Iskrenost se sastoji iz sljedeća tri elementa: srca (misli i osjećaji), riječi i djela. Iskren je onaj ko, nešto što misli svojim mislima i osjeća svojim srcem, to isto govori svojim riječima i to isto potvrđuje svojim djelima. Da bi se postigla iskrenost sva tri elementa moraju biti prisutni, odnosno i misli i riječi i djela moraju biti usklađeni. Naprotiv ako neko jedno govori a drugo misli i radi, takva osoba je neiskrena, odnosno licemjerna i dvolična.

Srce je mjesto gdje se formira namjera (nijjet), a znamo da se upravo prema nijjetu mjeri vrijednost svih ljudskih djela. Prema tome iskrenost se formira u srcu, a potvrđuje djelima. U ovom odnosu srce ima prioritetni značaj, ono je centar iskrenosti. To dokazuje Allahovo dž.š. dopuštenje da ga vjernici u ekstremno teškim situacijama mogu čak i negirati svojim riječima i "djelima", ali im srce mora ostati čvrsto u vjeri:

Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (16:106)

Vidi se dakle da je vjernik onaj ko iz prisile riječima i djelima negira Allaha dž.š., ali Ga svojim srcem čvrsto i nepokolebljivo vjeruje, a da je nevjernik onaj ko je u svom srcu zadovoljan svojim nevjerovanjem. Ovdje isto tako imamo primjer munafika, oni jezikom izražavaju svoju "vjeru" i djelima je formalno sprovode (klanjaju salat, poste i ostalo), ali su u svojim srcima neprijatelji. Takvi govore riječi i čine djela koja pripadaju Islamu samo iz pretvaranja i to u želji da tim putem ostvare neku ovozemaljsku korist.

Prema tome iskren je i jak u vjeri samo onaj ko vjeruje svojim srcem i tu vjeru potvrđuje svojim riječima i svojim djelima. Slabiji od ovoga je onaj ko vjeruje srcem, ali iz straha od neke opasnosti to ne potvrđuje svojim riječima i djelima (ovakav nije ni kafir ni munafik, već se Šerijatski smatra vjernikom zato što koristi olakšicu koju je Allah dž.š. gore navedenim Ajetom, iz Milosti Svoje, dao vjernicima). A onaj ko ne vjeruje niti svojim srcem, niti riječima, niti djelima, takav se smatra kafirom, dok onaj koji srcem ne vjeruje, a svojim riječima i nekim formalnim djelima "izražava" vjeru, kako bi se time okoristio, jeste munafik (dvoličnjak).

Znači onaj ko želi da bude iskren u svojoj vjeri, on mora nastojati da stalno čisti svoje srce, tako što će nastojati da se "punim srcem" obraća Allahu dž.š. spominjući Ga (Zikrullah) i upućujući Mu dove; da "punim srcem" obavlja propisane ibadete (Salat, Zekat, Post i dr.); da nastoji ono što pročita u Kur’anu "srcem osjetiti i proživjeti" i da nastoji da to odmah i sprovede u djelo; da "iz srca" voli i čini sve ono što je lijepo i dobro i što Allah dž.š. voli, odnosno da "iz srca" mrzi i ne čini sve ono što je ružno i zlo, i što Allah dž.š. mrzi, i prema mogućnostima se protiv toga bori. Samo ovim i ovakvim putem se ostvaruje iskrenost, čisti i razvija srce i usavršava vjera. Dokaz za ovu tvrdnju su, između ostalih, sljedeći Ajeti:

Zar je isti onaj čija je prsa Allah raširio, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga? Teško onima čija su srca neosjetljiva kada se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi! (39:22)

Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu, sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah dž.š. ostavi uzabludi niko na pravi put neće moći uputiti. (39:23)

To su ti vjerovjesnici koje je Allah Milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje Smo sa Nuhom nosili i potomci Ibrahimovi i Israilovi i onih koje Smo uputili i odabrali. Kad bi im se Ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu (salat) ostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći. (19:58,59)

I kunem se rumenilom večernjim i noći i onim što ona tamom obavije i mjesecom punim – vi ćete sigurno na sve teže i teže prilike nailaziti! Pa šta im je, zašto neće da vjeruju i zašto, kad im se Kur’an čita, na tle licem ne padaju?! (84:16-21)

Iz ovih Ajeta jasno se vidi da su srce, sedžda i suze iz očiju znakovi pravih mu’mina, odnosno drugačije rečeno mu’mini ne mogu biti neosjetljivi na Kur’an. Iz toga se izvlači pouka da je - Kur’an posmatrati kao običnu knjigu čiji tekst ne dojmi više nego li tekst bilo koje druge "zemaljske" knjige – jedno svojstvo munafika. Ovdje se izvlači još jedna pouka, naime Ajeti 19:58-59 i 84:16-21 spadaju u grupu od 14 Ajeta u Kur’anu kod kojih se čini sedžda i to zato što je Resulullah uvijek činio seždu neposredno pošto bi ih proučio. Kada se pogledaju ti Ajeti da se primijetiti da se u mnogima od njih spominje sedžda. Resulullah bi dakle, kad bi u tim Ajetima proučio riječ "sedžda", odmah ustajao i sedždu i činio. Odavde se jasno vidi da su Resulullah i ashabi nastojali da odmah i ne odgađajući, neposredno i konkretno sprovode kur’anske ajete u djelo. Ovo potvrđuju i vjerodostojne predaje od ashaba u kojima se kaže da oni nisu nikada išli na učenje narednog dijela Kur’ana dok prethodni ne bi shvatili i potpuno primijenili. Islam je način života a Kur’an je udžbenik života.

Na ovom putu mora se istrajati čitav život, a to sigurno znači da ćemo se susretati na tom putu sa prokletim iblisom i njegovim vojskama koji nastoje da nas skrenu sa tog puta ili na njemu zaustave. Znači moramo se protiv njih boriti i istrajati u toj borbi sve do smrti (edžela). Tako dolazimo do trećeg elementa suštine islama, a to je borba protiv samog sebe.

www.wikipedia.org