176

žČemu služi reči, “oni će slaviti”? reče Isus svojim učenicima. Sigurno Bog govori jasno. Ali čemu služe četiri rijeke dragocjenog napitka u raju sa tako mnogo voća? Sigurno Bog ne jede, anđeli ne jedu, duša ne jede, svijest ne jede - nego meso, koje je naše tijelo. Zato je slava raja za tijelo za mesa i za dušu i svijet Boga i razgovor anđela i blagoslovljenih duhova. Ta slava će bolje biti otkrivena od Poslanika Božjeg koji (pošto je Bog stvorio sve stvari za ljubav njegovu) zna sve stvari bolje od bilo kog drugog stvorenja".

Reče Bartolomeo: “O gospodaru, hoće li slava raja biti jednaka za svakog čovjeka? Ako bi bila ista, to ne bi bilo pravedno, a ako ne bi bila jednaka, manji bi zavidio većem”.

Isus odgovori: “Neće biti jednaka, jer je Bog pravedan: i svako će biti zadovoljan, jer tamo nema zavisti. Reci mi Bartalomeo: postoji gospodar koji ima mnoge sluge i on odjeva sve te svoje sluge u isto platno. Da li onda dječaci, koji su odjeveni u odjeću dječaka, žale što nemaju odjeću odraslih ljudi? Baš suprotno, kad bi stariji željeli da na njih stave svoju veću odjeću, oni bi bili bijesni zbog tog što odjeća nije njihov broj, mislili bi oni da im se ruga.

Pa Bartolomeo, uzdigni svoje srce Bogu u raj, ti ćeš vidjeti da sva slava - mada će je biti više jednom manje drugom, neće proizvesti nikakvu zavist".

177

Tad reče onaj koji (ovo) piše: “O gospodaru, ima li raj svjetlost od Sunca kao što ovaj svijet ima?”

Isus odgovori: žTako mi je Bog rekao, o Barnaba: “Svijet u kojem vi ljudi koji ste grešnici, boravite ima Sunce i Mjesec i zvijezde da ga ukrase, za vašu korist i vaše zadovoljstvo; jer, Ja sam ovo stvorio”.

“Mislite li vi onda da kuća gdje će boraviti moji vjerni, neće biti bolja? Sigurno vi griješite misleći tako: jer Ja, vaš Bog sam sunce raja, a moj Poslanik je mjesec, koji od mene prima sve; i zvijezde su moji proroci koje su vam propovijedale moju volju. Zato će moji vjerni, kao što su primili moju riječ od mojih proroka (ovdje), na sličan način postići kroz njih zadovoljstvo i radost u raju mojih zadovoljstava”.

178

“Neka vam ovo bude dovoljno”, reče Isus, “za poznavanje raja”. Nato Bartalomeo ponovo reče: “O gospodaru, imaj strpljenja sa mnom ako te upitam jednu riječ”.

Isus odgovori: “Reci to što želiš”.

Bartolomeo reče: “Raj je sigurno velik; jer pošto će tamo biti takva ogromna dobra, on mora biti velik”.

Isus odgovori: “Raj je tako velik da ga nijedan čovjek ne može izmijeniti. Uistinu, kažem ti da je devet nebesa među koja su postavljene planete, koja su daleko jedna od drugih petsto godina putovanja za čovjeka: i Zemlja je na sličan način daleko od prvog neba petsto godina putovanja.

Ali stani kod mjerenja prvog neba koje je toliko veće od zemlje koliko je zemlja veća od zrnca pjeska. Tako je takođe drugo nebo veće od prvog, i treće veće od drugog itd., do posljedneg neba, svako je tako veće od narednog. A uistinu ja ti kažem da je raj veći od sve zemlje i nebesa (zajedno), kao što je komplet zemlja veća od zrna pjeska".

Tad reče Petar: “O gospodaru, raj mora da je veći od Boga, jer će se Bog u njemu vidjeti”.

Isus odgovori: “Budi miran Petre jer ti nesvjesno huliš”.

179

Tad dođe anđeo Gabriel Isusu i pokaza mu ogledalo koje svijetli kao Sunce, u kojem on vidje ispisane ove riječi: “Tako mi moje vječnosti, kao što je raj veći od svih nebesa i zemlje, i kao što je sva zemlja veća od zrna pjeska - isto sam tako Ja veći od raja; i još toliko puta više koliko more ima zrnaca pjeska, koliko ima kapljica u vodi mora, koliko ima (vlati) trave na tlu, koliko ima lišća na drveću, koliko ima koža na životinjama; i mnogo puta više od zrnaca pjeska koja bi popunila nebesa i raj i više”.

Tad reče Isus: “Iskažimo poštovanje našem Bogu koji je vječno blagoslavljen”. Nato oni poviše svoje glave stotinu puta i padoše ničice svojim licima na zemlju u molitvi.

Kad molitva bi završena, Isus pozva Petra i reče njemu i svim učenicima šta je vidio. I tako Petar reče: “Tvoja duša, koja je veća od sve zemlje, kroz jedno oko vidi sunce koje je hiljadu puta veće od sve Zemlje”.

Tad reče Isus: “Isto tako ćete vi kroz (oko) raja vidjeti Boga svog Stvoritelja”. I rekavši ovo, Isus zahvali Bogu našem Gospodu, moleći za dom Izraelov i za Sveti grad. A svi su odgovorili: “Tako budi Gospode”.

180

Jednog dana kad je Isus bio na Solomonovom trijemu, njemu se privuće pismoznanac, jedan od onih koji su vodili raspravu sa narodom, i reče mu: “O gospodaru, ja sam mnogo puta raspravljao s ovim narodom, i u mom umu postoji pasus iz Knjige koji koji nisam u stanju da razumijem”.

Isus upita: “A šta je to?”

Reče pismoznanac: “Ono šta je Bog rekao Abrahamu našem ocu, ”Ja ću biti tvoja velika nagrada". Pa kako može čovjek zaslužiti (takvu nagradu)?"

Isus se obradova u duši i reče: “Ti zasigurno nisi daleko od kraljevstva Božjeg! Poslušaj me, jer ja ću ti reći značenje takvog učenja. Bog - pošto je beskonačan, a čovjek konačan, čovjek ne može zaslužiti Boga - a u ovom je tvoja sumnja brate?”

