Hram vatre u Iranu

Iako vatra zauzima važno mjesto u vjerskom sustavu Zoroastrijaca, R.P. Masani (Parsi komentator) daje opasku da je Zoroastra jedva u vatri prepoznao „vrstu Besmrtnog Svjetla i duhovnog uskrsnuća duše“. On dodaje, „Nigdje on (Zoroastra) ne štuje vatru“. Max Mueller također odbacuje tvrdnje koje se ponekad nameću da su Zoroastrijci bili štovatelji vatre sa opaskom: „da bi se Zoroastrina religija nazivala onom kojom se štuje vatra, isti naziv bi se onda trebao nadjenuti religiji Indije, i čak religiji Židova“.

Hramovi Vatre su svojstveni Zoroastrijskoj kulturi. Izvorno se čini da uopće nije bilo hramova vatre. Na primjer, oni se ne spominju u Zoroastrinom Gathasu. Čak nema Avesta riječi za hram vatre.

Čini se da su prvi Hramovi Vatre izgrađeni u vrijeme Partijana, moguće najranije u vrijeme Akaemenske dinastije. Ti su hramovi građeni nad umjetnim zemljanim humcima, ali je njihova arhitektura bila otvorena i nisu imali krov. Čini se da su Zoroastrijci tog vremena vjerovali kako se Bog ne može zatvoriti među zidove.

Pored goreće vatre u rijetkim Hramovima Vatre tog vremena, smatra se da su postojale tri Velike Vatre, za koje je rečeno da su došle od Ahura Mazde. Te vatre, kao i manje vatre, nastavile su goriti na mjestima gdje su upaljene sve dok Arapi nisu osvojili Perziju.

Nakon Arapskog osvajanja, čak i dok je religija urođenika odlazila u podzemlje, hramovi vatre su opljačkani ili uništeni. Zoroastrijci su tada nastavili štovati vatru u svojim kućama.

Zadnji Zoroastrijski car Perzije, Jazdegard III je došao na prijestolje 632., te je umro 651. godine nakon Krista. Nakon toga su Zoroastrijci u Iranu nekih pedesetak godina proganjani od mjesta do mjesta od strane netrpeljivih Arapa. Potom su, kako se vjeruje, živjeli preko stotinu godina u planinama Kohistana i iza toga u Hormzudu skoro petnaest godina. Prvi je konvoj stigao u Indiju u Diu, donoseći metalnu urnu, jednu od velikih svetih vatri (Adur Burzen Mihr) u metalnoj urni, te uređaje i alate za posvetu Vatre. Kako smo ranije vidjeli, izvorni doseljenici su se tada preselili iz Diu u Sanjan. Nakon što su se uspješno smjestili u Sanjanu, u znak zahvalnosti su posvetili Atash-Behram vatru posvećenu Behram Yazatu te vatru prozvali IranShah što znači kralj Irana. Vatra i danas gori i to sada preko 1200 godina.

U tom međurazdoblju, dok se Parsi nisu u potpunosti smjestili u Indiji, svetu vatru su selili sa mjesta na mjesto, prije nego su ju smjestili u Navasari gdje su je držali 318 godina.

Hram vatre u Udwadi podignut 1742.g.

Kada su Muslimani napali Gujarat, vatra je seljena iz Navasarija u mnoga mjesta, uključujući pećine Bahrot i konačno na njenu sadašnju lokaciju u Udwadi, gdje je postavljena 27.10.1742. Ta vatra od tada gori i dobivena je od vatre donesene u Indiju ubrzo nakon dolaska Zoroastrijaca u 7. stoljeću. I ta vatra, donesena u metalnoj urni, dobivena je od još jedne drevne vatre čija je povijest gotovo nepoznata. Tako je Udwada zasigurno jedna od najstarijih vatri za koju znamo!

