EVO I PAR ZANIMLJIVOSTI VEZANIH UZ EGIPAT:

-  Nakon što je otkrivena Tutankhamonova grobnica, umrlo je nekoliko ljudi koji su u njoj boravili, pa se raširila priča o »Tutankhamonovom prokletstvu«.

-   Nil je najveća rijeka na svijetu, a stari su Egipćani vjerovali da faraoni mogu natjerati Nil da krajem svakoga ljeta naplavi široka područja plodnim muljem.

- Napoleon je izracunao da tri glavne piramide sadrže dovoljno kamenja za izradu zida, visokog 3 metra i debelog 30 cm, oko cijele Francuske  

 Poslužitelji pokojnika u kući za vječnost

Studijska izložba statueta iz egipatskih grobnica, upravo otvorena u Louvreu, nazvana »Šauabtiji - Faraonski radnici za vječnost«, pokazuje čitave vojske »poslužitelja« koji su pratili uvažene pokojnike u vječni, zagrobni život. Da su na to bili spremni te da im je to bila čast, svjedoče natpisi na tim figurinama

Egiptologija i u Hrvatskoj ima dobre pozicije. Zagrebački Arheološki muzej ima značajnu egipatsku zbirku. Nažalost, po krađi egipatske zbirke, nedavno se i Dubrovnik pročuo, kao imalac egipatske zbirke. Dugogodišnji predsjednik Akademije Grga Novak bio je autor značajne knjige o starom Egiptu. Njegov drugi nasljednik na katedri povijesti staroga vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof. dr. Petar Selem autor je prije nekoliko godina objavljene knjige »Izidin trag«, koja na maestralan način daje sintezu tragova egipatskih kultova u starom vijeku na tlu Hrvatske. Međutim, nema egiptomanije.Egiptomanija je pojam koji egzistira na Zapadu, čak su knjige i izložbe prije par godina bile priređene pod tim naslovom. Doista, fascinacija Egiptom, egipatskom civilizacijom, egipatskim kultovima je nevjerojatna, kako kod stručnjaka, tako i kod široke publike. Glede stručnjaka, navedimo podatak kako sve zemlje koje »drže do sebe« imaju odavna ili tek sada otvaraju - primjerice, bivše europske zemlje sovjetskog bloka - arheološke institute u Egiptu. (Poljska ga je, međutim, imala odavna.) Glede široke publike, spomenimo kako samo velike slikarske izložbe poput vječnih impresionista, Modiglianija, nedavno, ili Chagalla, upravo otvorena izložba u Parizu, mogu biti konkurentnije od egipatskih. Ili, u velikoj knjižari u Louvreu, dok je po jedan stol rezerviran, primjerice za grčku ili rimsku umjetnost, dotle ih je nekoliko rezervirano za egipatsku.U Louvreu je upravo otvorena mala izložba (ne velika, glamurozna, tzv. dossier izložba, kako oni kažu) s egipatskom tematikom pod naslovom »Šauabtiji - Faraonski radnici za vječnost«. Pa premda je to doista mala izložba, makar za pariške pojmove, ona plijeni pozornost mase posjetitelja. Na prvi bi se pogled moglo reći, pa što će ta mala izložba u ogromnom Louvreu, koji samo za egipatske spomenike ima desetke glamuroznih dvorana.Međutim, u tim velikim stalnim postavima mnogošta se »izgubi«, pa je ovakvo zumiranje jednog detalja itekako korisno i privlačno. Da, upravo zumiranje, uzme se u fokus nešto čega inače ima u stalnom postavu, pa se o tome izlaže zasebno i detaljno. Na tim se izložbama i mnogo nauči, više nego u velikom postavu. Autor izložbe je Jean-Luc Bovot iz odjela egipatskih starina u Louvreu.Šauabtiji su male figure, najčešće oko pedlja visoke, premda mogu biti i veće, izrađivane su od raznih materijala: od drva ili kamena, granita, alabastera. Odlijevale su se i figure od keramike, stakla i od egipatske fajanse. Detalji su se dovršavali bojom, izravno na drvu, odnosno kamenu, ili na štukom pripremljenu podlogu. Ime im je iz egipatskih izvora, koji pak još upotrebljavaju, za te figurice, osim najčešćeg šauabti (što bi značilo statueta ili predmet od drva) i imena šabti (što bi moglo značiti štapovi) i ušebti (što bi značilo odgovoriti, naime, figurica odgovara umjesto pokojnika).Prikazuju se kao mumije, koje imaju ruke prekrižene na prsima. Kosa je često pokrivena perikom, karakteristično egipatskog tipa. U rukama nose oznake vladarske ili svećeničke časti, ako su bili u faraonskim grobnicama, međutim, najčešće u rukama drže poljoprivredne alate, ponajviše plug, koji je prikazan poput nekog šestara, te jednu vrstu motike.Te figurice su zapravo poslužitelji, koji prate pokojnika u njegovoj kući za vječnost (od kraja tzv. Srednjeg carstva, tj. od oko 1500. pr. Kr.), i zemljodjelci, i one - prema egipatskom vjerovanju - nastavljaju raditi obvezne zemljoradničke poslove, koje je svaki Egipćanin radio za života. Na leđima im je često prikazana vreća za žito. Najčešće imaju i natpis s jednim odlomkom iz Knjige mrtvih. Dakle, te figurice, umjesto pokojnika rade u vječnosti. Zemljoradnja, uz navodnjavanje iz Nila, bila je osnovna životna poluga starog Egipta, pa je normalno da je na neki način trebalo osigurati kontinuitet te djelatnosti u vječnosti. Međutim, ove su figurice bile privilegija grobova viših klasa. Obični seljak, koji je za života doista radio sve te poslove, nije imao pravo, niti nakon smrti, na ove magične zamjenike!

