Ispočetka problem nije predstavljala Isusova povijesnost, već su pojedine gnostičke sljedbe imale različita shvaćanja Isusove biti. Tako su doketi tvrdili da Isus nije bio stvarno prisutan u tijelu, nego da je to bio samo privid. Činilo se da je imao tijelo, a zapravo ga nije imao, već se samo tako pokazivao našim očima. Apostol Ivan nastupa protiv doketa u svojoj Prvoj poslanici pišući da je Antikrist koji tvrdi da Isus nije došao u tijelu (1 Iv 4,2-3). U početku pak iste poslanice (1 Iv 1,1-4) Ivan kaže da je svojim rukama pipao Isusa, da ga je gledao, slušao, s njime živio.

Druga zanimljiva sljedba bilo su monofiziti, koji su tvrdili da je Isus imao samo jednu narav ili da se u njegovoj božanskoj naravi ljudska narav utopila kao kaplja u moru. Nasuprot tome, Crkva je na saboru u Kalcedonu 451. god. naglasila svoju vjeru kako je Isus jedna osoba u dvije naravi - ljudskoj i božanskoj.

Ideju premještanja Isusove povijesnosti u područje privida nalazimo i u Kuranu, gdje u 4. suri, 157. ajetu stoji: ''Mi smo ubili Mesiha Isaa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. A oni ga nisu ubili niti objesili, nego im se to pričinilo. Oni ga zaista nisu ubili nego ga je Alah k sebi uzdigao.''

I tako sve do 18. stoljeća nemamo nijekanja stvarne Isusove povijesne opstojnosti, već tek ponekad prenošenje te opstojnosti u područje pričina. U 18. stoljeću se po prvi puta postavlja pitanje jesu li evanđelja točan opis Isusove biografije, ili su ona djelomično iskrivljena od strane apostola. Tako se tu opet ne dovodi u pitanje Isusova povijesnost, već opis te povijesnosti u evanđeljima. Tu problematiku otvara Reimarus, a slijede ga Strauss i Bultmann.

H. S. Reimarus (1694.-1768.) iznosi ideju da Isus nije činio čudesa, nije govorio o svojoj smrti i uskrsnuću, već je bio politički Mesija koji je htio osloboditi Židove od rimskog ropstva. Kada u tome nije uspio, njegovi su učenici od njega stvorili lik Danijelova apokaliptičkog Mesije, kojega su onda stavili u evanđelja.

D. F. Strauss (1808.-1874.) napisao je djelo Život Isusov u kojem iznosi ideju da su kršćani od Isusa načinili mit i legendu pod utjecajem židovstva i helenizma. Tako su pisci evanđelja unijeli u Isusov život očitovanje Boga kod navještenja, pojavu đavla i anđela u kušnji u pustinji, Ilije i Mojsija kod preobraženja, Božju silu u njegovim čudesima, u izgonu zlih duhova, u njegovu uskrsnuću i u mnogim drugim primjerima. Strauss je tako smatrao kako je nemoguće načiniti povijesni lik Isusa iz Nazareta, jer po evanđeljima možemo doći samo do vjere prvih kršćana, ali ne i do povijesne osobe Isusa.Kasnije je uslijedilo još pokušaja da se povijesnog Isusa ''oslobodi'' kristoloških dogmi i propovijedanja prve Crkve. Tako se nastojalo dobiti Isusa koji bi bio učitelj prosvjetiteljstva, čovjek besmrtan u svojim krepostima, religiozni genij, prijatelj siromaha i nositelj socijalnih ideja.

U 20. stoljeću Rudolf Bultmann, protestantski teolog, iznosi ideju da je Isusov život, iako je on zaista živio i umro za Poncija Pilata, nemoguće rekonstruirati jer Isus nije ništa sam napisao, a evanđelja su samo ispovijest vjere. Isusovu sliku, koju pruža prva Crkva, dobrim je dijelom mitizirala prvotna kršćanska zajednica. Budući da evanđelja miješaju povijesne i mitske elemente nemoguće je pronaći povijesnu istinu i vjeran slijed događaja. Pri propovijedanju kršćanstva treba odstraniti te mitske elemente, te tumačiti evanđelje rječnikom prilagođenim suvremenom čovjeku, osobito pojmovima Heideggeroe egzistencijalne filozofije. U kerigmi (naviještanju vjere) su važni samo elementi koji govore o ljudskoj egzistenciji i osobnom odnosu s Bogom, a sve je ostalo mit. Isus je veliki prorok, ali ne i Spasitelj. On je način koji je Bog odabrao da bi nam objavio spas. Uskrsnuće zato ne treba shvaćati kao povijesni događaj, već kao navještaj našeg spasenja.