Pismoznanac odgovori plačući: “Gospodaru ti znaš moje srce; govori zato, jer moja duša želi da sluša tvoj glas”.

Tad reče Isus: “Tako mi Boga živog, čovjek ne može zaslužiti mali dašak onog šta on svakog trena prima.

Pismoznanac je bio izvan sebe čuvši ovo, i učenici su se isto divili, jer su se sjećali onog šta je Isus rekao, da šta god oni daju za ljubav Božju, oni primaju stostruko.

Zatim on reče: žAko bi vam neko pozajmio sto zlatnika i vi potrošili te zlatnike, bi li mogli reći tom čovjeku: “Dajem ti uvehli list vinove loze; daj mi zato svoju kuću, jer ja sam je zaslužio?”

Pismoznanac odgovori: “Nikako, Gospodaru, jer on prvo treba da isplati ono šta je dugovao, a zatim, ako bi želio nešto, on bi mu dao dobre stvari, ali šta koristi kvarni list?”

181

Isus odgovori: “Dobro si rekao, o brate; zato mi reci ko je stvorio čovjeka iz ništa? Sigurno je to bio Bog koji mu je takođe dao čitav svijet na njegovu korist. Ali, čovjek je griješenjem to sve potrošio, pa se zbog grijeha sav svijet okrenuo protiv čovjeka, a čovjek u svojoj bijedi nema šta da da Bogu, osim djela iskvarenih grijehom. Jer, griješeći svaki dan on čini svoj rad kvarnim, zbog čega Isaija prorok kaže: naša pravednost je kao ”menstrualno platno".

Kako će onda čovjek imati zaslugu, obzirom da nije u stanju da da zadovoljstvo? Je li možda, da čovjek ne griješi? Sigurno je šta kaže naš Bog preko svog proroka Davida: “Sedam puta na dan pada pravedni”; kako onda pada nepravedni? A ako je naša pravednost iskvarena, kako je odvratna naša nepravednost!" Tako mi Boga nema ništa drugo čega čovjek treba da se okani osim izreke: “Zaslužio sam”. Neka čovjek zna, brate, djela svojih ruku i on će odmah vidjeti svoju zaslugu. Svaka dobra stvar koja proiziđe od čovjeka, zaista čovjek nju ne radi, nego Bog to u njemu čini; jer njegovo biće je Božje - koji ga je stvorio. Ono šta čovjek čini je da kontrira Bogu svom stvoritelju i da čini zlo, čime on zaslužuje ne nagradu, nego mučenje".

182

“Ne samo što je Bog stvorio čovjeka, kao što kažem, nego ga je On stvorio savršenim. On mu je dao čitav svijet; nakon odlaska iz raja On mu je dao dva anđela da ga gaze, On mu je slao proroke, On mu je podario Zakon, On mu je podario vjeru, svakog trenutka ga On izbavlja od Satane, On je voljan da mu da raj; šta više Bog želi da da sebe čovjeku. Razmatrite onda dug, kako je velik! (dug) koji treba poništiti, koji bi vam trebao da ste sami stvorili čovjeka iz ništa, da ste stvorili onoliko proroka koliko ih je poslao Bog, sa svijetom i rajom, štaviše, sa Bogom velikim i dobrim kao što je naš Bog i da sve to date Bogu. Tako bi dug bio poništen i vama bi ostala samo obaveza da zahvaljujete Bogu. Ali pošto vi niste u stanju da stvorite jednu jedinu muhu i pošto ima jedan Bog koji je gospodar svih stvari, kako ćete vi biti u stanju da poništite svoj dug? Zasigurno, ako bi vam čovjek pozajmio sto zlatnika, vi biste bili obavezni da vratite sto zlatnika.

Prema tome, smisao ovog je, o brate, da Bog - pošto je gospodar raja i svega, može reći šta mu volja i dati šta mu je volja. Zato kad je On rekao Abrahamu: “Ja ću biti tvoja velika nagrada”, Abraham nije mogao reći: “Bog je moja nagrada”, nego: “Bog je moj poklon i moj dug”. Tako kad ti raspravljaš s narodom, o brate, ti tako treba da objasniš ovaj pasus: da će Bog dati čovjeku takve i takve stvari, ako čovjek čini dobro.

Kad Bog bude govorio s tobom, o čovječe, i rekne: “O moj slugo, ti si činio dobro za ljubav Moju; kakvu nagradu ti tražiš od Mene, tvog Boga?”, ti odgovori: “Gospode, pošto sam ja djelo Tvojih ruku, nije pogodno da u meni bude grijeh koji Satana voli. Zato Gospode, za Tvoju slavu, imaj milosti nad djelima svojih ruku”.

A ako Bog kaže: “Ja sam ti oprostio, i sad sam voljan da te nagradim”, ti odgovori: “Gospodaru, ja sam zaslužio kaznu za ono šta sam učinio, a za ono šta si Ti učinio, Ti zaslužuješ da budeš slavljen. Kazni u meni Gospodaru ono šta sam učinio i spasi ono šta si Ti uradio”.

A ako Bog kaže: “Koja kazna ti izgleda odgovarajuća za tvoj grijeh?”, ti odgovori: “Onoliko koliko će propatiti svi prokletnici”.

A ako Bog kaže: “Zašto ti tražiš tako veliku kaznu o moj vjerni slugo?”, ti odgovori: “Jer svaki od njih - da su primili od Tebe koliko sam ja primio, služili bi Te vjernije nego ja (što sam činio)”.

A ako Bog kaže: “Kad ćeš primiti ovu kaznu i koliko dugo vremena?”, ti odgovori: “Odmah i bez kraja”.

Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, takav čovjek će biti prijatniji Bogu od svih njegovih anđela. Jer Bog voli pravu poniznost, a mrzi oholost".

Potom pismoznanci zahvališe Isusu i rekoše mu: “Gospodaru, hajmo u kuću tvog sluge, jer tvoj će sluga dati mesa tebi i tvojim učenicima”.

Isus odgovori: “Ja ću doći tamo ako ćeš obećati da ćeš me zvati ”brate" a ne “gospodaru” i rekneš da si moj brat, a ne moj sluga".