Šauabtiji, koje posjedujemo inače u raznim našim muzejima, premda im, uglavnom, ne znamo točan kontekst, osim - u teoriji, koju smo upravo izložili - kod onih koji pripadaju pravim egipatskim zbirkama, i kojima kontekst prikazuje upravo pariška izložba i njezin katalog, potječu iz rimskog Ilirika, i oni dokumentiraju nazočnost egipatskog udjela u rimskim kultovima u našim stranama. Oni, pak, izvorni, u Egiptu, polagali su se uvijek uz mumificiranog pokojnika u njegov grob. Postoje grobovi s desetcima šauabtija, pa čak i neki s nekoliko stotina, naravno, u faraonskim grobnicama: stotine zemljoradnika da osiguraju nesmetanu vječnost pokojnika! (Jedna je grobnica u Deir el-Bahari sadržavala najmanje 3700 poslužitelja!) Figurice su se ponekad slobodno postavljale u grob, a ponekad u posebnim kovčežićima, od drva ili od kamena, koji su bili oslikani.Fascinacija Egiptom, osim na izložbama ili u knjigama, može se, naravno, doživjeti i u samom Egiptu. Oprez, ponekad je fascinacija putem knjige jača. Međutim, ako se pažljivo izaberu detalji pod pustinjskim suncem, onda nećemo ostati razočarani. Iz jednog privatnog putovanja prije par godina, nosim upravo takve dojmove. Nikad nisam vidio takvu gužvu u jednom muzeju, kao što sam doživio u Muzeju u Kairu, u dvoranama u kojima je blago iz Tutankamonove grobnice. Sve ono što sam znao iz knjiga, blijedi pred onim doživljenim.Količina i mnoštvo predmeta što su bili u grobnici, koju je otkrio Howard Carter, upravo se u ovom starom muzeju, prestarom i premalom za toliku publiku - pa nije ni čudo da je raspisan međunarodni natječaj za novi muzej u području Gize, uz piramide, koji je izazvao ogromni odziv arhitekata iz cijeloga svijeta, čak je, koliko znam, i jedan naš sudjelovao - doživljava u čitavom onom mnoštvu koje je okupljeno na tako malo prostora. Jedan aneks grobnice, do samog prostora u kojem je bila Tutankamonova mumija, sadržavao je 236 šauabtija. Upravo takvo mnoštvo nam dočarava i vojska šauabtija na pariškoj izložbi, koja je izložena u stojećem stavu: objedinjena su dva nalazišta iz kasnog perioda Carstva, tj. 7.-4. st. pr. Kr., svi su šauabtiji od egipatske fajanse. Ta je kolekcija, premda je u Louvreu od prije 1857. ovom prigodom prvi put, i to sumarno objavljena.Natpisi hijeroglifima na šauabtijima, te tekstovi u Knjizi mrtvih, dodatno objašnjavaju ovu nevjerojatno dugu praksu, koja je skoro dvije tisuće godina odolijevala svim promjenama. Toliko je perzistirala egipatska religija koja je transponirala u vječnost pragmatiku svakidašnjeg života. Pokojnik - gospodar poziva poslužitelje. Naime, on je pozvan da »u svijetu mrtvih izvrši sve poslove koje treba izvršiti«. Zagrobni svijet se definira kao »vlasništvo boga«, on može označavati stvarno područje prostiranja nekropole, isto kao i mitološko područje božanske zemlje. Zadaća je dana poslužiteljima »povećavati polja, navodnjavati obale, prenositi pijesak od zapada na istok i obratno«. Poslužitelj će odgovoriti: »Ako me pozoveš u bilo kojemu trenutku, evo me, tu sam!« Neki će šauabtiji iz sredine 14. st. pr. Kr. ponijeti i ovakvu poruku: »O da bih bio obradovan svim darovima, o da bih bio obdaren svim namirnicama! Neka bude za mene vode, kolača, piva, vina i tamjana, e da bih ih mogao dati višnjemu!« Nosim iz Egipta i komadić kamena o kojemu učimo u knjigama, nosim i modernu keramičku ampulu sv. Menasa iz njegova svetišta blizu Aleksandrije, istu onakvu kakvu su donosili hodočasnici iz Salone prije tisuću i pol godina! Kada smo u Aleksandriji, onda smo već u rimskom, ptolomejskom Egiptu, onome koji je nastao na faraonskim tradicijama, od Aleksandrovih nasljednika, i koji će završiti s Kleopatrom, a ona je u konačnici dovela Egipat do statusa rimske provincije. Međutim, taj rimski Egipat je popio faraonsku fascinaciju, i gotovo zlatom optočene mumije, kakve je nedavno otkrio i suvremeni faraon egipatske arheologije Zahi Hawass, koji me primio u svom ventilatorima rashlađivanom direktorskom uredu uz piramide u Gizi, koji predstavljaju civilizacijski kontinuitet.Uz piramide prema jugu, prema Fayumu, koje su se otvarale uz Zahijev potpis, u kortežu časnika, beduina, kustosa ili čuvara, koji su me opkolili, ne znam je li iz počasti ili iz sigurnosnih razloga, osjetio sam i ja načas imaginaciju besmrtnosti, koja se malo hladila u bazenu u pustinjskoj oazi, malo grijala u pustinjskom pijesku dok nas je konjanik provodio do ogromnog alabasternog žrtvenika.I zar ne poželiti otkriti malu vojsku šauabtija, koji bi i za nas radili u vječnosti?

Emilio Marin