Na Bultmanna su uslijedile reakcije s katoličke i protestantske strane. Iako su se svi slagali u činjenici da treba istraživati Isusovu povijesnost, smatrali su kako Bultmann bez argumenata dehistorizira Novi zavjet. Katolici su dokazivali svoj stav kako je sinoptička tradicija (evanđelja po Mateju, Marku i Luki) supstancijalno vjerna Isusovoj povijesnoj stvarnosti, priznajući da su evanđelja svjedočanstva vjere i da su Crkva i evanđelisti tumačili i aktualizirali prvotne podatke. Poznati protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer pak naglašava da su čudesa, istjerivanje zlih duhova, uskrsnuće i sve teofanije u Isusovom životu povijesne činjenice, a ne tumačenja vjere.

No, za našu temu su zanimljiviji oni koji u potpunosti negiraju Isusovu povijesnost. To prvo započinje krug oko Karla Marxa u 19. st., te se ta ideja širi kroz uspon marksizma. Konačno će to učenje postati službeno u komunističkim diktaturama, a i na zapadu će rubno egzistirati kroz senzacionalističko pisanje izvjesnih autora. Iako su argumenti obje strane već uvelike poznati, nije ih zgorega još jednom ponoviti.

Pojedini autori svoju veliku teoriju zavjere obično pokreću time da nam opisuju golem utjecaj koji je Isus imao u onodobnoj Palestini. Zatim navode sve onodobne povjesničare za koje oni misle da su trebali pisati o Isusu, a to nisu učinili. Onda nas upoznaju s time da je ono malo vanbiblijskih napisa o Isusu uglavnom falsifikat ili pak samo prenose podatke od kršćana, a biblijski spisi su naravno ovdje ''zainteresirana strana'', pa ih ne treba uzimati u obzir. Usput nam impliciraju ideju kako je za Isusova vremena postojala opća pismenost puka, te kako je knjižarska industrija bila vrlo razvijena, ne napominjući kako je malo onih koji su pisali to činili na papirusima, gro kojih je danas izgubljen. Također nam zaboravljaju napomenuti kako je Isus prema evanđeljima zapravo bio marginalac, držao se van političkih previranja, zapovijedao drugima da ne spominju koja je čuda učinio, te je naposljetku umro najsramotnijom smrću tako da su se čak i njegovi učenici vratili starim zanatima koje su obavljali prije no što ih je Isus pozvao. Za razliku od drugih onodobnih židovskih ''Mesija'' Isus nije poticao na oružani otpor protiv Rimljana, pa ni njima nije bio od značaja. Nije pisao filozofske traktate, pa nije bio zanimljiv niti onodobnim filozofima i književnicima. Budući da nikako nisu mogli predvidjeti kakav će uspon kršćanstvo ostvariti, nije bilo razloga da budu zainteresirani za njegovu genezu. Stoga je neizbježno da vanbiblijska saznanja o Isusu crpimo iz nekolicine fragmenata u kojima se on tek usputno spominje, kao sporedni lik u opisima povijesti za koju se činilo da u njoj igra tek marginalnu ulogu.

O tadašnjim ljudima i događajima na području Palestine iz strogo povijesnih izvora praktički se ne zna ništa osim iz pisanja Josipa Flavija, posebice iz ''Židovskih starina'', napisanih u 20 knjiga oko 94. godine poslije Krista. Isusa spominje u 18. knjizi, no kako se na tom mjestu Isus opisuje kao ''mudar čovjek koji je činio nevjerojatna djela'', te ''nakon tri dana uskrsnuo kako su to predskazali proroci'', a kako je nevjerojatno da bi Flavije kao Židov tako pisao o Isusu, općenito se smatra kako je neki kršćanin ubacio taj dio u tekst. No, većina smatra kako je Flavije u originalnom tekstu tu spominjao Isusa, vjerojatno na nepovoljan način, što je za očekivati za onodobnog Židova, pa se neki kršćanin osjetio ponukanim to izmijeniti.

