Prasanthi Nilayam, koji se prevodi kao Boravište vrhovnog mira, je mjesto transformacije. On je kao lonac za taljenje u kom se kuhate i koji donosi na površinu sve vaše nečistoće da se s njima suočite te da ih promijenite. Dakle, unutar ašrama nije sve savršenstvo. Svatko, bez izuzetka, mora se suočiti i rukovati se sa svojim „materijalom“, svim što je izniklo od vremena otkad je postao odvojen od Boga. Ako gledate svjesnim okom možete vidjeti Sai Babinu prisutnost u svakoj prilici, u svakoj točki sukoba. U tom smislu doduše ašram je mikrokozmos izvanjskog svijeta. Naravno, tu imate Sai Babinu fizičku prisutnost kao bonus da vam pomogne u rukovanju sa svim štogod se pojavi. Nikada ne podcjenjujte Sai Babine transformacijske moći. One dodiruju svaki vid vašeg života u ašramu. Ako sa svjesnošću hodate okolo, vidjet ćete u svemu Sai Babine ruke. Sjećam se da mi je rečeno da je Isaac Tigrett, čovjek koji je donirao novac za Super-specijalističku bolnicu, rekao Sai Babi: „Svami, mogu li ja rukovoditi Tvojim ašramom umjesto Tebe? Odmaknut ću se od svih problema.“ Sai Baba mu je odgovorio: „Ne, hvala ti, moj ašram funkcionira veoma dobro, baš onako kako ja želim.“ To znači da su svi sukobi i sudaranja između poklonika i ašramskog osoblja dio ozdravljujućeg i transformirajućeg procesa.

Dok sam boravio u ašramu čitao sam ovu prekrasnu knjigu, ne znam da li je netko od vas čuo za nju, zove se „Nema drugog utočišta do Tebe“, koju je napisala gospođa Vijaya Kumari. To je prekrasno svjedočenje njenog odnosa sa Sai Babom za vrijeme više od pedeset godina. Ona opisuje neke predivne događaje s Njim kada je On imao dvadeset ili trideset godina. Knjiga isijava odanošću i donosi neke izvanredne uvide o Svamijevoj prirodi i djelovanju. Izgleda da je Svami na Svoj rođendan rekao poklonicima da čitaju tu knjigu. Kako god bilo, ono što me je zadivilo bilo je gotovo na zadnjoj stranici na kojoj sam pročitao da se Svami jednom šalio: „Kad ne bi bilo nikakve kritike na moj račun, morao bi ih nekoliko kupiti novcem.“ To je zadivljujuća izjava. Znači da je kritiziranje Avatara važan dio Avatarove uloge te nam pomaže da razumijemo zašto Sai Baba kaže: „Bez tame nema svjetla, bez zla ne možemo cijeniti dharmu.“ i „Bez Ravane, Rama ne bi bio velik.“ Sve što se događa je dio Božjeg plana da nas dovede natrag k Sebi, da nam pomogne da shvatimo da nismo različiti od Boga.