Čovjek obeća i Isus ode u njegovu kuću.

183

Dok su oni sjedili pri mesu pismoznanac reče: “O gospodaru, ti reče da Bog voli pravu poniznost. Reci nam zato šta je poniznost i kako ona može biti istinska i lažna”.

(Isus odgovori): “Uistinu vam ja kažem, koji ne postane kao malo dijete, neće ući u kraljevstvo nebesko”.

Svi su bili zapanjeni čuvši ovo, i govoraše jedni drugima: “Pa kako će on postati malo dijete, ko je trideset ili četrdeset godina star? Sigurno je ovo teška rečenica”.

Isus odgovori: “Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, moje su riječi istina. Ja vam rekoh da (čovjek) ima potrebu da postane kao malo dijete: jer ovo je prava poniznost. Jer ako vi pitate malo dijete: ”Ko ti je napravio odjeću?", ono će odgovoriti: “Moj otac”. Ako vi kažete: “Ko ti daje da jedeš ono će odgovoriti: ”Moj otac". Ako vi kažete: “Ko te je naučio da hodaš i govoriš?”, ono će odgovoriti: “Moj otac”. Međutim ako vi kažete: “Ko ti je smrskao čelo pa ti je tako povijeno?”, ono će odgovoriti: “Pao sam i tako razbio glavu”, - ako vi kažete: “Zašto si pao”, ono će odgovoriti: “Zar ne vidiš da sam mali, tako da ja nemam snage da hodam i trčim kao odrastao čovjek?, tako moj otac mora da me uzme za ruku, ako hoću da hodam čvrsto. Ali, da bih ja naučio da hodam kako valja, moj otac me je ostavio malo, i ja, želeći da trčim, pao sam”. Ako vi kažete: “I šta je rekao otac?”, ono će odgovoriti: “Pa zašto ne ideš sasvim sporo? Gledaj da me ubuduće ne napuštaš”.

184

“Recite mi, je li to istina?”, reče Isus.

Učenici i pismoznanac odgovoriše: “Najistinitije”.

Tad reče Isus: “Onaj ko istinska srca prepozna Boga kao autora svega dobrog, a sebe kao autora grijeha, biće zaista ponizan. Međutim ko bude govorio s jezikom kao što dijete govori, i bude kontrirao (isto) na djelu, on sigurno ima lažnu poniznost i pravu oholost.

Jer oholost je onda u svom maksimumu kad ona koristi stvari poniznosti, da ne bi bila kuđena i prezrena od ljudi.

Prava poniznost je poniznost duše čime čovjek sebe zna istinski, međutim lažna poniznost je magla iz pakla koja tako zamraćuje shvatanje duše, da ono šta čovjek treba da pripiše sebi on ga pripisuje Bogu, a šta treba da pripiše Bogu on pripisuje sebi. Tako će čovjek lažne poniznosti reći da je on težak grešnik, međutim kad mu neko kaže da je on grešnik, on će postati gnjevan na njega i progoniće ga. Čovjek lažne poniznosti će reći da mu je Bog dao sve šta ima, međutim da on što se njega tiče nije spavao, nego da je činio dobra djela. A ti farizeji današnji, braćo, recite mi kako oni hodaju".

Pismoznanac odgovori plačući: “O gospodaru, farizeji današnjeg vremena imaju odjeću i ime farizeja, ali su oni u svom srcu i svojim djelima Kananiti. Da oni Bogu nisu uzurpirali takvo ime - oni tad ne bi varali proste! O staro doba, kako si se okrutno ponijelo s nama, što si nam uzelo prave farizeje, a ostavilo nam lažne!”

　

　

185

Isus odgovori: “Brate, nije vrijeme to koje je ovo učinilo, nego prije je to grešni svijet. Jer u svakom vremenu je moguće služiti Boga u istini, ali druženjem sa svijetom tj. sa lošim manirima u svako vrijeme - čovjek postaje loš.

Pa zar ne znate da je Gehazi sluga Elizeja proroka lažući i stideći svog gospodara, uzeo novac i odjeću Naamana Sirijca? A Elizej je imao veliki broj farizeja kojima je dao Bog da im on proriče.

Uistinu kažem vam, da su ljudi tako skloni činjenju zlih djela - a svijet ih toliko podstiće na to i Satana ih navodi na zlo - da farizeji današnjice izbjegavaju svako dobro djelo i svaki sveti primjer: a primjer Gehazija im je dovoljan da od Boga budu prokleti.

Pismoznanac odgovori: “To je sama istina”, našto Isus reče: “Ja bih da mi ti ispričaš primjer Hagaja i Hošee, obojica proroci Božji, da bi mogli vidjeti pravog farizeja”.

Pismoznanac odgovori: “O gospodaru, šta da kažem? Uistinu mnogi ne vjeruju, iako je zapisano u Danielu proroku, ali zbog poslušnosti prema tebi ja ću ispričati istinu.

Heggaj je imao petnaest godina kad je prodao svoju očevinu i dao je siromasima, on je otišao iz Anatota da služi proroka Obadiju. Pa ga je ostarjeli Obadija - koji je znao poniznost Haggaja - koristio kao knjigu kojom uči svoje učenike. On mu je zato često davao odjeću i delikatesnu hranu, ali je Hagaj uvjek vračao nazad izaslanika, govoreći: “Idi vrati se kući jer si načinio grešku. Hoće li mi Obadija poslati ovakve stvari? Sigurno ne: jer, on zna da sam ja dobar za ništa i samo činim grijehe”.

A Obadija, kad bi on imao nešto loše, običavao je da to da slijedećem do Haggaja, da bi on to vidio. Nato bi Haggaj, kad bi to vidio, rekao sebi: “Pa gle, Obadija te je sigurno zaboravio, jer ova stvar odgovara samo meni, jer ja sam gori od svih. A nema ništa tako podlo kao to, primajući ga od Obadije, čijim rukama mi je to Bog darovao, to je bilo bogatstvo”.