Na drugom mjestu Flavije spominje Isusa u rečenici: ''Zato je (svećenik Anan) sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje zakona i dao ga odvesti na kamenovanje.'' Kako je poznato da je Isus bio Jakovljev bratić (Židovi koriste naziv brat i za širu rodbinu) ovo bi mjesto dokazalo povijesnu egzistenciju Isusa. No, izvjesni pojedinci to osporavaju, prigovarajući ovom tekstu budući da se u nastavku teksta spominje da je veliki svećenik kasnije postao Isus Damneus. Stoga pojedinci navode da se gornji tekst zapravo odnosi na tog Isusa Damneusa, dok gornji dodatak ''koji je nazvan Kristom'' objašnjavaju također ubacivanjem nekog nestašnog kršćanina. No, ono što ovdje zaboravljaju napomenuti jest da kršćanski pisac Origen već na početku 3. stoljeća na tri mjesta spominje točno takav Flavijev tekst, tj. sa spomenom naziva Krist, što je dokaz da se tu radi o originalnom tekstu. Iako su ranije zapazili da Origen nikada ne spominje prvi Flavijev odlomak s kršćanskom interpolacijom, ovdje to propuštaju. Slično tome, propuštaju napomenuti učestalost imena Isus među tadašnjim Židovima, što im omogućuje da lako povuku paralelu između Isusa Krista i Isusa Damneusa.

Flavije spominje i Poncija Pilata, te, što je posebno značajno, Ivana Krstitelja, čiji lik je prema evanđeljima bitno vezan uz Isusov, pa niti on ne bi mogao biti povijesna osoba kada to ne bi bio Isus. Zanimljivo je kako pojedinci prigovaraju činjenici da o Isusu nisu pisali njegovi židovski suvremenici filozof Filo Aleksandrijski i povjesničar Justus Tiberijas, no ni o njima samima se ništa ne zna osim iz Flavijevih spisa. Tako osporavatelji spominju bizantskog teologa iz 9. st. Focija, koji se čudio zašto Justus nije pisao o Isusu. No, zaboravljaju napomenuti da Justusovo djelo nosi naziv ''Kronika židovskih kraljeva od Mojsija do Agripe II'', a kako Isus nije bio židovski kralj i Justus ga ne smatra kraljem, nema razloga da ga spominje. Inače, Flavije je iz svoje povijesti izbacio ili degradirao sve ono što je moglo pomutiti njegove dobre odnose s Rimljanima nakon neuspjeha židovskog ustanka od 66. do 70. godine. On je, naime, isprva pripadao židovskim ustanicima, no nakon neuspjeha pobune, stavlja se na stranu Rimljana.

Babilonski Talmud, koji je nastajao od kasnog 3. do ranog 4. st. po.Kr., spominje Isusa na više mjesta, iako ovdje zbog značajnog vremenskog odmaka treba biti oprezan pri ocjeni vjerodostojnosti opisa događajha iz 1. stoljeća. Najznačajnije mjesto je ovo: ''U predvečerje blagdana Pashe, Isus je bio obješen. Prije toga, četrdeset je dana išao pred njim glasnik i vikao da će biti kamenovan, jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere. Tko ima što reći u njegovo opravdanje neka dođe i kaže. Budući da ništa nije bilo rečeno njemu u prilog, on je u predvečerje blagdana Pashe bio obješen.'' Iz evanđelja znamo da ovaj tekst točno govori o danu Isusove smrti, te o njegovoj osudi, budući su Židovi govorili da on čini čudesa pomoću Beelzebula, poglavice đavolskog (Mk 3,22). Osim toga, u tekstu talmudski pisci nastoje opravdati nepoštivanje zakona prema kojem je nakon osude trebalo ostaviti osuđenog četrdeset dana da podnese žalbu, pa navode kako je i Isusu bila ostavljena ta mogućnost. U nastavku istog teksta se spominje da je Isus bio blizak sa židovskim vlastima, a iz evanđelja i Djela apostolskih znamo da su mu pojedini židovski uglednici bili skloni, poput Nikodema (Iv 19,39) i Gamailela (Dj 5,34).