Zbog mojih problema sa ašramskim osobljem Ana me ponekad zove: „Opet upaljen, opet ugašeni David“. To je zbog toga što iako mi je Svami dao dopuštenje da sjedim na verandi, baš tamo ispred Njegove sobe u hramu, ašramsko me osoblje nastavlja izbacivati. To se sada dogodilo već dva puta. Problem je u tome što se osoblje ne sjeća mog lica kada se vratim nakon godinu dana. Međutim, zaista me ne brine gdje sjedim. (Ne bi se baš reklo … op.prev.) U stvarnosti postoji dio mene koji uživa sjediti u daršanskoj lajni jer tamo vidite sve što se događa na daršanu, susrećete zanimljive ljude i dobivate stvaran osjećaj za ono što se događa u ašramu. Svejedno, bio sam sretan sjedeći u daršan-lajnama za ove posjete jer sam uza se imao kćerkinog momka koji nikad prije nije bio u Prasanthi Nilayamu i nije znao slijediti sve procedure. Dakle, pravio sam mu društvo. Trećeg jutra od našeg dolaska imali smo prvi intervju sa Sai Babom i Ana Mu je rekla da su me opet izbacili sa verande. Svami je rekao: „Ja ću se pobrinuti za to, ja ću se pobrinuti za to.“ Iduća dva dana posjetio sam Svamijevog tajnika koji brine o ovakvim stvarima da bih ga pitao mogu li sjediti na verandi, ali on je rekao: „Ne još, ne još.“ Sada sam iskorištavan time „Ne još“ jer to znači da ništa nije učinjeno! (Ma vidite li vi kud je ovo otišlo?-op.prev.) Trećeg dana dok sam sjedio na daršanu, iznenada sam primijetio da zaštitari ulaze i počinju hodati okolo, očito tražeći nekoga. Rekao sam Dijaninom dečku: „Pogledaj, zaštitari traži nekoga. Zadnji put kad sam ih vidio bilo je to kad su došli izbaciti nekog siromaha iz ašrama!“ Međutim ljudi iz osiguranja nisu mogli naći onog koga su tražili pa su otišli. Za nekoliko minuta su se opet vratili natrag, idući uz linije i govoreći nešto. Kad je jedan muškarac došao do mene čuo sam kako kaže: „Jevons UK. Jevons UK.“ Mislio sam u sebi: „O moj Bože, pa to sam ja! Što sam sada krivo učinio? Zašto me izbacuju?“ Cijeli se događaj odigrao upravo prije nego je Svami ušao na daršan, a u mene je gledalo na tisuće očiju. Ispratili su me na susret sa Svamijevim tajnikom, koji je stajao ispred verande. On mi reče: „Idi i prije nego Svami dođe odmah sjedni na verandu,.“ Izgledao je jako zabrinut. Možda je to bilo zato što mu je Svami rekao da me vrati, a on je odugovlačio! Zahvalno sam sjeo na verandu i nekoliko minuta kasnije Svami je stajao ispred mene, smiješeći se i dajući mi potvrdu. On me je vratio tamo pred dvadeset tisuća svjedoka. Kakva igra! Bit će interesantno vidjeti što će se dogoditi iduće godine kad se vratim. (Gospode, neki su si zaista priskrbili mjesto na verandi - do smrti! Nije za vjerovati, što bi Ti bez njih? –op.prev.)

Jedna od avantura pri sjedenju na verandi je ta što vidiš tko upravo ulazi ili izlazi iz intervju-sobe. Ti zaista vidiš Sai Babu na djelu. Volio bih da shvatite da to što Sai Baba daje daršan i daruje intervjue poklonicima, da je to samo mali dio njegovog dana. Postoji stalni tijek ljudi koji ulaze u sobu za razgovore; učitelji, liječnici, graditelji, ašramsko osoblje, financijeri i ljudi od utjecaja i to ne samo iz Indije, nego iz cijelog svijeta. Njegov dan ne završava s daršanom, on tek počinje. On je više kao glavni-izvršni činovnik ogromne kompanije. Pored svega On nadgleda dvije velike bolnice, nekoliko škola i sveučilišta, socijalne programe i civilne projekte, da ne spominjem Sai organizaciju širom svijeta. Sai Baba ima Svoj prst na pulsu svega. Ljudi stalno dolaze k Njemu postavljajući Mu pitanja i tražeći savjet.

Sada vam želim prenijeti jednu dražesnu priču koju mi je ispričao liječnik koji je sjedio na verandi. Bila je jedna očito jako siromašna, mlada Indijka koja je bila u Super-specijalističkoj bolnici zbog svojeg prvog djeteta. Bilo je nekih problema s nerođenim fetusom. Liječnici nisu znali bi li napravili abortus i spasili majčin život ili bi ostavili bebu u majčinoj utrobi i riskirali njen život. Molili su za pomoć. Uskoro nakon toga djetetov je puls stao. Tada su bili prisiljeni operirati i izvaditi mrtvo dijete i tako se pobrinuti za majčinu sigurnost. Mlada majka je bila jednostavna seljanka, veoma pogođena gubitkom i time što je bila miljama daleko od svog doma i obitelji. Onda su liječnici čuli da Sai Baba dolazi u posjetu bolnici. Rekli su: „O Sai Baba nas dolazi vidjeti.“ Svi su se poredali čekajući da Sai Baba dođe. Kada je Sai Baba stigao prošao je pored redova liječnika i otišao izravno u sobu u kojoj se je oporavljala mlada majka. S njom je proveo trideset minuta tješeći je. Takva je priroda Božje ljubavi!

