101
Zatim reče Isus: “Pokajanje je preokret zlog života; jer sve mora biti okrenuto suprotno onome šta je rađeno dok se griješilo. Jer, umjesto uživanja mora biti žaljenje; umjesto smijeha plakanje; umjesto lumperaja post; umjesto spavanja bdijenje; umjesto dokolice aktivnost; umjesto strasti ćednost; neka pričanje priča bude pretvoreno u molitvu, a gramzivost u davanje milostinje”.
Tad upita onaj koji piše: “Ali ako oni budu upitani kako mi treba da žalimo, kako mi treba da plaćemo, kako mi treba da pokažemo aktivnost, kako mi treba da ostanemo čedni, i kako mi treba da obavljamo molitvu i dajemo milostinju; kakav odgovor će oni dati? I kako će se oni pravilno dati pokoru, ako ne znaju kako da se pokaju?”
Isus odgovori: “Dobro si pitao Barnaba, i ja želim da sve potpuno odgovorim, ako bi to bilo prijatno Bogu. Tako ću ti danas govoriti o pokori općenito, a ono što kažem jednom, kažem svima. Znaj zato da se pokora više od svega mora činiti za čitavu ljubav Božju; inače bi kajanje bilo uzaludno. Zato ću ja govoriti vama poređenjem. Svaka građevina - ako joj se izmakne temelj - pada u ruševinu; je li to istina?”
“Istina je”, odgovoriše učenici.
Onda reče Isus: “Temelj našeg spasa je Bog bez kog spasa nema. Kad čovjek zgriješi, on izgubi temelj svog spasa; zato je potrebno početi od temelja.
Recite mi, ako vas vaši robovi uvrijede, a vi znadnete da oni nisu zažalili što su vas uvrijedlili - nego su žalili što su izgubili nagradu, da li biste im oprostili? Sigurno ne. Isto tako će, kažem vam, Bog učiniti onima koji se pokaju što su izgubili raj. Satana - neprijatelj svega dobrog, je imao veliku grižu savjesti što je izgubio raj i zaradio pakao. Međutim, on nikad neće naći milost, a znate li zašto? Jer on nema ljubavi prema Bogu; štaviše, on mrzi svog Stvoritelja".
102
“Uistinu ja vam kažem, da svaka životinja po svojoj sopstvenoj prirodi - ako izgubi ono šta želi, pati za izgubljenim dobrom. Isto tako grešnik koji će biti istinski pokoran mora imati veliku želju da kazni u sebi ono šta je činio suprotno svom Stvoritelju na takav način da on kad se moli, ne usuđuje da moli Boga za raj, ili da ga On oslobodi od pakla, nego da u zbunjenosti uma, padne ničice pred Bogom i kaže u svojoj molitvi: ”Vidi ovog krivca, o Gospode, koji Te je uvrijedio bez ikakva razloga svaki put kad je trebao da Te služi. Zato on ovdje traži da ono što je on učinio bude kažnjeno Tvojom rukom, a ne rukom Satane, Tvog neprijatelja: da se bezbožnik ne bi radovao nad Tvojim stvorenjima. Šibaj, kazni kako ti drago, o Gospode, jer ti mi nećeš dati nikad toliko mučenje koliko ga ovaj grješnik zaslužuje".
“Nato će grešnik držeći do ovog načina (pokore) naći više milosti kod Boga u odnosu na to kako on traži pravdu. Sigurno je gnusno svetogrđe smijeh grešnika: tako je da je onaj svijet pravo nazvan od našeg oca Davida dolinom suza.
“Bio jedan kralj koji je jednog svog roba usvojio kao sina, kojeg je učinio gospodarem svega šta je imao. Desilo se da je prevarom jednog pokvarenjaka, jadnik pao u nemilost kraljevu, tako da je trpio mnoge nevolje, ne samo tjelesno, nego što je bio prezren i lišen svega što bi dobio radeći svaki dan. Mislite li da bi se takav čovjek smijao stalno?”
Sigurno ne", odgovoriše učenici, “jer kad bi kralj to znao, on bi dao da ga ubiju, videći da se on smije na kraljevo nezadovoljstvo. Vjerovatno je da bi on plakao dan i noć”.
Zatim Isus zaplaka, govoreći: “Jao svijetu, jer, on je siguran za vječno mučenje. O jadno čovječanstvo, što te je Bog odabrao za sina, darujući ti raj, našto si ti, o jadniče, djelovanjem Satane pao u nemilost Božju i izbačen iz raja i osuđen na prljavi svijet gdje sve primaš s mukom, i svaki dobar posao je uzet od tebe stalnim griješenjem. A svijet se jednostavno smije, i, što je gore, onaj ko je najveći grešnik smije se više od ostalih. Biće zato kako ste vi rekli: da će Bog dati kaznu vječne smrti grešniku koji se smije pri svojim grijesima, a ne plače zbog njih.
103
Plač grešnika treba biti kao (plač) oca koji plače nad svojim sinom blizu smrti. O ludosti čovjeka što plače nad tijelom koje je duša napustila, a ne plače nad dušom iz koje je putem grijeha otišla milost Božja!
Recite mi, kad bi mornar, kad se njegov brod nasuče olujom - mogao plakanjem povratiti sve šta je izgubio, šta bi on učinio? Sigurno je da bi on gorko plakao. Ali, ja vam uistnu kažem da u svakoj stvari u kojoj čovjek plače - griješi, izuzev samo ko plače zarad svog grijeha. Jer, svaka nevolja koja dolazi čovjeku, dolazi mu od Boga za njegov spas, tako da se on na to treba radovati. Ali, grijeh dolazi od đavola zarad prokletstva čovjeka i pri tome čovjek nije tužan. Vi ovdje sigurno možete opaziti da čovjek traži gubitak, a ne profit".
Reče Bartolomeo: “Gospodaru, šta će uraditi onaj ko ne može da plače zbog toga što mu je srce strano plakanju?” Isus odgovori: “Ne plaču svi oni koji liju suze, o Bartolomeo. Tako mi Boga živog, ima ljudi iz čijih očiju nikad nije suza kanula a oni su plakali više nego hiljadu onih koji liju suze. Plakanje grešnika je trošenje putene ljubavi žestinom tuge. Isto kao što sunčeva svjetlost sprečava truhljenje onog šta je smješteno najgornje, isto tako ova potrošnja čuva dušu od grijeha. Kad bi Bog dao suza pravom pokajaniku koliko je morske vode, on bi želio daleko više: i tako ova želja potroši tu malu kap koju bi on rado prolio, kao što plamteća peć poždere kap vode. Međutim, oni koji spremno briznu u plač su kao konj koji ide brže što je lakše opterećen”.
104
“Uistinu postoje ljudi koji imaju oboje” unutarenju afekciju i vanjske suze. Onaj ko je takav, biće Jeremija. Pri plakanju Bog više mjeri tugu nego suze".
Tad reče Ivan: “O gospodaru, kako čovjek gubi u plakanju nad stvarima koje nisu grijeh?”
Isus odgovori: “Ako bi ti Herod dao mantil da mu ga pridržiš, i poslije htio da ga uzme od tebe, bi li ti imao razloga da plačeš?”