Na drugim mjestima Talmud spominje Isusa kao sina Pandere ili Pantere (Ben Panadera, Ben Pantera, Benha-Pantera, Isus ben Pandera). Postoji i niz priča iz prva dva stoljeća koje spominju Isusa pod tim nazivom. Prema predaji poganin je Celso oko 178. god. čuo od nekog Židova ovo: ''Ženu je Mirjam odbacio njezin muž, po zvanju stolar, nakon što ju je osudio zbog preljuba. Ona je u svojoj sramoti putovala od mjesta do mjesta i u tajnosti porodila Isusa, čiji je otac bio neki ratnik imenom Pantera''. Porijeklo tog imena Origen objašnjava okolnošću da se Josipov otac zvao panter. No, povjesničari općenito prihvaćaju tumačenja W. Kellera koji drži da su prvi kršćani Isusa zvali ''Sin Djevice'', a kako se djevica na grčkom kaže ''parthenos'', Židovi su vjerojatno taj izraz izokrenuli i od njega napravili ''Ben ha pantera'', tj. ''sin Pantere''. naime, u židovskom jeziku nijedan sin ne nosi majčino, već očevo ime, pa se kasnije proširila priča kako bi se tu radilo o Isusovom ocu Panteri.

U Talmudu se i imena Isusovih učenika javljaju u izmijenjenom obliku, a na nekoliko se mjesta opet spominje Isusov brat Jakov, koji je ''u ime Isusa htio izliječiti rabinovog nećaka kojeg je ujela zmija''. Također se spominju Isusove izreke, posebice one iz Govora na gori.

Iz Talmuda se dakle jasno razaznaje da je Isus postojao. To je židovski dokument koji nema simpatija prema Isusu ili kršćanstvu, kojeg su sastavljali i strogo čuvali Židovi. Ipak, jasno nam se govori da je Isus živio, učio, činio čudesa i bio razapet na križu.

U kontekstu dokazivanja Isusove povijesnosti nadalje se redovito spominju i spisi rimskih pisaca. Tako najpoznatiji povjesničar starog Rima Kornelije Tacit (55-117. n. Kr.) u svojem djelu ''Anali'' navodi kako je Neron lažno optužio kršćane za požar Rima, te ih je tada dao ubijati, vješati na križeve i spaljivati kao baklje u svojim vrtovima. U 15 knjizi ''Anala'' Tacit piše: ''Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno.''

Pojedinci ovdje zamjeraju činjenici da Tacit upotrebljava titulu Krist, što, po njima, očito ukazuje da je tekst lažan jer ozbiljni rimski povjesničar Isusa nikada ne bi nazivao Mesijom. No, nažalost po njih, iz teksta je jasno da Tacit spominje naziv Krist kako bi objasnio odakle naziv kršćani, a ne kako bi se deklarirao vjernikom. Jednako kao što mi danas osnivača budizma nazivamo Buda, a ne Sidarta Gautama, iako time ne moramo priznati da ga smatramo ''Prosvjećenim'', što je prijevod imena Buda. No, osporavatelji se tada okreću svom uobičajenom argumentu, a taj je da je tekst kasnije izmijenjen od strane kršćana. Naime, navode kako se taj odlomak prvi puta spominje tek u 5. stoljeću, pa bi se zbog toga očito radilo o kršćanskoj namještaljci. Međutim, previđaju činjenicu kako Tacit kršćane opisuje sa neprikrivenim prijezirom i mržnjom, kao što je vidljivo već iz citiranog teksta. Tako on piše da kršćani mrze ljudski rod i da je njihova vjera najodvratnije praznovjerje. Za Židove je smatrao da magareću glavu štuju kao boga, pa to pripisuje i kršćanima. Osim toga, već su rani kršćanski pisci poznavali citirani tekst, te napadali Tacita zbog tako negativnog govora o kršćanima. Tako ga Tertulijan krajem 2. stoljeća naziva ''najrječitijim u lažima''.

