Isus i Krist-Isus

Da bismo dobili malo uvida u misterij Golgote i razumjeli misiju Krista kao osnivača opće religije budućnosti, moramo prvo vidjeti kako stoji s njegovom pravom naravi i s pravom naravi Jehove koji je glava rasnih religija kao što su taoizam, budizam, hinduizam, judaizam itd. Isto tako i s identitetom "Oca" kojemu Krist treba u određeno vrijeme predati kraljevstvo.

U kršćanskom vjerovanju poznata je slijedeća stavka "Isus Krist jedinorođeni sin Boga". To se obično tako razumijeva da je jedna određena osoba, koja se je pojavila u Palestini prije oko 2.000 godina i o kojoj se govori kao Isusu Kristu bila jedino rođeni sin Božji.

To je velika pogreška. U toj su stavci karakterizirana tri odijeljena i osnovna različita bića. Od osobite je važnosti da učenik upozna točnu prirodu tih triju velikih i uzvišenih bića koja se po slavi daleko razilaze, ali od kojih svaka zaslužuje naše najdublje i najodanije obožavanje.

Učenik mora znati da je "jedinorođeni" drugi aspekt najuzvišenijeg bića.

Ta "Riječ" i samo ona jedina "rođena je u vječnosti od svog Oca (prvog aspekta)". "Bez Njega ništa nije stvoreno što je stvoreno", čak niti treći aspekt najuzvišenijeg Bića koji proizlazi iz prvih dvaju.

Zato je "jedinorođeni" uzvišeno biće koje stoji iznad svega u cijelom svijetu, izuzev aspekta moći koji ga je stvorio.

Prvi aspekt najuzvišenijeg bića "misli", odnosno predstavlja si ukupan svijet prije nego počne radna manifestacija; sve, uključivo milijune Sunčevih sustava kao i velike stvaralačke hijerarhije koje nastavljaju kozmičke sfere iznad onih 7 našeg razvojnog polja. To je i ona sila koja sve uništava što je kristaliziralo s onu stranu mogućnosti daljeg rasta, i konačno u sebe prima sve što postoji kada dođe konac vremena aktivnosti - dok opet ne svane nova perioda djelovanja.

Drugi aspekt najuzvišenijeg bića je taj koji se očituje u materiji kao sila privlačnosti i kohezije i omogućuje stvarati različite oblike. To je "Riječ", "stvaralački fiat" koja oblikuje kozmičku pratvar u oblike različitih vrsta pa čini da se stvore figure slične onima koje smo dobili putem glazbenih titraja, što smo prije spomenuli. Isti zvuk izaziva uvijek iste oblike. Tako je ta velika "prariječ" u najfinijoj materiji donijela život u sve te razne svjetove s njihovim miriadama oblika, ona je takorekoći "rekla" i od onda su ih bezbrojne stvaralačke hijerarhije oponašale i izrađivale.

"Riječ" to ipak ne bi bila mogla učiniti da nije 3. aspekt najuzvišenijeg bića prije toga pripremio kozmičku prasupstancu, nju probudio iz njenog normalnog stanja tromosti i bezbrojne nerazdvojene atome stavio u rotirajuće kretanje oko svoje osovine, te osovine postavio u razne međusobne kutove i svakom dao jedno drugo titranje.

Ovi razni kutovi nagiba osovina i brojevi titraja omogućili su kozmičkoj pratvari da uspostavi razne spojeve koji su temelji tih 7 kozmičkih sfera. U svakoj od tih sfera drugačija je osovinska deklinacija i različita brojka titraja, uvjeti i sastavi su dosljedno tome u svakoj različiti, što se ima zahvaliti djelovanju "jedinorođenoga".

Dijagram pokazuje:

"Otac" je bio najviši inicirani čovječanstva Saturnove periode. Obično čovječanstvo te periode sada su Gospodari intelekta. "Sin" (Krist) najviši je inicirani periode Sunca. Obično čovječanstvo te periode sada su arhanđeli.

