26

KAKO ČOVJEK TREBA DA VOLI BOGA. U OVOM POGLAVLJU JE SADRŽANA ČUDESNA PREPIRKA ABRAHAMA SA NJEGOVIM OCEM

Tad Isus reče: “Bio jedan čovjek na putovanju, koji je kada je putovao, otkrio blago u polju koje je trebalo biti prodato za pet novčića. Čovjek odmah saznavši ovo prodade svoj kaput da bi kupio to polje. Je li to uvjerljivo?”

Učenici odgovoriše: “Onaj ko ovo ne bi vjerovao je lud!”

Nato Isus reče: “Vi ćete biti ludi ako ne predate svoja osjećanja Bogu da kupi vašu dušu u kojoj počiva riznica ljubavi; jer ljubav je blago neuporedivo. Jer, onaj ko voli Boga, ima Boga za sebe; a ko ima Boga, ima sve.”

Petar odgovori: “Kako treba čovjek da voli pravom ljubavlju? Reci nam?”

Isus odgovori: “Uistinu, kažem vam da onaj ko neće mrziti svog oca i svoju majku, i svoj vlastiti život, i djecu i ženu, za ljubav Božiju - da takav nije vrijedan da od Boga bude voljen.”

Petar reče: “O gospodaru, pisano je u zakonu u Knjizi Mojsijevoj: ”Poštuj svog oca, da bi ti dugo živio na zemlji." I dalje on kaže: “Proklet bio sin koji ne posluša svog oca i svoju majku”; zato Bog naređuje da takav neposlušni sin treba gnjevom naroda biti kamenovan pred kapijom grada. E pa kako nam naređuješ da mrzimo oca i majku?"

Isus odgovori: “Svaka moja riječ je istina, jer ona nije moja nego Božija, koji me je poslao domu Izraelovom. Zato vam kažem da sve što imate Bog vam je podario: i tako, je li vrijedniji dar ili darodavac? Kad je tvoj otac i tvoja majka sa svim ostalim prepreka za tebe u službi Božijoj, napusti ih kao neprijatelje. Zar nije Bog rekao Abrahamu: ”Idi iz kuće oca svog i svoje rodbine i dođi da stanuješ u zemlji koju ću Ja dati tebi i sjemenu tvom?" A zbog čega je Bog rekao ovo? - samo zbog toga što je otac Abrahamov bio izrađivač kipova, koji je pravio i obožavao lažne Bogove. Otad je među njima bilo neprijateljstvo toliko da je otac želio da spali svog sina".

Petar reče: “Istinite su tvoje riječi,” zato te ja molim da nam kažeš kako se Abraham rugao svom ocu".

Isus odgovori: “Abraham je imao sedam godina kad je počeo tražiti Boga. Tako jednog dana reče svom ocu: ”Oče, šta je napravilo čovjeka?"

Budalasti otac odgovori: “Čovjek; jer ja sam napravio tebe, a moj otac je napravio mene.”

Abraham odgovori: “Oče to nije tako; jer ja sam čuo jednog starca kako plače i govori: ”O moj Bože, zašto mi nisi dao djecu?"

Njegov otac reče: “To je istina sine moj da Bog pomaže čovjeku da napravi čovjeka, ali On u to ne mješa svoje ruke; samo je potrebno da čovjek dođe i moli se svom Bogu i da mu da janjce i ovce, i njegov Bog će mu pomoći”.

Abraham upita: “Koliko ima bogova, oče?”

Starac odgovori: “Ima ih beskonačno po broju, moj sine”.

Tad Abraham reče: “O oče, šta ću učiniti ako budem služio jednom Bogu, a drugi mi bude želio zlo, jer njega ne služim? Na bilo koji način će doći do nesloge među njima i tako će doći do rata među bogovima. Ali, ako bog koji mi želi zlo, ubije mog sopstvenog boga šta ću činiti? Sigurno je da bi on mene takođe ubio”.

Stari čovjek smješeći se odgovori: “O sine, ne boj se, jer ni jedan bog ne ratuje s drugim; ne, u velikom hramu ima hiljadu bogova sa velikim bogom Baalom; a ja sam sada blizu sedamdeset godina starosti i još nisam nikad vidio da je jedan bog udario drugog boga. A sigurno je da svi ljudi ne služe jednog boga, nego jedan čovjek jednog, a drugi drugog”.

Abraham reče: “Tako, onda oni imaju mir među sobom.” Reče otac njegov: “Imaju.”

Tad reče Abraham: “O oče, na što su bogovi nalik?”

Starac odogovori: “Budalo, svakog dana ja pravim boga kojeg prodam drugima da bih kupio kruh, a ti ne znaš na šta su bogovi nalik!” A u tom trenutku on je pravio jednog idola. “Ovaj, reče on,” je od palminog drveta, onaj drugi je od maslinovog, ovaj mali je od slonove kosti: vidi kako je fin! Zar ne izgleda kao da je živ? Svakako, samo mu nedostaje dah!"

Abraham reče: “I tako oče, bogovi su bez dihanja? Pa kako onda oni dišu? Sigurno je oče da oni nisu bogovi.”

Starac je bio bijesan na ove riječi, govoreći: “Da imaš toliko godina pa da razumiješ, smrvio bih ti glavu ovom sjekirom, ali budi miran, jer još nemaš razumjevanja!”

Abraham reče: “Oče, ako bogovi pomažu da se napravi čovjek, kako to da može biti da čovjek treba da pravi bogove? I ako su bogovi napravljeni od drveta, veliki je grijeh spaliti drvo. Ali, reci mi oče, kako to - kad si ti napravio toliko bogova - da ti bogovi nisu pomagali da napraviš toliko druge djece, da bi ti postao najmoćniji čovjek na svijetu?”

Otac je bio izvan sebe, čuvši svog sina da tako govori; sin nastavi: “Oče, da li je svijet neko vrijeme bio bez ljudi?”

“Da”, odgovori starac, “a zašto?”

“Jer”, reče Abraham, “ja bih volio da znam ko je napravio prvog boga”.

“Sad izlazi iz moje kuće!”, reče starac, “i ostavi me da napravim ovog boga brzo, i ne reci mi ni riječ; jer kad si ti gladan, ti želiš kruh, ne riječi”.

Reče Abraham: “Lijep bog, zaista, što ga ti klešeš kako hoćeš, a on se ne brani!” Tad je starac bio ljut i reče: “Sav svijet kaže da je to bog, a ti ludi mladiću, kažeš da nije. Tako mi mojih bogova, da si ti čovjek, mogao bih te ubiti!” I rekavši ovo, dade Abrahamu šuteve i udarce, i istjera ga iz kuće.

27

U OVOM POGLAVLJU SE JASNO VIDI KAKO JE BIO NEUMJESAN SMIJEH MEĐU LJUDIMA: TAKOĐE OBAZRIVOST ABRAHAMOVA

Učenici su se smijali nad ludošću starca i ostali zadivljeni smotrenošću Abrahama. Ali Isus, prekorivši ih reče: “Vi ste zaboravili riječi proroka, koji kaže: ”Sadašnji smijeh je nagovještaj plakanja koje će doći," i dalje, “vi nećete ići gdje je smijanje, nego sjediti gdje oni plaču, jer ovaj život prolazi u nesrećama”. Potom Isus reče: “U vrijeme Mojsija, zar ne znate da je za smijanje i ruganje drugima Bog pretvorio u grozne zvijeri mnoge ljude Egipta? Pazite da se nikako ne smijete nikome, jer ćete vi za to sigurno plakati”.

Učenici odgovoroše: “Smijali smo se zbog ludosti starog čovjeka”.

Tad Isus reče: “Doista, kažem vam, sve slično voli sebi slično, i u tome nalazi zadovoljstvo. Zato da niste ludi, ne biste se smijali ludosti”.

Oni odgovoriše: “Neka nam se Bog smiluje.”

Isus reče: “Tako budi”.

Zatim Filip upita: “O gospodaru, kako se desilo da je Abrahamov otac želio da spali svog sina?”

Isus odgovori: “Jednog dana, kad je Abraham prispio dobu od dvadeset godina, njegov otac mu reče: ”Sutra je festival svih bogova; zato ćemo ući u veliki hram i odnijet ćemo poklon mome bogu, velikom Baalu. A ti ćeš izabrati sebi boga, jer ti si u godinama da trebaš imati boga."

Abraham odgovori lukavo: “Spreman sam, o oče moj”. I tako rano ujutro oni odoše prije svih u hram. Ali, Abraham je ispod svog ogrtača nosio skrivenu sjekiru. Poslije, kad su ušli u hram, kako se gomila povećavala, Abraham se sakri iza jednog idola u mračnom dijelu hrama. Njegov otac, kad je on otišao, povjerova da je Abraham otišao prije njega kući, pa zato nije ostao da ga traži.

