MIT O SOFIJI

Prema pomno razrađenoj gnostičkoj kozmološkoj doktrini, opisanoj u raznim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija kao što su Hipostaza arhonâ (Božanska bit vladarâ), Adamova apokalipsa, O početku svijeta, Tajna knjiga Ivanova i drugi, najviše božanstvo nalazi se izvan dosega ljudskog poimanja; ono je bez početka i bez kraja, nespoznatljivo, nevidljivo, neopisivo i neizrecivo. U Valentinovom sustavu, koji je razradio njegov učenik Ptolemej, to je primarno načelo koje se često naziva "Dubina", "Vječno Jedno", "Savršeni Eon" (Aion Teleos), "Monada", "Proarche", "Anthropos", "Otac" ili jednostavno "Misterij" iz kojeg proizlazi sve ostalo. To je apsolutno panteističko načelo kojim se odbacuje radikalni dualizam u čijim temeljima počiva vječno suparništvo dviju jednakih, ali suprotstavljenih božanskih sila, kao što je slučaj u već spomenutom maniheizmu i kasnijem katarizmu.  To "Vječno Jedno", koje je nespoznatljiv misterij, stvara arhetipski kozmos emanirajući iz sebe hijerarhiju nemanifestiranih arhetipova – eona (aion). Eoni su raspoređeni u parove (sizigije) od četiri muška i četiri ženska eona koji čine primarnu gnostičku ogdoadu. Nemanifestirani, arhetipski kozmos su kršćanski gnostici i rani kršćani zvali "punina" (pleroma), nasuprot "praznini" (kenomi) koja je predstavljala manifestirani kozmos (uključujući i naš materijalni svijet). Samo prvi eon, Svijest, "zna" da je njegova bit sadržana u "Vječnom Jednom" (Savršenom Eonu) – on posjeduje gnozu. Svi ostali eoni, uključujući i posljednjeg, Sofiju (Mudrost), previše su udaljeni od primarnog načela da bi bili obdareni gnozom. Sofija, koja u sebi sadrži zajedničku žudnju svih eona za gnozom, pokušava pod svaku cijenu spoznati nespoznatljivo i čini nemoguće – pokušavajući zamisliti nezamislivo ona djeluje u neznanju i griješi. Plod njene greške je Demiurg⁵ (prema Platonovom Demiurgu) – nepotpuno i nesavršeno božansko biće. Kao plod Sofijina neznanja i bez vlastite spoznaje o vlastitom podrijetlu, Demiurg stvara kozmos kojim vladaju arhoni, čime se neznanje manifestira ili utjelovljuje u materijalnom svijetu (kenomi). On postaje niži bog, gospodar sedmog neba (Saturn), stvoritelj zemlje i svih njenih bića. Ponekad se naziva Ialdabaoth (aramejski – "začetnik nebesa"), Saklas (aramejski – "luda") ili Samael (aramejski – "slijepi bog" ili "bog slijepih"). To je Jehova iz Starog zavjeta kojeg gnostici opisuju kao zlog, ljubomornog, nemilosrdnog, osvetoljubivog, gnjevnog. U Hipostazi arhonâ (NH), tekstu koji se pripisuje sethijskim gnosticima, opisuje se kako je Ialdabaoth (Samael) potpuno nesvjestan svojeg nižeg položaja. On se hvali: "Ja sam taj koji je Bog i nema drugog osim mene." Čuvši ga da tako govori, njegova ga majka kori riječima: "Griješiš Samaele; Otac svega, prvobitni Anthropos, nalazi se iznad tebe ..."
U mitu Sofija, zbunjena i uplašena, moli za pomoć "Vječno Jedno" koje joj odgovara tako da od nje odvaja njene misli i emocije zidom koji čini "Križ od svjetlosti" (Djela Ivanova). "Križ od svjetlosti" je arhetipski simbol koji predstavlja granicu plerome (nemanifestiranog svijeta) iz koje je izgnano Sofijino neznanje, čime je nastala kenoma (niži ili manifestirani svijet). U cijelom mitu o Sofiji koji čini temelj Valentinove gnostičke kozmološke doktrine naglašava se da primarno načelo, "Otac" svega što postoji, namjerno dopušta Sofiji neznanje, jer je to jedini put ka znanju ili gnozi. U Tripartitnom traktatu (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, kaže se da "Otac" uskraćuje gnozu eonima kako bi se oni mogli usavršiti kroz proces potrage za znanjem (mudrošću). U suprotnom bi smatrali da su stekli gnozu vlastim snagama, što bi zaustavilo njihov povratak i sjedinjenje s "Ocem" (Savršenim Eonom). Štoviše, dalje se kaže da je stvaranje nižeg svijeta (zemlje i ljudi) čin dobrote, rezultat velike ljubavi "Oca" i u skladu je s njegovom voljom. Sofijina molba uzvraćena je na način da "Otac" emanira dva nova eona, Krista i Svetog Duha, izbacuje neznanje iz plerome, a Krist iskupljuje Sofiju dopuštajući joj, zajedno s ostalim eonima u pleromi, pristup gnozi. Posljedica ovog čina je uzdizanje manifestiranog svijeta prema postupnom savršenstvu (uzlazni luk) i cjelovitosti plerome koju manifestira Krist (božanska svijest). Materijalni svijet rođen je, dakle, iz Sofijine patnje (neznanja), a četiri već spomenuta elementa – zemlja, voda, zrak i vatra – materijalizirani su oblici iskustava koje duša trpi padom u niže svjetove (kenomu). Zemlja je nastala iz njene zbunjenosti, voda iz njena straha, zrak je nastao zgušnjavanjem njene tuge, a vatra je prisutna u svim elementima kao što je i neznanje skriveno u sva tri oblika patnje.
Valentinov sustav prikazuje mit o Sofiji kao njen pad i iskupljenje, ali se on alegorijski može shvatiti kao pad duše (psihe) u inkarnaciju. Mit o izgubljenoj božici nije izvorno gnostički niti ranokršćanski, već predstavlja sintezu ranijih, židovskih i poglavito poganskih mitova. U Tumačenju duše (NH), mitu koji počiva na židovskim izvorima (Jeremija), Bog se obraća Izraelu kao izgubljenoj božici koja se prepušta mnogim pastirima, a poslije mu se vraća kao svom ocu, stvoritelju njene nevinosti. U poganskoj mitologiji pad i iskupljenje duše (psihe) opisani su, primjerice, u mitu o Heleni Trojanskoj, u Platonovom Fedonu, u mitu o Afroditi, u mitu o Erosu i Psihi, u mitu o Demetri i Perzefoni. Prema Platonu ime Perzefona (Persephone) dolazi od sophe, što znači mudar, i ima isti korijen kao i sophia (mudrost). U nekim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija, poput tajanstvene poeme Grom, savršena svijest, otkrivaju se dva aspekta Sofije opisana nadahnutim stihovima:

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."

U kršćanskim evanđeljima Djevica Marija i Marija Magdalena predstavljaju višu i nižu Sofiju (viši i niži ljudski ego). Njihova se imena ponavljaju kako bi se naglasila činjenica da se radi o dva aspekta istog bića. Kao i u gnostičkom mitu o Sofiji, Marija je djevica, poput Sofije, dok živi s "Ocem" (u pleromi), a bludnica je (Magdalena) u nižem (materijalnom) svijetu koju iskupljuje Isus, poput Sofije izgubljene u neznanju (kenomi). U Ivanovom evanđelju opisuje se kako Isus, dok je raspet na križu, ujedinjuje obje Marije kao majku i kćer, što predstavlja ponovno spajanje niže i više Sofije. Sjedinjenje ova dva aspekta za gnostike predstavlja već spomenuto mistično vjenčanje čime je obavljena Isusova misija na ovome svijetu. To je postizanje gnoze, sjedinjenje duše s vječnim duhom. Ono što je na arhetipskoj razini predstavljeno Sofijom koju iskupljuje Krist, na ljudskoj prikazuje Marija Magdalena koju iskupljuje Isus. Pad duše u inkarnaciju, njeno lutanje i konačan povratak, opisani su u poemi Pjesma o biseru (NH) koja se u drugoj inačici naziva još i Himna duše kako bi se pokazala veza između "bisera" i gnoze ili spoznaje koju duša mora naći da bi se iz svijeta tame (neznanja) vratila u kraljevstvo svjetlosti. Stihovi koje izgovara Toma (Poema je dio Djela Tominih) opisuje kraljevića koji luta svijetom u potrazi za "biserom" (znanjem), ali poema ne govori isključivo o potrazi samoj nego i o tome koliko je vrijedno posjedovati "biser". Kad dođe u njegov posjed, duša se budi u spoznaji (mudrosti). Vizija povratka "Prvom načelu" opisana je stihovima u kojima se kraljeviću vraća njegova "odora od svjetlosti" (slave), njegovo duhovno tijelo koje je ostavio da bi navukao nečistu robu ovog svijeta - fizičko tijelo:

"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."

Ova vječna pripovijest o iskupljenju opstala je do današnjeg dana u obliku bajke o Trnoružici ili Uspavanoj Ljepotici. Kako joj i samo ime kaže, ona predstavlja psihu (dušu) zaspalu u nižem (materijalnom) svijetu. Kraljevna (Sofija) osuđena da vječno spava u mračnom i napuštenom dvorcu, okruženom neprohodnom šumom, na kraju ipak bude spašena – probuđena poljupcem mladog kraljevića (Isusa iskupitelja).

_____________

^{4 5} Demiurgos – kod starih Grka treći ili stvaralački logos – riječ koja mistički označava najvišeg kozmičkog stvoritelja ili arhitekta manifestiranog univerzuma (nasuprot arhetipskom ili nemanifestiranom univerzumu)