"Duh sveti" (Jehova) je najviši inicirani periode Mjeseca. Obično čovječanstvo ove periode sada su anđeli.

Inicirani su napredovali, razvili više nosače i napustili upotrebu nižih nosača čim su stekli sposobnost da upotrebljavaju nove i finije. Obično je najniži nosač jednog arhanđela osjećajno tijelo, ali Krist koji je najviši inicirani Sunčeve periode rabi obično životni duh kao najniži nosač i djeluje jednako svjesno u svijetu životnog duha kao mi u fizičkom svijetu. To treba naročito zapamtiti, jer je svijet životnog duha prvi univerzalni svijet u kojem prestaje dioba i počinje se ostvarivati jedinstvo, ukoliko se to odnosi na naš Sunčev sustav.

Krist je imao moć djelovati u jednom nosaču koji je tako niske vrste kao osjećajno tijelo, kakvo upotrebljavaju arhanđeli. Ali on se ne može dublje spustiti. Značenje toga odmah ćemo vidjeti.

Isus pripada našem čovječanstvu. Kada se čovjeka Isusa promatra u pamćenju prirode može ga se slijediti iz života u život gdje je živio pod raznim okolnostima, raznim imenima i raznim utjelovljenjima, jednako kao i druga ljudska bića. To se za Krista ne može reći. U njegovom slučaju postoji samo jedna inkarnacija.

Ipak se zato ne smije misliti da je Isus bio jedna obična osobnost. Imao je jedan osobito čist tip intelekta koji je bio daleko iznad onog većine današnjeg čovječanstva. On je išao kroz mnoge živote putem svetosti i pokazao se dostojnim najveće časti koja je ikada bila ukazana bilo kojem ljudskom biću.

Njegova majka, djevica Marija također je bila tip najveće ljudske čistoće i zato je bila izabrana da bude majka Isusova. Njegov otac je bio jedan visoki posvećenik, čist i sposoban da akt oplodnje izvrši kao sakrament i bez svake osobne strasti i požude.

Tako je bio rođen taj lijepi, čisti i ljubazni duh, koji mi poznajemo kao Isusa iz Nazareta, u jednom čistom i bestrasnom tijelu. To je tijelo bilo ono najbolje što se moglo na Zemlji stvoriti i zadaća je Isusova bila u tom utjelovljenju da se za nj brine i da ga dovede do najvećeg savršenstva, da ga pripremi za veliku svrhu kojoj je imalo služiti.

Isusa su odgojili Eseni, jedna od triju sekti koje su postojale u Palestini. Druge dvije su bile Farizeji i Saduceji. Eseni su bili jedan izvanredno pobožan red, vrlo različit od materijalističkog saducejskog i suprotan licemjernom farizejskom koji je išao za istjecanjem u javnosti. Oni su zazirali od toga da se govori o njima, kao i o njihovim metodama razmišljanja i pobožnosti. Tome se ima pripisati da o njima gotovo ništa nije poznato i da u novom Svetom pismu uopće nisu spomenuti.

Svjetski je zakon da nijedno biće, pa kolikogod visoko ono bilo, ne može djelovati u bilo kojem svijetu, ako nema nosača koji je sagrađen iz materije tog svijeta. Zato je bilo osjećajno tijelo najniži nosač one grupe duhova koji su za vrijeme Sunčeve periode mogli dostići ljudsko stanje.

Krist je bio jedan od tih duhova i zato nije bio sposoban da si sam izgradi životno tijelo i gusto fizičko tijelo. On bi bio mogao u čovječanstvu raditi u jednom osjećajnom tijelu, kao njegova mlađa braća arhanđeli, duhovi rase. Jehova im je otvorio put da mogu ući u fizičko tijelo čovjeka putem udahnutog zraka. Sve rasne religije su bile religije zakona i tvorci grijeha zbog povreda tog zakona. Oni su bili pod vodstvom Jehove, kojeg je najniži nosač čovječji duh koji ga je povezivao sa svijetom apstraktnih misli, u kojem je sve razdvojeno i sebično.