186

“Kad bi Obadija želio da nauči nekoga kako da se moli, on bi pozvao Haggaja i rekao: ”Izrecituj ovdje svoju molitvu da bi svi mogli da čuju tvoje riječi". Tad bi Haggaj rekao: “Gospode Bože Izraela s milošću gledaj na svog slugu, koji te zove, jer si ga Ti stvorio. Pravedni Gospode Bože, sjeti se svoje pravednosti i kazni djela svog sluge, a da ja ne bih isprljao Tvoje djelo. Gospode moj Bože, ja ne mogu da Te pitam za zadovoljstva koja daješ svojim vjernim slugama, jer ja ne činim ništa sem grijehe. Zato Gospode kad htjedneš dati slabost jednom od svojih sluga, sjeti se mene, svog sluge, za Tvoju vlastitu slavu”.

“A kad bi Haggaj tako učinio”, reče pismoznanac", Bog ga je tako volio da je svakom ko je u to vrijeme stajao kraj njega, dao (dar) proročanstva. A Haggaj u molitvi nije tražio ništa što bi Bog zadržao".

187

Kad je ovo rekao dobri pismoznanac zaplaka kao što mornar plače kad vidi svoj brod razbijen.

I on reče: “Hošea, kad je on otišao da služi Boga, bio je glavar nad plemenom Naftalija i imao je četrnaest godina. I tako prodavši svoju očevinu i davši sve siromasima, on ode da bude učenik Haggajev.

Hošea je tako bio zapaljen milosrđem da bi na sve šta se od njega tražilo rekao: “Ovo mi je Bog dao za tebe, o brate; prihvati to zato!”

Iz tog razloga je on uskoro ostao samo sa dva odijela, tunikom od grubog platna i ogrtačem od kože. On je, kažem, prodao svoju očevinu i dao je siromasima, jer drugačije nikom ne bi bilo dopušteno da se zove farizejom.

Hošea je imao Knjigu Mojsijevu koju je čitao s velikom ozbiljnošću. Jednog dana Haggaj mu reče: “Hošea, ko ti je uzeo sve šta si imao?”

On odgovori: “Knjiga Mojsijeva”.

Desilo se da je učenik obližnjeg proroka želio da ide u Jerusalem, ali nije imao ogrtača. Zato je on, čuvši za milosrdnost Hašee, otišao da ga pronađe i reče mu: “Brate ja bih da odem u Jerusalem da prinesem žrtvu našem Bogu, ali ja nemam ogrtača, zato ne znam šta da radim”.

Kad je ovo čuo, Hašea reče: “Oprosti mi brate, jer sam počinio grijeh prema tebi: jer Bog mi je dao ogrtač da bih ga ja dao tebi, a ja sam zaboravio. Pa primi ga, i moli Boga za mene”. Čovjek vjerjući ovo uze Hošein ogrtač i ode. A kad Hošea dođe kući Haggajevoj, Haggaj reče: “Ko ti je oduzeo ogrtač?”

Hošea odgovori: “Knjiga Mojsijeva”.

Haggaju je bilo drago da ovo čuje, jer je bio opazio Hošeinu dobrotu.

Desilo je da su pljačkaši svukli siromaha i ostavili ga golog. Nato Hošea, vidjevši ga, skide vlastiti ogrtač i dade ga onom što je bio go; a sam je ostao sa malim komadom kozje kože preko intimnih dijelova. Kad on nije došao Haggaju, dobri Haggaj je mislio da je Hošea bolestan. Tako on ode sa dvojicom učenika da ga nađe: i oni ga nađoše umotanog u palmino lišće. Tad reče Haggej: “Reci mi sad, zašto me ti nisi posjetio?”

Hašea odgovori: “Knjiga Mojsijeva mi je oduzela moj ogrtač, i ja sam se plašio doći tamo bez ogrtača”. Nato mu Haggoj dade drugi ogrtač.

Desilo se da je mlad čovjek, videći Hošeu kako čita Knjigu Mojsijevu, zaplakao i rekao: “Ja bih takođe učio da čitam kad bih imao Knjigu”. Čuvši ovo, Hošea mu dade Knjigu govoreći: “Brate, ova knjiga je tvoja; jer, nju mi je Bog dao da bih je ja dao onom ko bude plačući želio knjigu”.

Čovjek mu povjerova i prihvati knjigu".

188

“Bio jedan učenik Haggajev blizu Hošee; i on želeći da vidi je li njegova vlastita knjiga dobro napisana, ode da posjeti Hošeu i reče mu: ”Brate uzmi svoju knjigu, da vidimo je li ista kao moja".

Hošea odgovori: “Uzeta je od mene”.

“Ko ti ju je oduzeo?”, upita učenik.

Hošea odgovori: “Knjiga Mojsijeva”. Čuvši ovo drugi ode kod Haggaja i reče mu: “Hošea je poludio, jer on kaže da mu je od njega oduzela Knjigu Mojsijevu Knjiga Mojsijeva”.

Haggaj odgovori: “Kad bi dao Bog, o brate, da sam ja lud isto tako, i da je sav ludi svijet kao Hošea!”

Sirijski pljaškaši, napadnuvši zemlju Judeju, uhvatiše sina sirote hudovice, koja je jedva stanovala kraj gore Karmel, gdje su proroci i ferizeji boravili. Desilo se da je, kad je Hošea izišao da siječe drva, sreo ženu koja je plakala. Nato on odmah poče da plače; jer kad god je on nekog vidio da plače, on je plakao, a kad god bi vidio da se neko smije, smijao se. Hašea onda upita ženu ispipavajući razlog njenog plakanja i on mu reče sve.

Tad reče Hošea: “Dođi sestro, jer Bog hoće da ti da tvog sina”.

I oni oboje odoše njima u Hebron, gdje se Hašea prodao i dao novac hudovici, koja, ne znajući kako je on dobio novac, primi ga i otkupi sina.

Onaj koji je kupio Hošeu, odvede ga u Jerusalem gdje je imao boravište, ne znajući Hošeu.

Haggaj, videći da se Hošea nije vratio, ostade ožalošćen. Nato mu anđeo Božji reče kako je on bio uzet i odveden kao rob u Jeruslem.

Dobri Haggaj, kad je čuo ovo, zaplaka kao što plače majka zbog odsustva svog sina. I pozvavši dva učenika on ode u Jerusalem. I voljom Božjom, na ulazu u grad on srete Hošeu koji je bio natovaren hljebom da ga odnese radnicima u gazdinom vinogradu.

