Kada uslijed umnoženog broja titraja sluzne žlijezde budu strujne linije dovoljno otklonjene tako da dosegnu epifizu, cilj je postignut i jaz između ta dva organa je premošten. To je most između osjetimog svijeta i požudnog svijeta. U vrijeme kroz koje je on izgrađivan čovjek postaje vidovit pa može svoj pogled upraviti kuda hoće. Čvrste predmete on vidi iznutra kao i izvana. Za njega prostor i gustoća više nisu zapreke promatranju.

On još nije izvježbani vidovnjak ali je vidovnjak po volji. To je sposobnost vrlo različita od one kod medija. Jer medij može vidjeti samo ono što pred njega dođe ili jedva malo više, što je čisto negativna sposobnost. Ali čovjek koji je taj most izgradio ostaje uvijek u sigurnom dodiru s nutarnjim svjetovima, pa može uspostaviti vezu i prekinuti kad god hoće. S vremenom promatrač uči svladavati titraje sluzne žlijezde na način koji ga osposobljuje doći u doticaj sa svakim područjem nutarnjih svjetova koje zaželi posjetiti. Sposobnost stoji potpuno pod vlašću volje. On jednostavno želi vidjeti i vidi.

Novajlija potom mora učiti da u svijetu požuda razumije ono što tamo vidi. U fizičkom svijetu su predmeti gusti i čvrsti i ne mijenjaju se u jednom hipu. U svijetu požuda se mijenjaju na zbrkan način. To je izvor beskrajnih zabluda i za novajliju koji pod vodstvom učitelja ovamo uđe. Ipak, on ubrzo nauči - kolikogod se forme mijenjale - da on gleda samo život koji promjene izaziva, i kada to svlada on gleda kroz te zbrkane mijene.

Mora se spomenuti još jedna druga, vrlo važna razlika. Moć koja nekoga osposobljuje da gleda predmete u tom svijetu nije jednaka moći kojom se u taj svijet može prodrijeti i tamo djelovati. Prema tom svijetu on stoji kao zatvorenik iza rešetaka prema vanjskom svijetu. Ali u pravo vrijeme on će i to naučiti.

U običnom životu ljudi su tu da jedu, piju i udovoljavaju svojim spolnim strastima u neograničenoj mjeri, i kod najmanjeg se razloga uzbuđuju. Makar takvi ljudi izvana izgledaju sasvim pošteno, oni gotovo svakodnevno unose zbrku u svoje organe. Čitavo vrijeme spavanja utroše osjećajno i životno tijelo da nadoknade štetu koja je nastala kroz dan. Za vanjski rad bilo koje vrste ne ostaje vremena. Ali kada individuum počinje osjećati potrebu za višim duhovnim životom, pa počinje svladavati spolnu snagu i temperament i njegovati dobro raspoloženje, za vrijeme budnosti dolazi manje smetnji u nosače. Slijedom toga će se i za vrijeme spavanja utrošiti manje vremena da se nadoknadi šteta. Tako će biti moguće napustiti za vrijeme sna na dulje vrijeme fizičko tijelo i raditi u nutarnjim svjetovima s višim nosačima. Kako osjećajno tijelo i intelekt još nisu organizirani, oni se ne mogu upotrebljavati kao samostalni nosači svijesti. Ni životno tijelo ne može napustiti fizičko tijelo, jer to bi izazvalo smrt. Zato je jasno da se moralo nešto poduzeti da se stvori prikladni nosač koji je brz i sposoban odgovarati potrebama ega u nutarnjim svjetovima, kao fizičko tijelo onima u fizičkom.

Takav organizirani nosač je životno tijelo, pa kada bi se moglo naći kakvo sredstvo da ga se oslobodi od čvrstog tijela a da se ne izazove smrt, onda bi problem bio riješen. Osim toga životno tijelo sjedište je pamćenja, bez kojeg bi bilo nemoguće u našu fizičku svijest dozvati sjećanja na nadosjetilna iskustva, i tako osjetiti njihov puni blagoslov.