I to je baš razlog zašto je postala potrebna intervencija Krista. Pod vladanjem Jehove jedinstvo nije moguće. Zato mora Krist, koji kao najgušće tijelo posjeduje sjedinjujuće životno tijelo, stupiti u fizičko ljudsko tijelo. On se mora među ljudima pojaviti kao čovjek i u tom tijelu stanovati jer rasna religija koja na ljude djeluje izvana može biti pobijeđena samo iznutra.

Krist nije mogao biti rođen u fizičkom tijelu jer on nikada nije prolazio razvojem kojim je prošla naša zemaljska perioda i zato bi on bio morao prvo steći sposobnost izgraditi fizičko tijelo kao što je naše. Ali da je i posjedovao tu sposobnost, bilo bi za jedno tako uzvišeno biće neprimjerno trošiti energiju za izgrađivanje fizičkog tijela u pretporođajnom životu, djetinjstvu i mladenaštvu i voditi ga do zrelosti potrebne za upotrebu. On je prestao upotrebljavati nosače koji bi odgovarali našem ljudskom duhu, intelektu i osjećajnom tijelu iako ih je naučio izgrađivati u periodi Sunca i zadržao sposobnost da ih gradi i u njima djeluje čim bi zaželio ili bi mu to trebalo. On je upotrebljavao sve svoje vlastite nosače, a uzeo je samo fizičko i životno tijelo Isusovo. Kada je ovaj bio 30 godina star ušao je Krist u ta tijela i upotrebljavao ih do vrhunca svoje misije na Golgoti. Nakon što je fizičko tijelo bilo razoreno pojavio se je Krist pred svojim učenicima u svom životnom tijelu u kojem je kroz neko vrijeme djelovao. Životno tijelo je nosač koji će on upotrebljavati kada se ponovno pojavi, jer on nikada više neće uzeti gusto tijelo.

Sav ezoterijski odgoj ima svrhu raditi na životnom tijelu, kojeg izgrađuje i oživljava životni duh. Osjećajno tijelo mora biti u znatnoj mjeri savladano prije nego se ezoterizam može postići. Ove ezoterijske vježbe i ranije inicijacije posvećene su velikim dijelom radu na životnom tijelu i oni završavaju u izgradnji životnog duha. U vrijeme kada je Krist ušao u Isusovo tijelo, ovaj je bio učenik visokog stupnja i zato je njegov životni duh bio dobro organiziran. Zato su se dobro slagali najniži nosač u kojem je Krist djelovao i onaj najbolje organizirani od viših nosača Isusovih, pa kada je Krist preuzeo životno i fizičko tijelo Isusovo, on je bio opremljen usklađenim redom nosača, koji su premostili jaz između svijeta životnog duha i gustog fizičkog svijeta.

Značenje činjenice da je Isus prošao kroz razne inicijacije leži u djelovanju na životno tijelo. Životno tijelo Isusovo bilo je već prilagođeno visokim titrajima životnog duha. Životno tijelo jednog običnog čovjeka odmah bi izgorjelo pod jakim titrajima velikog duha koji je ušao u tijelo Isusovo. Pa i ovo tijelo, čisto i visoko nastrojeno kakvo je bilo, nije moglo tim zahtjevima mnogo godina odolijevati, pa ako govorimo o raznim prilikama kada se Krist povremeno povukao od svojih učenika, onda ezoteričar zna da se je povukao iz nosača Isusovih da im pruži mir, da se oporave pod brigom braće Esena koji su znali bolje od Krista kako se s njima postupa.

Ta je izmjena uslijedila u potpuno slobodnom sporazumu s Isusom, koji je za čitavog svojeg utjelovljenja znao da on priprema jedan nosač za Krista. On se je tome rado podvrgnuo, da bi čitavo čovječanstvo primilo gigantski impuls za svoj razvoj koji je bio dat tajanstvenom žrtvom na Golgoti.

