„Došao sam s tobom…“ – nepromijenjen „JA“

 

Napisao: Dr. Sara Pavan

 

„Kada si došao na ovaj svijet, došao sam s tobom.

Ja sam uvijek u tebi, iznad tebe, ispod tebe i oko tebe.

Spašavao sam te od mnogih opasnosti, a ti me nisi prepoznao.

Oca, majku, sina, kćer, muža, ženu,

braću, sestre, nećake, nećakinje, rođake,

ujake, tetke, djedove, unučad,

posebno sam izabrao za tebe,

tako da rastete zajedno,

pokušate upoznati jedni druge i razvijate se,

ali ne i da ostanete vezani zajedno zauvijek.

Jer ja ih uzimam, jednog po jednog,

onda kada ispune svoje uloge u tvom životu.

Prijatelji! Oni će biti s tobom

tako dugo dok posjeduješ imetak, poziciju i moć,

no nestat će čak i prije no što to izgubiš.

Ja i dalje čekam na tebe potpuno nepromijenjen

kakav sam bio i kada si došao na ovaj svijet.

Dođi sve bliže i bliže k meni, služi mi

i budi odgovoran meni i samo meni.“

 

 

 

        Ove riječi Bhagavana Babe, izgovorene maloj grupi nas koji smo sjedili pri Njegovim lotosnim stopalima u prosincu 1984.godine, dale su nam letimičan pogled na stvarnost. Bile su to riječi Božje vrhovne milosti. Bili smo grupa od 16 poklonika iz Australije, moja obitelj i nekoliko članova našeg Sai centra. Već na prvom daršanu Svami je 'doplovio' do mene i rekao je: „Hajde!“, čak i prije no što sam mogao izgovoriti riječ! Bilo je poslije podne i neki od naše grupe nisu bili spremni za daršan jer smo upravo doputovali.  Za vrijeme razgovora obavijestio sam Bhagavana da smo kao grupa došli iz Sydneya, većina nas čestitih europskih Australaca molili smo se Svamiju da daruje našoj grupi intervju i blagoslovi nas govorom na engleskom jeziku. Također smo Mu obećali da Ga nećemo uznemirivati osobnim problemima. Svami je susretljivo odgovorio: „Sutra.“

        Sljedećeg jutra Bhagavan je žurno zatražio od mene da uvedem grupu. U Njegovoj neponovljivoj rutini uvođenja, Svami je zatražio od nas da uđemo u sobu, a On nas je slijedio. Počeli smo sjedati na pod dok je On osobno zatvorio vrata i uključio ventilator. Kružnim pokretom Svoje ruke tri puta, Bhagavan je materijalizirao vibhuti i prosipao ga je u ruke većine od nas, prije no što je sjeo na Svoj stolac.

Pogledao je u svakog od nas prodorno, kao božanski pretraživač (skener), uključen da bi istražio prošlost svakog od nas. Zatim je, Svojim nježnim pogledom omekšao naše strahove i uznemirenost, da bismo se s Njim osjećali kao kod kuće, mnogi su od nas bili sa suzama u očima lomeći svoje ograde. Suprotno Njegovoj očiglednoj formalnosti i 'distanci' na daršanu, On je bio veoma neformalan i 'intiman' s nama ovdje u sobi za razgovore.

        U zraku je bila takva mukla tišina i tu je tišinu Bhagavan prekinuo Svojim nježnim melodioznim glasom. Razgovarao je s nama dugo vremena čistim engleskim jezikom, bez prekida, počevši riječima koje su navedene na početku:
„Kada si došao na ovaj svijet, došao sam s tobom…“ Bili smo prikovani za Bhagavana jer je nebeska rijeka Vječne istine potekla s Njegovih božanskih usana i veo 'maye' trenutačno se podigao. Bili smo na nebu i mogli smo tamo ostati zauvijek. Dopustio nam je da provirimo u našu stvarnost, nepogrešivu, vječnu i neokaljanu ljubav, koja mi zaista jesmo.