Drugi rimski povjesničar koji spominje Isusa i kršćane je Gaj Svetonije (65.-135. n. Kr.). U djelu ''De vita Caesarum'', u kojem opisuje razdoblje od Cezara do Domicijana, napisanom oko 120. god., govori o kršćanima na dva mjesta. Prvi odlomak izvještava o Neronu i njegovom progonu kršćana, gdje Svetonije, kao i Tacit, kršćane naziva ''ljudima novog i štetnog praznovjerja'' (time se još jednom pobija kritika osporavatelja koji tvrde da za vladavine Nerona još nije bilo kršćana u Rimu). Drugo mjesto opisuje događaj izgona Židova iz Rima za vrijeme cara Klaudija, o čemu pišu i Djela apostolska. Klaudije, koji je vladao od 41. do 54. god., protjerao je Židove iz Rima zbog svađe i nemira. Evo tog odlomka: ''On izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu zbog buntovnika Krista (impulsore Chresto)''. Pojedinci ovdje tvrde da se tu ne radi o Kristu, već o Krestu, što je također bilo ime onoga vremena. Međutim, poznato je da su rimski pisci grčku riječ Hristos pisali katkada kao Christus, a katkada kao Chrestus. Tako se u ranim izdanjima Tacitovih Anala nalazi izraz ''chrestiani''. Tertulijan također svjedoči da se kod prvih kršćanskih pisaca upotrebljavao izraz christiani i chrestiani.

Da je kod Svetonija zaista riječ o Isusu Kristu, zbog kojeg su Židovi dizali bune i zbog čega ih je car Klaudije istjerao iz Rima, svjedoče Djela apostolska. Povjesničar Orozije je 56. god. n. Kr. u svojoj ''Povijesti protiv pogana'' napisao da je istjerivanje Židova iz Rima bilo 9. godine vladanja cara Klaudija, a to je 49. god. n. Kr. Godine 52. je Pavao prema Djelima apostolskim iz Atene došao u Korint i tamo našao Priscilu i Akvilu, koji su stigli iz Rima jer je car Klaudije naredio da svi Židovi moraju napustiti Rim (Dj 18,2). Oni nisu bili samo Židovi, nego i kršćani, a to znači da su i kršćani bili protjerivani. Buna je, međutim, kaže Svetonije, nastala zbog Krista. Iz Djela apostolskih je poznato da su se Židovi posvuda borili protiv Pavla, te su se čak zakleli da će ga, pod cijenu smrti, ubiti u Jeruzalemu. Kad je došao u Rim, Židovi su mu rekli da o kršćanstvu čuju samo da mu se svugdje proturječi (Dj 28,22), te su mu jedni povjerovali, a drugi nisu htjeli vjerovati, pa su se prepirali među sobom odlazeći od Pavla. Zanimljivo je također primijetiti da Svetonije naziva Krista buntovnikom, što pokazuje da je podatke vjerojatno crpio iz carskog arhiva, u kojem je zacijelo stajao da je Krist kao buntovnik pogubljen s dvojicom drugih buntovnika.

Treći rimski pisac koji spominje Isusa je Plinije Mlađi ili Plinije II (61.-114. god. n. Kr.). U svom djelu ''Epistulae'' (Pisma), Isusa spominje u desetoj knjizi, u pismu broj 96, napisanom 111. god. i upućenom caru Trajanu. U tom pismu pita cara što da radi u procesu progona kršćana što ga je on trebao provoditi u Bitiniji, na temelju rimskog zakona o tajnim društvima. Slično kao Tacit i Svetonije, kršćane naziva ''zarazom'' i s prijezirom govori o njima, iako istodobno tvrdi da su čestiti, pošteni, kreposni. Ta je mržnja prema kršćanima proizlazila iz toga što su oni prezirali druge bogove i nisu htjeli žrtvovati carskim kipovima, ali i iz toga što su raspetog čovjeka Isusa nazivali svojim Bogom. Tako Plinije piše sljedeće: ''Nikada nisam prisustvovao ispitivanjima o kršćanskim prijestupima. Zbog toga ne znam kako i do kojeg stupnja ih trebam kažnjavati, te kako da o tome vodim zapisnik. Kada su preda me izvodili neke s optužbom da su kršćani, ja sam ih kao kršćane i kažnjavao. Pitao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznavali pitao sam po drugi i treći put prijeteći im kaznama; uporne sam kažnjavao… Bilo je takvih bezumnika koje sam, budući da su rimski građani, odlučio poslati u Rim… One koji su bili okrivljeni da su kršćani, ili su bili kršćani, oslobađao sam kad su priznali bogove i čim su pred tvojim likom, koji sam naredio da bude donesen zajedno s kipovima bogova, prinijeli žrtve u tamjanu i vinu i uz to se rugali Kristu; pravi se kršćani ne mogu privoljeti ni na jedan od ovih postupaka. Drugi pak, koji su bili denuncirani, govorili su da su kršćani, a poslije se odricali toga, izjavljujući da su to nekad bili, ali da su potom otpali, jedni prije tri, drugi prije mnogo godina, neki prije dvadeset godina. Svi su oni častili toj lik i kipove bogova, rugali se Kristu. Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba, kršenja zadane riječi, itd. Zatim su se razilazili i ponovno se sakupljali radi uzimanja hrane, obične i nevine… Ovaj posao, po mome shvaćanju, zaslužuje da se o njemu razmisli, naročito zbog broja onih kojima prijeti opasnost. Mnogo ljudi svih uzrasta i svih zvanja i oba spola idu i odlazit će u propast. Zaraza se ovoga praznovjerja počinje širiti ne samo po gradovima, već i po selima i zaseocima.''