Tako je Krist-Isus posjedovao 12 nosača koji predstavljaju neprekidni lanac od fizičkog tijela do samog prijestolja Božjeg. Zato je on jedino biće u Svemiru koje stoji u vezi kako s Bogom tako i s čovjekom, pa može posredovati među njima jer je on osobno i za sebe iskusio sve uvjete i upoznao sva ograničenja fizičkog života.

Krist je jedinstvena osoba među svim bićima od sedam svjetova. On jedini ima 12 nosača. Nitko osim njega ne može osjetiti toliko milosrđa ili tako potpuno razumjeti potrebe čovječanstva. Samo on može donijeti ono oslobođenje koje zadovoljava naše potrebe.

Sada mi poznajemo prirodu Krista. On je najviši Posvećeni periode Sunca i on je uzeo fizičko i životno tijelo od Isusa, da bi mogao u fizičkom svijetu neposredno djelovati i pojaviti se među ljudima kao čovjek. Da se je pojavio na neki čudnovati način, to bi bilo suprotno planu evolucije, jer je na kraju atlantske epohe čovječanstvo steklo slobodu da djeluje dobro ili zlo. Da bi naučilo samo sebe svladavati, nije se smjelo primijeniti nikakvo ograničenje, ono je moralo upoznati dobro i zlo na osnovu vlastitih iskustava. Prije tog vremena ono je bilo vođeno, dobrovoljno ili ne, ali u ovo vrijeme ono je steklo slobodu pod raznim rasnim religijama od kojih je svaka bila prilagođena posebnim potrebama jednog plemena ili naroda.

Ne mir nego mač

Sve su rasne religije od Duha Svetoga. Ali one nisu dovoljne jer se zasnivaju na Zakonu koji promiče grijehe i donosi smrt, bol i patnju.

Svi to rasni duhovi znaju a znaju, i to da su njihove religije samo koraci do nečeg boljeg. To se vidi po činjenici da sve one ukazuju na jednog koji ima doći. Religija Perzijanaca pokazivala je na Mitru, religija Kaldejaca na Tamuza. Stari nordijski Bogovi predviđali su "sumrak Bogova" kada će ih svladati Surt, svijetli Sunčev duh i "Giml" donijeti uskrsnuloj Zemlji jedan novi i bolji red. Egipćani su čekali Horusa, novorođeno Sunce. Mitra i Tamuz simbolizirani su također kao Sunčeve zrake - a glavni hramovi su bili okrenuti prema istoku, da bi zrake izlazećeg Sunca mogle zasjati odmah kroz otvorena vrata. I sama crkva Sv. Petra u Rimu tako je postavljena.

Ove su činjenice dokaz za opće uvjerenje da će Onaj koji ima doći biti jedan Sunčev duh, koji će osloboditi čovječanstvo osjećaja odvojenosti koji je bio nužno povezan s rasnim religijama.

Te su religije bili koraci koje je čovječanstvo bezuvjetno moralo učiniti da bi se spremilo na dolazak Krista. Čovjek mora njegovati svoje "ja", prije nego može istinski postati nesebičan i razumjeti višu fazu općeg bratstva za koje je Krist postavio temelje kada je prvi put došao i koje će kod svog ponovnog dolaska učiniti životnom stvarnosti. Kako je odvajanje glavni princip rasnih religija koji traži sebičnost na račun drugih ljudi i naroda, očito je da kada se taj princip dovede do svog posljednjeg zaključka, on mora neizbježno imati povećanu razornu tendenciju i konačno zaustaviti evoluciju, ako ne dođe do religije koja izgrađuje.

Zato su morale religije Duha Svetoga, koje su rastavljale, ustupiti mjesto religiji Sina koja ujedinjuje, kršćanskoj religiji. Zakon mora ustuknuti pred ljubavi i rastavljene rase i religije moraju se ujediniti u jedno opće bratstvo s Kristom kao najstarijim bratom.