        Trebalo mi je nekoliko godina da probavim što nam je Bhagavan objavio toga dana. Molio sam se i čeznutljivo tražio dublje značenje toga što nam je objavio. Samo Njegovom milošću slučajno sam naišao na neke fine i dublje uvide u istinu o tome tko i što smo mi. Čak ni poveća knjiga ne može biti dovoljno razumljiva da nam da odgovore na ova temeljna pitanja. Dopustite mi da sam sebi u ovom prilogu potvrdim i pojasnim vlastito razumijevanje Božanske objave toga dana.

 

„Kada si došao na ovaj svijet, došao sam s tobom.“

 

Tko je taj „JA“, a tko je taj „ti“ u ovom kontekstu? Bhagavan nam je uvijek govorio da postoje tri osobe u jednoj:
       

·                  Jedna, za koju ti misliš da jesi – tjelesni aspekt, fizičko tijelo, individualnost.

·                  Druga, za koju drugi misle da si ti – mentalni aspekt, osobnost, percepcija drugih.

·                  Treća, koja ti zaista jesi – „JA“, Božanski princip, neprolazno 'sebstvo'.

 

 

„JA“ je vječno nepromijenjeno Sebstvo, atma ili Božanski princip unutar nas, što mi zaista jesmo. „JA“ je duh, koji daje život tijelu i čini da ono funkcionira. On je koštica unutar tjelesne ljuske. „JA“ je najfiniji i najviši nivo svijesti, koji je sveprožimajuća bit, izvor svega. „JA“ nije materijalan, nije ni mineralan ni organski, nije čak ni biološkog porijekla. On je Duša. Duša ulazi u fetus i nastanjuje se u stalno promjenljivom fizičkom tijelu od djetinjstva pa do ostarjele dobi ili u bilo koje vrijeme između toga, a zatim se oslobađa iz 'tjelesnog zatvora' u vrijeme tranzicije ili smrti, kada tijelo više nije nastanjivo zbog bolesti, povrede ili raspadanja.

        Od samog početka fetus koji se razvija u maternici načinjen je od puke materije, sačinjene od pet elemenata – prostora, zraka, vatre, vode i zemlje. On raste na hrani koju konzumira majka pa ga zato nazivamo koricama (tobolcem) od hrane. Fetus počinje svoj život od ćelije oplođenog jajašca u maternici i ona se umnožava u trilijune ćelija koje se dijele u različite skupine da bi oblikovale različite organe. Ovdje postoji neka vrsta urođene inteligencije koja upravlja svime time.

        Sve do 20 tjedana trudnoće fetus je čisto biološki, što znači da je bez duše.

Ovo se ne razlikuje od embrija u razvoju bilo koje niže vrste života, kao na primjer razvitak teleta u utrobi krave. Za razliku od nižih vrsta života, samo ljudski ima pojedinačnu dušu. Duša ulazi u 'biološki' fetus oko 20-tog tjedna razvoja u maternici.

(Sai kaže da se to događa točno u polovici ciklusa od 270 dana – op.prevodit.)

 

To odgovara početku pomicanja fetusa, koje nazivamo oživljavanjem. U početku duša oblijeće tijelo, ulijeće i izlijeće iz njega te na kraju ostaje u njemu prije nego dođe vrijeme rođenja. Pri rođenju duša,koja je „JA“, dolazi na svijet zajedno sa novorođenčem. To je Bhagavan mislio kada je rekao: „Kada si došao na ovaj svijet, došao sam s tobom…“

 

„…Ja sam uvijek u tebi, iznad tebe, ispod tebe i oko tebe….“

U ovom kontekstu „JA“ predstavlja sveprožimajuću svijest, koja je sam Bog. Svami je jednom dao Isaacu Tigrettu primjer „JA“ principa. Bhagavan je rekao: „Riba koja pliva u vodi okružena je oceanom i sama je stvorena većinom od vode. Ti si kao riba, s Bogom unutar sebe i plivaš u Božanskom oceanu.“ Podrazumijeva se da je taj „JA“ u svima nama,  isti „JA“ koji se nalazi u svakom biću oko nas. Drugim riječima, „JA“ koji se nalazi u Bogu ili Saiju, nalazi se u svakome i zato nas Svami opominje da trebamo vidjeti Njega u svakoj osobi. On nas također opominje: „Kada nekoga mrzite vi ustvari mrzite mene!“

