PROČITANO

736

PUTA

OD 14.01.2018.

Gnostici IV

Velika raznolikost u gnostičkim viđenjima svijeta moguća je posljedica primarne usmjerenosti ka gnozi kao onoj koja prodire u bit, dok se vjera više bavi izvanjskim i stoga pruža nižu razinu znanja.

Kozmološke doktrine

Izuzetno poštujući znanje (gnosis), gnostici su vjeru (pistis) povezivali s neznanjem laika i polaganjem prava organiziranog svećenstva na isključivost u poznavanju teoloških doktrina.

Stoga su sve doktrine smatrali samo običnim putevima ka "Istini" koja je bila izvan dosega riječi i pojmova.

Tvorac Filipovog evanđelja (NH) tumači da se istina objavila u manifestiranom svijetu u obliku imena i riječi, jer bez njih nije moguće poučavati. "Istina se imenima objavila u svijetu i bez njih ne možemo razmišljati. Istina je jedna i mnogo ih je; ona uči jedinstvu kroz mnoštvo."

No, gnostički su učitelji negodovali zbog doslovnog tumačenja religijskih pojmova. "Imena mogu biti vrlo varljiva jer odvraćaju naše misli od onoga što jest k onome što nije," Filipovo evanđelje (NH).

Sposobnost prihvaćanja znanja bila je gnosticima neobično važna. Ljude su razlikovali prema razini njihove probuđene svijesti (znanja), što su preuzeli od grčkih filozofa (Pitagora, Platon).

Najpoznatija je Valentinova trodjelna podjela na hilike (hylikoi) ili somatike (somatikoi), psihike (psychikoi) i pneumatike (pneumatikoi) koju je kasnije preuzeo i Mani.

(Mani ili Manesa (216. – 276.), utemeljitelj sinkretističke religije nastale u III. st. u Perziji. On je u svom učenju povezao elemente zoroastrizma, budizma i kršćanstva.)

U tekstu vrlo prikladnog naziva Knjiga Tome Kandidata (NH), ova su tri tipa opisana kao "slijepci", "početnici" i "savršeni".

Zanimljivo je da je u srednjovjekovnoj obnovi gnosticizma koja je buknula s pojavom katara, bogumila i patarena ova podjela sužena na dvije grupe – "credentes" (vjernici) i "perfecti" (savršeni).

Hilici su bili materijalisti koji su se poistovjećivali s tijelom, zadovoljavajući samo materijalnu stranu svoje prirode, a bili su potpuno uspavani na duhovnoj razini. U najboljem slučaju, ako su i bili religiozni, zamišljali su Boga kao osobu koja ima apsolutnu vlast i moć i nalazi se negdje izvan njih i izvan ovoga svijeta.

Psihici su dostigli višu razinu razumijevanja i poistovjećivali su se s dušom. Njihov život odvijao se na razini psihe – misli i emocija.

To je bila grupa koja je mogla prihvatiti egzoterijska gnostička (i druga) učenja dostupna svakome koga je privlačila neka gnostička škola.

Za njih je svakodnevna stvarnost poprimila mitsko značenje koje su prihvaćali u obliku alegorijskih poruka.

Naslućivali su da su tijelo i svijet koji ih okružuje samo ljuska, materija koja je poprimila određen oblik i uređenost.

Dobrota i predanost kroz služenje za njih su bili instrumenti koji su im trebali poslužiti na putu k višim razinama znanja, ali na toj razini svijesti još uvijek je bila prisutna velika vjerojatnost da ta znanja krivo protumače.

Zato Pavao Apostol (kojeg su gnostici smatrali jednim od svojih učitelja) kaže: "Psihici ne shvaćaju ništa što se odnosi na božansku svijest. Njima to izgleda djetinjasto jer ne prosuđuju pneumatski. Naprotiv, pneumatici shvaćaju sve..." (I. poslanica Korinćanima).

Ovi posljednji bili su osviješteni na duhovnoj razini jer su bili "upućeni" ili inicirani u "velike misterije".

Tu su pripadali i izuzetno rijetki pojedinci koji su nadvisili sve razine identifikacije sa svojom odvojenom osobnošću (eidolonom), ostvarili svoj pravi identitet gnozom te postali jedno s Kristom ili univerzalnom (božanskom) sviješću.

Prve dvije grupe – hilike i psihike – opisuje izreka iz Tomina evanđelja (NH) u kojoj učitelj (Isus) tuguje zbog naraštaja koji je slijep i odbija duhovnu hranu.

On kaže:

"Pojavih se usred mnoštva
i uzeh pred njima ljudski oblik.
Svi bijahu kao opijeni,
al' nitko od njih ne osjeti žeđi.
Duša moja zaplače zbog djece ljudske,
jer slijepi su u svojim srcima
i ne vide.
Došli su na svijet prazni
te gledaju da takvi i odu,
a sad su opijeni.
Kad se otrijezne od svojeg vina,
kajat će se."