Biskupija u Santanderu izrekla je svoj stav i izrazila sumnju u nadnaravnost ekstaza četiri djevojčice iz Garabandala i dodala je u tekstu, koji je u tisku objavljen 7. rujna 1961. godine, »da svoj definitivni sud podvrgavaju događajima koji se ubuduće mogu desiti.« Umirivali su se ljudi, koji su mogli biti uznemireni porukama i pojavama u Garabandalu. Od svećenika i redovnika zahti-

65

jevalo se da se uzdrže od svakog posjećivanja Garabandala. U biskupskom dokumentu, objavljenu 27. listopada iste godine, tražilo se da svećenici izbjegnu, koliko je u njihovoj moći, svako organiziranje posjeta i hodočašća. Rečeno je i to da dosije Garabandala ostaje otvoren. Francisco-Sanchez Ventura y Pascal, profesor ekonomije i prava u Školi za industrijske stručnjake u Saragosi, napisao je o Garabandalu opsežno djelo, pod naslovom Las apariciones no son un mito, »Ukazanja nisu mit«. Djelo je prevedeno na mnoge jezike. Podvrgavajući se sudu Crkve, on je svoju knjigu priključio tom »otvorenom dosijeu«! Pa ipak, on se možda s pravom žali da do sada »nije napisana ozbiljna studija«. Danas je sve više katolika koji prejudiciraju, ili pogrešno shvaćaju držanje Crkve. Oni se unaprijed ponašaju kao da će Garabandal biti osuđen, a ne kao da će biti priznat. Ili kao da je već osuđen.

Osobito veliko mjesto zauzele su pojave u Garabandalu u knjizi Ernsta Kratzera, »Mi proživljavamo posljednje trenutke pred katastrofom!« Ali, osim rijetkih skupina, pisaca i savjesti, veliko je more ravnodušnosti.

Ako nam Nebo pokazuje vizije pakla, da bi nas upozorilo na naša zastranjenja, i ako nam, preko karizmatičkih duša, daje poruke o predstojećim kaznama, mi smo dužni ispitati autentičnost tih pojava s najvećom revnošću, ali nismo dužni, pod svaku cijenu, širiti mir koji bi značio uljuljkivanje u san. Toliko puta nam se poručuje: »Probudite se!« Nadamo se, da će se ljudi složiti da su sabranost i spokojstvo potrebni i u teškim časovima iskušenja, i tada osobito, ali to postizavati uvjeravajući ljude da pakao, đavo i zlo, ne postoje i da kazne neće doći, vrlo blago rečeno: nerazborito je. A upravo živimo u vrijeme velikih snova i đavolskih opsjena. Jedan dio teologije falsificirao je učenja Crkve, i došao je do čiste ludosti u težnji da budu razboritiji od Crkve; oni hoće da ljudima pruže lažni mir učeći da đavo i pakao ne postoje, da su ukazanja mitovi, i da Bl Dj. Marija ne može djeci pokazivati pakao i vizije strašne kazne, već i zbog toga, što to »nije pedagoški«. Gospa je upozoravala na približavanje kazne i u onim priznatim ukazanjima, a sestra Lucija kaže da je »viđenje pakla« bio jedan od presudnih utjecaja u posvećenju Franje i Jacinte.

66

67

Kada su četiri djevojčice iz Garabandala pošle planinskom stazom prema mjestu »Pinije«, tako nazvanu po borovima koji su tu rasli, one nisu mogle ni slutiti da se nalaze na putu osobite milosti i da će, idući tom stazom, ući u svijet nadnaravnog. Ta kamenita staza koja se uspinjala prema borovima, bila je, u stanovitome smislu, put njihove vlastite Golgote; tu će osjetiti težinu križa na svojim slabim ramenima. I kao da se velika drama ponavlja u malom, razmjerno njihovim moćima, one nailaze na jabuku čiji plodovi ih mame. Kao da se toga 18. lipnja 1961. ponavljala najveća drama svijeta: u jednom zabačenom španjolskom selu — poput prvih ljudi, one su posegle za zabranjenim voćem, osjetile težinu grijeha, doživjele veliko kajanje i susrele anđela...