“Ne”, reče Ivan. Tad reče Isus: “Pa ima li čovjek više razloga da plače kad gubi sve, ili ne; jer sve dolazi od ruke Božje. Isto tako, zar neće Bog imati moći da raspolaže na svoje zadovoljstvo svojim sopstvenim stavrima, o ludi čovječe? Jer od svojih sopstvenih imaš samo grijeh; i zato ti treba da plačeš, a ne nizašto drugo”.
Reče Matej: “O gospodaru, ti si tvrdio pred čitavom Judejom da Bog nema sličnosti čovjeku, a ti si rekao da čovjek prima iz ruke Božje, jer, ako Bog ima ruke on ima sličnost sa čovjekom”.
Isus odgovori: “Griješiš, o Matej, a mnogi su tako pogriješili ne znajući smisao riječi. Jer, čovjek ne treba da razmotri vanjski (oblik) riječi, nego smisao; obzirom da je ljudski govor tumač između nas i Boga. Pa zar ne znate, da kad je Bog htio da govori s našim očevima na Gori Sinajskoj, naši su očevi povikali: ”Govori nam ti, o Mojsije, i ne pusti da Bog govori nama, da mi ne bismo pomrli?" A šta je rekao Bog preko Isaije proroka, već to, koliko su nebesa daleko od zemlje, isto tako su putevi Božji daleko od puteva ljudi, i Božje misli od misli ljudi."
105
“Bog je tako neizmjeran da me je strah opisati ga”. Međutim potrebno je da vam dam poučak. Zato vam kažem da ima devet nebesa i da su ona daleko jedna od drugih onoliko koliko je prvo nebo daleko od Zemlje, a ono je daleko od Zemlje petsto godina putovanja. Otud je Zemlja daleko od najvišeg neba četiri hiljade i pesto godina putovanja. Ja vam kažem da je (Zemlja) u proporciji prema prvom nebu, kao vrh igle, i prvo nebo na isti način je u proporociji prema drugom kao tačka, i slično su sva nebesa inferiorna u odnosu na naredna. A ukupna veličina Zemlje sa svim nebesima je u proporociji prema raju tačka, štaviše zrnce pijeska. Je li ova veličina nemjerljiva?"
Učenici odgovoriše: “Da, svakako”.
Tad reče Isus: Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, univerzum je pred Bogom mal kao zrno pijeska, a Bog je onoliko puta veći (od toga) koliko bi zauzela zrna pijeska da se napune sva nebesa i raj i više. Pa razmislite vi ima li Bog ikakvu proporcionalnost s čovjekom, koji je mali komad gline koji stoji na Zemlji. Pazite zato da se držite razuma a ne golih riječi, ako želite da imate vječni život".
Učenici rekoše: “Bog jedino zna sebe, a zaista je kao što je rekao Isaija prorok: ”On je skriven od ljudskih osjetila".
Isus reče: “To je istina; zato kad budemo u raju znaćemo Boga, kao što ovdje razlikuje čovjek more od kapljice slane vode”.
“Vraćajući se svojoj raspravi, ja vam kažem da jedino za grijeh čovjek treba da plače, jer griješenjem čovjek napušta svog Stvoritelja. Međutim, kako da plače ko prisustvuje pijankama i feštama? On će plakati isto kao što će i led davati vatru! Vi morate pretvoriti fešte u post, ako hoćete imati vlast nad svojom sviješću, jer isto tako ima vlast naš Bog”. Reče Tadija: “Znači onda, Bog ima svijest nad kojom ima vlast”.
Isus odgovori: “Idete li izreci: ”Bog ima ovo, Bog je takav"? Recite mi ima li čovjek svijest?
“Da”, odgovoriše učenici.
Isus reče: “Može li se naći čovjek koji ima život u sebi, a u njemu svijest ne radi?”
“Ne”, odgovoriše učenici.
“Vi se varate”, reče Isus, “jer onaj ko je slijep, gluh i nijem i sakat - gdje je njegova svijest? I Kad je čovjek u nesvijsti?”
Tad bijahu učenici zbunjeni, kad Isus reče: “Tri stvari su koje čine čovjeka: tj. duša i svijest i tijelo, svaka od njih zasebno. Naš Bog je stvorio dušu i tijelo kao što ste čuli, ali još niste čuli kako je stvorio svijest. Zato ću sutra - ako Bog da, sve vam ispričati”.
Rekavši ovo Isus zahvali Bogu i pomoli se za spas našeg naroda, svako od nas govori: “Amen”.
106
Kada je on završio jutarnju molitvu, Isus sjede pod palmino drvo, i tu mu se primakoše njegovi učenici. Tad reče Isus: “Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, mnogi su prevareni o našem životu. Jer tako su blisko povezani duša i svijest, da veći dio ljudi tvrdi da su duša i razum jedna i ista stvar, djeleći je prema radu, a ne prema suštini, nazivajući je senzitivnom, vegetativnom i intelektualnom dušom. Ali, uistinu ja vam kažem, duša je jedna koja misli i živi. O glupani, gdje će oni naći dušu intelekta bez života? Sigurno nikada. Mećutim, život bez svijesti će se brzo naći, kao što se vidi na besvjesnom kad ga razum napusti”.
Tadej reče: “O gospodaru, kad svijest napusti život, čovjek nema života”.
Isus odgovori: “To nije istina, jer čovjek je lišen života kad ga napusti duša; jer duša se više ne vraća tijelu, izuzev čudom. Ali, svijest odlazi zbog primljenog straha, ili zbog velike tuge koju ima duša. Jer, svijest je Bog stvorio za zadovoljstvo, i jedino pomoću njega to živi, isto kao što tijelo živi pomoću hrane, a duša živi od znanja i ljubavi. Ova svijest je sad buntovna prema duši kroz gnjev kojeg ima zbog lišenosti zadovoljstva raja zbog grijeha. Zato postoji najveća potreba da se uzgaja sa duhovnim zadovoljstvom za onoga ko neće da živi od tjelesnog zadovoljstva. Razumjete li? Uistinu, kažem vam, da kad je Bog stvorio nju, osudio ju je na pakao i nepodnošljiv snijeg i led; jer ona kaže da je ona Bog; ali, kad je On liši hranjenja, uzimajući joj hranu njenu od nje, ona priznaje da je rob Božji i djelo ruku Njegovih. Pa recite mi, kako djeluje svijest u bezbožnicima? Zasigurno, ona je kao Bog u njima: pošto oni slijede svijest, zaboravljajući razum i Božji zakon. Nato oni postaju odvratni i ne čine nikakvo dobro”.
107
“A prva stvar koja slijedi žalost za grijehom je post. Jer onaj ko vidi da ga izvjesna hrana čini bolesnim, zbog čega se on plaši smrti, pošto zažali što ju je pojeo, odriče je se tako kao da se neće razboliti. Tako grešnik treba da radi. Opazivši da ga je zadovoljstvo natjeralo da zgriješi protiv Boga svog Stvoritelja, slijedeći svijest u tim dobrim stvarima svijeta, neka on zažali što je tako učinio, jer ga to lišava Boga, njegovog života, i daje mu vječnu smrt pakla. Međutim, zato što čovjek dok živi ima potrebu da uzima ove dobre stvari svijeta, ovdje je potreban post. Zato neka on obuzda svijest i prizna Boga kao svog Gospoda. A kad on vidi da se svijest užasava posta, neka on predstavi njoj stanje pakla, gdje uopšte nema zadovoljstva, nego se prima vječiti žal; neka predstavi njoj zadovoljstva raja, koja su tako velika da je zrnce jednog od zadovoljstava raja veće od svih na svijetu. Jer tako će ona lahko biti umirena; jer je zato bolje biti zadovoljan sa malo da bi se primilo mnogo, nego biti neobuzdan u malom, a biti lišen svega i boraviti u mučenju.