U običnom životu ego se nalazi unutar svojih nosača i njegova je snaga upravljena prema van. Čitava je volja i sva energija čovjekova upravljena na to da podčini fizički svijet. Nije nikada u stanju da se oslobodi utisaka vanjske okoline i tako stekne slobodu da u svojim budnim trenucima radi na sebi. Za vrijeme spavanja, ako se takva prilika pokaže pošto je fizičko tijelo izgubilo svijest, ego je izvan svog tijela. Ako uopće treba čovjek raditi na svojim nosačima, to mora biti onda kada je vanjski svijet kao u snu isključen, ali kada je duh ipak u njemu ostao i punu vlast zadržao nad njegovim sposobnostima kao u budnom stanju. Dok takvo stanje nije dostignuto duhu nije moguće unutra raditi i svoje nosače snabdjeti osjetilima.

Takvo stanje je koncentracija. Tu su osjetila umirena, osoba se izvana nalazi u istom stanju kao za dubokog sna a ipak duh u njoj ostaje potpuno svjestan. Većina ljudi je takvo stanje doživjela kada je čitajući neku knjigu bila potpuno obuzeta njenim sadržajem, saživjela se sa slikama koje je autor prikazao i bila izgubljena za svoju okolinu. Bili su neosjetljivi za sve što se oko njih događalo, a ipak budni za ono što su čitali.

Pregalac koji teži za višim životom vježba sposobnost da bude po vlastitoj volji usisan od bilo kakvog predmeta, ili bolje rečeno, ne od predmeta nego od predstave koja živi u njegovoj uobrazilji. Kada je dostigao pravi čas koncentracije i njegova osjetila potpuno šute onda on skupi svoje misli na razne centre osjetila osjećajnog tijela i ovi se počinju kretati.

Isprva je njihovo kretanje polagano i teško ga je izazvati, ali s vremenom si osjetilni centri astralnog tijela stvore mjesto u fizičkom i životnom tijelu, tijelima koja se uče toj novoj djelatnosti prilagoditi. Kada je onda jednoga dana prilagođeni život razvio traženo razdvajanje između viših i nižih dijelova životnog tijela, dođe do nekog izvanrednog voljnog napora. Dođe do kretanja u obliku spirale u raznim pravcima i pregalac stoji izvan svoga tijela. On ga vidi kao drugog čovjeka. Vrata njegovog zatvora su se otvorila. On je slobodan, može doći i otići, i u nutarnjem i u vanjskom svijetu se jednako slobodno kretati, po svojoj volji u njima djelovati i svima pomagati koji pomoć u jednom od tih svjetova traže.

Posebne se upute za oslobođenje viših nosača ne mogu dati. Razdvajanje ne uslijedi putem neke čvrste formule u riječima nego prije putem čina volje. Način na koji se upravlja voljom je osoban, a može ga dati samo pozvani učitelj. Kao i sve ostale ezoterijske pouke one se nikada ne prodaju nego ovise o tome koliko se učenik za to pokazao podobnim.

Prvi je zadatak je da se misli uprave na neki ideal i tamo čvrsto drže i da im se ne dozvoli da pobjegnu. To je izvanredno teška zadaća ali se ona mora svladati prije nego se može dalje napredovati. Misao je snaga koju upotrebljavamo da stvaramo nutarnje slike, misaone oblike prema našim idejama. Ona je naša glavna snaga pa moramo učiti da ju potpuno dobijemo pod svoju vlast, tako da sve ono što činimo nije divlja fantazija koju izazivaju vanjski uvjeti nego prava zamisao koju duh iznutra stvara.

Sunčeve zrake stvaraju samo umjerenu toplinu, ali kada se sjedine kroz leću one mogu u žarištu izazvati vatru.