 

„…Spašavao sam te od mnogih opasnosti, a ti me nisi prepoznao…“

        Ovo je „JA“ u svakoj osobi čitavo vrijeme. U svom ropstvu i neznanju, mi živimo u ograničenom krugu pojedinaca i ulažemo našu ljubav i sredstva u njih, čak i ako su tisućama milja daleko. Ovaj oblik ljubavi je tjelesni odnos koji nazivamo vezanošću. Međutim, u vremenu očajničke potrebe ti vezani uz nas, možda nisu kraj nas da nam pomognu ili nas spase od opasnosti. Onda je to onaj tko se nađe u blizini i može nas doći spasiti, bio on stranac ili ne.

        Možemo to ilustrirati ovim primjerom. Čovjek mora hitno putovati planinskom cestom u vjetrovitim uvjetima i usred noći. Ceste su zaleđene i uvjeti za vožnju su nesigurni, pada snijeg. Auto sklizne s ceste i prevrće se prema dubokom klancu, no na njegovu sreću udari u drveni panj na strmini i ljulja se nesigurno nekoliko metara niže od ruba ceste. Nema nikoga u blizini i vozač je u šoku, nesvjestan predstojeće opasnosti. U to vrijeme ponekad prođe kamion i vozač iz kamiona primijeti titrajuća svjetla automobila. Slučajno se dogodi da je kamion auto-dizalica i ima potrebnu opremu za izvlačenje auta. Unatoč vremenskim uvjetima vozač kamiona riskira i pričvršćuje kabel za auto te ga izvlači na sigurno. Vozač kamiona je došao niotkuda i stranac je. Tko je taj spasilac? Taj spasilac nije neka druga osoba, nama daleka, pojedinac koji nam nije u rodu, već samo Sebstvo, isti onaj „JA“ koji obitava u drugom tijelu koje nazivamo strancem.

„…Oca, majku, sina, kćer, muža, ženu,braću, sestre, nećake, nećakinje,

rođake,ujake, tetke, djedove, unučad,posebno sam izabrao za tebe,tako da  zajedno rastete, pokušate upoznati jedni druge i razvijate se…“

 

       Svako rođenje ima svrhu u životu. Svaki pojedinac mora igrati svoju ulogu i ispuniti svoj zadatak na zemlji. Mi uzimamo zemaljski život da bismo ispunili uzroke koji su se sakupili kroz bezbrojne prošle živote – izvršili sve nedovršene poslove, vratili dugove i kredite, ispunili neispunjene snove i želje. Duhovnim rječnikom rečeno, nitko koga god susrećemo u našem životu nije stranac.

Kozmička inteligenci-ja je iznad shvaćanja ljudske inteligencije jer svako će nas rođenje opskrbiti  tjelesnim odnosima na tako tajnovit način tako da će nam osigurati savršen par u svakom odnosu, dajući nam na taj način drugu priliku da se iskupimo.

        Ni dvije osobe neće imati nikakve sličnosti u zadatku i okolnostima. Zbog toga nam ne bi trebalo biti strano vjerovati da svaka veza koju imamo s drugom osobom u ovom životu jest tek puko nastavljanje prijašnje veze. Bhagavan nas često podsjeća da je sve u ovom ogromnom univerzumu djelovanje, reakcija na to djelovanje, odraz i odjek, zakon uzroka i učinka, djelo i sudbina.

„…ali ne i ostati vezani zajedno zauvijek. Jer ja ih uzimam, jednog po jednog, onda kada ispune svoje uloge u tvom životu…“

 

Sve vidljivo ima svoj početak i kraj, s vremenom postojanja između toga. To postojanje je s vremenom podložno promjenama. U cijeloj kreaciji ne postoji ništa što nije promjenljivo i što traje zauvijek. Taj princip se može primijeniti na sve stvoreno, na uvijek promjenljiv vidljiv oblik bezobličnog izvora svega. Od rođenja do smrti čovjek prolazi kroz nemilosrdne promijene svih vidova života na zemlji, što je srodno školi opažanja, učenja i razumijevanja. Svatko od nas je rođen sa nastavnim planom i programom da bi ispunio svrhu svakog boravka na zemlji. Svi događaji u životu i svako odnos je prolazan. Zato je imperativ da naučimo tu činjenicu dovoljno rano i uloge koje se odnose na nas u igri života ili još bolje, u zemaljskoj školi učenja odigramo dobro. Sve vezanosti zarobljavaju i zato su ograničavajuće za napredovanje duše.