Vi treba da se sjetite bogatog gozbenika, da biste dobro postili. Jer on je želeći ovdje na zemlji da se gosti svaki dan, bio lišen vječno jedne kapi vode: dok će Lazar, bivši zadovoljan sa mrvicama ovdje na zemlji, živiti vječito u punom obilju zadovoljstva raja.
Neka pokajanik bude oprezan; jer Satana traži da poništi svaki dobar posao, više kad pokajanika nego kod drugih, jer se pokajanik pobunio protiv njega i od toga što je bio njegov vjerni rob, on se pretvorio u buntovnog neprijatelja. Nato će Satana gledati kako da učini da on ne posti, na bilo koji način, pod izgovorom bolesti, a kad ovo ne bude koristilo, on će ga pozvati na ekstremni post, da bi on obolio i poslije toga živio lijepo. A ako on ne uspije u ovome, on će gledati kako da ga natjera da mu post bude samo vezan za tjelesnu hranu, da bi on bio sličan onom koji nikad ne jede, a uvijek griješi.
Tako mi Boga živog, odvratno je lišiti tijelo hrane i napuniti dušu ohološću, prezirući ih što ne poste i smatrajući sebe boljim od njih. Recite mi hoće li se bolestan čovjek hvalisati dijetom koju mu nametne doktor, a nazvati ludima one kojima nije nametnuta dijeta? Sigurno ne. Međutim, on će žaliti zbog bolesti što je morao biti podvrgnut dijeti. Isto tako vam kažem da se pokajanik ne treba hvalisati svojim postom i prezirati one koji ne poste; nego on treba da žali zbog grijeha zbog kojeg posti. Niti treba pokajanik koji posti nabavljati finu hranu, nego on treba da se zadovolji sa prostom hranom. Pa hoće li čovjek dati finu hranu psu koji ujeda i konju koji udara? Ne, zasigurno, već prije suprotno. Neka vam ovo bude dovoljno o postu".
108
“Poslušajte onda šta ću reći o gledanju. Jer, isto kao što postoje dvije vrste spavanja, spavanje duše i spavanje tijela, isto tako vi morate biti pažljivi u gledanju, dok tijelo gleda, duša ne spava. Jer ovo bi bila najteža greška. Recite mi alegorijski: postoji čovjek koji dok hoda udari u kamen, i da bi izbjegao da više udari nogom, on udara svojom glavom - kakvo je stanje takvog čovjeka?”
“Jadno”, odgovoriše učenici, “jer takav čovjek je sumanut.”
Tad reče Isus: “Pa dobro ste odgovorili, jer uistinu, ja vam kažem da onaj ko gleda tijelom, a spava dušom je lud. Kao što je duhovna slabost teža od tjelesne, isto tako je teža za liječenje. Zbog čega će se takav jadnik hvalisati nespavanjem tijelom, koje je noga života, dok opet ne opaža svoju nevolju što spava dušom koja je glava života? Spavanje duše je zaboravljanje Boga i Njegovog strašnog suda. Duša koja gleda je ona koja u svemu i na svakom mjestu opaža Boga, i u svemu i kroz sve i iznad svoga zahvaljuje Njegovom veličanstvu znajući da uvijek i u svakom trenutku prima milost i milosrđe od Boga. Jer, u strahu od njegovog veličanstva u njoj uvjek odzvanja anđeoski poziv: ”Stvorenja, dođite na sud, jer vaš Stvoritelj hoće da vam sudi". Jer ona stalno ostaje u službi Bogu. Recite mi, volite li više vidjeti pomoću svjetlosti zvijezde ili pomoću svjetosti Sunca?"
Andrija odgovori: “Pomoću svjetlosti Sunca; jer pomoću svjetlosti zvijezde mi ne možemo vidjeti obližnje planine, a pomoću svjetlosti Sunca mi vidimo najsitnije zrnce pijeska. Zato mi hodamo sa strahom pri svjetlosti zvijezda, dok pri svjetlosti Sunca idemo sigurno”.
109
Isus odgovori: “Isto vam ja kažem da vi treba da gledate dušom sa suncem pravde (koja je) naš Bog, a ne hvalisati se gledanjima tijela. Sama je istina zato, da san tijela treba izbjegavati što je moguće više, ali (izbjeći ga) potpuno je nemoguće, svijest i tijelo je pritisnuto hranom, a um postom. Zato neka onaj ko bude spavao malo izbjegava previše posla i mnogo hrane. ”Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, dopušteno je svake noći pomalo spavati, ali nikad nije dopušteno zasboraviti Boga i njegov strašni sud: a spavanje duše je takav zaborav.
Tad reče onaj koji piše: “O gospodaru, kako mi možemo uvijek imati na umu Boga? Zaista nam to izgleda nemoguće.”
Isus reče sa uzdahom: “Ovo je najveća nevolja koju čovjek može da pretrpi, o Barnaba. Jer čovjek ne može ovdje na zemlji imati Boga svog Stvoritelja na umu; izuzev onih koji su sveti, jer oni uvijek imaju Boga na umu, zato što oni imaju u sebi svjetlo milosti Božje, tako da oni ne mogu zaboraviti Boga. Ali recite mi, jeste li vi vidjeli one koji vade kamenje, kako su oni svojom stalnom praksom naučili da udaraju, tako i da oni govore sa drugima i svo vrijeme udaraju čeličnim alatom, koji obrađuju kamen bez gledanja u gvožđe, i ne udare se po svojim rukama? Pa vi činite isto. Želite da budete sveti, ako hoćete da prevaziđete potpuno ovu nevolju zaboravnosti. Sigurno je da voda cijepa najtvrđi kamen sa jednom kapi udarajući tamo dug period.
Znate li vi zašto niste prevazišli ovu nevolju? Zato što niste primjetili da je to grijeh. Ja vam zato kažem da je to greška kad ti princ daje poklon o čovjeće, da ti treba da okreneš svoja leđa njemu i zatvoriš oči. Isto tako griješe oni koji zaboravljaju Boga, jer čovjek stalno prima od Boga darove i milost".
110
“Pa recite mi, da li vam naš Bog stalno daruje (svoju nagradu)? Da, svakako; jer On vam neprestano daje dah pomoću kog živite. Zaista, zaista, kažem vam, svaki put kad vaše tijelo primi dah, vaše srce treba da kaže: ”Bogu hvala!"
Tad reče Ivan: “To je najistinitije što ti kažeš, o gospodaru; pouči nas zato načinu kako postići ovo blagoslovljeno stanje”.
Isus odgovori: “Uistinu, ja vam kažem da niko ne može postići takvo stanje ljudskom moći, već prije milošću našeg Gospoda Boga. Istina je naravno da čovjek treba da žudi za dobrim da bi mu ga Bog dao. Recite mi, kad ste vi za stolom uzimate li ona mesa koja ne biste? Ne zasigurno. Isto tako vam ja kažem da vi nećete primiti ono šta ne želite. Bog je u stanju, ako vi želite svetost, da vas učini svetim u manje vremena od treptaja oka, međutim da bi čovjek osjetio dar, darodavac naš Bog hoće da mi čekamo i tražimo.
