Spomenute razine svijesti bile su povezane s četiri elementa – zemljom, vodom, zrakom i vatrom.

Prijelaz s jedne razine svijesti na drugu simbolički se prikazivao krštenjem odgovarajućim elementom.

Krštenje vodom simboliziralo je prijelaz iz hiličkog u psihičko stanje svijesti, a taj se oblik krštenja i danas provodi u kršćanstvu, gdje predstavlja prvi sakrament vjere.

To je uvođenje u "male misterije" u kojima se mitovi i religiozni pojmovi tumače doslovno, a događaji se prikazuju kao povijesne činjenice, jer na toj razini svijesti drukčije tumačenje nije niti moguće prihvatiti.

Tek na drugoj razini otkriva se alegorijsko značenje mitova onima koji se postupno uvode u tajna učenja "velikih misterija". To je mitska ili alegorijska razina razumijevanja koju simbolizira krštenje elementom zraka.

Krštenje vatrom predstavljalo je konačnu inicijaciju – mistični brak ili vjenčanje eidolona s besmrtnom dušom.

U gnostičkim doktrinama koje su, svakom na njegovoj razini, svima bile dostupne, posebno su mjesto zauzimali kozmološki mitovi (posebice mit o Sofiji), doktrine o prvom čovjeku te pitanja soteriologije i eshatologije.

(Soteriologija – grana teologije koja se bavi doktrinom otkupljenja (prema grč: soter = spasitelj). Eshatologija – grana teologije koja se bavi doktrinama o kraju svijeta (prema grč. eskhatos = posljednji).

Uvidom u mnoge gnostičke tekstove osjeća se snažna prisutnost filozofskog i religijskog pesimizma koji na nižoj razini posve prožima gnostički svjetonazor.

Materijalni svijet je zao, prepun patnje i kao takav nije mogao nastati stvaranjem dobrog Boga.

Za razliku od judeo-kršćanskog pogleda na svijet prema kojem je sve zlo na ovome svijetu posljedica ljudskih grijeha i odstupanja od Božje volje (bolje reći zlouporabe čovjekove volje), gnostici smatraju da je zlo utkano u tkivo materijalnog svijeta u kojem živimo.

Oslobođenje iz takvog svijeta moguće je jedino gnozom (za pneumatike) ili očekivanjem kraja svijeta (za ostale) do kojeg će neizbježno doći.

Povjesničari pretpostavljaju da su izvori pesimizma najvećim dijelom nasljeđe židovskog "apokaliptizma" iz Starog zavjeta, jer svi ostali filozofsko-religijski sustavi od kojih su gnostici većim dijelom preuzeli svoje kozmološke i antropološke ideje, dijele optimizam i vjeru u čovjeka koji je božansko biće i namijenjena mu je božanska sudbina koju, međutim, mora ostvariti vlastitim naporima.

U ovom kontekstu "klasični" pogledi na pitanje patnje moraju potjecati iz teologije Exodusa i tumačenja tekstova proroka poput Izaije, Jeremije i drugih, prema kojima židovski narod zasluženo trpi jer je zgriješio, odnosno okrenuo se od boga kojem se zavjetovao.

Židovski filozofi (apokaliptičari) držali su da će se preobraćenjem naroda Bog vratiti u obličju Spasitelja (Mesije), zbaciti s vlasti sile zla i uništiti sve koji mu stoje na putu, uključujući i kraljevstva (zemaljska) koja su prouzročila zlo, te narod osloboditi patnje.

Nakon toga će ih povesti u novo kraljevstvo u kojem nema mjesta zlu, grijehu ili smrti.

Utjecaj židovske apokaliptične teologije morao je biti vrlo snažan u vrijeme formiranja gnostičkih i kršćanskih doktrina, jer je kasnije i kršćanstvo preuzelo apokaliptičku viziju svijeta s idejom o njegovu kraju i iskupljenju, s tom razlikom što je ulogu spasitelja-otkupitelja ili mesije preuzeo lik Isusa Krista.

Međutim, politička previranja u posljednjim stoljećima stare i na prijelazu u novu eru iznevjerila su apokaliptička očekivanja i dovela do radikalnih promjena u odnosu na raniji svjetonazor.

Radikalizam se iskazivao u nizu jednostavnih pitanja: možda Bog koji je stvorio ovaj svijet nije dobar?

Možda izaziva patnju zato što je zao, neuk, ili nije pravi Bog?

Možda želi da ljudi pate jer je ljubomoran i zavidan i ne haje za one koje je stvorio, ili nema nikakva utjecaja niti moći da bilo što promijeni?

Slijedom ovih retoričkih pitanja dolaze jednako logični i jednostavni odgovori: ako je sve to tako, onda to nije jedini pravi Bog pa iznad njega mora postojati veći koji nije stvorio ovaj svijet.

Drugim riječima, materijalni svijet je niži ili, u najgorem slučaju, zao svijet, a takav onda mora biti i njegov stvoritelj.

Osim njega mora postojati i viši bog koji nema veze s materijalnim svijetom i njegovim stvaranjem. Takav bog neće osloboditi čovjeka iskupljenjem ovog svijeta nego buđenjem njegove duše zatočene u kavezu materijalne egzistencije.

Takvo je, općenito, gnostičko viđenje svijeta. Postoji dobar bog koji je iznad ovog svijeta i njegov zao suparnik, stvoritelj svijeta i čovjeka u njemu. Takvo promišljanje odražava dualizam koji obuhvaća dvije razine – materijalnu i duhovnu – i promatran kroz takvu prizmu on nipošto ne zrači pesimizmom kako se u prvi trenutak može činiti.

Čovjek ima mogućnost da se vlastitim naporima, ostvarivši gnozu, oslobodi materijalnog svijeta, odnosno, da odbaci izjednačavanje s vlastitim egom (eidolonom) i postane jedno sa svojim univerzalnim (božanskim) bićem.

Istini za volju, opće prihvaćena zamisao o gnostičkom monizmu i dualizmu vrlo je ograničena, poglavito glede aleksandrijskih gnostičkih škola, gdje je došlo do stapanja vrlo različitih ideja na više razina.

Niže razine su dualističke (epistemske) i odnose se na mitove i doktrine, dok su više panteističke (ontičke) i predstavljaju gnozu – izravnu spoznaju.

Samo kod dijela ranih gnostika, primjerice kod marcionita, dualizam predstavlja sukob dvije razine, kako je već prije rečeno, gdje se manifestirano nalazi u opreci s nemanifestiranim ili arhetipskim.

U kasnijem razvoju gnosticizma, kod manihejaca u Perziji u III. stoljeću, ovaj je odnos u potpunosti prenesen na istu razinu.

Prema Maniju, od početka vremena postoje dva božanstva, nestvorena, vječna i zauvijek suprotstavljena jedno drugom – Bog Dobra ili Svjetlosti i Bog Zla ili Tame.

Mani je ovaj radikalni dualizam preuzeo iz zoroastrijske dualističke doktrine prema kojoj postoji vječna borba između dobrog duha Ahura Mazde (Spenta Mainyu) i njegovog zlog suparnika Ahrimana (Angra Mainyu).

 

nastavlja se...

Zoran Peh
Iz: časopisa Nova Akropola broj 50