Vratimo se kultu urezanom u Zoroastrizam. Neki učenjaci su mišljenja da Zoroastrijci štuju Boga kroz prirodu. Oni u svemiru sagledavaju Božansku prisutnost koja je poput Božanskog lika. Ljudi, životinje, vatra, nebo, zemlja, vode i biljke pojedinca podsjećaju na arhitekta prirode. Tako Zoroastrijac može svoje poštovanje iskazati toj nevidljivoj prisutnosti Boga svuda oko njega.

Vidljiva vatra je materijalni amblem te energije koja je prisutna u svim atomima svemira, te mnogim drugim vatrama i svjetlima više razine, kao što je naša vitalna srž, čisti plamen ljubavi i samilosti, intuitivno svjetlo koje nas vodi. Postoji posebna molitva koja govori: „Naša nas unutarnja vatra podučava i prosvjetljuje kao Promatrač.“ Drugim riječima, unutarnja vatra je poistovjećena sa sviješću.

Izvor sve vatre

U litaniji Atarsh Niyaesh, simbol vatre je predstavljen kao sin Ahura Mazde, a u Yasna Haptanghaiti, kao najljepše tijelo Boga. To se ne odnosi na stvarnu, fizičku vatru, već na Božansku iskru ili Unutarnju Vatru u čovjeku i tako je Vatra naš unutarnji učitelj ili Guru. „Gu“ znači tama, a „Ru“ znači onaj koji uklanja ili uništava. Riječ znači, „Onaj koji uništava tamnu neznanja“. Ovdje vidimo vrlo blisku paralelu određenim Vedskim konceptima, prema kojim vatra Agni spaljuje Agnanu ili duhovno neznanje putem samo-osvjetljavajućeg svjetla unutar srca.

U već spomenutoj litaniji Vatre, Atarsh-Niyaesh, također se govori da Vatra gleda u ruke onih koji joj pristupaju i postavlja pitanje, „Što je hodajući prijatelj donio na poklon sjedećem prijatelju?“ Sjedeći prijatelj je unutarnja Vatra, a hodajući prijatelj je tijelo koje se kreće u vanjskome svijetu. Sve tjelesne aktivnosti bi trebale biti posvećene Unutarnjem Prijatelju te tako plodovi djela neželjeni od strane pojedinca. Posvećujući sve tom Unutarnjem prijatelju, pojedinac izlazi velik, uzvišen i Božanstven.

Vatra se također smatra simbolom Ashe (ekvivalent Darmi) i „izvornim Božjim svjetlom“. To je sjajeći simbol Boga i na taj način zaslužuje posebno poštovanje u religiji. Vidljiva vatra se također smatra materijalnom oznakom mnogih drugih oblika vatre i svjetla na višoj razini, kao što su Ljubav, Samilost, itd. Postoji posebna molitva koja govori; „Neka nas naša Unutarnja Vatra podučava i prosvjetljuje.“ Molitva se često izgovara pred vatrom ili posvećenim vječnim vatrama koje gore u većim hramovima.

A sada nekoliko opaski na takozvane hramove vatre. Postoje zapravo tri stupnja Zoroastrijskih hramova. Oni su:

Atash-e-Behram. To je najviši oblik posvećene vatre sačinjene od 16 različitih vrsta vatri i posvećene Anđelu Pobjede. Postoji osam takvih hramova u Indiji (od kojih su četiri u Bombaju) i jedan u Iranu.

Adaran. Ova posvećena vatra je sačinjena od 4 različite vatre i posvećena je Anđelu Adar koji podaruje sreću i hrabrost.

Zoroastrijski hram vatre u Yazdu drži tradicionalnu vatru koju 1100 godina neprestano održavaju Zoroastrijski svećenici.

Dadgah ili srčana vatra je neposvećena kućna vatra. Hram u kojem je ta vatra ustoličena naziva se Dar-e-Meher. Taj hram je posvećen Anđelu Mitri koji vlada Istinom i Pravednosti. U tome hramu glavni svećenik daje zakletve i dijeli presude za sukobljene strane.

Zoroastrijski hram vatre u Yazdu drži tradicionalnu vatru koju 1100 godina neprestano održavaju Zoroastrijski svećenici.