Jednoga sam dana u Zapadnjačkoj kantini razgovarao s jednim Sai-poklonikom. On je bio Indijac iz Glasgowa, govorio je širokim glasgowskim naglaskom koji me je na neki način pogodio! Bio je ovdje sa svojom suprugom s kojom je bio oženjen sedam godina, no ona uopće nije bila poklonica. Ustvari baš obratno. Imali su dvoje male djece, a ona je nosila treće. On nije bio deset godina u posjeti Sai Babi jer njegova supruga nije htjela poći s njim. Konačno je pristala doći u ašram u prvu posjetu, ali nije bila uvjerena u to tko je Svami. Uskoro se poželjela vratiti kući, ali ju je suprug nagovorio da ostane, istovremeno nudeći Bogu molitvu za pomoć. Njegova je supruga bila trudna sedam mjeseci s trećim djetetom, a kad je sjedila na daršanu iznenada je primijetila da svaki put kad je Sai Baba prolazio pored nje, beba se počela u njoj micati i ritati. U početku je mislila da je to slučajnost, ali je onda shvatila da se beba na svakom daršanu rita kad Sai Baba prođe pored nje. U ostatku dana bila je mirna. Majka je počela misliti da možda nerođena beba prepoznaje nešto što ona ne prepoznaje. Otvorila je svoj 'zatvoreni' um i počela primati Svamijevu bezuvjetnu ljubav. Kao rezultat toga, odlučila je ostati.

Poslije podne je Svami obično davao veoma brz daršan. Zatim bi sjedio ispred na verandi, u stolcu koji se okretao, gledao bi studente i učitelje te se uključivao u životne dijaloge s njima, okrećući se najprije na jednu, a onda na drugu stranu. Veličanstven događaj je bila međusobna izmjena dijaloga sa Anilom Kumarom, Njegovim prevoditeljem. Ponekad je govorio engleski, ponekad telugu, što je bilo veoma frustrirajuće. Zamislite, biti tako blizu, a ipak ne razumjeti! Osjećao sam da Svami daje veliku blagodat poklonicima koji sjede tamo, kuhajući se na 40°C temperature. On ih je nagrađivao za njihovu odanost. Vjerujem da sam imao više daršana za ovog zadnjeg putovanja, nego što sam imao za svih petnaest prijašnjih. Svaki dan Svami je sjedio tamo dva do tri sata samo dajući Svoju energiju. No dogodila se zadivljujuća stvar. Mnogi su se poklonici ustajali i odlazili nakon što je Njegov formalni daršan od deset minuta bio gotov, vjerujući da je daršan završio. Nisam to mogao vjerovati Avatar ovog doba je sjedio tamo, a oni su odlazili od Njega. Njima je darovan dar za kojim su čeznula bića iz viših kraljevstva života, a oni, zbog neznanja, nisu uzeli blagodat ove jedinstvene prilike. Odjednom sam postao veoma svjestan …odvajanja žita od kukolja… i Svamijeve analogije o avionu koji polazi.

Želio bih sada s vama nakratko podijeliti nekoliko točaka iz više razgovora koje sam slušao na verandi. Bili su to razgovori između Svamija, učitelja i studenata iz Njegovih škola. Svami je rekao da naše disanje kontrolira dužinu našeg života. Čovjek udahne pet do sedam udaha u minuti kroz sedamdeset godina. Zmija udahne dva udaha u minuti i živi sto i pedeset godina. Pas udahne trideset i sedam udaha u minuti i živi deset godina. Pouka je jasna. Činite što čine i jogiji. Usporite brzinu kojom dišete da biste si osigurali duži život. Netko Ga je pitao zašto se Avatari uvijek, čini se, inkarniraju u Indiji? Svami je na ovo odgovorio koristeći analogiju vlaka. Rekao je da je Indija lokomotiva, a ostale zemlje da su vagoni u kompoziciji pa gdje biste mogli očekivati vlakovođu nego u lokomotivi. Pričao je velike stvari o magnetskim snagama i njihovim nevidljivim utjecajima na mnoge aspekte ljudskog života. Iscrpno je izvijestio o magnetskim silama u Zemlji te kako je dobro za našu energiju kad hodamo bosi po zemlji. Svami je naglasio potrebu da svi mi manje govorimo. Ako svi budemo manje govorili sačuvat ćemo energiju i trebat ćemo manje sna. Rekao je da jedan znalac koji vrlo malo govori treba samo dva sata sna.

