''Usred zime, kad dođu trenutci umora uobičajeni za to doba godine, uzimamo dodatne vitamine da bismo ostali u formi. Djecu branimo od zločestih virusa i budno pazimo na njihovo tjelesno zdravlje, što je vrlo dobro, no mislimo li na to da im treba i duhovna zaštita? Pratimo datume cijepljenja i mjerimo ih da vidimo koliko su porasli, ali obraćamo li pozornost na razvoj njihova duhovnog života? Dok cijedimo naranče i rezuckamo peršin za svoje malene, hoćemo li se sjetiti »duhovnih vitamina« koji su njihovu srcu potrebni da bi rasli u ljubavi prema Bogu?

Koji su to »vitamini« i gdje ih se može naći?

Bog nam se daje preko sakramenata. Ulazi u naše tijelo da bi nas hranio, liječio, da bi nam oprostio, da bi nas posvećivao.

Mislimo li dovoljno na snagu sakramenata, posebno euharistije i pomirenja?

Pijemo li s nepresušnog izvora koji je u nama provreo na dan našega krštenja?

»Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, ne će ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni« (Iv 4,13−14).

Sakramenti su neiscrpno blago iz kojeg možemo svakodnevno uzimati sve što nam je potrebno za život.

U molitvi Bog »puni naše baterije«. Djeca dobro znaju da električni aparat ne može raditi ako nije povezan s izvorom struje. Isto vrijedi za nas. Ne možemo »funkcionirati« ako nismo povezani s Bogom.

Što su veći pritisak, žurba, umor, preopterećenje, to je važnije zaustaviti se i moliti, i to ne jednom, s vremena na vrijeme, nego svaki dan. Ne na brzinu, u žurbi, nego uzimajući si vremena, da bismo svoj teret s mirom mogli predati u Božje ruke.

Svi poznajemo umor koji vodi u začarani krug: budući da smo umorni, pretjerujemo u aktivnostima, postajemo nervozni i tako rasipamo energiju, pa na kraju budemo doslovno iscrpljeni.

Jedini način da se iz tog kruga izađe je sve staviti u Božje ruke: »Gospodine, ja sam samo oruđe u tvojim rukama. Nisu važni moji planovi, nego ono što ti želiš učiniti preko mene. Od tebe sve očekujem. Bez tebe ne mogu ništa«.

Božja nam se riječ daje poput hrane. Čitati i razmatrati Božju riječ nije luksuz nego potreba. Sveto pismo je kao kruh, a Crkva nam, poput majke, svakog dana daje po krišku. Ta kriška svagdašnjeg kruha dnevna su liturgijska čitanja, posebno misna čitanja. Svatko ih od nas može čitati. Nećemo baš sve razumjeti, katkad ćemo biti tako umorni ili rastreseni da će nam se činiti da gubimo vrijeme čitajući tekstove koje ne shvaćamo, ali Duh Sveti nikad nije ni umoran ni rastresen. On će nam objasniti Riječ, on će nam omogućiti da je usvojimo, da bi doista postala naša hrana.

Bog nam daje sve što nam je potrebno da bismo rasli u ljubavi. On nam to daje obilno i bez prestanka. O nama ovisi hoćemo li primiti.

Bog pred nama uvijek stoji kao prosjak, on se nikad ne nameće. Na nama je otvoriti vrata. Kako? Pažnjom prema drugima, dijeljenjem s drugima, praštanjem… Tako se naše srce otvara i postaje sposobno primiti Božji dar. Zbog umora se često zatvaramo u sebe, postajemo usredotočeni samo na obveze ili poteškoće, nikad nismo na raspolaganju drugima. Kad su nam uši, oči i srce zatvoreni za druge ljude, ni Bog ne može ući.

U zimskim razdobljima – u tim zimama života kad smo umorni, kad trpimo, kad smo u tami – svima nam treba »dobra doza vitamina« da bismo se oduprli zločestim »virusima« koji se zovu obeshrabrenost, zatvaranje u sebe ili beznađe.

Kad djecu štitimo od gripe, sjetimo se da ih treba naoružati i protiv tih opasnih duhovnih virusa koji napadaju ono što je u nama najdragocjenije.''

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum

http://www.bitno.net/obitelj/duhovni-vitamini-dnevna-doza-duhovne-zastite/#.U86mW03lqcx