Jeste li vidjeli one koji vježbaju gađanje u cilj? Sigurno je da oni mnogo puta uzaludno ciljaju. Ipak, oni nikad ne žele da uzalud gađaju, nego su uvijek u nadi da će pogoditi cilj. Pa vi to činite, vi koji stalno želite da imate našeg Boga na umu, i kad zaboravite žalite; jer Bog će vam dati milost da postignete sve šta sam ja rekao.
Post i duhovno bdjenje su tako sjedinjeni jedno s drugim da ako neko prekine bdjenje, odmah je post prekinut. Jer pri griješenju čovjek prekida post duše i zaboravlja Boga. Tako je to da bdjenje i post što se tiće duše, su uvijek nama potrebni i za sve ljude. Jer nikom nije dopušteno da zgriješi. Međutim post tijela i njegova bdjenja, vjerujte mi oni nisu mogući za svako vrijeme niti za sve osobe. Jer postoji bolesnog i starog naroda, žena sa djecom, ljudi koji su na dijeti, djece i drugih koji su slabog izgleda. Jer svako naravno - kao što oblači sebe po svojoj odgovarajućoj mjeri, tako treba da odabere sebi (način) posta. Jer kao što odjeća djeteta ne odgovara čovjeku od trideset godina, isto tako postovi i bdijenja jednog, ne odgovaraju drugom".
111
“Međutim pripazite jer Satana će upotrijebiti svu svoju silu (kako bi učinio) da vi (budete) bdjeli za vrijeme noći, a zatim da spavate onda kad po zapovjedi Bžjoj vi treba da se molite i slušate riječ Božju. Recite mi, da li biste bili zadovoljni ako bi vam vaš prijatelj pojeo meso, a vama dao kosti?”
Petar odgovori: “Ne gospodaru, jer takav neko se ne treba zvati prijateljom, već rugalicom”.
Isus sa uzdahom odgovori: “Ti si dobro rekao istinu, o Petre, jer svako ko bdije tijelom više nego što je potrebno, spava ili mu je glava pritisnuta snom, kad on treba da se moli ili sluša riječi Božje, takav nesrećnik se ruga Bogu svom Stvoritelju, i tako je kriv za taj grijeh. Štaviše on je, pljačkaš pošto on krade vrijeme koje treba da da Bogu, i troši ga kad mu je volja i koliko hoće.
U buretu najboljeg vina čovjek je dao svojim neprijateljima da piju tako dugo dok je vino najbolje, međutim kad je vino spalo na talog, on je dao svom gazdi da pije. Šta će, šta mislite vi, gazda uraditi svom sluzi, kad on saznadne sve, i sluga bude pred njim? Sigurno će ga tući i ubiće ga u pravom gnjevu prema zakonima svijeta. E pa šta će Bog učiniti čovjeku koji troši svoje najbolje vrijeme u poslu, a najgore u molitvi i proučavanju Zakona? Jao svijetu, jer je ovim i većim grijehom njegovo srce opterećeno. Zato, kad sam vam rekao da smijeh treba biti okrenut u plač, gozba u post i san u bdjenje, ja sam zaokružio sve što ste čuli u tri riječi - da ovdje na zemlji čovjek treba uvijek da plače i da plač treba biti iz srca, jer je Bog naš Stvoritelj uvrijeđen; da vi treba da postite da bi imali vlast nad sviješću i da bdijete a da ne biste griješili; i da tjelesno plakanje i tjelesni post i bdjenje trebaju biti uzeti prema konstituciji svakog pojedinica".
112
Rekavši ovo Isus reče: “Vi morate potražiti poljskih plodova čime bismo održali svoj život, jer sad je osam dana kako nismo jeli kruha. Zato ću se ja moliti našem Bogu i čekaću vas sa Barnabom”.
Tako svi učenici i apostoli odoše u četvorkama i šestorkama i odoše svojim putem prema riječi Isusovoj. Tamo ostade sa Isusom onaj koji (ovo) piše; nakon čega Isus plačući reče: “O Barnaba, potrebno je da ti ja otkrijem velike tajne koje ćeš mu - nakon što ja odem sa svijeta, otkriti”.
Tad odgovori onaj koji piše, plačući i reče: “Dopusti mi da plačem, o gospodaru, i drugim ljudima takođe, jer smo mi grešnici. A ti, ti si sveti i prorok Božji, ne pristaje tebi da toliko plačeš”.
Isus reče: “Vjeruj mi Barnaba da ja ne mogu plakati koliko trebam. Jer da me ljudi nisu prozvali bogom, ja bih ovdje vidio Boga kao što će se on vidjeti u raju, i bio bih siguran da se neću plašiti Dana sudnjeg. Ali Bog zna da sam ja nevin, jer ja nikad nisam gajio misao da budem smatran više od jadnog roba. Naprotiv, kažem ti, da ja nisam nazvan bogom, bio bih odnesen u raj kad odem sa svijeta, zbog čega sad neću otići tamo do suda. Pa sad vidiš imam li razlog za plakanje. Znaj, o Barnaba, da ja radi ovog moram imati veliki progon, i biću prodan od jednog od mojih učenika za trideset novčića. Poslije toga sam ja siguran da će onaj koji će me prodati biti ubijen u moje ime, jer zato će me Bog uzeti sa zemlje i izmijeniće izgled izdajnika tako da će svi vjerovati da je on ja; ipak, kad on umre zlom smrću, ja ću biti u nepoštovanju dugo vremena na svijetu. Međutim, kad bude došao Muhammed, sveti poslanik Božji, ta sramota će biti skinuta. A ovo će Bog učiniti jer sam ja priznao istinu Mesije; koji će mi dati ovu nagradu što će se znati da sam ja živ i da nemam ništa sa tom sramnom smrću”.
Tad odgovori onaj koji piše: “O gospodaru, reci mi ko je taj bijednik, jer ja ću ga rado zadaviti na smrt”.
“Sačuvaj svoj mir”, odgovori Isus, “jer tako Bog hoće i on ne može drugačije uraditi: nego gledaj kad moja majka bude ojađena tim događajem da joj kažeš istinu, da bi se ona utješila”.
Tad odgovori onaj koji piše: “Sve ću ovo učiniti o gospodaru, ako Bog da”.
113
Kad su učenici došli donijeli su borovih šišarki, i voljom Božjom oni su našli veliku količinu hurmi. Tako su oni nakon podnevne molitve jeli sa Isusom. Nakon toga apostoli i učenici, videći tužno lice onog koji piše, pobojaše se da Isus brzo mora napustiti svijet. Nato ih Isus utješi govoreći: “Ne bojte se, jer moja čast da odem sa svijeta još nije došla. Ja ću ostati sa vama još nešto malo vremena. Zato vas sad moram poučiti - jer što ja moram da odem - kao što sam rekao, da kroz sav Izrael propovjedate pokoru, a da bi Bog imao milosti nad grijehom Izraela. Zato neka se svaki pričuva lijenosti, a mnogo više onaj koji čini pokoru; jer će svako drvo koje ne rađa dobrim plodom biti posječeno i bačeno u vatru. Bio jedan građanin koji je imao vinograd, a u sred njega je imao vrt u kojem je bilo lijepo smokvino drvo; u tri godine kad bi dođi vlasnik ne bi našao nikakva ploda, i videći da svako drugo drvo ondje donosi plod, on reče svom vinogradaru: ”Posjeci ovo nevaljalo drvo jer ono smeta zemljištu".