Prepoznavši ga Haggaj reče: “Sine kako ti da si zaboravio svog starog oca, koji te žaleći traži?” Hošea odgovori: “Oče bio sam prodat”.

Tad reče Haggaj u bijesu: “Ko je taj bijednik koji te je prodao?”

Hošea odgovori: “Neka ti Bog oprosti, o moj oče, jer onaj koji me je prodao je tako dobar, da ako on ne bi bio na svijetu, niko ne bi postao sveti”.

“Ko je onda on?”, reče Haggaj.

Hošea odgovori: “O oče moj, to je bila Knjiga Mojsijeva”.

Tad dobri Haggaj osta kao izvan sebe i reče: “Da Bog da, moj sine, da Knjiga Mojsijeva proda mene takođe sa mojom djecom, kao što je prodala tebe!”

I Haggaj ode sa Hošeom kući njegovog gospodara, koji, kad je vido Haggaja reče: “Blagoslovljen neka je naš Bog koje je poslao svog proroka u moju kuću”, i on potrča da mu poljubi ruku.

Tad reče Haggaj: “Brate, poljubi ruku svog roba kojeg si kupio, jer on je bolji od mene”. I on mu ispriča sve šta je bilo; našto gospodar dade Hošei njegovu slobodu.

A ovo je sve što si ti želio, o gospodaru?", ( upita pismoznanac).

189

Tad Isus reče: “Ovo je istina, ja sam u to Bogom uvjeren. Zato, da bi svako znao da je ovo istina, u ime Bog nek Sunce stane i ne kreće se dvanest sati!” I tako se to desi na veliki strah čitovog Jerusalema i Judeje.

I Isus reče pismoznancu: “O brate, šta ti tražiš da naučiš od mene - pošto imaš takvo znanje? Tako mi Boga živog, ovo je dovoljno za čovjekov spas, kao što poniznost Haggajeva, sa milosrđem Hošee, ispunjava sav zakon i sve proroke.

Reci mi brate, kad si došao da me pitaš u Hramu, je si li možda mislio, da me je Bog posalo da uništim zakon i prorke?

Sigurno je da Bog ovo ne bi učinio, pošto je On nepromjenljiv, i zato što je Bog to naredio kao čovjekov put spasa, ovo je svim prorocima dato da kažu. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, da Knjiga Mojsijeva sa Knjigom oca našeg Davida - nije iskvarena ljudskom tradicijom lažnih farizeja i učitelja, Bog ne bi dao svoju riječ meni. A zašto ja govorim o Knjizi Mojsijevoj i Knjizi Davidovoj? Oni su iskvarili svako proročanostvo toliko da se danas ne traži stvar zato što ju je Bog naredio, nego ljudi gledaju da li to učitelji kažu, i farizeji se toga pridržavaju, kao da je Bog griješi, a ljudi ne mogu griješiti.

Jao zato ovoj bezvjernoj generaciji, jer na njih će doći krv svakog proroka i pravednog čovjeka, sa krvlju Zaharija sina Berekjina, kojeg su oni ubili između Hrama i žrtvenika!

Kojeg proroka oni nisu progonili? Kojeg su oni pravednika pustili da umre prirodnom smrću? Rijetko koga! A oni sad traže da ubiju mene. Oni se hvališu da su djeca Abrahamova i da imaju lijep Hram. Tako mi Boga živog, oni su djeca Satane i zato oni vrše njegovu volju: zato će Hram sa Svetim gradom biti porušen, tako da neće ostati od Hrama jedan kamen na drugom".

190

“Reci mi brate, ti koji si učitelj učen u Zakonu - u kome je dato obećanje Messije, našem ocu Abrahamu? U Isaku ili u Jišmaelu?

Pismoznanac odgovori: “O gospodaru, ja se plašim da ti ovo kažem, zbog kazne smrću”.

Tad reče Isus: “Brate, meni je žao što sam ja došao da jedem hljeb u ovoj kući, pošto ti više voliš ovaj život nego Boga svog stvoritelja; iz ovog razloga se ti bojiš da izgubiš svoj život, a ne bojiš se da ne izgubiš vjeru i vječni život koji je izgubljen kad govori jezik suprotno onom šta srce zna od Zakona Božjeg”.

Tad dobri pismoznanac zaplaka i reče: “O gospodaru, da sam ja znao kako uspjeti, ja bih propovjedao mnoge stvari koje sam ostavio nerečene, da ne bi nastala agitacija među narodom”.

Isus odgovori: “Ti ne treba da respektuješ ljude niti svijet, niti sve svece, niti sve anđele, ako će to proizvesti uvredu Bogu. Zato rađe neka sav (svijet) strada nego da uvrijediš Boga tvog stvoritelja i ne očuva to sa grijehom. Jer grijeh uništava, a ne čuva, a Bog je močan da stvori toliko svjetova koliko ima pjeska u moru i više”.

191

Pismoznanac tad reče: “Oprosti mi, o gospodaru, jer ja sam zgriješio”.

Isus reče: “Bog ti prašta; jer ti si protiv Njega zgriješio”.

Nato reče pismoznanac: “Ja sam vidio jednu staru knjigu pisanu rukom Mojsija i Jošue (onog koji je učinio da Sunce stane, kao što si ti učinio) slugu i proroka Božjih, a to je prava Knjiga Mojsijeva. U njoj je napisano da je Jišmael otac Mesije, a Isak otac glasnika Mesijinog. I tako kaže Knjiga, da Mojsije kaže: ”Gospod Bog Izraelov, močni i milosrdni predstavlja tvom sluzi SJAJ slave". Nato mu Bog pokaza svog Poslanika u rukama Jišmaela, a Jišmaela u rukama Abrahama. Blizu Jišmaela je stajao Isak, u čijim rukama je bilo dijete koje je svojim prstom pokazivalo na Poslanika Božjeg, govoreći: “Ovo je onaj za kog je Bog stvorio sve stvari”.

Nato Mojsije povika sa zadovoljstvom: “O Jišmaelu, ti u svojim rukama imaš cio svijet i raj! Misli na mene Božjeg slugu, da bih kod Boga imao milost preko tvog sina, za kog je Bog sve stvorio”.