U Zoroastrijskim hramovima vatra se drži u najdubljem sanctum sanctorumu i nju održava svećenik. Onima koji nisu Zoroastrijci zabranjeno je ući u hram iz straha da netko tko nije vjernik ne oskrnavi mjesto.

Tipični Zoroastrijski poklonik ulazi u hram nakon pranja, te izgovara određene molitve i nudi donaciju te ponudu od sandalovog drveta i to prije nego uđe u sobu sa vatrom. Tamo se sandalovo drvo nudi svetoj vatri. Nuđenje je simbolični dar sjedećem prijatelju od hodajućeg prijatelja, koji su ranije spomenuti.

Prostorije su uglavnom popločane mramorom te ispunjene dekoracijama. Takvih je hramova 60 u svijetu od kojih je negdje 48 smješteno u Indiji.

Vjenčanje

Brak je uvijek smatran važnim dijelom života Arijaca. U Vendidau je jasno navedeno kako je Ahura Mazda zadovoljniji oženjenim čovjekom nego onim koji to nije i da je zadovoljniji čovjekom koji ima potomstvo od onog koji ga nema. Uvijek se smatralo važnom dužnosti za Zoroastrijca da se oženi i podigne obitelj, te time osigura nastavak rase i religije.

Parsi vjenčanja se obavljaju odmah nakon zalaska sunca. Srž ceremonije sastoji se od tri puta izgovaranja recitala ženidbenog ugovora od strane službenog svećenika. Izvorna formula je na Pahlavi jeziku koji je bio jezik Irana u vrijeme Arapskog osvajanja. Ista ceremonija se često ponavlja i na sanskrtu, prema obećanju danom kralju Gujarata koji im je dao azil da svadbena ceremonija mora biti provođena također i na jeziku razumljivom vladarima zemlje gdje im je dopušteno da se nastane.

Stvarna svadbena ceremonija ima puno sličnosti sa Hindu običajima. Za početak, par prolazi pripremni obred koji se sastoji od pranja, molitve, itd. Tada odlaze u svadbenu dvoranu gdje u Indijskom stilu primaju Aarathi. Mladenka i mladenac sjede jedan nasuprot drugome sa privremenim velom postavljenim između njih. To označava početnu fazu Božanskog stvaranja gdje mladenac predstavlja duh, a mladenka materiju. Njihovi se dlanovi tada sjedinjuju simbolizirajući trajno obećanje. Tokom cijele ceremonije svećenici pjevaju. Potom se veo odmiče i mladenka sjeda pored mladenca. Tada slijedi glavni dio svadbene ceremonije. U osnovi on se sastoji od pitanja svećenika postavljenih svjedoku mladenca i svjedoku mladenke. Pitanja i odgovori su kako slijedi:

Svećenik: „U prisutnosti ovog skupa, koji se okupio u gradu ...., dana ...., mjeseca ...., godine .... cara Yazdagard Shahriara od Sasnanijske dinastije veličanstvenog Irana, da li se slažeš da ovu mladenku imena .... u brak uzme ovaj mladenac, u skladu sa obredima i običajima štovatelja Mazde uz obećanje da će joj biti isplaćeno 2000 dirama čistog bijelog srebra i dva dinara standardnog zlata u Nishapur kovanicama?“

Svjedok mladenca: „Slažem se.“

Svećenik: „I da li se ti i tvoja obitelj čistoga uma i iskrenih misli, riječi i djela, te za uzdizanje pravednosti, slažete dati zauvijek i za vazda ovu mladenku u brak sa .....?“

Svjedoci mladenke: „Slažem se.“

Svećenik paru: „Da li ste željeli ući u ovaj ugovor čistoga uma i dok vas smrt ne rastavi?“

Oboje odgovaraju: „Da.“

Ostatak ceremonije je prizivanje Božjeg blagoslova, blagoslova Amesha-Spentas i Yazatas na novo vjenčani par, te obraćanje svećenika paru o ponašanju kroz život. Ovaj se dio ceremonije zapravo naziva Ashiwad što je sanskrtska riječ za blagoslov.