Klerikalizam i liberalizam, kao pojave vezane uz europsko 19. st., predmetom su brojnih studija i pokušaja da se što preciznije odredi njihova geneza i bit (Franzen, 1970, Perović, 1976, Kohler, 1981).Enciklopedijsko određenje klerikalizma kao nastojanja Crkve da se cjelokupni društveni i politički život podvrgne vodstvu hijerarhije, često je zamagljivalo pojmove. "S liberalne strane i kasnije sa strane drugih političkih grupacija svaka se katolički orijentirana akcija u javnosti naziva klerikalizmom. Klerikalcima su nazivali i katoličke laike koji su kasnije težili za ostvarenjem katoličkih načela u javnom životu - što je bilo barem toliko legitimno koliko i zastupanje drugih ideoloških i društveno-političkih zasada - premda nisu željeli vodeću ulogu klera u politici.

Budući da klerikalizam znači zloupotrebu položaja u vjerskoj zajednici u političke svrhe, često se taj pojam zloupotrebljavao u smislu onoga što bismo danas nazvali etiketiranje. Katolici su se pak neprestano branili tvrdeći da je Crkva po svojoj strukturi klerikalna pa da katolik i ne može biti drugo nego "klerikalac". (Matušić. 1985, 205). Pod liberalizmom se obično misli na politički liberalizam, a zanemaruje njegovo puno šire teorijsko - spekulativno značenje. Konačno, iz teorijskog razmimoilaženja o podrijetlu i određenju pojedinaca i ljudske zajednice proizaći će konkretni sudari.

Ako je čovjek autonomno biće, onda je dobro ono što on odredi ili izglasa kao dobro. Nije potrebna neka viša sila prema kojoj čovjek mora usklađivati svoje postupke. U suprotnom slučaju: ako čovjek izlazi od Boga, onda se ne može ponašati kako hoće, niti smije sebe proglasiti kriterijem istine. Istina o Bogu, čovjeku, društvu, prirodi sadržana je u Objavi, a čistoću Objave čuva Crkva. Dakle, Crkva je ta koja snagom božanskog podrijetla ima ne samo pravo nego i dužnost reći istinu.

Nezgode su nastajale kad je Crkva pokušavala silom nametnuti tu istinu. A u 19. st. upravo se to događa. Crkvena hijerarhija koristi svoje pozicije da bi cjelokupni društveno-politički život stavila pod svoju kontrolu i da bi onda tom snagom, a ne snagom moralnog autoriteta nametnula istinu. Jasno, u ovom slučaju može se govoriti o klerikalizmu ili, bolje, političkom katolicizmu (Gross, 1987). 