192

“U toj Knjizi se ne nalazi da Bog jede meso goveda ili ovce; u toj Knjizi se ne nalazi da je Bog zaključao svoju milost samo u Izraelu, već prije da Bog ima milost nad svakim čovjekom koji traži Boga svog stvoritelja u istini.

Nisam bio u stanju da svu tu knjigu pročitam jer mi je prvosveštenik u čijoj sam biblioteci bio, zabranio, rekavši da ju je napisao jedan Ismaelita".

Tad reče Isus: “Pazi da nikad više ne zadržiš istinu, jer će u vjeri Mesije Bog dati spas ljudima, a bez nje niko neće biti spašen”.

I tu Isus učini kraj raspravi. Nato, dok su oni sjedili pri mesu, gle! Marija koja je plakala na nogama Isusovim, uđe u kuću Nikodemovu (jer to je bilo ime pismoznanca), i plačući se smjesti kraj nogu Isusovih govoreći: “Gospodaru, tvoj sluga, koji je kroz tebe našao milost Božju, ima sestru i brata koji sada leži bolestan u smrtnoj opasnosti”.

Isus upita: “Gdje je tvoja kuća? Reci mi, jer ja ću doći da molim Boga za njegovo zdravlje”.

Marija odgovori: “Betanija je (dom) moga brata i moje sestre, jer moj jedini dom je Magdala: moj je brat zato u Betaniji”.

Isus reče ženi: “Idi odmah kući svog brata i tamo čekaj na mene, jer, ja ću doći da ga izliječim. I ne boj se, jer on neće umrijeti”. Žena ode, i došavši u Betaniju otkri da je njen brat umro tog dana, zbog čega su ga oni položili u grobnicu svojih otaca.

193

Isus je proboravio dva dana u kući Nikodemovoj, a trećeg dana on otputova za Betaniju; i kad je bio blizu gradu, on posla dvojicu svojih učenika ispred sebe da najave Mariji njegov dolazak. Ona izjuri van grada i kad je našla Isusa, reče plačući: “Gospodaru, ti si rekao da moj brat neće umrijeti; a on je sad sahranjen četiri dana. Da Bog da da si došao prije no što sam te pozvala, jer on tad ne bi umro!”

Isus odgovori: “Tvoj brat nije mrtav, nego spava, zato sam došao da ga probudim”.

Marija dogovori plačući: “Gospodaru, iz takvog sna će on biti probuđen na Dan sudnji od anđela Božjeg koji će zatrubiti svojom trubom”.

Isus odgovori: “Marija, vjeruj mi da će se on dići prije (tog dana), jer mi je Bog dao moć nad ovim snom; i zaista ti kažem da on nije mrtav, jer jedino umire onaj ko umire ne našavši milost Božju”.

Marija se brzo vrati da najavi svojoj sestri Marti Isusov dolazak.

Tamo su se bili skupili pri smrti Lazara mnogi pismoznanci i farizeji. Marta čuvši od svoje sestre za Isusov dolazak, ustade u žurbi i istrča vani, našto ju je slijedilo mnoštvo Jevreja, pismoznanaca i farizeja, da je utješe, jer su pretpostavljali da ona hoće da ide u grobnicu da plače nad svojim bratom. Kad ona dođe mjestu gdje je Marija razgovaraa s Isusom, Marta plačući reče: “Gospodaru, da si Bog dao bio ovdje, tad moj brat ne bi umro!”

Marija tad dođe plačući; nato Isus proli suze i uzdišući reče: “Gdje ste ga položili?” Oni odgovoriše: “Dođi da vidiš.”

Farizeji govorahu međusobno: “Pa zašto ovaj čovjek koji je podigao sina hudovice iz Naina, zašto je dopustio da ovaj čovjek umre, zašto je rekao da on neće umrijeti?”

Isus, pošto dođe do grobnice, gdje su svi plakali reče: “Ne plačite, jer Lazar spava, a ja sam došao da ga probudim”.

Ferizeji govarahu međusobno: “Da Bog da ti tako spavao.” Tad Isus reče: “Moj čas još nije došao; ali kad on dođe ja ću spavati na sličan način i brzo ću biti probuđen. Zatim ponovo Isus reče: ”Sklonite kamen sa grobnice".

Reče Marta: “Gospodaru, on smrdi, jer on je mrtav već četiri dana”.

Reče Isus: “Zašto sam onda ja došao ovdje Marta? Zar ne vjerujete meni da ću ga probuditi?”

Marta dogovori: “Ja znam da si ti sveti od Boga koji te je poslao na ovaj svijet”.

Tad Isus podiže svoje ruke ka nebu i reče: “Gospodaru, Bože Abrahama, Bože Jišmaelov i Isakov, Bože očeva naših, imaj milosti nad nevoljom ovih žena i daj slavu svom svetom imenu”.

I kad su oni svi odgovorili “Amen”, Isus glasno reče: “Lazare izađi!”

Nato onaj što je bio mrtav ustade, a Isus reče svojim učenicima: “Oslobodite ga!” Jer on je bio vezan u mrtvački pokrov sa peškirom preko lica, kao što su naši očevi imali običaj da sahranjuju (svoje mrtve).

Veliko mnoštvo Jevreja i neki farizeji vjerovaše u Isusa, jer, čudo je bilo veliko. Oni koji su ostali u svom nevjerovanju napustiše i odoše u Jerusalem i obavijestiše poglavara svećenika o vaskrsenju Lazara, i kako su mnogi postali Nazarenci; jer tako su oni zvali one koji su se vratili pokajanju kroz riječ Božju koju je Isus propovijedao.

194

Pismoznanci i farizeji su se savjetovali s prvosvećenikom da ubiju Lazara; jer mnogi su se odrekli svoje tradicije i vjerovali u riječ Isusovu, pošto je čudo Lazarovo bilo veliko, obzirom da je Lazar razgovarao sa ljudima, i jeo i pio. Ali, pošto je on bio moćan imajući sljedbeništvo u Jerusalemu i imajući sa svojom sestrom Magdalu i Betaniju, oni nisu znali šta da rade.

Isus uđe u Betaniju u kuću Lazarevu, a Marta sa Marijom ih je opsluživala.