Citirani nam odlomak pokazuje kako su već za vrijeme cara Trajana, početkom 2. st., kršćani bili vrlo brojni, što je kod rimske vlasti izazivalo zabrinutost. Ovaj je Plinijev tekst nemoguće osporiti, budući da ga spominje Tertulijan u svom djelu ''Apologeticus'', napisanom oko 197. god. No, osporavatelji iznose primjedbu kako spominjanje Krista u tekstu nije rezultat Plinijeva istraživanja, već on tek prenosi ono što je čuo od kršćana. Dakle, oni presumiraju da Plinije, kojem kršćani očito predstavljaju velik problem, ne bi ništa znao o njihovom Bogu, već bi same kršćane o tome ispitivao i uzimao njihove riječi zdravo za gotovo. Nasuprot tome, kao i kod drugih rimskih pisaca, Isus se ovdje spominje usput, kao netko sasvim poznat i normalan. Od kršćana je Plinije tražio da se Kristu rugaju. Značajan je također navod kako su se kršćani sastajali zato da bi slavili Krista i da bi mu pjevali, njemu kao Bogu. Taj izraz ''carmenque Christo quasi Deo'' – pjevali su himne Kristu kao Bogu – potvrđuje da je Isus nije izmišljena figura, budući da bi u tom slučaju bilo rečeno ''Pjevali su himne svome Bogu Kristu''. Međutim, Plinije zna da je Krist bio čovjek, povijesna osoba, kojega kršćani štuju kao Boga.

Četvrti značajan rimski pisac koji nam svjedoči povijesnu opstojnost Isusa iz Nazareta je filozof Celzo. Budući da se kršćanstvo u 2. st. već toliko proširilo Rimskim Carstvom, unatoč pritiscima i progonima, pokušalo se s filozofskim obaranjem tog nauka. Tu je prednjačio Celzo, argumente kojeg još i danas preuzimaju pojedini ateisti. U svom djelu ''Logos alethes'' (Istinski nauk) nastoji Isusa opisati u što negativnijem svijetlu i oboriti njegovo mesijanstvo. No, time nam daje vrlo dragocjene podatke o Isusovoj povijesnosti, čime je svojim ideološkim nasljednicima još jednom srušio koncepciju mitološkog Isusa.

Prema Celzovu pisanju Isus se rodio u radničkoj siromašnoj obitelji židovskog sela. Majka mu je bila Marija, a otac Pantera. Zbog siromaštva je morao poći na rad u Egipat, gdje je naučio i magijske vještine. Nakon toga se vratio u Palestinu i objavio sebe kao Boga, Sina Božjega i Mesiju.

U nastavku Celzo napada Isusa izravno mu se obraćajući: ''Kakav Bog, kakav sin Božji, kad ga otac nije mogao spasiti od kazne, a sam nije bio u stanju da je izbjegne? Ne, tvoje rođenje, tvoja djela, tvoj život, pokazuju da si čovjek!'' Zatim Celzo nabraja jedanaest Isusovih apostola, te raspravlja o mogućnosti da je Isus činio čuda. Tu mogućnost ne isključuje, ali ju tumači magijskim snagama, a ne Božjim. Prema njemu je Isus čudotvorno liječio, umnažao kruhove, čak i uskrisivao mrtve, no takva čudesna djela su činili i drugi.

