Rečeno je da je svećenik kako bi uklonio kraljeve sumnje o namjerama izbjeglica, uzeo čašu mlijeka punu do vrha, te u nju dodao šećer. Čineći to, on je uvjerio kralja, baš kao što se šećer dodaje u mlijeko bez da se ono prolije, da će se on i njegov narod stopiti i osladiti zemlju. Kralj je očito bio oduševljen tim uvjerenjem i tada dao Parsima dopuštenje da se smjeste u Gujaratu. Zanimljivo je ovdje napomenuti pet uvjeta koje je kralj postavio:

Slučajno, Indija je već bila poznata po svojoj toleranciji i velikodušnosti pri primanju imigranata iz drugih zemalja, kao što je jedan učenjak napisao, ona je postala drugom domovinom mnogim novopridošlicama poput Židova, Sirijskih Kršćana, ljudima iz centralne Azije i Afrike. Svi su bili slobodni da slijede vlastitu religiju i različite putove. Parsi su bili jedni od zadnjih koji su došli na taj način.

Otprilike tristo godina nakon što su stigli u Sanjan, Parsi su živjeli u miru i skladu sa lokalnim stanovništvom. Prakticirali su svoju vjeru ali i prihvatili Gujarati kao njihov jezik, ipak, sa mješavinom mnogih Perzijskih riječi, naravno. Mnogi su se bavili poljoprivredom, dok su neki krenuli u trgovinu, stolare, itd.

Imigranti su prihvatili i mnoge lokalne običaje. Parsi žene, točnije, su se oblačile kao Gujarati žene noseći sarije sa obrnutim pallu i bluzama dugih rukava. Čak su nosile i naušnice u nosu. Muškarci su nosili hlače sa dugim kaputima i visoke, ušiljene, crne kape. Usput bi mogli nadodati da do dana današnjeg nema ničeg posebnog što bi ih moglo razlikovati od drugih pozapadnjenih Indijaca, osim njihovog tena i oštrog izgleda.

S vremenom se Parsi stanovništvo povećalo i mnogi su odselili iz Sanjana u druge dijelove Indije poput Cambaya, Navasari, Anklesvar, Variav, Vankaner i Surat na sjeveru te Thane i Chaul na jugu. Grupice Parsija su također pronađene u gornjoj Indiji, u Sindu, Dehra-Dunu i Punjabu.

Ali nisu sva ozračja bila gostoljubiva kao u Sanjanu. U Sindu, Ibrahim Ghaznavid je Parse percipirao kao koloniju štovatelja vatre, te ih napao. U Thani, kojom su vladali Portugalci, na njih su gledali kao na idolopoklonike, te su od strane misionara bili siljeni na preobraćenje na Kršćanstvo.

U Sanjanu ih je također sustigao Islam. 1465, Sanjan je opljačkan i uništen od strane Muslimanskog Sultanata. Parsi su se hrabro borili rame uz rame sa svojim Hindu dobročiniteljima.

Mnogi su se smjestili u gradu luci Suratu, u Gujaratu, gdje su Mugali u petnaestom stoljeću Europljanima (Portugalci, Britanci i Germani) dali dopuštenje da podignu trgovačke tvornice. Nesputan kastinskim predrasudama Surad je pružio idealnu priliku Parsima da se bave zanimanjima kojima se nikada prije nisu bavili. Poljoprivrednici su postali trgovci i agenti, a stolari, graditelji brodova. Nekoliko avanturista napustilo je Surat te se preselilo na jug Bombaja, tada samo skupine otoka u divljini. Tu su igrali ulogu brokera u trgovini između Indijaca i Portugalaca. Bili su u Bombaju kada su ga Portugalci ustupili Englezima, 1665. i tri godine kasnije, kada je kruna otoka predana Istočno Indijskoj Kompaniji, Parsi su već bili ondje.

Istočno-Indijska kompanija je imala velike planove za Bombaj, želeći od tog područja napraviti burni trgovački i komercijalni centar. Kako bi to postigli, morali su privući Indijske trgovce i obrtnike da se nasele i razviju tu vizionarsku zemlju. Uvjeti koje su ponudili lokalnoj zajednici bili su velikodušni i imigrantima poput Parsa se to moralo činiti gotovo kao dar s neba. Svi rođeni u Bombaju bi postali prirodni podanici Englezima. Svim zajednicama koje su se doselile u Bombaj bila je zagarantirana vjerska sloboda, te im je bilo dopušteno graditi kuće unutar zidova utvrde, zajedno sa Britancima, gdje bi bili zaštićeni od svih neprijateljskih napada.