Vinogradar odgovori: “Nemoj tako, moj gospodaru, jer to je lijepo drvo”.
“Budi miran”, reče vlasnik, “jer mene nije briga za beskorisnim ljepotama. Ti treba da znaš da su palma i balsam plemenitiji od smokve. Ali ja sam posadio u dvorištu svoje kuće palminu biljku i jednu balzamovu, koje sam okružio skupim zidovima, međutim kad ove nisu donijele plod nego samo lišće koje se nagomilalo i pokvarilo tlo ispod kuće, ja sam dao da se oboje odstrani. I kako ću ja oprostiti drvetu smokve daleko od moje kuće, koja smeta moj vrt i moj vinograd, gdje svako drugo drvo donosi plod? Sigurno je neću više trpiti nimalo”.
Tad reče vinogradar: “Tlo je prebogato. Čekaj zato jednu godinu više, jer ja ću potkresati smokvine grane i oduzeti joj bogatstvo tla, staviti je u siromašno tlo sa kamenjem i tako će ona donijeti plod”.
Vlasnik odgovori: “Pa idi i uradi tako; jer ja ću čekati i smokvino stablo će donijeti plod”.
Razumjete li ovu priču? Učenici odgovoriše: “Ne gospodaru; zato nam je objasni”.
114
Isus odgovori: “Uistinu ja vam kažem, vlasnik je Bog, a vinogradar je njegov zakon. Bog je imao u raju palmu i balzam; Satana je palma, a prvi čovjek je balzam. Njih je on izbacio jer nisu donosili plod dobrih dijela, nego su govorili bezbožne riječi koje su bile osuda mnogih anđela i mnogih ljudi. Sad taj Bog ima čovjeka na svijetu usred svojih stvorenja koja služe Boga, svi oni, prema Njegovom načelu: a čovjek, kažem, ne dajući plod, Bog će ga sasjeći i natjerati u pakao, pošto On ne oprašta anđelu i prvom čovjeku, kažnjavajući anđela vječno, a čovjeka za neko vrijeme. Zakon Božji kaže da čovjek ima previše dobra u ovom životu, i tako je potrebno da on pretrpi muku i bude lišen zemaljskih dobara, a da bi on činio dobra djela. Zato očekuje od čovjeka da bude pokoran. Uistini, kažem vam, da je naš Bog osudio čovjeka na rad, tako da, kao što je rekao Job, prijatelj proroka Božjeg: ”Kao što je ptica rođena da leti, a riba da pliva, isto tako je čovjek rođen da radi".
Tako takođe David naš otac, prorok Božji kaže: “Jedući trud naših ruku mi ćemo biti blagoslevoljeni i biće dobro sa nama”.
Zato neka svako radi, prema svojoj osobini. Pa recite mi, ako su David naš otac i Solomon, njegov sin, radili svojim rukama, šta treba grešnik da radi?"
Ivan reče: “Gospodaru, raditi je dobra stvar, ali to treba siromašni da rade”.
Isus odgovori: “Da, jer oni ne mogu drugačije. Nego, zar ne znate da dobro, da bi bilo dobro, mora biti slobodno od nužde. Tako su Sunce i druge planete ojačane pravilima Božjim, tako da one ne mogu drugačije, zbog čega neće imati nikakve zasluge. Recite mi, kad je Bog dao naredbu za rad On nije rekao: ”Siromah će živjeti u znoju lica svog"? A Job nije rekao da: “Kao što je ptica rođena da leti, tako je i siromah rođen da radi”? Nego Bog je rekao čovjeku:" U znoju lica svog ćeš ti jesti hljeb", a Job da je “čovjek rođen da radi”. Zato (samo) onaj ko nije čovjek, je oslobođen ove naredbe. Sigurno sve stvari nisu skupe osim iz razloga što postoji mnoštvo besposlena naroda: kad bi ovi radili, neki obrađujući zemlju, a drugi ribareći, postojalo bi najveće obilje na svijetu. A za nedostatak toga biće potrebno položiti račun na strašnom sudnjem danu".
115
“Neka mi čovjek nešto rekne. Šta je on donio na svijet, zbog čega bi on živio u besposlici? Sigurno je da je on rođen go, i nesposoban nizašto. Otud nije on vlasnik svega šta je našao, nego djelilac. A on će morati položiti račun za to na strašni dan. Odvaratne požude, koja čini čovjeka kao brutalnu životinju, treba se jako plašiti, jer neprijatelj je vlastitog ognjišta, tako da nije moguće otići niukakvo mjesto gdje tvoj neprijatelj ne bi došao. Ah, koliko ih je stradalo zbog požude! Kroz požudu je došao potop takav da je svijet stradao pred milošću Božjom i samo su spašeni Noa i osamdeset tri ljudska bića.
A zbog požude je Bog uništio tri poročna grada, kad su izbjegli samo Lot i njegovo troje djece.
Zbog požude je čitavo pleme Benjaminovo iskorjenjeno. I ja vam doista kažem, kad bih vam pričao koliko mnoštvo je stradalo kroz požudu, bilo bi nedovoljno pet dana".
Jakov upita: “O gospodaru, šta znači požuda?”
Isus odgovori: “Požuda je neobzudana želja ljubavi, koja pošto nije upravljana razumom - kida granice ljudskog intelekta i ljubavi; tako da čovjek ne znajući sebe, voli ono šta bi trebao da mrzi. Vjerujte mi, kad čovjek voli nešto, ne zato što mu je to Bog dao, već kao vlasnik toga, on je bludnik; jer je dušu koja treba da stoji u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem on sjedinio sa stvorenjem. I tako Bog lamentira preko Isaije proroka, govoreći: ”Ti si počinio blud s mnogim ljubavnicama, ipak, povrati se meni i Ja ću te primiti".
Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, kad ne bi bilo unutarnje požude u srcu čovjeka, on ne bi pao u vanjsku; jer ako se odstrani korjen drvo brzo umire.
Neka se čovjek zato zadovolji ženom koju mu je dao njegov Stvoritelj, i neka zaboravi on svaku drugu ženu".
Andrija upita: “Kako će čovjek zaboraviti žene ako živi u gradu gdje ih ima tako mnogo?”
Isus odgovori: “O Andrija, sigurno će onome ko živi u gradu biti šteta, obzirom da je grad sunđer koji uvlači u svaku pokvarenost”.
116
“Čovjeku dolikuje da živi u gradu kao što vojnik živi kad ima neprijatelje oko tvrđave, braneći se od svakog napada i bojeći se uvijek izdaje dijela građana. Isto tako, kažem, neka on odbije svaki vanjski podsticaj grijeha i nek se boji svijesti, jer ona ima najveću želju za nečistim stvarima. Ali kako će se on zaštititi ako ne obuzdava oko, koje je izvor svakog tjelesnog grijeha? Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, onaj ko nema tjelesnih očiju siguran je da neće primiti kaznu, izuzev samo do trećeg stepena, dok onaj ko ima oči prima je do sedmog stepena.