CRKVA PRED IZAZOVOM NOVIH IDEJNIH STRUJANJA

S francuskom revolucijom (1789-1794) zatvaraju se vrata tzv. Konstantinove ere: ako se od Konstantinova Milanskog edikta 313. godine može govoriti o ulasku masa u Crkvu, sada se može govoriti o obrnutom procesu - dolazi do masovnog napuštanja Crkve. Isto tako, odnosi države i Crkve ulaze u razdoblje kronične napetosti, što će za posljedicu imati razdvajanje trona od oltara. I u ranijim razdobljima prisutna je ta napetost i borba za primat, samo do rastave ne dolazi. I Crkva i država ponašaju se kao supružnici koji se svađaju, a ipak jedan bez drugoga ne mogu (Franzen, 1970). Lavinu promjena koje su ju uzdrmale i počele rušiti povijesni okvir unutar kojega je djelovala. Crkva doživljava kao napad na samu bit svog poslanja. Nemoćna da stvari okrene u svoju korist zatvara se u sebe, ne želi dijalog s "bezbožnim i pokvarenim" svijetom. Pio IX, kad su talijanske jedinice ušle u Rim 1870, povlači se u Vatikan, živi u dobrovoljnoj izolaciji i tako na vidljivo - simboličan način izražava stav Crkve prema novoj stvarnosti. Isti papa, godine 1864, izdaje poznati Syllabus - popis onovremenih zabluda među koje ubraja panteizam, naturalizam, buržoaski liberalizam. Zapravo i Syllabus i kasniji papinski dokumenti (dekret Non expedit zabranjuje talijanskim katolicima sudjelovanje na izborima 1874. god.) stoje na crte potrebe restauracije kršćanskih načela u javnom i privatnom životu. Ako zanemarimo milosno - duhovnu sastavnicu u povijesnom hodu Crkve (to uostalom i nije predmet ovoga rada) i zadržimo se na vidljivoj stvarnosti, onda je očigledna, rekli bismo prirodna i ne tako rijetka pojava u životu Crkve: udarci izvana, u konkretnom slučaju potiskivanje iz javnog života i ukidanje papinske države, dovodi do zbijanja unutarnjih redova i opetovanja da se djelatnost Crkve ne može ograničiti na pružanje kultnih snaga u sakralnom prostoru. Papinstvo, izvana slomljeno, uskrsava proglašenjem dogme o Papinoj nepogrešivosti na I. Vatikanskom saboru 1870. I dok katolički romantici nadahnuće nalaze u srednjovjekovnom razdoblju Crkve, brojni katolici u vrtlogu koji je zahvatio Crkvu prepoznaju, reklo bi se suvremenim teološkim izričajem, "znak vremena" i ukazuju da je restauracija ne samo uzaludna nego i opasna za Crkvu. U praksi, prva struja odbija svaki dijalog s liberalnim idejama, trazi osudu nastojanja da se prihvati autonomija ovozemaljskih stvarnosti, kao i svih drugih "zabluda" proizašlih iz te autonomije. Druga struja zahtijeva od Crkve da se prilagodi novim vremenima te da u svoj sustav ugradi liberalne institucije kao što je nekad ugradila grčko-rimsku kulturu. Neki pobornici katoličke obnove u Njemačkoj, pred procvatom protestantizma i racionalizma, smatraju da je neophodna puna sloboda istraživanja na svim područjima osim određenih dogmatskih pitanja (Louvain, 1981). Ideološki liberalizam hranjen racionalizmom, empirizmom, parlamentarizmom i političkom ekonomijom proglasio je i primjenjivao načelo slobode na svim područjima ljudskog djelovanja. Vjera je privatna stvar čovjeka, a kršćanstvo po sebi nema neku metafizičko-ontološku vrijednost, već ga treba vrednovati sa stajališta svrsishodnosti (Bozanić, 1991). Dva velika područja sudara liberalne države i Crkve bili su obitelj/brak i škola. Shvaćanje liberalizma o braku kao ugovoru dviju strana čije regulative određuje država, niječe crkveno učenje o braku kao božanskoj ustanovi posvećenoj sakramentom ženidbe. Tko ima pravo određivati pravila odgoja i obrazovanja? I tu su polazišta potpuno suprotna. Ideal Crkve je katolička škola koju država financira, a država smatra da je ona pozvana odrediti školske programe, tj. okvire i ciljeve odgojno-obrazovnog procesa svojih "podanika". Zapravo, svi sukobi svode se na sukob dviju vlasti od kojih svaka svojata pravo na sebe. Granice nisu precizno određene, pa će car često tražiti ono što pripada Bogu, ali i Bog (Crkva) ono što je carevo. Izazovi pred kojima se našla Crkva počevši od francuske revolucije za neke teologe imat će pozitivno značenje jer će prisiliti Crkvu da, oslobodivši se povijesnih taloga, krene prema svom izvornom poslanju (Sorrentino, 1974). U cilju obrane poljuljanih pozicija Crkve, javljaju se pokreti odozdo -organizacije katoličkih laika, jezgra kasnijeg katoličkog pokreta. Naime, katolički se vjernici sa svoje stranje poslužuju liberalnim ustavima, pravima islobodama građana te se u tom smislu organiziraju u službi Crkve, najprije za njezinu obranu, a zatim za vjersku restauraciju i slobodu djelatnosti" (Perović 1976, 26-27). Na Petrovoj stolici na prijelazu stoljeća sjedi Lav XIII, pa Pio X. Ako je prvi otvorio vrata dijaloga s modernim strujanjima ne gledajući u svemu zavjeru protiv Crkve, drugi će ta vrata zalupiti i može se reći da će ona ostati zatvorena sve do II. Vatikanskog sabora.