Parsi su brzo reagirali u prepoznavanju i hvatanju te jedinstvene povijesne prilike, te su došli u Bombaj prije svih, i to u velikom broju. Upravitelj kompanije zadužen za Bombaj je o njima napisao: „Oni su industrijski narod, te genijalni u trgovini kojoj se potpuno posvećuju.“

Tijekom Britanskog razdoblja, Parsi su jako napredovali, jer su se lako prilagodili Engleskom obrazovanju kao i Britanskoj trgovačkoj i komercijalnoj praksi. Mnogi Parsi avanturisti su krenuli u prekomorsku trgovinu; neki su zablistali u bankarstvu i trgovini. Ukratko, zahvaljujući zapadnom obrazovanju, Parsi muškarci i žene su zasjali na različitim područjima. Sa prosperitetom je stiglo i milosrđe. Mnoge dobrotvorne bolnice, škole, koleđi, sirotišta u Suratu, Bombaj (sada Mumbai) i Pooni svjedoče darežljivosti zajednice koja je dosegla sve slojeve društva.

Također su bili jako uspješni kao odvjetnici, posrednici, doktori i administratori. Dadabhai Naoroji je bio prvi Indijac izabran u „British House of Commons“. Jamshedji Tata je prije više do sto godina osnovao veliko Tata industrijsko carstvo - također je osnovao Indijski Znanstveni Institut, glavni znanstveno istraživački centar u Indiji, a smješten u Bangaloreu.

Poznati dirigent Zubin Mehta je Parsi. Indijski jedini Feldmaršal Sam Maekshaw je Parsi. Hom Bhabha, briljantni nuklearni znanstvenik kojeg se često naziva ocem nuklearne znanosti u Indiji, bio je Parsi. Također je tu bio i pokojni J.R.D. Tata, doajen Indijskih industrijalaca i čovjek koji je oblikovao komercijalnu avijaciju u Indiji.

Ipak, populacija Parsa se prorijedila, ne samo u Indiji već i globalno. Stručnjaci za stanovništvo govore da bi kroz nekoliko desetljeća Parsi mogli izumrijeti. Popis proveden u Indiji 2001 godine zabilježio je da je u Indiji preostalo samo 69,000 Parsa.

Smatra se da je nekih 5000 u Pakistanu, uglavnom u Karachiju. U samom Iranu, pretpostavlja se da je broj pao na nekih tri tisuće. Mnogi Parsi su migrirali u sjevernu Ameriku i vjeruje sa da se nekih petnaest tisuća tamo smjestilo.

Vlada Tajikistana je uvjerila UNESCO da 2003. godinu proslave kao „3000 obljetnicu Zoroastrijske kulture“. Vjeruje se da su Tajiksi porijeklom Zoroastrijci i da je većina njih potajno nastavila prakticirati svoju religiju kroz mnoga stoljeća Muslimanske vladavine, na koju se pod Sovjetskim savezom nastavio komunizam.

Usput bi valjalo napomenuti da je oko devetnaestog stoljeća manja grupa Zoroastrijaca došla u Indiju. U Indiji se često za njih govori kao o Irancima.

Iako su u Iranu uglavnom Zoroastrijci bili proganjani, nekoliko ih se uspjelo uzdići na više položaje. Možda je među najpoznatijim Iranskim Zoroastrijcima Dr. Farhang Mehr, nekadašnji zamjenik premijera Irana, te počasni profesor na Bostonskom Veleučilištu.

Košulja je bila duža halja od bijelog pamuka – bijele boje koja implicira Ashu, temeljnu doktrinu Zoroastrijske vjere. Ime Sudreh znači „dobar put“.

Obično je kratkih rukava i doseže skoro do koljena. Nema ovratnik i ima prorez preko prsa – u centru se nalazi mala vrećica ili ušitak sličan vrećici. To se naziva gireh-ban i najvažniji je dio odjeće, jer simbolički označava spremište dobrih misli, dobrih riječi i dobrih djela onoga koji ga nosi.

Kushti je ispleten od bijele janjeće vune, te je proces njegovog pletenja jako kompleksan. On se izrađuje, što je pravilo, samo od strane žena iz svećeničke kaste, iako ih danas pletu i neke žene koje nisu pripadnice te kaste.

Prvo se vuna isprede u tanke niti, te se dvije niti neophodne dužine zajedno propletu, što simbolizira jedinstvo dva duha manifestacije. Sedamdeset i dva takva dupla pletiva se uzima te zajedno plete u dugu, tanku šuplju traku.