Tako je to počelo; u njihovu malom životu splelo se ljudsko, đavolsko i nebesko. Znajući za svu bijedu bilo koje poredbe mogli bismo se samo podsjetiti, da je, prema viđenjima Ane Katarine Emmerich (kao i prema nekim tradicijama) Križ na Golgoti postavljen upravo na onome mjestu gdje je bio grob Adamov; Golgota znači lubanja; Krist se na Maslinskoj Gori krvavo znojio upravo na mjestu gdje su se nekada Adam i Eva kajali teško zbog velikog grijeha; i ovim djevojčicama sve se tu zbilo: u blizini je rasla jabuka i rasli su borovi. Kao Eva, one su zagrizle jabuke i susrele Onu, koju je anđeo pozdravio sa Ave.

Kako su događaji tekli

Četiri djevojčice su se zvale: Končita (Conchita), Mari-Loli (Mary-Loli), Jacinta i Mari-Kruz (Mary-Cruz). Tri su se prezivale Gonzales, mada nisu bile rođakinje, četvrta se prezivala Mazon. Popodne te nedjelje, 18. lipnja 1961. Končita predloži Mari-Kruz da skoknu i naberu jabuka s drveta koje je pripadalo učitelju. Pođoše stazom koja je vodila prema pinijama. Ali, pratile su ih Mari-Loli, Jacinta i još jedna djevojčica; one ih iznenadiše u njihovoj maloj dječjoj krađi. Mari-Kruz htjede da pobjegne preko livade, ali se vrati kada vidje da su je prepoznale. Učitelj je gledao kroz prozor i kazao svojoj ženi: »Pogledaj u naš vrt, izgleda da na jabukama ima još pčela.« I ostale djevojčice sudjelovale su u toj igri. Baš su se dobro zabavljale. Tada začuše strašan udar groma. Bilo je osam i po sati navečer. One osjetiše prvo kajanje.

68

— Nije dobro ovo što smo učinile.

— Naš anđeo čuvar bit će tužan, reče druga.

— Đavo će biti zadovoljan, reče treća.

Končita dođe na ideju: »Da bismo utješile dobrog anđela, bacimo kamenje na zloga!«

Sa staze skupiše kamenje i počeše ga bacati »na lijevu stranu, gdje su nam kazali da je đavao«. Potom se počeše igrati neke igre s kamenčićima, i nešto kasnije Končita vidje kako se iznenada pojavljuje »jedna prelijepa osoba, puna svjetlosti, koja nije smetala očima« (tako Končita piše u svom Dnevniku). Ostale djevojčice, misleći da Končita gubi svijest, počeše da vrište. Končita je sklopila ruke; pokazujući prstom ona reče: »Ondje, ondje...« Mari-Loli ustade da zatraži pomoć, ali onda sve tri pogledaše prema mjestu kamo im je Končita pokazivala i uzviknuše: »Anđeo!« Kada anđeo iščeznu, djevojčice potrčaše prema crkvi. Na putu susretoše malu Pili Gonzales, koja ih upita:

— Što ste tako blijede!? Kako izgledate preplašene! Odakle dolazite?

— Krale smo jabuke.

— Pa zašto izgledate tako?

— Vidjele smo anđela.

Na putu susretoše i druge djevojčice, koje su ih pitale:

— Zašto plačete?

— Jer smo vidjele anđela!

Vijest se proširi kroz selo i uskoro dođe učiteljica:

— Zaista, vi ste vidjele anđela?

— Da, gospođo, odgovoriše one.

One opisahu anđela: bio je u dugoj plavoj haljini, bez nabora; imao je ružičasta krila, velika; lice mu je bilo malo, ni dugo ni okruglo, oči su mu bile crne, a ruke fine; nokti su mu bili odrezani. Nisu mu vidjele noge ni stopala; mogao je imati devet godina, ali je izgledao snažno.

— Zbog ove milosti, reče učiteljica, izmolit ćemo pred Presvetim Sakramentom tri Očenaša i tri Zdravomarije.

U selu se samo o tome pričalo.

— Što će anđeo u Garabandalu — pitali su se seljaci..

69

— One su sigurno imale halucinacije, govorilo se. Neki su odmah posumnjali, kako to uvijek biva; drugi su povjerovali.