Marija je jednog dana sjedila pri nogama Isusovim, slušala njegove riječi, našto Marta reče Isusu: “Gospodru, zar ne vidiš da moja sestra ne brine o tebi i ne pripravlja ono šta morate jesti ti i tvoji učenici?”

Isus odgovori: “Marta, Marta, misliš li ti o onome šta treba da radiš; jer Marija je izabrala dio koji se neće od nje oduzeti nikad”.

Isus - sjedeći za stolom sa velikim mnoštvom koje je vjerovalo u njega - je govorio, rekavši: “Braćo ja imam samo malo vremena da ostanem s vama, jer vrijeme je blizu da ja moram otići sa svijeta. Zato vam stavljam na um riječi Božje govorene Ezekielu prorku: ”Kunem se sobom, vašim vječnim živim Bogom, duša koja zgriješi, ona će umrijeti, ali ako se grešnik pokaje, on neće umrijeti nego će živjeti".

Zato prisutna smrt nije smrt, već prije kraj dugačke smrti: kao što je tijelo rastavljeno od svijesti besvjesno, mada u sebi ima dušu - nema druge prednosti nad mrtvim i sahranjenim izuzev ovog, što sahranjeno (tijelo) čeka Boga da ga ponovo digne, dok besvjesni čeka da se svijest vrati. Vidite onda da je sadašnji život smrt, pošto nema percepcije Boga".

195

“Oni koji budu vjerovali u mene neće vječno umrijeti, jer će oni kroz moju riječ opaziti Boga u okviru sebe, i zato će doći njihov spas.

Šta je smrt sem jedan akt koji čini priroda naredbom Božjom? Kad neko drži pticu vezanu i drži uže u svojoj ruci; kad glava hoće da ptica odleti šta radi? Sigurno, ona naređuje ruci da se otvori; i tako ptica odmah odlijeće. “Naša duša”, kao što kaže prorok David, “je vrabac oslobođen iz zamke ptičara”, kad čovjek boravi pod zaštitom Boga. A naš život je kao uže kojim priroda drži dušu vezanu za tijelo i svijest čovjeka. Zato kad Bog hoće i naredi prirodi da otvori, život se prekida i duša umiče u rukama anđela koje Bog odredi da uzimaju duše.

Neka onda prijatelji ne plaču kad im je prijatelj mrtav; jer tako je Bog htio. Ali neka on plače bez prestanka kad on pogriješi, jer (tako) duša umire, pošto se ona odvaja od Boga, pravog života. Ako je tijelo strašno i bez zajednice s dušom, mnogo je strašnija duša bez jedinstva s Bogom koji je svojom milošću uljepšava i oživljava".

I rekavši ovo Isus zahvali Bogu: nato Lazar reče: “Gospodaru, ova kuća pripada Bogu mom Stvoritelju sa svim šta je On dao meni na čuvanje za usluge siromasima. Pošto si ti siromah, a imaš veliki broj učenika, dođi da boraviš ovdje onoliko koliko želiš, jer, sluga Božji će te služiti onoliko koliko bude potrebno za ljubav Božju.

196

Isus se obradova kad je ovo čuo i reče: “Vidite sad kako je dobra stvar umrijeti! Lazar je umro samo jednom i naučio je takvu dogmu koja nije bila poznata najmudrijim ljudima svijeta koji su ostarjeli među knjigama! Da Bog da, da svaki čovjek može umrijeti jednom i vratiti se na svijet kao Lazar, da bi ljudi mogli naučiti da žive”.

Ivan upita: “O gospodaru, dozvoljava li mi se da kažem riječ?”

“Reci hiljadu”, odgovori Isus, jer kao što je čovjek obavezan da dijeli svoja dobra u služenju Bogu, isto tako je obavezan da dijeli nauk: i utoliko više je obavezan (da to čini) pošto riječ ima moć da uzdigne dušu pokajanju, dok naprotiv dobra ne mogu vratiti život mrtvacu. Zato je ubica onaj koji ima moć da pomogne siromahu, a kad mu ne pomogne, siromah umire od gladi; međutim veći je ubica onaj ko bi mogao rječju Božjom obratiti grešnika pokajanju, a ne obrati ga, nego stoji, kao što kaže Bog, “Kao nijemo pseto”. Protiv takvog Bog kaže: “Duša grešnika koji će stradati zbog tog što si sakrio Moju riječ, Ja ću je tražiti u tvojim rukama, o nevjerni slugo”.

“U kojem su onda stanju sada pismoznanci i farizeji koji imaju ključ, a neće da uđu, štaviše sprečavaju one koji bi ušli u vječni život?”

“Ti me pitaš, o Ivane, da kažeš jednu riječ, pošto si slušao sto hiljada mojih riječi. Uistinu ja ti kažem, ja sam obavezan da te slušam dest puta za sve što si ti slušao mene. A onaj ko neće da sluša drugog, svaki put kad bude govorio zgriješiće; pošto mi treba da činimo za druge ono što želimo sebi, a ne da činimo drugima ono što mi ne želimo da primimo”.

Tad reče Ivan: “O gospodaru, zašto Bog nije ovo darovao ljudima, da oni umru jednom i da se povrate kao što je Lazar učinio, da bi oni mogli naučiti spoznati sebe i svog Stvoritelja?”

197

Isus odgovori: “Reci mi Ivane: bio jedan domaćin koji je dao odličnu sjekiru jednom od svojih sluga, da bi posjekao drvo koje je smetalo vidiku njegove kuće.

Međutim, radnik je zaboravio sjekiru i reče: “Kad bi mi gazda dao jednu staru sjekiru ja bih drvo lahko posjekao”. Reci mi Ivane šta je rekao gazda? Sigurno je bio gnjevan i uzeo staru sjekiru i udario ga u glavu, rekavši: “Bubalo i podlače! Ja sam ti dao sjekiru s kojom si mogao posjeći drvo da se ne mučiš, a ti tražiš ovu sjekiru, s kojom češ raditi s većom mukom, a sve šta se posječe je izgubljeno i ne vrijedi ništa? Ja želim da ti posječeš drvo na takav način da tvoj posao bude dobar”. Je li ovo istina?"

