PROČITANO

780

PUTA

OD 14.01.2018.

Gnostici III

Gnostici su kao i njihovi prethodnici u sredozemnom filozofsko-religijskom krugu (egipatski svećenici, grčki filozofi, židovski mistici) i dalje prema istoku (perzijski magi, indijski brahmani, jogiji, itd.) prenosili ideju da se samo inicijacijom u "velike (ili unutarnje) misterije" može izravno doživjeti gnoza i tako vlastitim snagama spoznati istina.

INICIJACIJA "ZNANJEM"

Gnoza nije ideja podložna sumnji, nego mistično iskustvo istine koje je neposredno, potpuno i neopisivo.

Vjera u tom slučaju predstavlja samo odskočnu dasku koja vodi prema spoznaji.

Početnici na duhovnom putu započinjali bi "malim (ili vanjskim) misterijima", a tek nekolicina onih koji bi se podvrgnuli dugom razdoblju pročišćenja bili bi spremni suočiti se s vječnom tajnom.

Prema Klementu Aleksandrijskom, vjera ("mali misterij") je temelj, a gnoza ("veliki misterij") je nadogradnja, dokaz onoga što se prethodno steklo vjerom.

Steći gnozu značilo je od kršćanina postati Kristom.

U Filipovom evanđelju (NH), koje se pripisuje Valentinovim učenicima, stoji i ovo: "Kad vidite Duh, postali ste Duhom. Kad vidite Krista, postali ste Kristom. Kad vidite Oca, postali ste Ocem ... Kad vidite sebe, to što vidite, to ćete i postati."

Iz ovih riječi očito je da se gnostička samospoznaja u biti ne razlikuje od prosvjetljenja koje je u srži istočnih, primjerice indijskih, filozofskih sustava.

Spoznaja znači postati jedno s onim što se spoznaje.

Međutim, gnostički učitelji nigdje otkriveno ne govore kako postići gnozu. Tajna učenja prenosila su se malenom broju učenika isključivo usmenim putem jer ono što je napisano može pročitati svatko pa i oni koji za to još uvijek nisu spremni.

Uglavnom su se služili aforizmima kojima bi učenike (neofite) usmjeravali k početku istraživanja, ali su njima samima prepuštali da učine prvi korak.

Jedna izreka iz Tominog evanđelja (NH) u kojoj učenici pitaju učitelja (Isusa) što im je činiti kako bi slijedili njegov put, zorno prikazuje ovakav pristup: "Želiš li da postimo? Kako da molimo? Trebamo li davati milodare? Što da objedujemo na svetak?"

Isus im odgovara: "Ne lažite sami sebi i ne činite ono što vam je mrsko..."

Doduše, neki tekstovi iz Nag Hammadija, kao što su Zostrianos, Propovijed o osmom i devetom i Allogenes (Stranac) doista opisuju neke tehnike buđenja unutarnjih snaga, što je navelo neke istraživače da ih stave u kontekst ranih hermetičkih učenja.

U tim se tekstovima spominju i metode koje su vrlo slične budističkim učenjima, a obuhvaćaju otklanjanje fizičkih želja, stišavanje uma raznim oblicima meditacije i slično.

S obzirom na stroga asketska pravila kojih se trebalo pridržavati na putu do gnoze, samo bi rijetki čvrsto odlučili krenuti tim putem.

Kad bi nakon dugih priprema temeljenih na čvrstoj i neslomljivoj volji, čistoći života (poglavito mentalnog) i apsolutnoj predanosti ideji, učenici (neofiti) započeli s obredom inicijacije i postali iskušenici, oni su zapravo započinjali s evokacijom svog višeg ili unutarnjeg (božanskog) bića koje su gnostici i rani kršćani zvali Kristom ili univerzalnom sviješću.

