Kada bismo okupili začetnike svih svjetskih religija - Isusa, Budu, Muhameda itd., oni bi se sigurno međusobno odlično slagali i svoje druženje temeljili na onome što ih povezuje, a razlike bi smatrali zapravo nebitnima. Osnova njihovog učenja dvije su teme: ljubav i opraštanje.

Kako visoka razina svjesnosti ne ide nikako zajedno sa podjelama i sukobima, duhovnjaci, kao što znamo, odbijaju nasilje. Stotinama godina kasnije, zapravo već i tisućama, unatoč učenju zašto su ljubav i praštanje optimalni za čovjeka, ljudska glupost, mržnja, egoizam, materijalizam i ostalo stvorili su sve moguće probleme. Od blage netrpeljivosti do vjerskih ratova.

Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.

"Nekoliko stotina irskih katolika bacilo je 40 molotovljevih koktela na policiju tijekom noćašnjih nereda na ulicama Belfasta, koji se ponavljaju svake godine uoči tradicionalnog marša protestanata." Oprostite, meni ovo nema veze s kršćanstvom i time mi je neprihvatljivo! Zato razlikujem duhovnost od religioznosti.

Religija je izvorni (duhovni) sadržaj koji je iskrivljen čovjekovom intervencijom. Na Zemlji svi smo mi nesavršeni i možemo samo nagađati o Božanskoj misli.

Duhovnost se ne sreće u hramovima i katedralama; nema je u ceremonijama, indoktrinaciji, institucijama, duhovnoj ovisnosti i hijerarhiji. Duhovnost nije vjera u dogme. Duhovnost uči o Jednoti. Religija i dogma uči o odvojenosti ("mi smo bolji od onih drugih", "samo mi ćemo se spasiti"). Duhovnost živi u jedinstvu sa svime što postoji i oslobođeno je od patnje.

Religioznost živi od odvojenosti, zato pati.

Svećenici su također ljudi, dakle imaju svoje mane i slabosti, podložni su zabludama, samohvali, oholosti i egoizmu. Umjesto da traže istinu, indoktrinirani mogu postati fanatični i dogmatični, slijepo se držeći za određene ideje kao pijani plota, misleći da znaju sve.

Koji god čovjek vam govori da zna Božju tajnu laže vas.

Svi mi naslijepo pipamo slona s različitih strana, a konačno znanje (o slonu) posjeduje samo Bog. I točka!