28

“Kada su svi otišli iz hrama, svećenici zaključaše hram i odoše. Tad Abraham uze sjekiru i odsjeće noge svim idolima, izuzev velikom bogu Baalu. Na njegovim nogama je on ostavio sjekiru, usred loma kojeg su činile statue, jer oni su, obzirom da su bili stare i sastavljene od komada, postale komadi. Odmah zatim Abrahama je vidio jedan čovjek kako izlazi iz hrama, koji ga osumnjiči da je išao da ukrade nešto iz hrama. Tako ga oni zadržaše, i došavši u hram, kad vidješe svoje bogove tako polomljene u komade, oni povikaše kukajući: ”Dođite brzo o ljudi, i da ubijemo onog ko je pobio naše bogove". Tu dotrča zajedno oko deset hiljada ljudi sa svećenicima, i pitaše Abrahama za razlog zašto je uništio njihove bogove.

Abraham odgovori: “Vi ste ludi! Hoće li čovjek ubiti boga? Veliki bog je taj koji ih je pobio. Zar ne vidite tu sjekiru koju on ima blizu svojih nogu? Sigurno je da on ne želi nikakve sudrugove”.

Tada tu dođe otac Abrahamov, koji, brižan zbog mnogih rasprava Abrahamovih protiv njihovih bogova, i prepoznavši sjekiru kojom je Abraham zdrobio u komade idole, povika: “Bio je to izdajnički sin moj koji je pobio naše bogove! Jer ova sjekira je moja”. I on im isprića sve šta se dogođalo između njega i njegovog sina.

Potom ljudi sabraše veliku količinu drva i svezavši Abrahomove ruke i noge, staviše ga na drva i potpališe dole vatru.

Gle! Bog putem svog anđela naredi vatri da ne sprži Abrahama, njegovog slugu. Vatra je plamtjela velikom jarošću i spalila oko dvije hiljade ljudi, od onih koji su osudili Abrahama na smrt. Abraham se uistinu nađe slobodnim, bivši odnesen anđelom Božijim blizu kuće njegovog oca, ne videći ko ga je nosio; i tako je Abraham izbjegao smrt.

29

Tad Filip reče: “Velika je milost Božija nad onim ko god ga voli. Reci nam o gospodaru, kako je Abraham došao do znanja o Bogu”.

Isus odgovori: “Došavši blizu kuće svog oca, Abraham se plašio da uđe u kuću; tako se on udalji na neko rastojanje od kuće i sjede pod palmino drvo, gdje je boravio i reče: ”Mora biti da postoji Bog koji ima život i moć veću od čovjeka, jer on pravi čovjeka, a čovjek bez Boga ne bi mogao napraviti čovjeka". Poslije toga, gledajući na zvijezde, Mjesec i Sunce, on je mislio da su oni bog. Ali, nakon razmatranja njihove promjenljivosti s njihovim kretanjima, on reče: “Mora biti da se Bog ne kreće i da ga oblaci ne sakrivaju: inače bi ljudi bili svedeni na ništa”. Nato, ostavši u neizvjesnosti, on zaću kako je zovnut po imenu: “Abrahame!” I tako okrećući se i ne videći nikoga ni na kojoj strani, on reče: “Sigurno sam čuo sebe zovnut imenom ”Abraham". Poslije toga još se dva puta čuo zovnutim po imenu “Abrahame”!

On odgovori: “Ko me zove?” Tad on ču kako kaže: “Ja sam anđeo Božiji, Gabriel”.

Nato Abraham bi ispunjen strahom, ali, anđeo ga utješi, govoreći: “Ne boj se Abrahame, jer ti si prijatelj Božiji; nakon što si polomio u komade bogove ljudi, bio si izabran od Boga anđela i proroka: tako da si upisan u knjizi života”.

Tad reče Abraham: “Šta treba da radim, da bih služio Bogu anđela i svetih proroka?”

Anđeo odgovori: “Idi k tom izvoru i operi se, jer Bog hoće da govori s tobom”.

Abraham reče: “Pa kako treba da se operem?”

Tad mu se anđeo predstavi kao lijep mladić i opra se na izvoru, govoreći: “Čini i ti ovako ponavljajući, o Abrahame”. Kad se Abraham oprao, anđeo reče: “Idi na tu planinu, jer Bog hoće tamo da govori s tobom”.

On se pope na planinu, kao što je anđeo rekao Abrahamu, i kleknuvši na svoja koljena reče sebi: “Kad će Bog anđela govoriti sa mnom?”

On zaću sebe zovnutim nježnim glasom: “Abrahame!”

Abraham mu odgovori: “Ko me zove?”

Glas odgovori: “Ja sam tvoj Bog, o Abrahame”.

Abraham, ispunjen strahom savi svoje lice zemlji, rekavši: “Kako će tvoj sluga koji je prah i pepeo, slušati Tebe!”

Potom Bog reče: “Ne boj se, nego ustani, jer Ja sam te izabrao za svog slugu i Ja ću te blagosloviti i dati da od tebe postane velik narod. Zato idi iz kuće svog oca i svoje rodbine, i dođi da stanuješ u zemlji koju ću Ja dati tebi i tvom sjemenu”.

Abraham odgovori: “Sve ću učiniti Gospodaru; ali štiti me da me ni jedom drugi bog ne povrijedi”.

Tad prozbori Bog, rekavši: “Ja sam Bog jedini, i nema nikakvog drugog Boga osim Mene. Ja cijepam i sastavljam; Ja ubijam i život dajem; Ja svodim u pakao i izvodim iz njega, i niko nije u stanju da se izbavi iz mojih ruku”. Zatim mu Bog dade zavjet obrezanja; i tako naš otac Abraham spoznade Boga".

Rekavši ovo, Isus podiže svoje ruke, govoreći: “Tebi neka je čast i slava, o Bože. Tako budi!”.

30

Isus ode u Jerusalem, blizu senofegije (=tabernakul) slave našeg naroda. Pismoznanci i farizeji, opazivši ovo održaše savjet da ga uhvate kad bude govorio.

Nato dođe njemu učitelj, govoreći: “Gospodaru, šta moram činiti da im dam vječni život?”

Isus odgovori: “Kako je pisano u Zakonu?”

Onaj koji iskušava odgovori: “Voli Gospoda svog Boga i svog susjeda. Volićeš svog Boga iznad svega, sa svim svojim srcem i svojim umom, a svog susjeda kao sebe.”

Isus reče: “Ti si dobro odgovorio: zato idi i tako čini, kažem, i imaćeš vjećni život.”

On mu reče: “A ko je moj susjed?”

Isus odgovori, podižući svoje oči: “Jedan čovjek je išao iz Jerusalema da bi otišao u Jerihon, grad ponovo izgrađen pod prokletstvom. Na putu su ovog čovjeka dograbili pljačkaši, ranili ga i svukli; potom su otišli ostavljajući ga polumrtvog. Slučajno je svećenik prolazio tim mjestom, i on, videći ranjenog čovjeka, prođe bez da ga pozdravi. Na sličan način prođe Levit, ne rekavši ni riječ. Desilo se da je prolazio (takođe) Samaritanac, koji vidjevši ranjenog čovjeka, pokrenut sažaljenjem sjaši s konja i uze ranjenog čovjeka, i opra njegove rane vinom i namaza ih mašću, i povezavši mu njegove rane i utješivši ga, postavi ga na svog vlastitog konja. Poslije toga, došavši u noći u jednu krčmu, on ga predade na teret domaćinu. I kad on ustade sutradan, reče: ”Brini se o ovom čovjeku, sve ću ti platiti." Izvadivši četiri zlatnika bolesniku za domaćina, on reče: “Budi dobrog raspoloženja, jer ja ću se brzo vratiti i odvesti te svojoj kući”.

“Reci mi”, reče Isus, “koji od ovih je bio komšija?”

Učitelj odgovori: “Onaj koji je pokazao milosrđe”.

Tad Isus reče: “Tačno si odgovorio; zato idi i radi slično”.

Učitelj ode u zbunjen.

31

Potom se primakoše Isusu svećenici i rekoše: “Gospodaru, je li zakonito davati danak Cezaru?” Isus se okrenu Judi i reče: “Imaš li išta para?”. Uzimajući novčić u svoju ruku, Isus okrenuvši se svećenicima, reče: “Ovaj novčić ima jedan lik, recite mi čiji je to lik?”

Oni odgovoriše: “Cezarov”.

“Dajte onda”, reče Isus, “ono šta je Cezarevo Cezaru, a ono što je Božije, dajte to Bogu”.

Nato oni odoše u zbunjenosti.

Gle, tu dođe centurion blizu, govoreći: “Gospode moj sin je bolestan; imaj milosti prema meni u mojim starim godinama!”