Za Judinu izdaju Celzo piše: ''Kakav je to Bog kad nije znao podložiti sebi svoje učenike koji su ga ili izdali ili ga se odrekli! Dobar vojskovođa koji zapovijeda mnogim tisućama vojnika nikad ne biva izdan; isto tako, nijedan zločinac svoje nikad ne ostavlja neizvjesnoj sudbini''.

Celzo nam također potvrđuje da je Isus bio ubijen. On kaže da je Isus dopustio da bude uhvaćen, odveden pred sud, ponižavan, ismijan, bičevan od strane vojnika i na kraju osuđen na sramotnu smrt na križu. Zanimljivo je da Celzo iznosi čak i neke Isusove tjelesne osobine, kakvih ne nalazimo u Bibliji: ''Kad bi apsolutno bilo potrebno da se duh Božji utjelovi u čovječje tijelo, onda bi za tu svrhu trebala poslužiti barem poznata ličnost, zdrav, lijep, snažan, utjecajan čovjek koji ima melodičan glas i govorničku vještinu. Nemoguće je da se čovjek koji je određen da utjelovi božanske vrline i mudrost ne razlikuje od mnoštva svojim posebnim osobinama. A Isus je bio običan čovjek kao i svi drugi: kao što vi tvrdite, bio je sitan rastom, neugledan vanjštinom, nije imao plemenitosti.''

Kada je na kraju uvidio da ne uspijeva obezvrijediti kršćansku vjeru u Isusa Krista, Celzo mijenja taktiku, te od oštrog napadača i uvredljivog ismijavatelja postaje diplomat pišući: ''Neka nitko ne misli da predlažem da kršćani budu prisiljavani da se odreknu svoje vjere i da obmanjuju vlast prividnom vjerom i lažnim odstupanjem. Ljudi prožeti uzvišenom mišlju i težnjom da se približe Bogu s kojim se osjećaju srodni, dostojni su poštovanja.'' Celzo nakon toga predlaže kršćanima da budu pomirljivi, i prema poganskom kultu i prema caru. Tako iznosi kompromisno rješenje da kršćani izvanjski sudjeluju u poganskim obredima i prinošenju žrtava, a zadrže svoju vjeru.

Možemo zaključiti kako Celzo, iako s podozrivošću piše o Isusu, te se svojski trudi dokazati kako je kršćanstvo loša religija, jasno utvrđuje Isusovu povijesnu opstojnost. Dapače, čak nam daje i dragocjene informacije koje potvrđuju povijesnu istinu zapisanu u evanđeljima.

Zanimljivo je kako osim navedenih židovskih i poganskih dokumenata postoje i razni povijesni fragmenti o Isusu. Tako Suplicuje Sever u svojim ''Kronikama'' kaže da Tacit u svojim ''Historijama'' na mnogo mjesta spominje kršćanstvo opisujući požar jeruzalemskog hrama 70. godine. Lucijan iz Samosate, satiričar iz 2. st., prezirno piše o kršćanima u svom djelu ''De morte Palegrini'', a Isusa opisuje kao čovjeka ''koji je raspet u Palestini, jer je uveo novi kult u svijet. Još više, njihov (kršćanski) prvi zakonodavac uvjerio ih je da su bili braća jedni drugima, nakon čega su pogriješili jednom zauvijek, zanijekavši grčke bogove i slaveći tog raspetog sofista i živeći prema njegovu zakonu.''

Povjesničar Talus Samarićanin je jedan od prvih poganskih pisaca koji je spomenuo Krista, oko 52. godine. Tada je komentirao pomrčinu sunca koja se desila kod Isusova razapinjanja. Tu pomrčinu spominje i Flegon, povjesničar iz 1. stoljeća, u svom djelu ''Olimpijade''.

Iz 73. godine sačuvano je pismo Sirca imenom Mara bar Serapion, upućeno njegovom sinu Serapionu. Rukopis se čuva u Britanskom muzeju, a u njemu pisac ohrabruje svoga sina, te ga potiče da slijedi mudrost, jer progonitelje mudrih ljudi prije ili kasnije snađe nesreća. Kao primjer navodi Atenjane koje je zbog smrti Sokrata stigla glad i kuga, stanovnike otoka Semosa, koji su spalili Pitagoru, pa ih je poplavilo more, te Židove koji su ubili svoga mudrog Kralja Krista, pa su zato uništeni i istjerani izvlastite zemlje. No, ističe pisac, Sokrat je nastavio živjeti u Platonovim učenjima, Pitagora u Herinu kipu, a mudri Kralj u učenju koje je predao.