Broj sedamdeset i dva predstavlja sedamdeset i dva poglavlja Yasne, najvažnije knjige svetih spisa. Šuplja traka se zatim pažljivo izokrene nakon čega slijedi obredno pranje i na kraju se čvrsto zarola. Svaki je detalj u izradi Kushtija simboličan – sedamdeset i dva pletiva se dijeli u šest grupa od po dvanaest njih te i ti brojevi imaju veliki značaj.

Nošen preko Sudreha, Kushti se oko struka tri puta omota kako bi se označile tri Zoroastrine zapovijedi – humata, huka i huvarshta. Učvršćuje se mornarskim čvorom naprijed i nazad. Svako stezanje tih čvorova simbolizira donošenje jedne važne istine u um nositelja: 1 – da je Bog jedno Vječno biće, 2 – da je Mazdajasni vjera jedina istinska vjera, 3 – da je Zoroastra istinski inspirirani Božji prorok i 4 – da će nositelj nastojati izvršavati tri zapovijedi.

Ukratko, Sudreh i Kushti su amblemi koji bi trebali onoga koji ih nosi podsjećati da je on / ona vojnik Ahura Mazde i da se mora boriti protiv poroka poput zavisti, ljutnje, pohlepe, požude, itd.

Navjot (doslovno „novo rođenje“) ceremonija označava drugo rođenje djeteta (u Zoroastrizam). To je nešto poput Upanayam ceremonije u Hinduizmu, s razlikom da je i dječacima i djevojčicama dopušteno proći Navjot.

Navjot je ceremonija potvrde kojom se novi vjernik inicira u Zarthusti (Zoroastrizam) religiju. Na taj sveti dan, dijete po prvi puta oblači sveti Sudreh i Kushti – bijelu košulju od muslina oko koje se veže posvećeni rukom pleteni pojas od janjeće vune.

To ruho je svojstveno Zoroastrijskoj vjeri i njegovo ritualno nošenje služi dnevnoj afirmaciji doktrina Ahura Mazde, Gospoda Svjetlosti i Mudrosti.

Uobičajeno je da se ceremonija provede u dobi od sedam i petnaest godina, ali se rijetko odgađa za post- pubertetsko doba i obično se provodi između sedme i devete godine.

Nakon davanja u posjed Zoroastrijac mora nositi tu košulju i pojas dan i noć (osim kad se kupa), a tu odjeću nosi tijelo Zoroastrijaca kada ga se odnosi na mjesto posljednjeg počivališta.

Navjot ima dvije namjene: 1) Svećenici, rodbina, itd., pozvani na ceremoniju su svjedoci vjeroispovijesti kandidata. Vjeroispovijest se sastoji od izjave da novi inicijant prihvaća religiju na način koji je ona predana Zoroastri od Boga. Nakon što skup odobri tu otvorenu deklaraciju, vodeći svećenik nudi kandidatu dva sveta amblema zajednice – Sudreh i Kushti. U Iranu se ta prilika naziva Sedreh-Pushi. 2) Po prolasku te ceremonije novak je Parsi po rođenju, a Zoroastrijac po izboru.

Službena ceremonija se sastoji od četiri dijela:

Sveta vatra gori tokom priredbe. I Parsi dječaci i djevojčice iniciraju se tim ritualom uniforme.

Vatru su štovali mnogi od drevnih vremena. Kult vatre je bio uobičajen među Arijcima od vremena antike, te prenošen na narode i zajednice koji su potekli od Arijaca. Tako nalazimo kult vatre među Rimljanima na zapadu, kao i među Zoroastrijcima u Iranu i Arijcima Indije. Rimljani su, na primjer, imali svećenika kojem je zadatak bio rasplamsavati vatru. Vatra njihovih srca nije mogla biti odnošena osim u svete prilike. Srce Veste u podnožju Palantin brda u Rimu bio je sveti centar cijele Rimske države. Sveta vatra je u njemu simbolizirala Božju prisutnost, te zaštitu od Neba i sigurnosti države. Također, Grci su na Olimpiji imali na Panovom oltaru vatru koja se nikada nije smjela ugasiti.

Drevni Germani imali su vječnu svjetiljku upaljenu pred kipom njihovog boga Thora. U židovskoj vjeri sjajni plameni i goreće vatre simbolizirali su Božju veličanstvenost i prisutnost. „Vatra na oltaru“, kaže Gospod govoreći Mojsiju „će uvijek goriti i svećenici će je hraniti polažući drvo u nju svakoga jutra. To je vječna vatra koja se nikada na oltaru neće ugasiti“.