Kršćanska religija još nije imala vremena dostići taj veliki cilj. Čovjek je još u okovima vladajućeg rasnog duha i ideali kršćanstva su za njega još previsoki. Intelekt može te pojedine ljepote vidjeti i pripravan je prihvatiti da treba svoje neprijatelje ljubiti, ali su strasti našeg osjećajnog tijela još previše jake. Zakon rasnog duha nalaže "oko za oko". Srce traži ljubav. Osjećajno tijelo se nada osveti. Intelekt vidi apstraktnu ljepotu ljubavi prema neprijatelju, ali u konkretnom slučaju on se povezuje s osjećajem osvete požudnog tijela, i kao ispriku donosi "potrebu izravnanja" jer se društveni organizam mora zaštititi.

Ipak moramo čestitati tome da se društvo osjeća potaknutim da se bori protiv metoda odmazde. Metode odgajanja i milosrđa sve se više proširuju u pravosuđu, kako se to vidi u modernom postupku s mladim delikventima. Daljnje očitovanje ove tendencije može se naći u sve češćim slučajevima gdje se krivim proglašeni zločinac sudi uvjetno, kao i u velikoj čovječnosti s ratnim zarobljenicima. To su vjesnici osjećaja općeg bratstva koje dolazi polagano, ali sigurno.

Pa ipak, makar čovječanstvo napreduje i makar je autor ove knjige dosta lako u raznim gradovima, gdje je držao predavanja, skupio slušateljstvo i makar su novine rado izvještavale o tim predavanjima dok se on ograničavao na to da govori o višim svjetovima i stanju poslije smrti - vrlo je značajno, da čim se je nešto odnosilo na opće bratstvo, njegov je članak bio osuđen na košaru za otpatke.

Svijet ne voli vidjeti ono što on drži za "odviše" nesebično. To je sumnjivo. Ništa se ne smatra prirodnim što ne daje priliku biti premoćan nad drugim bićima. Trgovačka poduzeća se planiraju i izvode na toj osnovi, a intelekt onih koji od požude za gomilanjem beskorisnog bogatstva postaju robovi uznemiruje misao općeg bratstva i izaziva vizije uništenja kapitalizma povezane dokinućem izrabljivanja i brodolomom "poslovnih interesa". Riječ "postati rob" točno opisuje to stanje. Prema Bibliji čovjek treba vladati nad svijetom. Ali u većini slučajeva je obratno, svijet ima vlast nad čovjekom. Svaki čovjek koji je zaokupljen vlasništvom priznat će u svojim razumnim trenucima da je ono neutaživi izvor neprilika, da se on mora stalno boriti da taj posjed održi ili bar da se mora oštro braniti, jer zna da drugi neprestano idu za tim da ga orobe. Čovjek je rob toga što on s nesvjesnom ironijom zove "moj posjed" ali što stvarno posjeduje njega. S pravom kaže mudrac od Konkorda "stvari sjede u sedlu i jaše na čovječanstvu".

Te prilike su posljedica rasnih religija i njihovih zakona. Zato svi očekuju "jednoga koji ima doći". Samo kršćanska religija ne očekuje jednoga koji će doći nego jednoga koji će opet doći. Vrijeme tog povratka ovisi o tome kada će se crkva moći osloboditi države. Crkva, osobito u Europi, vezana je na državna kola. Svi svećenici su vezani ekonomskim obzirima i ne usuđuju se objaviti istinu do koje su u svojim razmišljanjima došli.

Svećenici na misi mole svemogućega Boga da štiti vojsku i mornaricu. Ta molitva otvoreno pokazuje da je Bog kojemu se mole rasni Bog. Posljednje je djelo Kristovo bilo da je zadržao prijateljev mač kojim ga je ovaj htio zaštititi. To što je rekao da nije došao donijeti mir nego mač, bilo je zato što je predvidio oceane krvi koje će ratničko kršćanstvo prolijevati jer nije razumjelo njegovu nauku i što čovječanstvo nije moglo odmah shvatiti njegove visoke ideale. Ukupna ubojstva u ratu i slična barbarstva su teška, ali su moćni primjeri za ono što će ljubav izravnati.