Ivan odgovori: “Sama istina”. (Tad reče Isus): “Tako Mi Mog života vječnog”, kaže Bog, “Ja sam dao dobru sjekiru svakom čovjeku, a to je prizor sahrane jednog mejjita. Ko god dobro rukuje njome, ova sjekira odstranjuje drvo grijeha iz njihovih srca bez bola; zato oni primaju moju milost i milosrđe; dajući im zaslugu vječnog života za njihova dobra djela. Međutim, onaj koji zaboravi da je smrtan, iako s vremena na vrijeme vidi da drugi umiru i kaže: ”Kad bih ja vidio drugi život ja bih radio dobra djela", Moj gnjev će biti nad njim i Ja ću ga pogoditi smrću da više nikada neće primiti nikakvo dobro". “O Ivane”, reče Isus, “kolika je samo prednost onog ko iz pada drugih nauči da stoji na svojim nogama!”

198

Tad reče Lazar: “Gospodaru, uistinu ti kažem, ja ne mogu zamisliti kaznu koju zaslužuje onaj ko stalno gleda mejjita donešenog kabru, a ne boji se Boga, našeg Stvoritelja. Jedan takav radi stvari ovog svijeta koje on treba u potpunosti da ostavi, vrijeđa svog Stvoritelja koji mu je sve dao”.

Tad Isus reče svojim učenicima: “Vi me zovete gospodarem, i vi dobro činite, pošto vas Bog uči mojim ustima. Ali kako ćete zvati Lazara? Uistinu, on je ovdje gospodar svih gospodara koji uče nauk na ovom svijetu. Ja sam vas naravno poučio kako da živite dobro, a Lazar će vas poučiti kako da umrete dobro. Tako mi Boga živog, on je primio dar proročanstva; slušajte zato njegove riječi koje su istina. I utoliko više treba da ga slušate, pošto je dobar život uzaludan, ako se umre loše”.

Reče Lazar: “O gospodaru, ja ti zahvaljujem što činiš da se istina cijeni, zato će ti Bog dati veliku zaslugu”.

Tad reče onaj koji ovo piše: “O gospodaru, kako Lazar govori istinu govoreći tebi ” imaćeš zaslugu", pošto si ti rekao Nikodemu da čovjek ne zaslužuje ništa sem kaznu? Hoćeš li ti takođe biti kažnjen od Boga?"

Isus odgovori: “Neka je Bog zadovoljan da ja primim kaznu na ovom svijetu, jer ga nisam služio tako vjerno kao što sam bio obavezan.

Ali, Bog me je tako volio svojom milošću da ja svaka kazna otklonjena od mene, tako da ću ja jedino biti mučen u jednoj drugoj osobi. Kazna mi je odgovarala jer su me ti ljudi nazvali Bogom; ali pošto sam ja priznao, ne samo da nisam Bog, kao što je istina, nego sam takođe priznao da ja nisam Mesija, zato je Bog otkolnuo od mene svaku kaznu i daće da grešnik propati u moje ime, tako da će samo sramota biti moja. Zato ti ja kažem, moj Barnaba, da, kad čovjek govori o onom šta će Bog dati njegovom komšiji, neka on kaže da to njegov komšija zaslužuje: ali neka on pazi na to, da, kad on govori o onom šta će mu Bog dati, da kaže: “Bog će mi dati”. I neka on pazi da ne rekne: “Ja sam zaslužio”, jer Bog je voljan da daruje svoju milost svojim slugama kad oni priznaju da zaslužuju pakao za svoje grijehe".

199

“Bog je tako milošću bogat, mada voda hiljadu mora, ako bi se našlo toliko, ne bi mogla ugasiti iskru plamenova džehennema, a jedna suza onog ko žali što je uvrijedio Boga gasi čitav džehennem velikom milošću kojom ga Bog pomaže. Bog - da bi zbunio Satanu i otkrio svoju vlastitu dražljivost - želi nazvati zaslugom pred svojom milošću svako dobro djelo vjernog sluge, i želi da on tako govori o svom susjedu. Međutim čovjek za sebe mora paziti na govor: ”Ja sam zaslužio", jer on će biti prokletž.

200

Isus se potom vrati Lazaru i reče: “Brate, ja moram još za kratko vrijeme ostati na svijetu, zato kad budem blizu tvoje kuće, ja neću više nigdje ići, jer ćeš me ti služiti, ne za moju ljubav, nego za ljubav Božju”.

Bilo je blizu jevrejskoj Pashi, stoga Isus reče učenicima: “Hajmo u Jerusalem da jedemo pashalno janje”. I on posla Petra i Ivana u grad govoreći: “Vi ćete naći jednu magaricu blizu kapije sa ždrijebetom: oslobodite je i dovedite ovdje; jer ja moram odjahati na njoj u Jerusalem. A ako vas neku upita govoreći: ”Zašto je oslobođate?", recite im: “Gospodaru je potrebna”, i oni će vas pustiti da je dovedete".

Učenici odoše i nađoše sve šta je Isus rekao, i oni tako dovedoše magaricu i ždrijebe. Učenici tako staviše svoje ogrtače na ždrijebe, a Isus zajahao na nju. I desilo se da, kad su ljudi iz Jerusalema čuli da Isus iz Nazareta dolazi, ljudi izađoše sa svojom djecom željni da vide Isusa, noseći u svojim rukama palmine grančice, pjevajući: “Blagoslovljen neka je onaj koji nam dolazi u ime Boga; hosanna sinu Davidovom!”

Pošto Isus stiže u grad, ljudi rasprostriješe svoju odjeću pod noge magarice, pjevajući: “Blagoslovljen neka je onaj koji nam dolazi u ime Gospoda Boga; hosana sinu Davidovom!”

Farizeji prekoriše Isusa govoreći: “Zar ne vidiš šta ovi kažu? Daj da zadrže svoj mir!”

Tad reče Isus: “Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, kad bi ljudi zadržali svoj mir, kamenje bi vikalo protiv nevjerstva zloćudnih grešnika”. I kad Isus ovo reče svo kamenje Jerusalema povika s velikom bukom: “Blagoslovljen neka je onaj koji nam dolazi u ime Boga Gospoda!”

Ipak farizeji ostaše mirni u svom nevjerovanju i skupivši se zajedno, posavjetovaše se da ga uhvate u njegovom govoru.