Sutradan dođe župnik iz Cosija, don Valentin, koji ispita djevojčice: »Dobro, ako ga ove večeri opet vidite, pitajte ga tko je i što želi.« Župnik je bio kod svake djevojčice posebno; na njega je snažan dojam ostavila činjenica što su se izjave djevojčica slagale u svim detaljima. »Čekat ćemo nekoliko dana, da vidimo da li će se to lijepo lice ponovo ukazati, i da vidimo, da li će vam što kazati, a onda ću otići u Santander da izvijestim gospodina biskupa«.

Djevojčice se i 19. lipnja nađoše na mjestu koje su zvali svojim »djelićem neba«. Na istom mjestu gdje im se, dan prije, ukazao anđeo one počeše moliti krunicu. Neki dječaci su se rugali i na njih bacali kamenčiće; to su bili prvi napadi.

Nebo se naoblači. Te večeri ne vidješe anđela; a, dok su se vraćale u selo, pratilo ih je ruganje.

U deset sati i četvrt, dok su djevojoice bile svaka u svojoj kući i molile, one su čule isti glas koji im je kazao: »Ne budite uznemirene, opet ćete me vidjeti.«

Taj unutrašnji glas čest je fenomen u povijesti mistike. Kada su iščezla viđenja u kapeli Čudotvorne medaljice ostao je još jedan način da se održi dijalog između Gospe i vidjelice; Presveta Djevica je kazala Katarini Labourne: »Ti me više nećeš vidjeti, ali ćeš u molitvi čuti moj glas.« Često ga je čula i sestra Lucija, vidjelica iz Fatime. Ti glasovi su se po prvi put čuli te večeri u Garabandalu, ali oni će se kasnije još više javljati. Ovoj grupi fenomena svakako pripadaju i oni »pozivi«, unutrašnji pozivi bez riječi, na koje bi se istovremeno odazivale djevojčice iz Garabandala i odlazile na mjesto gdje će se zbiti ukazanje. Uvečer 20. lipnja, one su na onom mjestu izmolile krunicu; s njima dođoše i prve pobožne duše. Anđeo se ni te večeri ne ukaza, ali vidješe neobičnu svjetlost. »Ustadosmo da siđemo u selo«, kaže Končita, »i tada vidjesmo blistavu svjetlost, koja nam zapriječi put.« Skoro zaslijepljene svjetlošću, one uzdrhtaše i uhvati ih panika. »Ispustismo krikove užasa...«, piše Končita u svom dnevniku. Svjetlost se brzo ugasi i djevoj-

70

čice se uputiše crkvi. Anđeo, čija se silueta jedva mogla nazreti, pripremao je djevojčice za buduća nebeska viđenja.

Ljudi u Garabandalu sve su više vjerovali u čudesne posjete, a djevojčice su se osjećale više na nebu nego na zemlji.

I anđeo ponovo dođe

Sutradan, djevojčice dođoše na isto mjesto, praćene odraslima; grupa seljaka molila je krunicu; jedna bi djevojčica predmolila a ostale su odgovarale s ostalim odraslim osobama. Kada je krunica bila završena, i kada se još nije ništa ukazalo, djevojčice doživješe prve podsmijehe. Nastaviše da mole usprkos podsmjehu pojedinaca.

Djevojčice iznenada problijediše i ukočiše se, a njihov izraz posta blag i kao da je odražavao neku čudnu svjetlost. Sve su gledale nekuda u istom pravcu. Glave su im bile snažno zabačene unazad; njihove oči nisu treptale. Jedna od djevojčica postavi pitanje onako kako ih je župnik uputio:

— Tko ste vi i zašto dolazite ... ?

Prisutni zanijemiše. Jedna žena, po imenu Klementina, uzviknu:

— Istina je, istina. Male vide anđela ...