Čini se da postoji protuslovlje između Kristovih riječi: "Nisam došao da donesem mir nego mač" i nebeskog pjevanja koje je pozdravljalo Kristovo rođenje riječima "mir na Zemlji i zadovoljstvo ljudima". To je protuslovlje samo prividno.

Slično je protuslovlje u riječima žene koja kaže "idem pospremati i čistiti" a onda počne uklanjati tepihe, stolice i druge stvari, pa napravi opći nered. Naizgled stvari su postale gore, ali kada se gleda svrha posla vidi se da je nered prolazan i da je kuća na kraju u redu.

Na isti način moramo promatrati vrijeme od pojave Krista-Isusa pa ćemo vidjeti da ono, uspoređeno s jednim danom vječnosti, predstavlja samo jedan trenutak. Moramo naučiti gledati "punoću vremena" pa gledati preko prošlih i sadašnjih okrutnosti i ljubomora ratujucih sekti na sjajno razdoblje općeg bratstva koje je slijedeći korak čovječanstva na njegovom dugom putovanju od protoplazme do svjesnog jedinstva s Ocem.

Zvijezda Betlehema

Sjedinjujući upliv Kristov simbolizira lijepa legenda o poklonstvu triju magičara, "triju mudraca s istoka". Ta tri mudraca, Gaspar, Melkior i Baltazar su predstavnici bijele, žute i crne rase i simboliziraju narode Europe, Azije i Afrike, koje Zvijezda vodi k Spasitelju, koji će sve razasute narode ujediniti pod zastavom mira i dobre volje i koji će ljude navesti da "prekuju svoje mačeve u plugove i svoja koplja u vrtne noževe". Zvijezda Betlehema se pojavila u času Kristovog rođenja i tri mudraca k njemu vodila.

O prirodi ove zvijezde mnogi su si razbijali glavu. Veći dio materijalne znanosti tumačio ju je kao mit, dok su drugi smatrali da su se sukobila dva mrtva Sunca i da je tako nastao veliki požar. Ali svaki misticar poznaje "zvijezdu" i "križ" ne samo kao simbole koji su povezani sa životom Kristovim, nego iz vlastitog iskustva.

Pavao kaže: "Iako je Krist u vama" (Rim, 8.10) a misticar Angelus Silesius ponavlja njegove riječi: "Pa da se Krist i 1000 puta rodio u Betlehemu a ne u tebi, opet bi tvoja duša ovdje bila izgubljena. Uzalud gledaš ka križu na Golgoti ako ga nisi uspostavio u vlastitoj svijesti".

Po starom Sv. pismu put do posvećenja nije bio slobodan. To je bila povlastica samo nekih izabranih. Neki su mogli put naći. Ali samo onaj koga je hijerofant vodio hramu našao je ulaz. Prije dolaska Kristovog nije postojao opći poziv "tko god hoće neka dođe".

U času kada je tekla krv na Golgoti "poderao se zastor na hramu" i tko je poslije tog vremena tražio pristup bit će uslišan. U hramovima misterija učili su hijerofanti da u Suncu postoji duhovna snaga i fizička snaga. Potonja snaga u Sunčevim zrakama jest princip oplodnje u prirodi. Ona izaziva rast bilja i tako uzdržava kraljevstvo životinja i ljudi. Ona je energija koja gradi, izvor sve fizičke snage.

Ta fizička Sunčeva energija dostiže svoj vrhunac sredinom ljeta kod Sunčeve prekretnice kada su dani najdulji i noći najkraće. U to su doba duhovne snage najslabije. S druge strane u prosincu za vrijeme dugih zimskih noći spava fizička snaga Sunčevih zraka, pa duhovne snage dostižu svoj vrhunac.

Noć između 24. i 25. XII je "sveta noć" za čitavu godinu. Za narode naše sjeverne polutke, gdje su nastale sve naše religije, Sunce je upravo ispod zemlje i duhovni su uplivi na sjeveru o ponoći 24. XII najjači.

Iz toga slijedi da oni koji žele biti inicirani u to vrijeme mogu najlakše stupiti u vezu s duhovnim Suncem, pogotovo ako to čine po prvi put.