Isus odgovori: “Gospod Bog Izraelov ima milosti prema tebi!”

Čovjek je odlazio, a Isus reče: “Čekaj me jer ja ću poći tvojoj kući, da učinim molitvu nad tvojim sinom”.

Centurion odgovori: “Gospodaru, ja nisam vrijedan da ti, prorok Božiji, dođeš u moju kuću, dovoljna mi je riječ koju si rekao za ozdravljenje mog sina; jer tvoj Bog te je učinio gospodarom nad svakom bolešću, kao što je njegov anđeo rekao meni u mom snu”.

Tad se Isus mnogo zadivio, i okrenuvši se gomili, reče: “Vidi ovog stranca, jer on ima više vjere nego sve šta sam našao u Izraelu”. I okrenuvši se centurionu, reče: “Idi u miru, jer je Bog zbog velike vjere koju ti je dao, podario zdravlje tvom sinu”.

Centurion ode svojim putem i na putu srete svoje sluge, koji ga obavjestiše kako je izliječen njegov sin.

Čovjek reče: “U kojem času ga je groznica napustila?

Oni rekoše: “Juče, u šestom satu, vatra ga je napustila.”

Čovjek je to znao kada je Isus rekao: “Gospod Bog Izraelov ima milost nad tobom”, da je njegov sin dobio zdravlje. Posije toga čovjek je vjerovao u našeg Boga, i ušavši u svoju kuću, polomi u komade sve svoje sopstvene bogove, govoreći: “Postoji samo Bog Izraelov, istinski i živi Bog”. Potom reče: “Niko neće jesti moj hljeb ko ne obožava Boga Izraelovog”.

32

Jedan kvalifikovan u Zakonu pozva Isusa na večeru, da bi ga iskušao. Isus dođe tamo sa svojim učenicima, a mnogi pismoznanci su ga čekali u kući da bi ga iskušali. Potom učenici posjedaše za sto ne perući ruke. Pismoznanci pozvaše Isusa govoreći: “Zašto se tvoji učenici ne drže tradicija naših starijih, ne peru svoje ruke prije jedenja hljeba?”

Isus odgovori: “A ja pitam vas, iz kog razloga ste vi poništili pravila Božija da se držite svojih tekovina? Vi kažete sinovima siromašnih očeva: ”Ponudite i učinite zavjet Hramu". I oni su učinili zavjet od onog malo s čim su trebali pomagati svoje očeve. A kad njihovi očevi žele uzeti novac sinovi viču: “Ovaj novac je posvećen Bogu”, pa tako očevi pate. O lažni pismoznanci, munafici, koristi li Bog ovaj novac? Sigurno ne, jer Bog ne jede, kao što kaže preko svog sluge Davida proroka: “Hoću li ja onda jesti meso bikova i piti krv ovaca? Prinesite mi žrtvu hvale i ponudite mi svoje zavjete; jer kad bih Ja bio gladan Ja ne bih od vas tražio ništa, pošto je sve u mojim rukama, a obilje raja je sa mnom”. Munafici! vi ovo činite da biste napunili svoju kasu, i zato vi namećete desetinu na rutvicu i metvicu. Oh, jadnici! jer vi drugima pokazujete najjasniji put, kojim vi nećete ići".

“Vi pismoznanci i učitelji stavljate na ramena drugih terete nepodnošljive težine, ali vi sami niste voljni da ih pokrenete sa jednim svojim prstom”.

“Uistinu, kažem vam, da je svako zlo došlo na svijet pod izgovorom starješina. Recite mi, ko je dao da idolatrija dođe na svijet, ako ne praksom starješina? Jer, bio jedan kralj koji je pretjerano volio svog oca, čije je ime bilo Baal. Poslije, kad je otac bio mrtav, njegov sin radi vlastite utjehe, je dao da se napravi lik kao njegov otac, i postavio ga na gradskom trgu. Izdao je dekret, da svako ko se približi kipu u prostoru od petnaest lakata, treba biti siguran, i niko nikako ne bi trebao da mu učini nažao. Tad su zločinci, iz razloga koristi koju su od tog imali, počeli da prinose kipu ruže i cvijeće, i za kratko vrijeme žrtve su se izmijenile u novac i hranu, toliko da su ga nazvali bogom, da bi ga štovali. Ta stvar iz običaja se pretvorila u zakon, tako da se idol Baal proširio po čitavom svijetu; a koliko Bog žali ovo preko proroka Isaije, govoreći: ”Doista me ovaj narod obožava uzalud, jer su oni poništili moj Zakon, dat im od Mojsija, Mog sluge, i slijede tradicije svojih starješina".

“Doista, kažem vam, da jedenje kruha sa nečistim rukama ne prlja čovjeka, jer ono šta ulazi u čovjeka ne prlja čovjeka, ali ono što izlazi iz čovjeka prlja čovjeka”.

Nato reče jedan od pismoznanaca: “Kad bih ja jeo svinjetinu ili druga nečista mesa, zar ne bi ona isprljala moju svijest?”

Isus odgovori: “Neposluh neće ući u čovjeka, nego će izići iz čovjeka, iz njegovog srca; i zato će on biti isprljan, kad bude jeo zabranjenu hranu”.

Tad reče jedan od učitelja: “Gospodaru, ti si govorio mnogo protiv idolatrije, kao da je narod Izraela imao idole, i tako si nam učinio krivo”.

Isus odgovori: “Ja znam dobro da Izrael danas nema kipova od drveta; ali ima statua od mesa”.

Tad rekoše svi pismoznanci u bijesu: “I tako smo mi idolopoklonici?

Isus odgovori: “Uistinu, kažem vam, pravilo ne kaže:” Ti ćeš obožavati", nego, “Ti ćeš voliti gospoda svog Boga, sa svom svojom dušom i svim svojim srcem, i svim svojim umom”. “Je li to to istina?” reče Isus.

“Istina je”, odgovoriše svi.

33

Onda Isus reče: “Sve to što čovjek voli, zbog čega ostavlja sve osim toga, je njegov bog. I tako bludnik ima za svog boga kurvu, žderanja i pijanac svoje sopstveno tijelo, a pohlepni ima za svog boga srebro i zlato, i tako slično svaki grešnik”.

Tad reče onaj koji ga je pozvao: “Gospodaru šta je najveći grijeh?”

Isus odgovori: “Šta je najveća ruševina kuće?”

Svi su šutili, kad Isus sa svojim prstom pokaza na temelj i reče: “Ako temelj popusti, kuća se odmah pretvara u ruševinu, tako da ju je potrebno izgraditi nanovo: ali ako popusti svaki drugi dio, ona se može popraviti. Tako isto vam kažem, da je idolotrija najveći grijeh, jer ona čovjeka potpuno lišava vjere, a time i Boga; tako da on ne može imati nikakvu duhovnu naklonost. Ali, svaki drugi grijeh ostavlja čovjeku nadu za postizanje milosti: i zato vam kažem da je idolopoklonstvo najveći grijeh”.

Svi su ostali zadivljeni Isusovim govorom, jer su opazili da se to ni na koji način ne bi moglo napasti.

Zatim Isus nastavi: “Sjetite se onog šta je govorio Bog i šta su Mojsije i Jošua pisali u Zakonu, i vi ćete vidjeti kako je velik ovaj grijeh. Bog je rekao govoreći Izraelu: ”Ti nećeš sebi napraviti nikakva boga od onih stvari koje su na nebu, niti od onih koje su pod nebom, niti ćeš ga napraviti od onih stvari koje su na zemlji, niti od onih koje su pod zemljom; niti od onih koje su nad vodom, niti od onih koje su pod vodom. Jer Ja sam tvoj Bog, jak i ljubomoran, koji će se osvetiti za ovaj grijeh nad očevima i njihovom djecom čak i do četvrte generacije". Sjetite se kako, kad je naš narod napravio tele i kad su ga oni obožavali, po naredbi Božijoj Jošua i pleme Levija uzeli mač i pobili od njih sto dvadeset hiljada onih koji nisu žudili za milošću od Boga. Oh, strašan je sud Božiji nad idolopoklonicima!"

34

Tu je stajao pred vratima jedan koji je imao svoju desnu ruku skupljenu na takav način da je nije mogao upotrijebiti. Nato se Isus, uzdigavši svoje srce Bogu, pomoli i onda reče: “Da bi ti znao da su moje riječi istinite, ja kažem: ”U ime Boga, čovjeće, ispruži svoju nemoćnu ruku!" On je ispruži svu, kao da nije u njoj imao nikakvu bolest.

Zatim sa strahom od Boga oni počeše jesti. I pojedavši nešto, Isus ponovo reče: “Uistinu, ja vam kažem da je bolje spaliti grad, nego ostaviti tamo jedan zao običaj. Jer, zbog toga je Bog srdit na prinčeve i kraljeve zemlje, kojima je Bog dao mač da uništavaju griješnosti”.