U vrijeme Ilije proroka se desilo da je Ilija vidio slijepog čovjeka kako plaće - čovjeka dobra života, upitao ga je rekavši: “Zašto ti plačeš, o brate?” Slijepac odgovori: “Plačem jer ne mogu vidjeti Iliju proroka, svetog Božjeg”.
Ilija ga prekori rekavši: “Prestani s plakanjem o čovjeće, jer u plakanju griješiš”. Slijepac dogovori: “Pa reci mi, je li grijeh vidjeti svetog proroka Božjeg, koji diže mrtve i daje da se vatra spusti s neba?”
Ilija odgovori: “Ti ne govoriš istinu, jer Ilija nije u stanju da učini sve što kažeš, jer je on čovjek kao i ti. Jer, svi ljudi na svijetu ne mogu učiniti da se rodi mušica”.
Slijepac reče: “Ti ovo kažeš, o čovjeće, jer mora da te je Ilija ukorio za neki tvoj grijeh, zbog čega ga mrziš”.
Ilija odgovori: “Neka Bog bude zadovoljan što ti govoriš istinu; jer o brate, ako bih ja mrzio Iliju, ja bih volio Boga, i što bih vbiše mrzio Iliju više bih volio Boga”.
Nato slijepac bi jako uvrijeđen i reče: “Tako mi Boga živog, ti si druže bezbožnik!” Može li onda Bog biti voljen, dok neko mrzi proroke Božje? Odlazi, jer više neću da te slušam!"
Ilija odgovori: “Brate, sad možeš vidjeti svojim intelektom koliko je zlo tjelesno viđenje. Jer ti želiš vidom da vidiš Iliju, a mrziš Iliju svojom dušom”.
Slijepac odgovori: “Sad odlazi! jer ti si đavo koji bi me natjerao da zgriješim protiv sveca Božjeg.”
Tad Ilija uzdahnu i reče sa suzama: “Ti si govorio istinu, o brate, jer moje tijelo koje ti želiš da vidiš, dijeli te od Boga”.
Reče slijepac: “Ne želim da te vidim; štaviše, kad bih imao svoje oči, zatvorio bih ih da te ne vidim”.
Tad reče Ilija: “Znaj brate da sam ja Ilija!”
Slijepac odgovori: “Ti ne govoriš istinu”.
Tad rekoše Ilijini učenici: “Brate, on je doista prorok Božji, Ilija”.
“Neka mi on kaže”, reče slijepac, “ako je on prorok” od kojeg sam ja sjemena i kako sam postao slijep?"
117
Ilija odgovori: “Ti si iz plemena Levi; i zato što si ulazeći u Hram Božji gledao požudno na ženu, a bio si blilzu svetilišta, naš Bog ti je oduzeo vid”.
Tad slijepac odgovori plačući: “Oprosti mi o sveti proroče Božji jer sam zgriješio govoreći sa tobom; jer da sam te vidio ne bih pogriješio”.
Ilija odgovori: “Neka ti Bog oprosti, o brate, jer što se mene tiče ja znam da si ti rekao istinu, videći što više mrzim sebe, više volim Boga, i da me vidiš ti bi utišao svoju žudnju koja je neprijatna Bogu. Jer Ilija nije tvoj stvoritelj nego Bog; otuda što se tebe tiče, ja sam đavo”, reče Ilija plačući, “jer sam te ja okrenuo od tvog Stvoritelja. Plači onda, o brate, jer ti nemaš onog svjetla koje bi učinilo da ti razlikuješ istinu od laži, jer da si ga imao ti ne bi prezirao moje učenje. Zbog toga, kažem ti, da mnogi žele da me vide i dolaze izdaleka da me vide, koji preziru moje riječi. A to bi bilo bolje za njih, za njihov spas, da oni nisu imali očiju, obzirom da svako ko nalazi zadovoljstvo u stvorenju, ma ko on bio, a ne traži da nađe zadovoljstvo kod Boga - načinio je idola u svom srcu, a ostavio Boga”.
Tad reče Isus, uzdahnuvši: “Jeste li razumjeli sve šta je Ilija rekao?”
Učenici odgovoriše: “Uistinu, mi smo razumjeli, i mi smo izvan sebe znajući da ovdje na zemlji ima svega nekolicina koji nisu idolopoklonici”.
118
Zatim reče Isus: “Vi govorite istinu, jer sada Izrael želi da uspostavi idolopoklonstvo koje oni imaju u svojim srcima smatrajući mene Bogom; od kojih mnogi preziru moje učenje, govoreći da sam ja mogao postaviti sebe gospodarom sve Judeje, ako se priznam da sam bog, i da sam ja lud što želim živjeti u siromaštvu među pustinjskim mjestima, a ne boraviti stalno među prinčevima u slatkom životu. Oh nesrećni čovjeće koji hvališ svjetlo zajedničko muhama i mravima, a prezireš svjetlo koje je zajedničko samo anđelima i prorocima i svetim prijateljima Božjim!
Ako onda oko ne bi bilo čuvano, o Andrija, ja ti kažem da je nemoguće ne zapasti u požudu. Zato je Jeremija prorok, žestoko plačući, rekao zaista: “Moje je oko lopov koji robi moju dušu.” Jer zato se naš otac David molio sa najvećom ćežnjom Bogu Gospodu našem, da bi On odvratio njegove oči, da on ne bi vidio uzaludnost. Jer sve zaista šta ima kraj je uzaludno. Recite mi onda, kad bi neko imao dva novčića da kupi kruh, bi li ih potrošio da kupi kadilo. Sigruno ne, obzirom da kadilo povređuje oči i ne daje održavanje tijelu. Isto tako neka čini čovjek, jer sa izvanjskim vidom njegovih očiju i unutarnjim vidom njegova uma on treba da traži da spozna Boga svog Stvoritelja i zadovoljnost njegove volje.
119
“Jer zaista svaki put kad čovjek vidi stvar i zaboravi Boga koji ju je stvorio za čovjeka, on je zgriješio. Jer ako bi ti tvoj prijatelj dao nešto u znak sjećanja, i ti to prodao i zaboravio svog prijatelja, ti bi uvrijedio svog prijatelja. Isto tako radi čovjek; jer kad on vidi stvorenje a nema na umu Stvoritelja, koji je to za ljubav čovjeka stvorio, on griješi protiv Boga svog Stvoritelja sa nezahvalnošću.
Zato onaj ko vidi ženu i zaboravi Boga koji je za dobro čovjeka stvorio ženu, on će je voljeti i željeti. I dotle će izbiti njegova požuda, da će on voliti sve kao stvar koju voli: tako da otud dolazi grijeh kojeg će ga biti sramota da se sjeti. Ako čovjek, međutim, stavi zabranu na svoje oči, on će biti gospodar svijesti koja ne može poželjeti ono što joj se ne prezentira. Jer, tako će tijelo biti potčinjeno duhu. Kao što se brod ne može kretati bez vjetra, tako tijelo bez svijesti ne može zgriješiti.