Snaga misli najmoćnije je sredstvo za stjecanje spoznaje. Kada se one skupe na jedan predmet one si probiju put kroz svaku zapreku i riješe svaki problem. Kada potrebna mjera misaone snage dođe do zrelosti onda ne postoji ništa što bi bilo s onu stranu ljudskog razumijevanja. Dok god ju rasipamo, snaga misli nam je od slabe koristi, ali ako se potrudimo da ju upregnemo, svaka je spoznaja naša.

Ljudi se često tuže "ne mogu na 100 stvari najedanput misliti". Tu je upravo njihova pogreška! Oni misle na stotinu drugih stvari namjesto na onu jednu koju imaju pred sobom. Do uspjeha se dolazi upornim skupljanjem misli na jedan cilj.

To je nešto što pregalac za višim životom bezuvjetno mora naučiti. Drugog puta nema. Prvo će opaziti da on na sve drugo više misli nego na ideal na koji se odlučio sabrati. Ali to ga ne smije obeshrabriti. S vremenom će naučiti umiriti osjetila i misli čvrsto držati. Upornost, upornost i opet samo upornost na kraju će pobijediti. Ali bez nje se ne može očekivati uspjeh.

Pregalac može izabrati bilo koji predmet, dok god je on čist i misli su uzvišene. Za jednog će predmetom sabiranja misli biti Krist, za drugog neki cvijet. Predmet sam nije važan ali si ga moramo do u tančine vjerno predstaviti. Samo ako si "zamislimo" jasnu sliku s čvrstim obrisima prodiremo u duh koncentracije. Slika ne smije biti maglovita, slaba.

Putnici koji su bili u Indiji pripovijedaju o fakirima koji su pred njihovim očima učinili da sjeme proklija, raste, donosi plod i na kraju su dobili plod za koštanje. To je učinjeno putem zgusnute koncentracije, tako da sliku nije vidio samo fakir nego i prisutni članovi naučnog društva. Ali na fotografskoj ploči od svega toga nije ništa ostalo. Jer materijalno konkretnog predmeta nije ni postojalo.

Kada je pregalac kroz neko vrijeme vježbao koncentraciju i naučio svoj intelekt postaviti na neki jednostavni predmet, kada je izgradio putem umišljene misaone djelatnosti živu misaonu formu, onda će kroz meditaciju saznati sve o tom tako stvorenom predmetu.

Pretpostavimo da je pregalac koncentracijom izazvao sliku Krista, onda nije teško meditacijom proći kroz događaje njegovog života, njegove patnje, njegovo uskrsnuće. Ali za vježbu je bolje uzeti nešto što je manje zanimljivo i što se ne nameće samo po sebi kao velebno.

Tako putem meditacije dolazimo u vezu s raznim granama industrije kojima stablo prođe do svog pretvaranja u pokućstvo.

Važna pomoć pregaocu u njegovim nastojanjima je promatranje. Većina ljudi ide kroz život kao slijepa. Za njih se s pravom može reći da "imaju oči a ne vide".

Uglavnom oni za to nisu krivi jer njihov vid nije normalan. Gradski je život očima nanio neizrecivu štetu. Na selu dijete uči upotrebljavati mišiće svojih očiju u punoj mjeri, širi ih ili sužuje prema potrebi da li gleda u daljinu ili na predmet u blizini. Gradskom je djetetu sve pri ruci pa se mišići njegovih očiju rijetko upotrebljavaju. Zato se gubi ta sposobnost promatranja i onda ima toliko kratkovidnih ljudi. Za svakog je pregaoca osobito važno da vidi sve stvari svoje okoline u određenim i jasnim obrisima do u tančine. Onaj koji slabo vidi treba nositi naočale.

Kada pregaoc obrati svoju pažnju gledanju trebao bi sistematski promatrati svaki predmet i svakog čovjeka, iz djelovanja izvoditi zaključke i tako njegovati sposobnost logičnog zaključivanja. Logika je najbolji učitelj u fizičkom svijetu kao i najsigurniji vodič u svakom drugom svijetu.