Studente koji napuštaju školu i odlaze u svijet upozorio je da se uvijek drže dobrog društva. Naglasio je da zaista ne trebamo sve naše prijatelje. Bog je jedini naš stvarni prijatelj pa bismo trebali pridavati važnost tom odnosu. Svi ostali odnosi su privremeni, ograničeni rođenjem i smrću, ali naš odnos s Bogom je vječan. Ponovio je Svoje staro kazivanje: „Pokaži mi svoje društvo, a ja ću ti reći koja vrsta osobe si ti.“ Rekao je da Istok i Zapad moraju raditi zajedno, moraju surađivati. Istok predstavlja duhovnost, a Zapad tehnologiju i mi moramo sagraditi most između njih. U jednoj dramatičnoj sceni materijalizirao je Draupadinu kopču za kosu, čarobni dragulj od prije pet tisuća godina koji je poslao studentima da ga istraže. Oni su se okupili oko dragulja i dok su ga pregledavali uzbuđeno su razgovarali potpuno zanemarujući Svamija koji je primijetio: „Ovdje imate savršen primjer obmane. Oni su zainteresirani više za stvoreno nego za Stvoritelja!“ Završit će sa prekrasnom pričom koju mi je ispričao gospodin koji je sjedio na verandi. Događaj se zbio prije mnogo godina u vrijeme kada je Sai Baba znao sa poklonicima iz ašrama odšetati na rijeku Čitravati. Prolazili su pored kuće u kojoj je živjela udovica. Njen je suprug bio vojnik, ali je umro prije puno godina dok je još služio u vojsci. Dok je Svami prolazio ona bi izmijenila poneku riječ s Njim. Jednoga ju je dana pitao što želi. Ona je odgovorila da želi fotografiju svog pokojnog supruga u vojnoj uniformi. Problem je bio u tome što njen suprug nikada nije bio slikan. Svami ju je tada zamolio da Ga slijedi dolje na rijeku. Dok su bili tamo On je stavio Svoju ruku u riječni pijesak i izvukao iz njega fotografiju njenog muža u uniformi, fotografiju koja nikada nije bila snimljena i nije postojala. Istini za volju Svami može nemoguće učiniti mogućim.

Kao što sam ranije rekao, za vrijeme boravka u Prasanthi Nilayamu bilo je jako vruče. Sjediti na daršanu svaki dan bila je neka vrsta tapasa, odricanja, a ja sam se znojio i znojio. Kako sam se nastanio u poznatoj ašramskoj rutini tako mi je izvanjski svijet pomalo počeo izmicati. Nisam ga bio svjestan niti sam brinuo što se događa u njemu. Uskoro sam počeo shvaćati da život koji sam vodio vani, tu mi nije bio važan. Ne bih se brinuo ni da se nikad više nisam vratio u njega. Ono što je bilo važno bio je moj odnos s Bogom. To je bilo sve što me je brinulo. Iz ove perspektive mogu vidjeti da je život samo igra, igra koju sam igrao mnogo puta, u mnogo različitih tijela. Nije bila važna igra, nego ono što me je ona naučila o meni samom. Sada mogu vidjeti zašto nas Sai Baba upozorava da ne budemo vezani za svijet koji je i privremen i iluzoran. Sve naše ljudske patnje dolaze od naše vezanosti za svijet. Sai Baba kaže: „Odmaknite se od vaših vezanosti i bit ćete oslobođeni.“ Mnogi ljudi protestiraju kod Sai Babe da je to tako teško učiniti, gotovo nemoguće, na što On odgovara: „Ovo je još teže. Držati se za svijet oduzima više energije nego ga otpustiti.“ On uzima maramicu i ispuštajući je kaže: „To je lako kao ovo. Trebate samo otpustiti, to je sve!“ Oslobođenje se jednostavno može postići tako da otpustite sve što nije trajno, a ništa u fizičkom svijetu nije trajno pa čak ni sam planet. Jedan od primarnih zadataka Avatara jest podsjetiti čovječanstvo na njegov cilj kao i ohrabriti one koji su spremni postići ga. Do tog kraja Sai Baba će Svoje poklonike stavljati na svakakav test koji će im pomoći na putu do oslobođenja.