(Riječ potječe od grčkog christos i chrestos. Christos dolazi od korijena chriso – pomazan mirisnim uljima, dok chrestos znači svećenik ili prorok. U ezoterijskom smislu, u gnostičkim školama se pod pojmom Christos mislilo na put, dok je Chrestos bio usamljeni putnik koji je tim putom koračao da bi stigao do konačnog cilja – postati jedno s putom (ili istinom). To je sjedinjenje Sina s Ocem.)

Inicijacija je, dakle, predstavljala suočenje s vlastitim besmrtnim unutarnjim bićem – Bogom u sebi. Taj događaj, taj svečani trenutak inicijacije, zvao se teofanija, što znači "bogojavljanje", odnosno, pojava boga ili nutarnjeg Krista.

U kasnijoj fazi inicijacije iskušenikov ego, njegova besmrtna duša, doživio bi potpunu promjenu, poput alkemijske transmutacije u kojoj se (simbolički) željezo ili bakar pretvaraju u zlato.

Bio bi apsorbiran u njegovom unutarnjem božanskom biću, dok bi sve njegove niže osobine, dotada sadržane u egu, jednostavno isparile poput magle pred zrakama sunca.

Sjedinjenje s univerzalnom ili božanskom sviješću (Kristom) ključan je element u svim velikim misterijima.

U gnostičkoj teologiji to je povratak duše (Sina) duhu (Ocu) i predstavlja ostvarenje gnoze ili prosvjetljenje.

Gnostici su ljudski ego nazivali eidolonom ili slikom.

Poput odraza u zrcalu, eidolon ne pokazuje našu pravu bit. Kao što Mjesec odražava zlatnu Sunčevu svjetlost slabašnim srebrnastim sjajem ili kao što namreškana površina vode razbija cjelovitu sliku predmeta koji se na njoj odražava u bezbroj malih sličica promjenjivih boja i oblika, tako i eidolon predstavlja samo nestalnu masku koja prekriva naš bitak.

Kad iskušenik ostvari gnozu prolazeći kroz iskušenja inicijacije, njegov ljudski ego umire, on napušta ideju o sebi kao tijelu i duši odvojenoj od duha da bi nakon toga ponovno uskrsnuo u svojem višem biću – Kristu.

Kod gnostika to je bila najviša razina inicijacije – krštenje vatrom.

Smrt eidolona promatrali su kroz proces raspeća božanskog principa (Krista) na oltaru, ili križu, materije (simbolički, broj četiri predstavlja materijalni svijet).

S točke gledišta iskušenika koji se u početku inicijacije još uvijek poistovjećuje s eidolonom, božanska svijest ili Daimon izgleda poput Anđela čuvara.

(Daimon (ili Daemon) je pojam koji potječe od Sokrata i predstavlja besmrtni ili božanski čovjekov dio. Kršćanski gnostici preuzeli su iz grčkih misterija ideju da je svaki ljudski ego (malo svjetlo) dio jednog jedinog nebeskog bića (veliko svjetlo) koje je djelovanjem zlih sila raskomadano, lišeno sjećanja i prisiljeno da se inkarnira u tijelu.)

Iskušeniku koji još uvijek nije prevladao poistovjećivanje sa svojim višim ili duhovnim egom njegov Daimon se prikazuje kao duhovni vodič čiji je zadatak da ga povede k njegovom duhovnom cilju – ostvarenju jedinstva s njegovim nutarnjim božanskim bićem.

Prema Valentinu, iskušenik prihvaća gnozu od svojeg Anđela čuvara, ali to anđeosko biće je, zapravo, njegov viši ili duhovni ego.

Spajanje nižeg i višeg ega predstavlja gnozu na nižoj razini. Tek kad eidolon (ego) i Daimon postanu jedno, kandidat (iskušenik) postiže najviši stupanj gnoze, odnosno savršenstvo u vječnosti (na razini Krista ili Buddhe).

Ostvarenje gnoze jest istovremeno i smrt eidolona i njegovo uskrsnuće kroz sjedinjenje s božanskim.