije i svi bi govorili istim jezikom. Doduše tada ne bi trebalo da bude ni protestanata, anglikanaca, luterana, adventista, pravoslavaca, jehovinih svjedoka, baptista... A svaka druga religija bi bila nezamisliva kao ideja kao što nam je nezamisliv život u četvrtoj dimenziji.

Ali to naravno nije moguće po samoj ljudskoj prirodi. Najprije geografski jer je ‘božijoj poruci’ trebalo stotine godina ili mileniji kao i nova otkrića kontinenata da se nametne drugima putem misionara, a ne božjom voljom i kojekakvim ‘prikazanijama.’ Vječno izolirana društva kao recimo Japan i Sjeverna Amerika su imali svoja društva i bogove isto kao aboridžini u Australiji koji su imali svoj način vjerovanja, koji je bio više povezan sa prirodom. Što li su ti ljudi bili toliko dugo zanemareni od Oca? A znamo da se svaka monoteistička religija naturala silom, i ako oni u Vatikanu ili oni u Meki ni mrtvi to ne bi priznali. Naravno, organizovana društva Mediterana i Evrope su razvijala vjeru onako kako je odgovaralo razvoju njihovih društava—isključivo na bazi politeizma—sve dok se monoteizam nije nametnuo kao vodeća vjera. To što ni danas monoteizam nije svuda isti i što kobajagi svi vjeruju u jednog boga koji opet pripada samo njima, to samo potvrđuje maštovitosti manipulatora u mantijama i kojekakvim odorama, koji na taj način mogu i dalje da uživaju u svom parazitskom životu.

Spomenuli smo da u Starom Testamentu Bog stalno nešto savjetuje, prijeti, i naređuje. Tada je bio vrlo aktivan i svugdje prisutan. Obzirom da je današnja globalna situacija kritična po mnogim aspektima pa i kritičnija nego što je ikada bila, ne vidim nikakav razlog da On ne bi mogao da jednostavno riješi svoje i naše frustracije. Pošto živimo u doba komunikacija, mogao bi da nam se na par minuta pojavi na svakom TV i kompjuterskom ekranu—Svemogući to naravno može—podijeli savjete, zaprijeti nam, i izda nove zapovijesti ili bar potvrdi stare. I možda, onako za primjer, usput kazni buljuke nemoralnih političara, bludnih sveštenika, kriminalaca, bogohulnika kao što sam ja, te sličnog šljama.

Doduše, da bi Boga ipak uzeli ozbiljno, trebao bi najprije da spali Las Vegas, Atlantic City i Makao kao legla kocke i nemorala i koja su zbog masovnosti još gora od Sodome i Gomore. Siguran sam da bi se narod odmah smirio vidjevši da je Bog—ne vrag—odnio šalu. Ne bi više bilo ratova unutar i između država. Uštedjele bi se ogromni novci koje danas nepotrebno bacamo na istraživanje vasione, ljudskih gena, kojekakvih arheoloških iskopavanja, izgradnje hadron akceleratora, putovanja na Mars i sličnih nepotrebnih gluposti. Sve ušteđevine od ovog glupog razbacivanja novca mogle bi se lijepo prebaciti direktno crkvama.

Očekujem da bi tu ipak bilo manjih problema oko toga čiji je on Bog i kome se prvom javio. Muslimani i hrišćani bi se počeli međusobno prepirati tvrdeći da se javio samo njima, a pagani i ostali (Budisti, Hindusi, Taoisti...) bi u panici počeli da prevrću po svojim starim tekstovima ne bi li našli kakav signal koji su nekim čudom propustili.

Eh sada, ako Bog propusti ovaj moj genijalni prijedlog, to je njegov problem. Ja—kao i Poncije Pilat—perem ruke od svega.