Zato je učenika, koji je bio spreman za inicijaciju, hijerofant uzeo za ruku i putem ceremonija doveo u jedno stanje egzaltacije u kojemu je on prekoračio fizičke uvjete. Za njegovo duhovno gledanje postala je čvrsta zemlja prozirna i on je vidio Sunce o ponoći. "Zvijezdu!" To nije bilo fizičko Sunce koje je vidio duhovnim očima nego duh u Suncu, duhovni Spasitelj, tako kao stoje fizičko Sunce njegov fizički spasitelj.

To je ona zvijezda koja je sjala u svetoj noći i koja mistično u tami noći još uvijek sja. Kada je buka i zbrka fizičkog djelovanja smirena, stupa on u svoju tajnu odaju i traži put ka kralju mira. Sjajuća zvijezda uvijek će ga voditi i njegova duša sluša proročansko pjevanje "Mir na zemlji ljudima dobre volje".

Mir i dobra volja za sve! Nema mjesta ni za kakvog neprijatelja ili izbačenoga! Zar je za čuđenje daje tako teško odgojiti čovječanstvo za takav cilj? Ima li boljeg dokaza za ljepotu i potrebu mira, dobre volje i ljubavi nego usporedba sa sadašnjim stanjem ratova, sebičnosti i mržnje?

Sto je svjetlo jače to su sjene dublje. Sto su naši ideali viši to bolje možemo uočiti svoje pogreške.

Nažalost, danas je tako da je u sadašnjem razvojnom položaju čovječanstvo spremno učiti samo kroz najtvrđa iskustva. Kao rasa ono mora postati potpuno sebično da bi upoznalo gorke boli koje nastaju radi sebičnosti drugih, tako kao što moramo upoznati bolest da bismo znali cijeniti zdravlje.

Religija koju neopravdano zovemo kršćanskom postala je zato najkrvavija poznata religija, ne isključujući ni muhamedansku koja u tom pogledu ima nešto sličnosti s našim loše provedenim kršćanstvom. Na bojnom polju i kroz inkviziciju su u ime blagog Nazarena počinjane bezbrojne strahote. Mač i pokal, izvrtanje križa i kaleža, bila su sredstva kojima su vladari takozvanih kršćanskih naroda postizali vlast nad poganskim narodima, pa i nad onima vlastite vjere koji su bili slabiji nego njihovi osvajači. To potvrđuje najpovršniji pregled povijesti grčko-talijanskih, njemačkih i anglo-saskih rasa.

Dok je čovjek stajao pod punim gospodstvom rasnih religija bio je svaki narod jedna nedjeljiva cjelina. Osobni interesi su bili dobrovoljno podređeni interesima zajednice. Svi su stajali "pod zakonom". Svi su bili u prvom redu članovi svojih plemena, tek u drugom redu individue.

Sada postoji nastojanje prema drugoj krajnosti, da se "ja" digne iznad svega drugoga. Uspjeh se pokazuje na ekonomskim i industrijskim problemima koji pogađaju svaku naciju i traže rješenja.

Stanje razvoja u kojem se svaki čovjek osjeća kao potpuno odvojena jedinica, kao jedan "ego" i neovisno slijedi svoj vlastiti put, jedno je potrebno prelazno stanje. Jedinstvo naroda, plemena i obitelji mora se razriješiti prije nego uopće bratstvo može postati činjenicom. Režim poštovanja predaka i porijekla porodice davno je prevladan vladom individualizma. Kako naša civilizacija dalje napreduje, tako mi sve više upoznajemo lošu stranu potonjeg. Naša nesistematska metoda razdiobe proizvoda rada, gramzljivost pojedinaca i iskorištavanje naroda - socijalni su zločini koji se očituju u smanjenoj potrošnji, u obezvrijeđenju industrijskih dobara i poremećaju u zapošljavanju, što sve remeti unutarnji mir. Industrijski rat naših dana neizmjerno je dalekosežan i više razara nego vojni ratovi među narodima.