Poslije Isus reče: “Kad si pozvan, zapamti da ne postaviš sebe na najviše mjesto, da ti ne kaže domaćin, ako dođe domaćinov prijatelj: ”Ustaj i sjedi dolje naniže!", što bi bila sramota za tebe. Nego idi i sjedi na srednje mjesto, da bi onaj ko te je pozvao došao i rekao: “Ustaj prijatelju i dođi sjedi ovdje iznad!” Jer, ti ćeš tad imati veliku čast: jer će svako ko se uzvisuje biti ponižen, a onaj ko se ponizuje biće uzvišen.

Doista kažem vam, da Satana nije bio proklet ni zbog kog grijeha, do zbog svoje oholosti. Kao što kaže Isaija, koreći ga ovim riječima: “Kako si ti pao s neba, o Lucifere koji si bio ljepota anđela i sjao kao zora; doista je na zemlju pala tvoja oholost!” Uistinu, kažem vam, kad bi čovjek znao svoje nesreće on bi uvijek plakao ovdje na zemlji, uzimajući sebe jadnijim od svake druge stvari. Ni iz jednog drugog razloga nije prvi čovjek sa svojom ženom plakao sto godina bez prestanka, tražeći milost Božiju. Jer oni su znali zaista kamo su pali zbog svoje oholosti". Rekavši ovo Isus izreče hvale; i taj dan se objavljivalo kroz Jerusalem kako je velike stvari rekao Isus, sa čudom kojeg je izveo, toliko da je narod zahvaljivao Bogu blagosloveći njegovo sveto ime. Ali pismoznanci i svećenici, razumjevši da on govori protiv tekovina starješina, bili su zapaljeni velikom mržnjom. I kao faraon oni su otvrdili svoja srca: zato su oni tražili priliku da ga ubiju, ali je nisu našli.

35

Isus napusti Jerusalem i ode u pustinju pored Jordana, a njegovi učenici koji su sjedili oko njega, rekoše Isusu: “O gospodaru, kako je Satana pao kroz oholost jer smo mi razumjeli da je pao zbog neposlušnosti, i jer on uvijek iskušava čovjeka da čini zlo”.

Isus odgovori: “Bog je stvorivši masu zemlje ostavio nju dvadeset pet hiljada godina ne čineći više ništa; Satana, koji je kao svećenik bio poglavar anđela, sa velikim razumijevanjem kojeg je posjedovao, znao je da će Bog od te mase zemlje uzeti sto četrdeset i četiri hiljade označenih znakom proroštva, i Poslanika Božijeg, dušu ovog Poslanika je On stvorio šezdeset hiljada godina prije bilo čega. Zato, postavši ogorčen, on je podstrekavao anđele govoreći: ”Gledajete, Bog će jednog dana htjeti da štujemo ovu zemlju. Zato pogledajte da smo mi duh i zato ne pristaje nama da to činimo".

Mnogi su zato ostavili Boga. Potom reče Bog na dan kad su se sabrali svi anđeli: “Neka se svaki koji Me drži za svog Gospoda odmah pokloni ovoj zemlji”.

Oni koji su voljeli Boga pokloniše se, ali Satana sa onima istog mišljenja, reče: “O Gospode mi smo duh i zato nije pravedno da se mi poklonimo ovoj ilovači”. Rekavši ovo Satana postade strašnog i plašljivog izgleda, a njegovi sljedbenici postaše užasni; jer im zbog njihove pobune Bog oduze od njih ljepotu koju im je bio dao stvarajući ih. Nato sveti anđeli, kad su podižući svoje glave vidjeli kako je strašna neman postao Satana i njegovi sljedbenici, baciše svoje lice na zemlju u strahu.

Tad reče Satana: “O Gospodaru, Ti si me nepravedno učinio strašnim, ali ja sam tim zadovoljan, jer ja želim da poništim sve što ćeš Ti učiniti. A ostali đavoli rekoše: ”Ne zovi ga Gospodarom, o Lucifere, jer ti si gospodar".

Tad reče Bog sljedbenicima Satane: “Pokajte se vi i priznajte me kao Boga, svog stvoritelja”.

Oni odgovoriše: “Mi se kajemo što smo te imalo štovali, jer Ti nisi pravedan; nego je Satana pravedan i nevin i on je naš gospod”.

Tad reče Bog: “Odlazite od mene, o vi prokleti, jer ja nemam milosti prema vama”.

I odlazeći Satana pljunu na masu zemlje, a tu pljuvačku podiže anđeo Gabriel sa nešto zemlje, tako da sada čovjek ima pupak na svom trbuhu.

36

Učenici su stajali u velikoj zapanjenosti zbog pobune anđela.

Tad Isus reče: “Uisitnu, ja vam kažem, ko ne obavlja molitvu hrđaviji je od Satane i propatiće velike muke. Jer Satana prije svog pada nije imao primjer straha, niti (od) Boga da mu pošalje svakog proroka da ga pozove na pokajanje: ali čovjek - sad pošto su svi proroci došli izuzev Poslanika Božijeg, koji će doći posije mene, jer Bog tako hoće, i da bih ja pripremio njegov put - a čovjek kažem, čak iako on ima beskraj primjera pravde Božije, živi bezbrižno bez ikakvog straha, kao da nema nikakva boga. Isto tako je govorio David: ”Budala reče u svom srcu da nema Boga. Zato su oni pokvareni i postali su odvratni, što niko od njih ne čini dobro".

“Stalno obavljajte molitvu, o učenici moji, da biste vi primili. Jer onaj ko traži, nađe, a onaj ko kuca, otvori mu se, a onaj koji išće, primi. A u vašoj molitvi ne težite ka mnogo riječi, jer Bog gleda na srce; kao što je On rekao preko Salomana: ”O moj slugo, daj mi svoje srce". Uistinu, kažem vam, tako mi Boga živog, munafici se više mole u svakom dijelu grada da bi bili viđeni i da bi ih masa držala svecima: ali njihovo srce je puno pokvarenosti, i zato oni ne misle ono šta govore. Treba da namjenite svoju molitvu ako hoćete da je Bog primi. Sad mi recite: ko bi išao govoriti rimskom guverneru ili Herodu, izuzev ako se on prvi ne odluči kome će ići i šta će ići da uradi? Sigurno niko. I ako čovjek uradi tako da bi govorio s čovjekom, šta čovjek treba da uradi da bi govorio s Bogom i tražio od njega milost za svoje grijehe, dok mu zahvaljuje za sve što mu je dao?

Uistinu, kažem vam, da svega nekolicina obavlja pravu molitvu, i zato Satana ima moć nad njima, jer Bog neće onih koji ga štuju svojim usnicama: ko u Hramu traži (sa) svojim usnama milost, a njihovo srce vapi za pravdom. Isto kao što On kaže Isaiji proroku: “Skloni ove ljude koji su dosadni Meni, jer oni Me štuju svojim usnama, ali je srce njihovo daleko od mene”. Zaista, ja vam kažem, da onaj ko ide da obavi molitvu bez razmišljanja, ruga se Bogu.

Pa ko bi išao Herodu sa stražnjicom prema njemu i pred njim govorio dobro o Pilatu guverneru, kojeg on mrzi do smrti? Sigurno niko. Ne manje i čovjek koji ide da obavi molitvu, a ne pripremi se. On okreće svoja leđa Bogu, a lice okrće Satani i govori dobro o njemu. Jer, u njegovom srcu je ljubav prema nepravdi, zbog koje se on nije pokajao.

Ako bi ti neko, povrijedivši te svojim usnama rekao “oprosti mi”, a sa svojom rukom ti zadao udarac, kako bi mu ti oprostio? Isto tako će Bog imati milost nad onima koji svojim usnama govore: “Gospode, smiluj nam se”, a svojim srcem vole nepravdu i razmišljaju o novim grijesima".

37

Učenici su plakali na Isusove riječi i preklinjali ga, govoreći: “Gospodaru, nauči nas da obavljamo molitvu”.

Isus odgovori: “Razmislite šta biste uradili, ako bi došao rimski guverner da vas ščepa i kazni smrću, i da isto uradite vi kad odete da obavite molitvu. I neka vaše rilječi budu ove: ”O Gospode, Bože naš, sveto neka je Tvoje sveto ime, kraljevstvo Tvoje neka dođe nama, Tvoja volja neka uvjek bude izvršavana, i kao što je učinjeno na nebu, tako neka bude učinjeno na zemlji; daj nam kruh za svaki dan i oprosti nam naše grijehe, kao što mi praštamo onima koji griješe prema nama i ne dopuštaju da padnemo u iskušenje, nego nas izbavljaju iz zla, jer Ti si samo naš Bog, kojem pripada slava i čast za svagda".