Ako se ovo ipak dogodi, evo šta bih ja učinio: najprije bih otišao u banku da podignem sav novac pa odmah—i to na koljenima—do prve crkve da tražim oproštaj. Zatim i do džamije jer se nikada ne zna. I tako redom... sa punim džepovima gotovine da se iste čim prije riješim. Jebeš novac.
 • • •

Ovo je (obećavam!) moj zadnji pokušaj da vjernicima dodam još jedan razlog za razmišljanje. Ne moraju prihvatiti, ali je interesantan... možda i zabavan.

Svijet oko nas je samo onakav kakvim ga mi vidimo i zamišljamo bilo da se radi o vjernicima ili ne. Zbog toga se realnost i naša shvatanja okoline često dovode u koliziju, a problem je još dublji kada smo apsolutno ubijeđeni da smo u pravu.

Dakle, mi svi znamo šta je to nešto tečno, šta je gasovito, ili šta je solidno tj., ‘čvrsto.’ Svi znamo šta predstavljaju tri dimenzije. Sigurni smo da je kamen čvrst a posebno ako nas je nekada udario u glavu. Isto možemo reći za svežanj ključeva. Ne treba uopšte objašnjaviti kolika je čvrstoća metka. Dakle, po našem shvatanju tvrdoće, nema osobe na svijetu koja bi mogla da ospori solidnost tj. čvrstoću gornjih materijala.

Međutim, ta čvrstoća metala ili kamena je u stvari iluzija... u redu, relativna iluzija jer nas akcija jednog ili drugog može povrijediti pa čak i ubiti. Ali činjenica ostaje da ni metal niti kamen po svojoj prirodi nisu uopšte kompaktni i solidni!

Znam da je ovo zbunjujuće pa da krenemo sa primjerom metka. Ako bi pažljivo razgledali metak izvana i iznutra, iluzija čvrstoće i solidnosti i dalje ostaje. Predpostavimo sada da ga stavimo pod specijalan i za sada nepostojeći mikroskop kako bi vidjeli atome metala kao i ostale detalje unutar atoma. Pažljivim promatranjem primjetili bi nešto kao 'oblak', slično kao što izgleda i ‘zuji’ oblak pčela oko pčelinjaka. Taj 'oblak' sačinjavaju elektroni. Nukleus koji je u centru atoma i oko koga igra oblak elektrona je opet toliko mali, da ga ne bi mogli uočiti.

Sada dolazi nešto interesantno što možda niste znali: unutar svakog atoma nukleus je toliko daleko udaljen od nekog od elektrona iz oblaka, koliko je Zemlja otprilike u datim masama udaljena od ostalih planeta! Za praktično poređenje, ako bi atom bio veličine zgrade od 14 spratova, nukleus bi bio veličine manjeg od zrna soli na sedmom katu! Sve ostalo je praznina i to isto takva kao da gledamo u noćno nebo pa vidimo zvijezde (‘susjedne elektrone’) i crni, prazni prostor između njih. Dakle, između nukleusa, elektrona, i susjednih atoma ne postoji ništa... da ne ulazimo u svijet kvarka, bosona i slično. Što ih drži u datim odnosima razdvajanja je kombinacija elektronskog oblaka koji je negativno nabijen, vezanim sa pozitivno nabijenim nukleusom. Solidnost metala tj., čvrstoća metala ili kamena je postignuta kroz elektromagnetizam, a ne sa nekom imaginarnom gustoćom ili čvrstoćom materijala prilagođenu našim čulnim mjerilima.

Znači, taj metak ili vaš zlatni prsten ili ključ za auto… sve je to solidno samo u našem poimanju veličina tj. kako iste mi vidimo i osjećamo. To nas opet navodi na razmišljamo: da li je moguće da vi i ja vidimo na noćnom nebu taj dio mračne vasione koji se nalazi između zvijezda zato jer je prazan prostor kao u atomu? Da li je onda moguće da smo mi samo dio nekog ograničenog prostora veličine recimo kontinenta, i gdje je naš Mliječni Put predstavljen u relativnom odnosu samo kao loptica za tenis?

Hor vjernika:  Ej budalo matora; pa mi ti stalno tvrdimo da to samo Bog zna?

www.nevandjelje.com