Zato bi bilo potrebno za pokajanika da preokrene pričanje priča u molitvu, sam razum to pokazuje, čak iako to nije načelo Božje. Jer, pri svakoj jalovoj riječi čovjek griješi, a naš Bog otklanja naš grijeh zbog molitve. Jer ta je molitva branilac duše; molitva je lijek duše; molitva je odbrana srca; molitva je oružje vjere, moltiva je uzda svijesti; molitva je so tijela koja mu ne dopušta da se pokvari grijehom. Ja vam kažem da je molitva ruka našeg života, kojima će čovjek koji se moli braniti sebe na dan sudnji: jer on će čuvati svoju dušu od grijeha ovdje na zemlji, i sačuvaće svoje srce, da ne bude dirnuto zlim željama; vrijeđajući satanu, jer on će držati svoju svijest po zakonu božjem, a njegovo tijelo će ići s pravednošću, primajući od Boga sve šta bude zatražio.
Tako mi Boga živog, pred kojim smo mi, čovjek bez molitve ne može više biti čovjek dobrih djela, kao što nijem čovjek ne može moliti za svoju stvar od slijepca; što se fistula ne može liječiti bez masti; čovjek se braniti bez pokreta; ili napasti drugog bez oružja; ploviti bez kormila; ili sačuvati mrtvo meso bez soli. Jer zaista onaj ko nema ruke, ne može primati. Kad bi čovjek mogao promjeniti đubre u zlato i glinu u šećer, šta bi on uradio?"
Potom pošto Isus oćuta, učenici odgovoriše: “Niko ne bi radio ništa drugo nego bi pravio zlato i šećer”.
Tad reče Isus: “Pa zašto čovjek ne promijeni ludo pričanje priča u molitvu? Je li možda vrijeme dato njemu od Boga da bi Boga uvrijedio? Jer koji bi princ dao grad svom potčinjenom, a da bi ovaj nad njim poveo rat? Tako mi Boga živog, kad bi čovjek znao nakon kog postupka se duša transformiše besplodnim govorom on bi prije odgrizao svoj jezik zubima, nego što bi govorio. O jadni svijet! jer danas se ljudi ne skupljaju za molitvu, nego na predvorjima Hrama, a u istom Hramu sam Satana ima ondje žrtvu uzaludnog govora i ono što je gore - od stvari koje ja ne mogu govoriti bez sramote.”
120
“Plod besplodnog govora je ovaj što on oslabljuje intelekt na taj način da on nije spreman primiti istinu; kao što konj naviknut da nosi 30 grama pamuka ne može nositi četrdeset pet kilograma kamena.
A ono šta je gore je čovjek koji troši svoje vrijeme u zbijanju šala. Kad bude spreman da se moli Satana će ubaciti u njegovu memoriju te iste rugalice, tako da kad on treba da plače nad svojim grijesima i podstiće Boga na milost i da dobije oprost za svoje grijehe, smjehom on izaziva Boga na srdžbu; - koji će ga kazniti i izbaciti.
Jao zato onima koji se šale i pričaju jalovo! Ali, ako naš Bog ima u odvratnosti one koji se šale i pričaju jalovo, kako će on držati one koji ogovaraju i kleveću svog komšiju i u kom stanju će biti onaj ko se bavi grijehom kao poslom krajnje neophodnim? Oh nečisti svijete, ja ne mogu zamisliti kako ćeš teško biti kažnjen od Boga! Onaj međutim, koji bi izvršio pokoru, on kažem, mora odustati od svojih riječi po cijenu zlata".
Njegovi učenici upitaše: “Pa ko će kupiti čovjekove riječi po cijenu zlata? Sigurno niko. I kako će on učiniti pokoru? Sigurno je da će on postati pohlepan!”
Isus odgovori: “Vi imate svoje srce tako teško da ja nisam u stanju da ga podignem. Otud je u svakoj riječi potrebno da vam kažem značenje. Zahvaljujte Bogu koji vam je darovao milost da znate tajne Božje. Ja ne kažem da pokajanik treba da prodaje svoj govor, nego kažem da kad on govori on treba da misli da izliva zlato. Jer zaista čineći tako, kao što se zlato troši na neophodne stvari, tako će i on govoriti (samo) kad je potrebno da govori. I isto kao što niko ne traži zlato koje će škoditi njegovom tijelu, tako neka ne govori o stvari koja može štetiti njegovoj duši”.
121
“Kad guverner uhapsi zatvorenika, kojeg ispituje dok bilježnik zapisuje (slučaj), recite mi kako takav čovjek govori?”
Učenici odgovoriše: “On govori sa strahom i umjesno, tako da se ne dovede u sumnju, i on je obazriv da ne kaže ništa što bi moglo oneraspoložiti guvernera, nego gleda da kaže nešto pomoću čega bi mogao biti oslobođen”.
Tad Isus odgovori: “To pokajanik treba da učini, da ne bi izgubio svoju dušu. Zato je Bog dao dva anđela svakom čovjeku kao pisare, jednog koji piše dobro, drugog koji piše zlo koje čovjek radi. Ako bi onda čovjek primio milost, neka on mjeri svoj govor više no što se mjeri zlato.”
122
“Što se tiče pohlepe, ona se mora pretvoriti u davanje sadake. Uistinu kažem vam, kao što visak ima za svoj cilj centar, tako i pohlepni ima za svoj kraj pakao, jer nemoguće je za pohlepnog da ima ikakvo dobro u raju. Znate li zašto? Ja ću vam reći. Tako mi Boga živog pred kojim stoji moja duša, pohlepni, čak iako je šutljiv na svom jeziku, svojim djelima govori: ”Nema drugog boga osim mene". Jer sve ono šta on ima spreman je potrošiti na vlastito zadovoljstvo, bez obzira na svoj početak ili svoj kraj, što je on rođen go i umirući ostavlja sve.
Pa recite mi, ako bi vam Herod dao vrt da ga čuvate, a vi se budete ponašali kao vlasnici ne šaljući nikakva ploda Herodu, i kad Herod pošalje po plod vi otjerate njegove izaslanike - recite mi, da li biste načinili sebe kraljevima tog vrta? Sigurno da. Pa ja vam kažem da čak tako pohlepan čovjek pravi sebe bogom nad bogatstvima koja mu je Bog dao.
Gramzivost je žeđ svijesti - koja izgubivši Boga kroz grijeh, jer živi pomoću zadovoljstva, i pošto nije u stanju da se zadovolji Bogom, koji je od nje skriven-okružuje sebe svjetovnim stvarima koje drži kao svoje dobro i ona postaje jača što se više vidi lišenom Boga.
I tako, preobraćanje grešnika je od Boga, koji daje milost za pokajanje. Kao što je rekao naš otac David: “Ova promjena dolazi od desne ruke Božje”.
Potrebno je da vam kažem koje je vrste čovjek, ako biste da znate kako treba da se učini pokajanje. I tako danas zahvalimo Bogu koji nam je dao milost da saopštimo njegovu volju mojom rječju".
Nato on podiže svoje ruke i pomoli se, govoreći: “Gospode Bože Svemogući i Milosrdni, koji si nas u milosti stvorio, dajući nam rang ljudi, tvojih slugu, sa vjerom Tvog istinskog Poslanika, mi Ti zahvaljujemo za sve blagodati i radi smo Te obožavati sve dane našeg života, oplakujući svoje grijehe, moleći se i dajući sadaku, posteći i izučavajući Tvoju riječ, upućujući one koji su neuki o Tvojoj volji, trpeći od svijeta za Tvoju ljubav, i dajući svoj život do smrti da bi Te služili. Ti nas o Gospode, spasi od Satane, od tijela i od svijeta, kao što si spasio svoje izabranike za ljubav svoju i za ljubav Tvog Poslanika za kojeg si nas stvorio, za ljubav svih Tvojih svetaca i proroka”.