38

Tad reče Ivan: “Gospodaru, hajde da se operemo kao što je Bog naredio preko Mojsija”. Isus reče: “Zar vi mislite da sam ja došao da uništim Zakon i proroke? Uistinu, kažem vam, tako mi Boga živog, nisam došao da ih uništim, nego da ih ostvarim. Jer, svaki je prorok ostvarivao zakon Božiji i sve što je Bog preko drugih proroka rekao. Tako mi Boga živog, pred kojim moja duša stoji, niko ko prekrši i posljednje pravilo ne može biti prijatan Bogu, nego će biti najmanji u kraljevstvu Božijem, jer on neće imati udjela tamo. Štaviše, kažem vam, da ni jedan slog Zakona Božijeg ne može biti prekršen bez najtežeg grijeha. Ja radim da shvatite da je potrebno ostvariti ono šta Bog kaže preko Isaije proroka, sa ovim riječima: ”Operi se i budi čist, ukloni svoje misli sa mojih očiju."

Doista, kažem vam, da sva morska voda neće oprati onog ko svojim srcem voli griješnosti. Štaviše, kažem vam, da niko neće molitvu Bogu učiniti prijatnom ako ne bude opran, nego će opteretiti svoju dušu sa grijehom sličnim idolatriji.

Vjerujte mi zaista, da kad bi čovjek obavljao molitvu Bogu kako treba, on bi postigao sve šta bi tražio. Sjetite se Mojsija sluge Božijeg koji je sa svojom molitvom opustošio Egipat, otvorio Crveno More i tamo potopio faraona i njegovu vojsku. Sjetite se Jošue, koji je učinio Sunce nepokretnim, Samuela koji je spopao strahom bezbrojnu vojsku Filistejaca; Ilije, koji je učinio da vatra pada sa neba; Elizej je podigao mrtvaca, i mnogih drugih svetih proroka koji su molitvom postigli sve šta su tražili. Ali, ti ljudi doista nisu tražili svoje u tim stvarima, nego su jedino tražili Boga i njegovu čast".

39

Tad reče Ivan: “Dobro si govorio, o gospodaru, ali nama nedostaje da znamo kako je čovjek zgriješio kroz svoju oholost?”

Isus odgovori: “Kad je Bog istjerao Satanu, i anđeo Gabriel pročistio masu zemlje na koju je Satana pljunuo, Bog je stvorio sve što živi, i životinje koje lete i od njih one koje hodaju i plivaju i On je ukrasio svijet sa svim šta on ima. Jednog dana Satana se približio kapijama raja, i videći konje kako jedu travu, on im najavi ako ta masa zemlje treba primiti dušu, onda će oni imati težak posao i da bi zato bila za njih prednost da zgaze taj komad zemlje na takav način da više ne bude dobar nizašto. Konji su ustali i naglo krenuli da gaze preko tog komada zemlje koji je ležao među ljiljanima i ružama. Nato Bog dade duh toj nečistoj masi zemlje, na koju je pljunio Satana, koju je Gabriel uzeo sa mase: i podiže psa, koji, lajući ispuni strahom konje i oni pobjegaše. Tad Bog dade svoj duha čovjeku, dok su svi sveti anđeli pjevali: ”Blagoslovljeno neka je Tvoje sveto ime, o Bože naš Gospode".

“Adam, skočivši na svoje noge, vidje u vazduhu natpis koji je sijao kao Sunce, a pisalo je: ”POSTOJI SAMO JEDAN BOG, A MUHAMMED JE POSLANIK BOŽIJI". Nato Adam otvori svoja usta i reče: “Zahvaljujem ti, o Gospodaru moj Bože, što si Ti splanirao da me stvoriš; ali reci mi ja te molim, šta znači poruka ovih riječi: ”Muhammed je poslanik Božiji? Zar je postojao drugi čovjek prije mene?"

Tad Bog reče: “Neka si dobrodošao, o Adame, moj slugo. Ja ti kažem da si ti prvi čovjek kog sam stvorio. A onaj kojeg si vidio (spomenutog) je tvoj sin, koji će doći na svijet mnogo godina kasnije i biće Moj poslanik, za kog sam stvorio sve stvari; koji će dati svjetlo svijetu kad on dođe, čija je duša stavljena u nebeski sjaj šezdeset hiljada godina prije no što sam išta stvorio”.

Adam preklinjaše Boga govoreći: “Gospodaru, daruj mi ovaj natpis na noktima prstiju mojih ruku.” Tad Bog dade prvom čovjeku na njegovovim palčevima taj natpis, na noktu palca desne ruke stoji: “Postoji samo jedan Bog”, a na noktu palca lijeve ruke stoji: “Muhammed je poslanik Božiji”. Zatim sa očinskom ljubavlju prvi čovjek poljubi te riječi, i protrlja svoje oči i reče: “Neka je blagoslovljen taj dan kad ti budeš došao na svijet”.

Vidjevši čovjeka samog Bog reče: “Nije dobro da on ostane sam”. Poslije toga On učini da on zaspe, i uze rebro blizu njegovog srca, popunjavajući mjesto mesom. Od tog rebra On napravi Evu i dade je Adamu za njegovu ženu. On postavi njih dvoje kao gospodare raja, kojima reče: “Gle, Ja vam dajem svako voće da jedete, izuzev jabuka i žita”, poslije čega on reče: “Pazite da ninakoji način ne jedete ovo voće, jer ćete postati nečisti toliko da vas Ja neću trpiti da ostanete ovdje, nego ću vas istjerati i vi ćete pretrpiti mnoge nesreće”.

40

Kada je Satana dobio znanje o ovom on je izludio od ogorčenja. I tako se on privuće kapiji raja gdje je na straži stajala zastrašujuća zmija koja je imala noge kao kamila, a kanđe njenih nogu su sjekle kao žilet na obje strane. Njoj reče đavo: “Dopusti mi da uđem u raj”.

Zmija odgovori: “A kako da te pustim da uđeš, obzirom da mi je Bog naredio da te istjeram?”

Satana reče: “Vidiš koliko te Bog voli kad te je postavio van raja da stražariš nad grudom gline koja je čovjek. Zato, ako me uvedeš u raj, učiniću te tako strašnom da će svi uteći od tebe, i tako ćeš na svoje zadovoljstvo ići i ostati.”

Tad reče zmija: “A kako ću te uvesti unutra?”

Reče Satana: “Ti si velika; zato otvori svoja usta i ja ću ući u tvoj trbuh, i tako kad uđeš u raj smjestićeš me blizu ona dva grumena gline koji odnedavno hodaju zemljom.”

Tad zmija učini to i smjesti Satanu blizu Eve, jer je Adam, njen muž spavao. Satana se ukaza ženi kao lijepi anđeo, i reče joj: “Zašto ti ne jedeš te jabuke i to žito?”

Eva dogovori: “Naš Bog nam je rekao da ćemo jedenjem toga biti nečisti i da će nas zato istjerati iz raja”.

Satana odgovori: “On ne govori istinu. Ti moraš znati da je Bog zao i zavidan, i zato On ne trpi jednake, već svakoga drži za roba. A tako je On govorio vama da vi ne biste postali ravni Njemu. Ali, ako ti i tvoj drug učinite po mom savjetu vi ćete jesti od tog voća kao i od drugog, i vi nećete ostati podvrgnuti drugima, nego ćete kao Bog znati dobro i zlo, i radićete šta vam se htjedne, jer, vi ćeti biti ravni Bogu”.

Tad Eva uze i pojede to (voće) i kad se njen muž probudi, ona ispriča sve šta je Satana rekao; i on uze od njih, pošto mu ih ponudi njegova žena i pojede. Nato, kako je hrana silazila dole on se sjeti Božijih riječi; zato on želeći da zaustavi hranu, stavi svoju ruku u svoje grlo gdje svaki čovjek ima znak.

41

Potom oboje njih saznaše da su goli: bivši zbog toga zastiđeni, oni uzeše smokvino lišće i načiniše odjeću za svoje skrovite dijelove. Kad je prošlo podne, gle, Bog im se ukaza i pozva Adama, rekavši: “Adame gdje si?”

On odgovori: “Gospodaru, ja sam se sakrio od Tebe jer smo ja i moja žena goli, i mi se tako stidimo da se pokažemo pred Tobom”.

Tad reče Bog: “A ko vam je ukrao vašu nevinost, ako niste jeli voće zbog čega ste nečisti i nećete više nimalo biti u stanju ostati u raju?”

Adam odgovori: “O Gospodaru, žena koju si mi dao me preklinjala da jedem i tako sam ja pojeo nešto”.

Zatim Bog reče ženi: “Zašto si dala takvu hranu svom mužu?”

