Prema vjerovanju, oko 2000 godine prije nove ere Bog je na zemlju poslao jednog svog roba na području Sumera, u gradu Uru, kada su se ljudi pokoravali svojim idolima i kipovima. Poslao ga je s Istinom u jednoga Boga. Taj čovjek bio je Ibrahim ili Abraham. Njegov put nije bio lagan. Put istine posut je trnjem i teškoćama raznih vrsta, pa tako sve do svoje najviše starosti, kada je već gubio nadu, nije mogao dobiti sina sa svojom ženom Sarom. Tada su se odlučili na, u to vrijeme regularan običaj, kako mu Sara nije davala dijete, da nađe ženu koja će mu dati dijete. Bila je to Hagara ili Hadžera koja je rodila sina imenom Ismail ili Išmael a.s. On će biti praotac arapskog naroda. Ali Ibrahima a.s je čekalo veliko iznenađenje. Dočekala su ga "trojica" i obavijestila da će Sara roditi dijete na što se ona nasmijala jer je znala da je prestara da rodi, na što su oni rekli da će ona roditi i da će to biti muško i da će ga nazvati Ishak a.s što na staro-hebrejskom znači smiješak. Od njega će poteći židovi. Ibrahim a.s je sretno živio sve dok mu nije On zapovijedio da žrtvuje svojeg sina Ismaila a.s. Ibrahim ga je krenuo poslušati, ali kada je Bog vidio da je Ibrahim a.s spreman svog prvorođenca Ismaila a.s ubiti radi samo zapovijedi koju je On naredio, kao veliko iskušenje, zaustavio je egzekuciju i umjesto Ismaila a.s postavio je ovna kao žrtvu. Od toga dana, pa sve do sad muslimani (oni koji su predani Božjoj volji) izvršavaju zapovijed žrtvovanja kurbana. To je najčešće ovca, po mogućnosti, ali to može biti i protuvrijednost u novcu kojom će se kupiti meso kojim će se žrtvovati te ovce. Taj čin se obavlja za vrijeme hadždža, u posljednjem mjesecu po hidžretskom kalendaru zul-hidždže. Meso koje se zakolje razdijeli se po trećinama, tako da jedna trećina ide rodbini, jedna ide siromašnima i jedna trećina kome je najviše potrebno. Kurban kolje onaj koji ima materijalne mogućnosti za to, ako ne može to mu nije grijeh.

Klanje kurbana, (žrtvovanje) prisutno je kroz sve svjetske kulture i civilizacije. Sama simbolika kurban bajrama temelji se žrtvi i bogobojaznosti. Žrtvu koju je Ibrahim a.s (neka su mir i spas na njega) trebao prinijeti teško bi mogao učini bilo tko bez čvrste vjere. Za tu bogobojaznost koju je pokazao Bog je Abrahama a.s izdigao kao pravog Njegovog prijatelja, i obećao mu bogatu zemlju i veliko potomstvo i doista danas sve tri velike civilizacije, zapadna kao kršćanska, židovska i islamska imaju zajedničkog praoca Adema a.s, a od Ibrahima a.s kojeg spominju i Stari Zavjet i Kur'an još bližeg srodnika. Sama svrha kurbana je ponovo proživjeti oslobođenje zarobljavanjem sebe Božjom riječju, Njegovom voljom i Zakonom. To se najbolje vidi za vrijeme hadždža, kada se kurban bajram slavi, u vrijeme najčvršće ujedinjenosti ljudskih duša oko zajedničkog cilja, događaja koji predstavlja jedistvenu sliku jednakosti i bratstva na Zemlji.

Historijat kurbana
Klanje kurbana propisano je druge godine po Hidžri, kao i zekat i bajram-namazi. Utemeljen je Kur'anom, sunnetom i idžmaom (konsenzusom) svih muslimana. Dokazi za navedeno su sljedeći:
Kur'an: ”Zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji.” (Kevser, 3.)
Sunnet: ”Najbolji posao koji čovjek može uraditi za vrijeme Kurbanskog bajrama, a to je tada ujedno i najdraže djelo Allahu, jeste puštanje krvi svome kurbanu...'' (Buhari i Muslim)
Kurban kao ibadet prihvaćen je među svim muslimanima i u svim vremenima.

Smisao (hikmet) klanja kurbana jeste iskazivanje zahvalnosti Gospodaru na brojnim blagodatima, posebno blagodati života i zdravlja, i što nam iz godine u godinu daje priliku iskupljenja za učinjene grijehe.
Važno je napomenuti kako je kurban poseban ibadet te da plaćena sadaka u vrijednosti kurbana ne može zamijeniti prinošenje žrtve – kurbana.