U kontekstu dokazivanja Isusove (ne)povijesnosti osporavatelji redovito izbjegavaju proučavanje Novog zavjeta, smatrajući ga kršćanskom krivotvorinom, te ukazujući na činjenicu da nemamo sačuvane originalne spise, te na postojanje apokrifnih evanđelja koje iznose alternativnu Isusovu povijest. No, usporedimo li Novi zavjet s drugim antičkim spisima (npr. najstariji sačuvan rukopis Homerovih epova potječe iz 13. stoljeća, a tekst Sofoklovih tragedija počiva na jednom jedinom rukopisu iz 8. ili 9. stoljeća), uviđamo da je za Novi zavjet razmak od originala mnogo kraći, očuvani rukopisi su brojniji, a podudarnost je mnogo veća nego kod bilo koje druge knjige iz antike. Najstariji otkriveni prijepis evanđelja je u prošlom stoljeću pronađen izvadak iz Evanđelja po Ivanu, otkriven na papirusu u egipatskoj pustinji, a potječe s početka 2. stoljeća. Taj tekst ni jednom riječju ne odstupa od ranije poznatog grčkog teksta. To je nepobitan dokaz da su četiri evanđelja postojala već prije 100. godine, dok se mitska proširenja i tumačenja (u apokrifnim evanđeljima i drugdje) nalaze od 2. stoljeća nadalje. Stoga je očito kako je u tom pogledu put vodio od povijesti do mita, a ne od mita do povijesti.

Znanstveni uvid u novozavjetne, provođen u posljednja 2 stoljeća, spise otkrio je povijesnu neoborivost znatnog dijela Isusova djelovanja. Čak i najradikalniji kritičari evanđelja priznaju kako se iz njih jasno očituje izvornost Isusova navještaja kraljevstva Božjeg i novost njegova odnosa prema židovskom zakonu. Ta su dva aspekta apsolutno originalna i toliko prožeta u različitim vremenskim i prostornim tradicijama, da je nemoguće zaključiti kako bi bila plod izmišljanja. Proučavajući sličnosti i razlike među novozavjetnim spisima, istražujući u njima međusobne utjecaje, kao i utjecaje raznih redakcija i Crkvenih tradicija, znanstvenici otkrivaju još i brojne druge aspekte Isusove povijesne osobe autentičnost kojih je nemoguće opovrgnuti.

No, u cijeloj priči oko Isusove povijesnosti zapravo je najzanimljivija teorija urote koju pojedini današnji osporavatelji ovdje zastupaju. Prema njima su svi novozavjetni pisci nekakvi tajni agenti, vrlo dobro upućeni u Stari zavjet (pa tako bolje i od samih Židova znaju koja proročanstva Mesija mora ispuniti), izmišljaju lik Mesije koji daje poruku tako složenu i duboku da ljudi već 20. stoljeća crpe iz nje. Zatim ti pisci (iako se većina njih nikada nisu međusobno susreli) kreiraju jednu konzistentnu priču, koju uspijevaju prodati po cijelom svijetu, bez da je itko osporava. A sve to čine znajući da time ljute Židove i Rimljane i da će biti ubijeni.

Ipak, valja reći kako su ekstremna stajališta o Isusovoj povijesti iznesena u 19. st. imala svoju pozitivnu stranu u tome što su povećala interes za osobu Isusa iz Nazareta. Time je u ozbiljnoj znanosti uklonjen znak upitnika nad Isusovom povijesnošću, koju više ne osporava niti jedan ozbiljan istraživač. To dakako nije sprječavalo neozbiljne pisce da i dalje o Isusu pišu neozbiljne stvari (Isus kao psihopat, kao astralni mit, kao Herodov sin, kao potajno oženjen, kao homoseksualac i slično). Ipak, i takve teorije imaju svoju pozitivnu stranu u tome što potiču interes za daljnjim proučavanjem Isusove osobe i Svetog Pisma.

www.responder.blog.hr