Eva odgovori: “Satana me je prevario i tako sam ja pojela”.

“A kako je prokletnik ušao dovde?”, reče Bog.

Eva odgovori: “Zmija koja stoji na sjevernoj kapiji dovela ga je blizu meni”.

Zatim reče Bog Adamu: “Zato što si poslušao glas svoje žene i pojeo voće, prokleta neka je zemlja u tvom radu; ona će ti donijeti drač i trnje, a u znoju svog lica jest ćeš hljeb. I zapamti da si zemlja i u zemlju ćeš se vratiti”.

On je govorio Evi, rekavši: “A ti koja si poslušala Satanu i dala hranu svom mužu, bićeš pod vlašću čovjeka, koji će te držati kao roba, i ti ćeš rađati djecu s bolom”.

I pozvavši zmiju, Bog zovnu anđela Mikaela, onog koji drži mač Božiji (i) reče: “Prvo izbaci iz raja ovu zlu zmiju i kad bude vani odsjeci joj noge: jer ako želi hodati, ona mora vući svoje tijelo po zemlji”. Poslije toga Bog pozva Satanu, koji dođe smijući se i On mu reče: “Zato što si ti, prokletniče, obmanuo ove i učinio da postanu nečisti, Ja hoću da sva nečist njihova i sve njihove djece - zbog čega će se oni zaista kajati i služiti Me - prolazeći kroz njihovo tijelo ući će kroz tvoja usta i tako ćeš ti biti sit nečisti”.

Satana ispusti strahovit urlik i reče: “Pošto Ti hoćeš da me učiniš stalno gorim, ja ću učiniti šta budem mogao!”

Tad reče Bog: “Odlazi, prokletniče iz mog prisustva!” Tad Satana ode. Nato Bog reče Adamu (i) Evi, koji su oboje plakali: “Izlazite iz raja i pokajte se i ne gubite nadu, jer Ja ću poslati vašeg sina na takav način da će vaše sjeme zabaciti vlast Satane sa ljudske rase: jer onaj ko će doći, Moj Poslanik, njemu ću dati sve”.

Bog se sakri, a anđeo Mikael ih istjera iz raja. Nato Adam, okrenuvši se okolo, vidje napisano iznad kapije: “IMA SAMO JEDAN BOG, A MUHAMMED JE POSLANIK BOŽIJI”. Nato on plačući reče: “Neka to bude prijatno Bogu, o sine moj, da ti brzo dođeš i izvućeš nas iz bijede”. “I tako”, reče Isus, “je zgrijšio Adam i Satana kroz oholost, jedan zbog preziranja čovjeka, a drugi želeći da se izjednači s Bogom”.

42

Učenici zaplakaše poslije ove rasprave i Isus je plakao, kad oni ugledaše mnoge koji su došli da ga nađu, jer su se svećenički pravci dogovorili međusobno da ga uhvate u govoru. Oni su zato poslali Levite i neke od pismoznanaca da ga pitaju: “Ko si ti?”

Isus priznade i reče istinu: “Ja nisam Mesija”. Oni rekoše: “Jesi li ti Ilija ili Jeremija, ili neki od drvenih proroka?”

Isus odgovori: “Ne.”

Tad oni rekoše: “Ko si ti? Reci, da bi mi mogli svjedočiti onima koji su nas poslali”.

Tad reče Isus: “Ja sam glas koji viče kroz svu Judeju, i viče: žPripremite put za Poslanika Gospodnjegž, kao što je pisano u Isaiji”.

Oni rekoše: “Ako ti nisi Mesija niti Ilija ili neki drugi prorok, zašto propovjedaš novu dogmu i praviš se viši od Mesije?”

Isus odgovori: “Čuda koja Bog izvodi mojim rukama pokazuju da ja govorim ono šta želi Bog; niti ja sebe računam kao onog o kom govorite. Jer ja nisam vrijedan da razvežem uzice na cipelama Poslanika Božijeg, kojeg vi zovete ”Mesija", koji je napravljen prije mene, a doći će poslije mene, i donijet će riječi istine, tako da njegova vjera neće imati kraja". Leviti i pismoznanci odoše zbunjeni i isprićaše sve svećeničkim prvacima, koji rekoše: “On ima đavla u svojim leđima koji mu sve priča”. Tad reče Isus učenicima svojim: “Uistinu, kažem vam da poglavari našeg naroda traže priliku protiv mene”. Potom reče Petar: “Zato ti više ne idi u Jerusalem”. Isus mu reče: “Ti si budala i ne znaš šta govoriš, jer, potrebno je da ja pretrpim mnoge progone, jer su tako trpili svi proroci i sveci Božiji. Ali ne bojte se, jer tamo će biti onaj ko je uz nas i tamo će biti onaj ko je protiv nas”. Rekavši ovo Isus ode i pope se na goru Tabor i tamo se s njim uspeše Petar i Jakov i Ivan, njegov brat, s njim onaj koji ovo piše. Poslije tamo zasjaji velika svjetlost nad njim i njegova odjeća postade bijela kao snijeg, a njegovo lice je blistalo kao Sunce i gle! tu dođoše Mojsije i Ilija govoreći s Isusom o svemu šta mora da dođe na našu rasu i na čitav grad.

Petar je govorio, rekavši: “Gospodaru, dobro je biti ovdje. Zato, ako ti želiš, mi ćemo ovdje napraviti tri tabernakla, jedan za Mojsija, jedan za tebe i jedan za Iliju”. I dok je on govorio, oni su bili prekriveni bijelim oblakom, i čuli glas kako kaže: “Gle Mog sluge, s kojim sam ja vrlo zadovoljan; čujte ga”.

Učenici su bili ispunjeni strahom i pali svojim licima na zemlju kao mrtvi. Isus se spusti i podiže učenike, govoreći: “Ne bojte se, jer Bog vas voli i ovo je učinio da biste vi vjerovali u moje riječi”.

43

Isus siđe dole osmorici učenika koji su ga niže očekivali. Četvorica isprićaše osmorici sve šta su vidjeli: i tako tu napusti njihovo srce sva sumnja o Isusu, izuzev Jude Iskariota, koji nije vjerovao ništa. Isus se smjesti u podnožju gore i oni pojedoše divljeg voća, jer nisu imali hljeba.

Tad reče Andrija: “Ti si nam rekao mnoge stvari o Mojsiju, zato budi ljubazan pa nam reci sve jasno”. Isto su ga preklinjali i drugi učenici.

U skladu s tim Isus reče: “Svako ko radi, radi za jedan cilj u kojem nalazi zadovoljstvo. Zato vam ja kažem da Bog, zaista pošto je savršen, nema potrebu za zadovoljstvom, obzirom da On ima samodovljnost. I tako hoteći da radi, On stvori prije svega dušu svog Poslanika, za kojeg je On odredio da stvori sve, da bi stvorenja našla blagoslov i zadovoljstvo u Bogu, odakle bi njegov Poslanik našao zadovoljstvo u njegovim stvorenjima, koja je odredio da budu njegovi robovi. A zašto je ovo ovako, osim što je On tako htio? Uistinu, kažem vam, da svaki prorok, kad on dođe, donese jednom narodu znak milosti Božije. I tako se njihove riječi ne proširuju izuzev na narod kojem su poslati. Ali Poslanik Božiji, kad on dođe, Bog će mu dati pečat svoje ruke tako da će on nositi spas i milost svim narodima svijeta koji prime njegovo učenje. On će doći sa silom na bezbožnike i uništiće idolatriju, tako da će učiniti i Satanu zbunjenog; jer tako je obećao Bog Abrahamu, rekavši: ”Gle, u tvom sjemenu će blagosiljati sva plemena zemlje; i kao što si ti zdrobio idole u komade, o Abrahame, isto tako će činiti tvoje sjeme".

Jakov reče: “O gospodaru, reci nam u kome je ovo obećanje sadržano; jer Jevreji kažu ”u Isaku" a Ismaeliti kažu “u Jišmaelu”. Isus odgovori: “David, čiji je on sin, a koje linije?” Jakov odogovori: “Od Isaka; jer Isak je bio otac Jakovljev, a Jakov je bio otac Judin iz čije loze je David”.

Tad reče Isus: “A Poslnik Božiji, kad on dođe iz čije loze će on biti?”

Učenici odgovoriše: “Iz Davidove”.

Nato Isus reče: “Vi se varate; jer David njega u duhu zove gospodom, govoreći: ”Bog reče mom gospodu sjedi ti meni s desna, dok ja ne učinim tvoje neprijatelje tvojom podnožnom klupicom. Bog će poslati tebi žezlo koje će imati gospodstvo usred tvojih neprijatelja". Kad bi Poslanik Božiji, kojeg vi zovete Mesijom, bio sin Davidov, kako bi David zvao njega gospodom? Vjerujte mi, jer zaista vam kažem, da je obećanje učinjeno u Jišmaelu, ne u Isaku".