Učenici su stalno odgovarali: “Tako budi, tako budi Gospode, tako budi, o naš milosrdni Bože”.
123
Kada je bio dan, petak rano jutro, Isus poslije molitve sakupi svoje učenike i reče im: “Posjedajmo jer kao što je na ovaj dan Bog stvorio čovjeka od gline od zemlje, isto tako ću vam ja reći kakva je stvar čovjek, ako Bog da”.
Kad su svi posjedali Isus reče ponovo: “Naš Bog je pokazao svojim stvorenjima svoju dobrotu i milost i svoju svemoć sa svojom liberalnošću i pravdom, smilovao se na četiri stvari suprotne jedna drugoj i sjedinio ih u jedan konačan objekt koji je čovjek - a to su zemlja, zrak, voda i vatra - da bi svaka mogla da obuzda svoju suprotnost. I On je od ove četiri stvari načinio sud koji je čovjekovo tijelo od mesa, kostiju, krvi, koštane srži i kože sa nervima i venama i sa svim njegovim vanjskim dijelovima; u kojeg je Bog smjestio dušu i svijest, kao dvije ruke ovog života: dajući za uporište svijesti svaki dio tijela jer se ona tamo raširila kao ulje. A duši je On za uporište dao srce gdje sjedinjena sa sviješću, ona treba da upravlja čitavim životom.
Pošto je tako Bog stvorio čovjeka, stavio je u njega svjetlo koje se zove razum, koji treba da ujedini meso, svijest i dušu u jedan cilj - da rade za službu Božju. Pa pošto je smjestio svoje djelo u raj, i pošto je razum obmanut od svijesti radom Satane, tijelo je izgubilo počinak, svijest je izgubila ushićanje pomoću kog živi, a duša je izgubila svoju ljepotu.
Pošto je čovjek dospio u takvo stanje, svijest koja ne nalazi odmora u radu, nego traži zadovoljstvo, ne bivši obuzdana razumom, slijedi svjetlo koje joj oči pokažu; otuda oči, pošto nisu u stanju da vide išta osim ispraznost, varaju sebe, i tako odabirući stvari svijeta, griješi.
Tako je potrebno da milošću Božjom čovjekov razum bude osvijetljen iznova, da raspozna dobro od zla i (da razlikuje) istinsko svjetlo: čijim poznavanjem se grešnik vraća pokajanju. Zato vam ja kažem zaista da, ako naš Gospod Bog ne bi osvijetlio srce čovjekovo, njegovo bi rezonovanje bilo beskorisno".
Ivan upita: “Kojem onda cilju služi, ljudski govor?”
Isus odgovori: “Čovjek kao čovjek ne koristi ništa za okretanje čovjeka pokajanju; nego čovjek kao sredstvo koje Bog koristi obraća čovjeka; tako da pošto Bog na skriven način djeluje u čovjeku za čovjekovo spasenje, pojedinac treba da sluša svakog čovjeka, da bi među svima mogao biti primljen onaj po kojem Bog govori nama”.
Jakov upita: “O gospodaru, ako možda dođe lažni prorok i lažni učitelj hoteći da nas pouči, šta mi treba da radimo?”
124
Tad Isus odgovori u paraboli: “Čovjek ide u ribarenje s mrežom i u nju uhvati mnoge ribe, ali, one koje su loše on odbacuje.
Čovjek ide da sije, međutim samo zrno koje padne na dobro tlo daje klicu.
Isto tako vi treba da činite, slušajući sve i primajući samo istinu, pošto smo istina daje plod za vječni život".
Tad upita Andrija: “Sve što odgovara knjizi Mojsijevoj, to primite vi kao istinu; pošto je Bog Jedan istina je jedna; otud slijedi da je načelo jedno i njegovo značenje je jedno; i zato je vjera jedna. Uistinu, ja vam kažem, da istina nije bila izbrisana iz Knjige Mojsijeve, Bog ne bi dao Davidu ocu našem drugu. A da Knjiga Davidova nije bila okaljana, Bog ne bi povjerio meni Evanđelje, pošto je naš Bog nepromjenljiv i govorio je jednom porukom svim ljudima. Zato kad dođe Poslanik Božji, on će doći da očisti sve ono čime su bezbožnici uprljali moju Knjigu”.
Tad upita onaj koji piše: “O gospodaru, šta čovjek da radi kad nađe Zakon iskvarenim i bude govorio lažni prorok?”
Isus odgovori: “Veliko je tvoje pitanje, o Barnaba; zato ti ja kažem da će u to vrijeme nekolicina biti spasena, obzirom da ljudi ne razmatraju svoj cilj, koji je Bog. Tako mi Boga živog, pred kojim stoji moja duša, svaka dogma koja odvrati čovjeka od njegova cilja, koji je Bog, je najhrđavija dogma. Zato imaju tri stvari koje ćeš razmatrati u dogmi - naime, ljubav prema Bogu, samilost prema susjedu i mržnja prem tebi koji si uvrijedio Boga i vrijeđaš ga svaki dan. Zato svaku dogmu koja je suprotna ovim trima glavnim, izbjegavaj, jer to je najhrđavija dogma”.
125
“Sad ću se vratiti pohlepi: i kažem vam da kad bi osjećaj rado da postigne stvar ili je uporno čuva, razum mora reći: ”Takva stvar će imati svoj kraj". Sigurno je ako će ona imati kraj da je ludost voljeti je. Zato treba svako da voli i čuva ono šta neće imati kraj.
Neka se zato pohlepa promjeni u sadaku, dijeleći pravedno što je (čovjek) postigao nepravo.
I neka on pazi da - šta desna ruka daje - da lijeva ne zna. Jer dvoličnjaci kad oni daju sadaku žele da budu viđeni i hvaljeni od svijeta. Ali, zaista im je uzalud, pošto od onog za koga radi čovjek, prima svoju platu. Ako bi onda čovjek primio nešto od Boga, on zato treba da služi Boga.
I pazite da kad dajete sadake, vi smatrajte da vi dajete Bogu sve to, za ljubav Božju. Zato ne budite spori da date, a dajte najbolje od onog šta imate, za ljubav Božju.
Recite mi, želite li vi išta da primite od Boga šta je loše? Sigurno ne, o prah i pepeo! Pa kako imate vjere u sebi ako biste dali nešto loše, za ljubav Božju?
Bolje je ne dati ništa nego dati lošu stvar; jer u nedavanju ćete vi imati neki izgovor svijetu; ali u davanju bezvrijedne stvari, i držaći najbolje za sebe, šta će biti izgovor?
A ovo je sve šta vam imam reći o pokajanju".
Barnaba upita: “Koliko dugo treba da traje pokajanje?”
Isus odgovori: “Toliko koliko je čovjek u stanju grijeha on uvijek streba da se kaje da da pokaru za to. Pošto ljudski život uvijek griješi, tako on treba uvijek da daje pokoru, ukoliko više ne biste vodili računa o svojoj obući nego o svojoj duši, jer svaki put kad puknu vaše cipele, vi ih zakrpite”.