Opasnost uvijek postoji da ćemo postati vezani za Avatara, za donositelja poruke više nego za samu poruku. Zato nas Sai Baba uvijek opominje da ne budemo vezani za Njegov lik koji će, kaže On, jednoga dana umrijeti. On kaže: „Ovo tijelo nije posebno. Nemojte biti zavedeni time što govorim, smijem se, hodam i jedem kao i vi. Nemojte biti zavedeni ovim tjelesnim osjećajima. Ovo je tijelo rđa i prašina. Ono će umrijeti.“ Dakle, Sai Baba je također samo jedan od glumaca na pozornici života i zato ne bismo trebali gledati na Njega na taj način, nego kao na sveprisutnog Boga, vječitu Božju energiju koja je prisutna u svemu i svakome, koja je uvijek s nama. Ana i ja nazivamo tu Božju energiju „Super Sai“, a s godinama je ta snaga postala najznačajnija u našem životu. Izrasla je do te granice da sada više nikada nismo bez nje. Svjesni smo da ona kontrolira svaki aspekt našeg života. Mi se molimo njoj, razgovaramo s njom, prizivamo je. Svjesni smo da nas ona vodi u svim vremenima, štiti nas i stavlja na pravo mjesto u pravo vrijeme da bismo ispunili naš božanski zadatak u ovom životu.

Prije nego smo otputovali na ovaj Njegov put Ana se brinula zbog zračnog putovanja i promjene vremena kao i zbog male grupe koju smo poveli sobom, ali glas Super Saija je došao do nje te je jasno rekao: „Ne brini. Ja ću brinuti o svemu.“ I brinuo je. Samo dva dana prije toga probudio sam se u svojoj spavaćoj sobi, u Glastonbury-u usred noći jer sam trebao otići u toalet. Na moje krajnje zaprepaštenje u dnu kreveta, gledajući u mene, stajao je eterični lik Sai Babe. Nisam mogao vjerovati da tamo stoji Sai Baba i gleda u mene. Dakle, čak i kad spavate, Sai Baba vas štiti. U razdoblju Kali Yuge to je veliko Avatarovo obećanje. „Dolazim da bih zaštitio Svoje poklonike.“ Zato Sai Baba kaže: „Čemu strah kad sam ja ovdje!“ Ako hodamo zajedno s Bogom nemamo se čega bojati na ovom svijetu osim sami sebe. Ako hodamo zajedno s Bogom i vjerujemo u put koji je On za nas izabrao, onda će oslobođenje biti naše. Doduše, sjetite se, Sai Baba je rekao: „Milijuni će doći k meni, milijuni će znati za mene, ali samo će šačica njih postići oslobođenje.“ Dakle, put je uzak i neravan. Oslobođenje nije za svakoga u ovom ciklusu.

Koliko je nas pripravno žrtvovati svoje ime, svoju slavu, svoje bogatstvo, čak i zdravlje da bi postigli cilj? Najveći poklon koji nam Sai Baba može dati nije Njegov lik, nisu prstenje i satovi koje On materijalizira za nas, nisu razgovori koja nam daje, nije čak ni Njegov daršan, iako za njim čeznu bogovi u najvišem nebu. Najveći Njegov dar je dar oslobođenja. Sai Baba je rekao da nam se ovakva prilika više neće pružiti ponovno. Oslobođenje može biti naše bez obzira gdje živimo. Ne moramo ići u Indiju da bismo ga postigli. Ono može biti naše odmah sada, u trenutku treptaja oka ako otpustimo našu vezanost za lažni identitet. Dakle, nemojmo biti zbunjeni ovim guruovim testom. Ovaj će test biti test samo ako mi izaberemo da to bude. Mnogi će biti dirnuti njime, mnogi će 'otpasti', ali ako ste uspostavili vezu ljubavi sa Sai Babom, ako vam vaše srce, više nego glava, kaže da je On zaista dugo očekivani Avatar našeg doba, onda vjerujte vašim unutarnjim osjećajima. Završit ću riječima Avatara. Neka one odzvanjaju u vašim ušima za ovog testirajućeg vremena:

„Tako mnogo veličanstvenih stvari će se dogoditi. Sve što je viđeno, što ste čuli ili osjetili postat će sveto. Sve će se ovo uskoro dogoditi. Ne propustite ovu svetu priliku i ne potratite je. Ako je izgubite nikada je više nećete dobiti. Ako ste je jednom dobili, nikada je nećete izgubiti.“

Izvornik: http://www.ramalacentre/newslwtter09_01_print01.htm

Prevela: Lidija Horvat, srpanj, 2011.