44

Nato rekoše učenici: “O gospodaru, tako je pisano u Knjizi Mojsijevoj, da je u Isaku učinjeno obećanje”.

Isus odgovori sa jecajem: “Tako je napisano, ali Mojsije to nije napisao, niti Jošua, nego naši rabini koji se ne boje Boga. Uistinu, kažem vam, ako vi razmotrite riječi anđela Gabriela, otkrićete zlonamjernost naših pismoznanaca i učitelja. Jer anđeo je rekao: ”Abrahame, sav svijet će znati koliko te Bog voli; ali kako će svijet znati ljubav koju ti nosiš prema Bogu? Sigurno je da je potrebno da ti učiniš nešto za ljubav Božiju". Abraham odgovori: “Gle, sluga Božiji je spreman da učini sve ono šta Bog hoće”.

Zatim je govorio Bog, rekavši Abrahamu: “Uzmi svog sina prvorođenca Jišmaela i popuni se na goru da bi ga žrtvovao”. Kako je Isak prvorođenac, kad je Isak rođen Jišmael je imao sedam godina?

Tad rekoše učenici: “Jasna je prevara naših učitelja: zato nam reci istinu, jer mi znamo da si ti poslan od Boga”.

Tad odgovori Isus: “Uistinu, ja vam kažem da Satana traži da poništi Zakone Božije; i zato on sa svojim sljedbenicima, licemjerima i zločincima - prvi sa lažnim dogmama, drugi sa razvratnim životom - danas su zaprljali skoro sve stvari tako da se istina jedva može naći. Teško licemjerima! jer će se hvale ovog svijeta pretvoriti za njih u uvrede i mučenje u paklu.

Zato vam kažem da je Poslanik Božiji Sjaj koji će dati radost skoro svemu šta je Bog stvorio, jer, on je uljepšan duhom razumijevanja i savjeta, duhom mudrosti i moči, duhom straha i ljubavi, duhom smotrenosti i umjerenosti, on je uljepšan duhom milosrđa i milosti, duhom pravde i pobožnosti, duhom nježnosti i strpljenja, kojeg je on dobio od Boga tri puta više nego što ga je dao svim svojim stvorenjima. O blaženo doba kad on dođe na svijet! Vjerujte mi da sam ga ja vidio i izrazio mu poštovanje, kao što ga je vidio svaki prorok: vidjevši da od njegovog duha Bog njima daje poslanstvo. A kad sam ga ja vidio moja je duša bila ispunjena utjehom govoreći: “O Muhammede, Bog neka je s tobom i neka me učini dostojnim da razvežem tvoje sveze na obući, jer ću postigavši to biti veliki prorok i svetac Božiji”.

I rekavši ovo Isus iznese svoje hvale Bogu.

45

Utom dođe Isusu anđeo Gabriel i reče mu na takav način, da smo mi takođe čuli njegov glas, koji reče: “Ustani i idi u Jerusalem!”

U skladu s tim Isus se udalji i ode u Jerusalem. I na dan sabata on uđe u Hram, i poče da poučava narod. Nato se ljudi zajedno strčaše Hramu sa prvosveštenikom i svećenicima, koji se privukoše do Isusa govoreći: “O gospodaru, rečeno nam je da govoriš zlo o nama; zato pazi da te ne snađe neko zlo”.

Isus odgovori: “Zaista, kažem vam, da ja govorim zlo o dvoličnjacima; pa ako ste vi dvoličnjaci ja govorim protiv vas”.

Oni upitaše: “Ko je dvoličnjak? Reci nam otvoreno”.

Reče Isus: “Uistinu, kažem vam, da onaj koji čini dobro da bi ga vidjeli ljudi - on je dvoličnjak, jer njegov rad ne prodire u srce koje ljudi ne mogu vidjeti i tako ostavlja u njemu svaku nečistu misao i svaku prljavu požudu. Znate li ko je dvoličnjak? Onaj koji svojim jezikom služi Boga, a sa svojim srcem služi ljudima. O jadni čovjek!, jer umirući on gubi svu svoju nagradu. Jer, o ovoj stvari je rekao David: ”Ne stavljajte svoje povjerenje u priučene (niti) u djecu ljudi u kojima nema spasa; jer prije smrti njihove misli propadaju." Naprotiv, prije smrti oni se nađu lišeni nagrade, jer “čovjek je”, kao što je rekao Job prorok Božiji “nestabilan, tako da on nikad ne nastavlja na jednom mjestu. Tako, ako te on danas hvali, sutra će te zlorabiti, i ako danas želi da te nagradi, sutra će biti rad da te opljačka. Teško zato dvoličnjacima jer je njihova nagrada propala. Tako mi Boga živog u čijem prisustvu ja stojim, dvoličnjak je pljačkaš (koji) počini svetogrđe, kao što koristi Zakon da bi se pokazao dobrim i krade čast Božiju, kojem jedino pripada hvala i slava za svagda.

Nadalje kažem vam, da dvoličnjak nema vjere, jer da on vjeruje da Bog sve vidi i da će strašnim sudom kazniti pročnost, on bi pročistio svoje srce, koje, jer on nema vjere - drži puno griješnosti. Uistinu, kažem vam, da je dvoličnjak kao grobnica, vani je bijela, a unutra je puna kvarnosti i crva. Tako, ako vi o svećenici, činite službu Bogu, jer Bog je stvorio vas i to traži od vas, ja ne govorim protiv vas, jer vi ste sluge Božije; ali ako sve činite radi dobitka i tako kupujete i prodajete u Hramu kao na pijaci, bez obzira što je Hram Božiji kuća molitve, a ne trgovine, koju vi pretvarate u pećinu razbojnika: ako činite sve da udovoljite ljudima, a izbacili ste Boga iz svojih misli; onda ja vičem protiv vas što ste vi sinovi đavolovi, a ne sinovi Abrahamovi, koji je napustio kuću svoga oca za ljubav Božiju i bio voljan da zakolje svog sopstvenog sina. Teško vama svećenici i učitelji, ako ste takvi, jer će Bog oduzeti od vas vaše svećeništvo!"

46

Ponovo je govorio Isus, rekavši: “Navodim vam jedan primjer. Bio jedan domaćin koji je zasadio vinograd i načinio za njega ogradu da ga ne bi pogazile životinje. I na sredini njegovoj on je napravio presu za vino i poslije toga je prepustio svojim poljoprivrednicima. Poslije, kad je došlo vrijeme da se skuplja grožđe on posla svoje sluge, koje su, kad su ih poljodjelci vidjeli, kamenovali neke, a spalili neke, a druge su rasparali nožem. A oni su ovo učinili mnogo puta. Recite mi šta će uraditi gospodar vinograda zemljodjelcima?”

Svi odgovoriše: “Na zao način će dati da stradaju, a svoj vinograd će dati drugim poljodjelcima.”

Nato reče Isus: “Zar ne znate da je vinograd dom Izraelov, a poljodjelci su narod Jude i Jerusalema? Teško vama; jer Bog je srdit na vas, jer ste poklali tako mnogo proroka Božijih; tako da se u vrijeme Ahaba nije mogao niko naći da sahrani svece Božije!” I kad on ovo reče prvosveštenici poželješe da ga zgrabe, ali su se pobojali običnog puka koji ga veličao.

Potom Isus, videći ženu koja od svog rođenja ima glavu nakrivljenu zemlji, reče: “Digni svoju glavu, o ženo, u ime Boga našeg, da bi ovi znali da ja govorim istinu i da On hoće da je ja najavim”.

Tad se žena diže sva, veličajući Boga.

Sveštenički prorok povika, govoreći: “Ovaj čovjek nije poslan od Boga jer on se ne pridržava sabbata, jer on je danas izliječio nemočnu osobu”.

Isus odgovori: “Pa recite mi, zar nije dozvoljeno govoriti na dan sabbata i činiti molitve za spas drugih? A ko je taj između vas, koji - ako na dan sabbata njegov magarac ili vo padne u jarak - ga ne bi izvukao na sabbatu? Sigurno niko. I jesam li ja prerkršio dan sabbata zato što sam dao zdravlje čerki Izraelovoj? Sigurno je da se zna ovde tvoje licemjerstvo! Oh, koliko danas ima onih koji se plaše mlaćenja slame u očima drugog, dok je poluga spremna da odsjeće njihovu glavu! Oh, koliko ima onih koji se plaše mrava, ali ne mare za slona.

Rekavši ovo on iziđe iz Hrama. Ali, svećenici su se grizli od bijesa međusobno jer nisu bili u stanju da ga zgrabe i da izvrše svoju volju nad njim, kako što su njihovi očevi činili nad svecima Božijim.