Kada se izvježba ta metoda opažanja treba se uvijek sjetiti da ona treba služiti samo za skupljanje činjenica i nikada u svrhu kritike. Konstruktivna kritika koja traži pogreške kao i lijekove za njih, temelj je napretka. Ali razorna kritika koja uništava jednako dobro i zlo a da ne ide za popravljanjem, rak rana je na karakteru i treba ju iskorijeniti. Sto je čovjek savršeniji to on nalazi manje pogrešaka na drugima. Moramo uvijek tražiti dobro koje se skriva iza svega.

Vidjeli smo da koncentracija usmjerava misli na jedan jedini predmet. Ona je sredstvo kojim gradimo jasnu i živu sliku o predmetu. Meditacija je vježba kojom pronalazimo povijest predmeta i takoreći u njega prodiremo i tražimo njegovu vezu sa svijetom. Obje se ove duhovne vježbe bave s predmetima. One vode do višeg, dubljeg i finijeg stanja duhovnog razvoja, koji se bavi - s dušom stvari. Ime tog stadija je kontemplacija (razmišljanje).

Kontemplacija nam objašnjava životnu stranu kao što nam je meditacija objašnjavala tjelesnu.

Kada dosegnemo to stanje pa imamo pred sobom, recimo, šumsko stablo mi izgubimo iz vida tijelo i vidimo samo život koji je u tom slučaju grupni duh. Vidjet ćemo na naše čuđenje da grupni duh stabla uključuje razne kukce koji se njime hrane. Da su parazit i njegov domaćin zračenje jednog te istog grupnog duha, jer što se više dižemo u nevidljiva kraljevstva to manje postaju razlike i odvojenosti formi, i to punije vlada taj jedan život što istraživača prisili da vidi uzvišenu činjenicu da postoji samo jedan život, sveobuhvatni život Božji. Rude, biljke i životinje, svi bez iznimke, očitovanja su Boga i ta je činjenica pravi temelj bratstva, bratstva koje obuhvaća sve, od atoma do Sunca. Jer oni su svi isijavanja Božja.

Kada je putem kontemplacije postignuta ta visina i pregaoc jasno shvatio da on uistinu vidi Boga u životu, koji prožima sve stvari, onda preostaje još posljednji korak: obožavanje, kroz koje se on sjedinjuje s izvorom svega postojanja. Time je dostignut najviši cilj što ga čovjek može postići do kraja velikog Dana kada će doći do trajnog sjedinjenja.

Autor misli da se ne može postići ni razina kontemplacije ni konačni korak obožavanja bez pomoći učitelja. Pregalac se nikada ne treba bojati da će radi pomanjkanja učitelja biti zadržan učiniti te korake. Ne treba ni tražiti takvog učitelja. Sve što je potrebno jest da se počne popravljati i na tome ozbiljno i uporno raditi. Na taj će način čistiti svoje nosače. Oni će početi svijetliti u nutarnjim svjetovima i neće promašiti da na sebe svrate pažnju učitelja, koji uvijek budno paze da im takvi slučajevi ne promaknu i uvijek su sretni kad mogu pomoći onima koji se ozbiljno nastoje čistiti i time steknu pravo na pomoć.

Ne smijemo misliti da će nam "traženje" učitelja pomoći. Mi sami moramo zapaliti svjetlo, svjetlo koje nepromjenljivo zrači nosač onoga, koji se istinski trudi. To je ona zvijezda koja nas dovede do učitelja.

Vrijeme potrebno da nas dovede do učitelja je različito. Ovisi o marljivosti i stanju razvoja. Neki moraju raditi čitav život a da nemaju vidljivog uspjeha. Ipak, strpljenje onoga koji uporno radi bit će jednoga dana nagrađeno, u ovome ili drugome životu. Otvorit će mu se nutarnji svijet i on će se osjetiti građaninom kraljevstva u kojem su prilike neizmjerno veće nego u fizičkom svijetu.