Dugo vremena vladalo je mišljenje da gnosticizam predstavlja pretkršćanski filozofsko-religijski sustav koji se na prijelazu iz stare u novu eru poput virusa uvukao u mlado kršćanstvo, pokušavajući ga iskoristiti kao sredstvo za širenje vlastitih ideja.

Iz tih krugova i potječe pojam "gnostičko kršćanstvo" (ponekad i "kršćanski gnosticizam").

Ovakvo je gledište posljedica stava koji su prema gnosticima zauzeli rani kršćanski oci, apologeti, poput Justina, Ireneja, Hipolita, Epifanija i Tertulijana iz razdoblja patristike, kad kršćanska dogma još nije bila utvrđena.

Oni su u gnosticizmu vidjeli opasnog suparnika čije su doktrine o postanku čovjeka i kozmosa, o odnosu ljudskog i božanskog, u mnogočemu bile oštro suprotstavljene kršćanskom pogledu na svijet.

Premda opasan i neprekidna prijetnja kršćanstvu tijekom prva tri stoljeća (do prvog crkvenog koncila u Nikeji 325. g.), taj suparnik nije bio jedinstven.

Postojale su razne grupe koje su se svojim teološkim i mitološkim sustavima međusobno znatno razlikovale, iako su svaka sebe smatrale jedinim pravim kršćanima i čuvarima apostolskog nasljeđa.

Među njima je bilo onih koji su vjerovali u Isusovu božansku prirodu, ali su odbacivali njegovu objavu u ljudskom obliku (marcioniti, doketisti).

Drugi su tvrdili da je Isus bio čovjek, ali ne i Bog (ebioniti).

Većina škola "kršćanskog gnosticizma" kao što su valentinisti, Bazilidova škola i dr., priznavala je Isusovu božansku i ljudsku bit kao i tradicionalno kršćanstvo, ali u sasvim drukčijim kozmološkim i antropološkim okvirima.

Upravo su oni, a poglavito najutjecajniji valentinisti, smatrani najopasnijim protivnicima tadašnjeg kršćanstva jer iako nisu skrivali svoja učenja, sudjelovali su u svim obredima karakterističnim za kršćansku teurgiju.

To je navelo jednog od najpoznatijih ranokršćanskih otaca, Ireneja Lyonskog, da se požali kako su valentinisti prijetvorni te jedno govore, a drugo misle.

Za njega i za ostale hereziologe tog razdoblja sve su sličnosti između kršćanstva i gnosticizma bile posljedica "đavolje mimikrije".

Ono što je najviše smetalo Ireneja bila je činjenica da većina kršćana nije Valentinove sljedbenike smatrala hereticima.

Činjenica je da je sve do otkrića gnostičkih tekstova iz Nag Hammadija (1945. godine) naše znanje o gnosticima uglavnom potjecalo iz radova njihovih protivnika koji su često navodili dijelove iz (kasnije) zabranjenih ili uništenih gnostičkih knjiga ili čak prepisivali sadržaj čitavih radova koji su im se činili posebno opasnima, kako bi propovijedali protiv njih ili osporili i odbacili njihove ideje.

Oslonac na takve jednostrane izvore kakvi su, primjerice, već spomenuto Irenejevo djelo, Tertulijanovi radovi poput Protiv svih hereza (Adversus omnes haereses), ili Hipolitov tekst Odbacivanje svih hereza (Refutatio omnium haeresium), koji su bez iznimke imali negativan stav prema gosticizmu, nije mogao biti pouzdan bez izravnog uvida u stavove druge strane.

Teško je, naime, s gledišta njihovih najvećih neprijatelja zaključiti u što su zapravo gnostici vjerovali.

Malo je gnostičkih tekstova, kao što je, primjerice Pistis Sophia (Vjera mudrost), koji su bili poznati i prije otkrića iz Nag Hammadija.

Međutim, u vrijeme kad su prvi put postali dostupni proučavanju (XVIII. i XIX. stoljeće), nisu imali većeg odjeka u znanstvenim i teološkim krugovima (o javnosti da se i ne govori), jer se nisu uklapali u sliku koju su o gnosticima stvorili patristi. Stoga su se smatrali manje vjerodostojnima i bili potpuno zanemareni.

Pojavom novih dokumenata sredinom XX. stoljeća, gnostički pogled na svijet nije se više mogao smatrati tek iskrivljenim oblikom kršćanstva, ali se pojavio novi problem.

Zbirka tekstova iz Nag Hammadija koja je sadržavala 13 knjiga (kodeksa) s ukupno 52 teksta (molitve, apokrifi, apokalipse, evanđelja, poeme, itd.) pisana koptskim jezikom postavila je pred istraživače više novih pitanja nego odgovora na stara.

Razlog nije bio samo starost i istrošenost dokumenata i nedostatak pojedinih dijelova u tekstovima koji su u vrijeme kad su nastali (oko 350. – 400. g., iako u izvornom obliku potječu vjerojatno još iz I. stoljeća) činili smislenu cjelinu.

Naprotiv, neki od njih poput, primjerice, prijepisa dijelova Platonove Republike, prethodili su gnostičkom viđenju svijeta; u svakom slučaju onim idejama koje su zastupali "kršćanski gnostici" poput Valentina, Bazilida ili Karpokrata.

To je istraživače navelo na zaključak da se radi o zbirci koja je namijenjena iniciranima, pripadnicima različitih gnostičkih škola koji su, za razliku od laika, već bili dobro upoznati s materijom koja se u njima iznosi. Danas prevladava mišljenje da je gnosticizam sinkretistička religija koja se temelji na ezoterijskoj tradiciji različitih pretkršćanskih i poganskih izvora.

(Sinkretizam – povezivanje naizgled suprotstavljenih stajališta u filozofiji ili teologiji.)

Ovaj vrlo heterogeni religiozni pokret postojao je već stoljećima prije Krista, a jednim dijelom potječe izvan mediteranskog kruga koji čine Egipat, Grčka, Bliski istok pa i Mezopotamija.

Razni istraživači uspjeli su potvrditi veze gnosticizma s religijama dalekog istoka (hinduizam, budizam i taoizam).

Većina, međutim, drži da je kolijevka gnosticizma Palestina u I. stoljeću prije Krista, otkuda se proširio u Aleksandriju koja je postala njegovo glavno središte.

Tijekom tog su razdoblja Palestina i Aleksandrija, premda različitih povijesnih i civilizacijskih korijena, dijelile zajedničku, helenističku kulturu koja se proširila čitavim Sredozemljem, a prodrla je i u Mezopotamiju i Perziju nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog u IV. st. pr.Kr.

Ne čudi da se iz Aleksandrije gnosticizam ubrzo proširio po ostalim antičkim kozmopolitskim gradovima kao što su bili Edessa, Antiohija ili Efez, a o Rimu da se i ne govori.

Prijelaz iz stare u novu eru bio je doba izuzetne religiozne i filozofske živosti, intelektualnih stremljenja i umjetničkog stvaralaštva te, napose, snažne duhovnosti.

Aleksandrija je u to vrijeme predstavljala ogromnu posudu za taljenje u kojoj su se našli egipatski svećenici, perzijski magi, sljedbenici Mitre, grčki platonisti, židovski mistici pa čak i budistički misionari.

U njoj se rodio gnosticizam kao eklektička ideja koja je sadržavala najbolje elemente preuzete iz različitih filozofskih, religijskih i mističkih sustava starog svijeta. U to vrijeme nastale su i prve gnostičke škole poput simonita, paulinista i ebionita.

nastavlja se...

Zoran Peh
Iz: časopisa Nova Akropola broj 49