47

Isus siđe, u drugoj godini svoje proročke misije, iz Jerusalema i ode u Nain. Kad se približio kapiji grada, građani su nosili u grobnicu sina jedinca materinog, hudovičinog, nad kojim je svako plakao. Nato, kad Isus stiže, ljudi shvatiše kako je taj Isus, prorok sa Galileje došao: i tako oni počeše da ga mole za mrtvaca, da on pošto je prorok treba da ga digne; što su takođe činili njegovi učenici. Tad se Isus strašno uplašio, i okrećući se Bogu, reče: “Uzmi me sa svijeta, o Gospodaru, jer svijet je lud, i oni me skoro zovu bogom!” I rekavši ovo on zaplaka.

Tad dođe anđeo Gabriel i reče: “O Isuse, ne boj se, jer Bog ti je dao moć nad svakom slabošću, tako da što god hoćeš da uradiš u ime Boga, biće potpuno uslišano”. Na ovo Isus uzdahnu, govoreći: “Tvoja će volja biti izvršena, Gospode Bože svemogući i milosrdni”. I rekavši ovo, on se primaće majci mrtvaca i sa žalošću joj reče: “Ženo ne plači”. Uzevši ruku mrtvaca, on reče: “Ja ti kažem mladiću, u ime Boga ustani ozdravljen!” Tada dečko oživi, našto se svi ispuniše strahom, govoreći: “Bog je podigao među nama velikog proroka i on je posjetio svoj narod.”

48

U to vrijeme je rimska armija bila u Judeji, našoj zemlji podjarmljenoj njima radi grijeha naših predaka. Običaj Rimljana je bio da prizivanju Boga i da ga obožavaju što je učinio svaku novu stvar od koristi za običan puk. I tako (neki) od tih vojnika, našavši se u Nainu, korili su sad jednog sad drugog, govoreći: “Jedan od vaših bogova vas je pohodio, a vi ne marite zato. Sigurno, ako bi nas posjetili naši bogovi, mi bismo im dali sve što imamo. A vi vidite kako se mi plašimo naših bogova, jer njihovim kipovima dajemo sve najbolje šta imamo”. Satana je tako podstrekavao taj način govora da je nastalo ne malo zavađanje među narodom Naina. Ali Isus nije uopšte ostao u Nainu, nego je krenuo da ide u Kafernaum. Razdor u Nainu je bio takav da su neki rekli: “On je naš Bog koji nas je posjetio”; drugi su govorili: “Bog je nevidljiv, tako ga niko nije vidio, čak ni Mojsije, njegov sluga; zato to nije Bog, nego prije njegov sin”. Drugi su govorili: “On nije Bog, niti Bogov sin, jer Bog nema tijelo da bi rodio; nego, on je veliki prorok Božiji”.

I tako je raspirio Satana, da je u trećoj godini Isusove proročke misije izgledalo da će iz toga doći do velike propasti našeg naroda.

Isus ode u Kafernaum: nato građani kad ga prepoznaše, skupiše sve bolesne zajedno koje su imali i smjestiše ih ispred trijema kuće gdje se smjestio Isus sa svojim učenicima. Pozvavši Isusa naprijed, oni su ga preklinjali za njihovo zdravlje. Tad Isus položi svoje ruke na svakog od njih, govoreći: “Bože Izraelov, svojim svetim imenom, daj zdravlje ovoj bolesnoj osbi”. Nato bi svaki bio izliječen.

Na sabbat Isus je ušao u sinagogu i tu se strkao sav narod da čuje kako govori.

49

Pismoznanci su tog dana čitali psalm Davidov, gdje David kaže: “Kad nađem vremena sudiću ispravno”. Tada poslije iščitavanja proroka ustade Isus i svojim rukama dade znak za tišinu, i otvorivši usta prozbori ovako: “Braćo, čuli ste riječi koje je govorio David prorok, naš otac, da kad bi on našao vremena da bi sudio pravedno. Ja vam kažem da uistinu mnogi sude o onome na čijem suđenju padaju samo iz razloga što oni sude ono što im ne odgovara, a ono što im odgovara, sude prije vremena. Zato Bog očeva naših viče nama preko svog proroka Davida: ”Pravedno sudite o sinovi čovječji". Jadni su zato oni koji se postavljaju na čoškove ulica i ne rade ništa nego sude o onima koji prolaze, govoreći: “Taj je lijep, ovaj je ružan, taj je dobar, ovaj je loš”. Teško njima, jer oni dižu žezlo njegovog suda iz ruke Božije, koji kaže: “Ja sam svjedok i sudac i Ja svoju čast neću dati nikome”. Uistinu, kažem vam da oni svijedoće o onom šta oni nisu vidjeli niti stvarno čuli i sude iako nisu zvanični suci. Zato su oni hrđavi na zemlji pred Božijim očima, koji će ih kazniti strahovitom kaznom na dan suda. Teško tebi, teško tebi koji govoriš dobro o zlu, i nazivaš zlo dobrim, jer ti osuđuješ kao bog zlotvor, koji je tvorac dobrog i opravdavaš kao dobar Satana, koji je izvor sveg zla. Razmislite kakvu kaznu ćete imati, i da je strašno što pada na sud Božiji, koji će biti nad onima koji opravdavaju nevaljale za novac, a ne sude slučajeve siročadi i hudovica. Uistinu, kažem vam, da će đavoli drhtati na takvom sudu, koji će biti tako strašan. Ti čovječe koji si postavljen kao sudac, ne osvrći se ninašto, ni na rodbinu niti prijatelje, niti čast niti dobitak, već gledaj jedino sa strahom od Boga u istinu koju ćeš tražiti sa najvećom marljivošću, jer će te to osigurati na sudu Božijem. Ali, ja vas upozoravam da će biti bez milosti suđen, ko sudi bez milosti".

50

“Reci mi, o čovječe, ti koji sudiš drugom čovjeku, zar ne znaš da svi ljudi imaju svoje porijeklo u istoj ilovači? Zar ne znaš da niko nije dobar, sem Bog jedan?; zato je svaki čovjek lažov i grešnik. Vjeruj mi čovječe, da ako ti sudiš drugima zbog krivice, tvoje sopstvno srce mora zbog toga biti suđeno. Oh, kako je opasno biti sudac, oh, koliko ih je stradalo zbog krivog suđenja! Satana je osudio čovjeka da bude podliji od njega samoga; zato se on pobunio protiv Boga, svog stvoritelja: zato se on ne kaje, kao što ja imam saznanje govoreći s njim. Naši prvi roditelji su ocijenili govor Satane dobrim, zato su izbačeni iz raja i bačeno je prokletstvo na svo njihovo potomstvo. Doista, kažem vam, tako mi Boga živog pred kojim stojim, krivo suđenje je otac svih grijeha. Kao što niko ne griješi bez volje, niko i ne želi ono šta ne zna. Teško zato grešniku koji sudom sudi grijeh vrijednim, a dobro bezvrijednim, koji na račun toga odbija dobro i odabire grijeh. Zasigurno će on podnositi nepodnošljivu kaznu, kad Bog dođe da sudi svijetu. Oh, koliko je stradalo zbog krivog suđenja i koliko ih je bilo blizu stradanju! Faraon je osudio Mojsija i narod Izraela da su bezbožni, Šaul je osudio Davida da zaslužuje smrt, Ahab je osudio Iliju, Nabukadonosor troje djece koja nisu htjela da obožavaju njihove lažne bogove. Dvojica starješina su presudili Susanu, i svi idolatrijski prinčevi su sudili prorocima. Oh, strahoviti sud Bžiji! Sudac stradava, sudac biva spašen. I zašto ovo, o čovječe, ako ne (zbog) prenagljenosti, oni sude krivo nedužnog? Kako se dobro, zbog lažnog suda, skoro približilo propasti, pokazano je na braći Josipovoj, koji su ga prodali Egipćanima; Aronom i Miriam, sestrom Mojsijevom, koji su sudili svom bratu. Tri Jobova prijatelja su osudili nevinog Božijeg prijatelja Joba.

David je osudio Mefibošeta i Uriju. Kir je presudio Danielu da bude meso za lavove; i mnogi drugi, što je bilo radi ovoga blisko propasti njihovoj. Zbog toga ti kažem, ne sudi i neće ti biti suđeno". A zatim pošto Isus završi svoj govor, odmah mnogi bijahu okrenuti kajanju, oplakujući svoje grijehe; i oni bi se rado odrekli svoga da idu s njim. Ali, Isus reče: “Ostanite u svojim kućama i odrecite se grijeha i služite Boga sa strahom, i tako ćete biti spašeni; jer ja nisam došao da budem služen nego prije da služim”.

Rekavši tako, on iziđe iz sinagoge i grada i povuće se u pustinju da se moli, jer on je jako volio usamljenost.