Svi su bili zahvaćeni atmosferom natprirodnog. Anđeo ništa ne odgovori. Strah ovlada onima koji su se rugali. Župnik odloži svoj posjet biskupu dok ne sazna što će se zbiti sutra; odmah poslije krunice djevojčice padoše u ekstazu. Tokom ekstaze one su bile potpuno neosjetljive na bolove; nisu osjećale ubode niti vatru. U polju vizija, koje je bilo nad prirodom i ovim svijetom, one su mogle vidjeti jedna drugu, ali ako bi ekstaza neke djevojčice prestala prije ostalih ona bi izlazila iz vidnog polja onih ostalih djevojčica, kao da je silazila sa svijetle pozornice.

Kada bi padale na koljena, čuli su se strašni udarci o kamen, jer njihova tijela u ekstazi postajahu teška. Jedan

71

očevidac priča kako je Mari-Loli udarila tjemenom o betonsko stepenište; svi se prisutni zgroziše od tog udarca ali djevojčica ne pokaza nikakvu bol; kad je poslije ekstaze došla k sebi, ona se ničega nije sjećala. Tokom njihovih brojnih ekstaza mnogi se uvjeriše u tu njihovu neosjetljivost na bolove. Jednom je televizija snimala pojave u Garabandalu; reflektori su iz neposredne blizine osvjetljavali lica malih vizionarki, ali njihove oči nisu treptale; kada presta ekstaza one tek tada naglo pokriše oči rukama.

Župnik je 22. lipnja bio uvjeren u istinitost ekstaza tih djevojčica.

Novi događaji

Dana 23. lipnja u Garabandalu je bilo dosta ljudi koji dođoše iz okoline. Anđeo dođe u devet sati manje četvrt uvečer. Narod je bio zadivljen. Poslije ekstaze, primivši poruke, djevojčice u pratnji oružnika Guardie civil i naroda, odoše do crkve, gdje ih je župnik, Don Valentin ispitiao jednu Po jednu. Poslije ispitivanja on izađe pred crkvu i reče okupljenom narodu:

— Ispitivao sam ih pojedinačno i potom zajedno. Njihove su izjave posve jednake. Sigurno je da ove male vide neke stvari, koje nisu od ovoga svijeta. To može svakako biti Božja stvar ...

Končita u dnevniku piše: »Narod je bio zadovoljan što je sve ovo od Boga.«

U subotu, 24. lipnja dođe još više naroda iz okolnih mjesta. Čim djevojčice stigoše do mjesta ukazanja pokaza im se anđeo: bio je usred blistave svjetlosti. Nije govorio, ali je pod njim bio tekst; djevojčice su zapamtile da je pisalo, u prvom redu, »Hay...« (treba), a u drugom redu su bile neke rimske cifre. U pismu koje je 22. ožujka 1965. Končita pisala Williamu A. Nolanu, Amerikancu iz Illinoisa, ona objašnjava taj tekst i precizira: »On (anđeo) nije govorio prvi put, kada se je ukazao i nije nam ništa kazao sve do 1. srpnja. Nekoliko dana prije 1. srpnja, on je pod nogama imao tekst i mi nismo dobro

72

shvatile što on treba da znači; razabrale smo ove riječi: u prvoj liniji, 'Hay ...', a u posljednjoj, 'XVIII-MCMLXI'. Eto što smo razumjele.« Kasnije će se ustanoviti da je to aluzija na poruku od 18. listopada 1961.

I ovog puta Don Valentin je ispitivao djevojčice; one mu rekoše da nisu zapamtile cijeli tekst jer nisu obraćale na njega veliku pažnju.

U nedjelju, 25. lipnja, među svjetinom je bilo i pet svećenika, koji nisu vjerovali u ukazanja. Bilo je i više liječnika. I jedni i drugi bili su u neposrednoj blizini djevojčica.

Treba kazati da su se djevojčice osobito radovale prisustvu svećenika; one su žarko željele da oni vjeruju u istinitost tih pojava.

I toga dana one su bile u ekstazi i imale viđenja anđela. U ponedjeljak nije bilo njegove pojave, ali se pojavi u utorak i u srijedu. Iz tih, kao i iz prijašnjih ukazanja, moglo se uočiti, da je njima, tokom viđenja nadnaravnih pojava vrijeme brže odmicalo; one nisu bile svjesne proteklog vremena. Činilo im se da je sve trajalo samo koji trenutak, mada su ekstaze često bile duge.

www.exdeo.com