        Što Bhagavan misli rekavši:

 „Ja ih uzimam, jednog po jednog, onda kada ispune svoje uloge u tvom životu…“ Sasvim je očito da jednoga dana moramo napustiti naše odnose jedan po jedan. Je li Bog tako nemilosrdan da nam uzima naše drage i ostavlja nas uronjene u dubokoj tuzi? Činjenica je, da je svačiji život  ucrtana cesta na karti, već i prije rođenja! Prema tome kada dođe vrijeme odlaska to može biti na jedan od sljedećih načina:

1.   Smrt

2.   Odlazak u daleke zemlje

3.   Napeti odnosi oko stvari kao što su novac, vjenčanje i.t.d.

 

Konačno moramo shvatiti da ovi odnosi i prijateljstva postoje samo u našem

umu i da trauma odvajanja nestaje s prolaskom vremena. Oni ne idu dalje od uma. Na ovoj točci pokušajmo razumjeti neprijateljstvo. Možemo li ikada biti neprijatelji strancu ili može li se neprijatelj pojaviti izvana? Neprijatelj je u umu i došao je iz uma, koji obitava u prošlosti i pun je želja i očekivanja. Netko blizak nam jučer, može postati naš neprijatelj sutra! Jedino naš um može razviti neprijateljstvo s drugom osobom s osnova razvrstavanja njenih djela kao što je gruba izdaja istine ili nijekanje nekog očekivanja. Ratovi su se vodili u umovima ljudi prije nego su se zaista dogodili u životu.

 

 

„…Prijatelji! Oni će biti s tobom tako dugo dok posjeduješ imetak, poziciju i moć, no nestat će čak i prije no što to sve izgubiš…“

 

        Kako je to istinito?! Uhvaćeni u iluziju svjetovnih postignuća, muškarci i žene jure za bogatim ljudima, onima koji su na položajima od autoriteta, koji imaju vladajuću moć i utjecaj. Oni ne shvaćaju istinsko sjedište moći koje je Bog sâm, moć ljubavi, iza i iznad svih drugih moći. Sjećam se pjesme koju sam naučio u školi:

„Svatko tko ti laska,

nije ti prijatelj u nevolji.

Riječi su lake kao vjetar,

teško je naći istinskog prijatelja.“

 

 

 

Tko je istinski prijatelj? Je li to druga osoba, neko izvanjsko biće? Može li postojati bilo kakvo prijateljstvo s drugima?

Mi jako dobro znamo da su sva vanjska prijateljstva uvjetovana i neka vrsta trampe. Može li itko od stranca načiniti neprijatelja? Ili, da li se to jučerašnji prijatelj, danas pretvorio u neprijatelja? Naš istinski prijatelj je Bog i On nam je najbliži u obliku naše savjesti. Savjest je jedna i ista u svima i ona je svjetlo svijesti iznutra, chaitanya. No, zašto ta ista savjest diktira različito u svakom pojedincu? To je zato što se ona povezuje kroz um. Um koji je uprljan i nemiran ne može otkriti ljudsku savjest bez iskrivljavanja. Zato da bismo razvili istinsko i trajno prijateljstvo s Bogom unutar sebe moramo razviti čist i postojan um. Onda će se istinski prijatelj stalno otkrivati. Svjetovni se prijatelji brinu za osjetila i um i imaju svoja ograničenja. Samo primjenom i iskustvom čovjek može njegovati ovo vječno i čisto prijateljstvo s Bogom.

„…Ja i dalje čekam na tebe potpuno nepromijenjen kakav sam bio i kada si došao na ovaj svijet…“

 

 

        Može li voda biti bilo što drugo nego voda, bila ona u  

   oceanu, rijeci ili u bujici. Voda ostaje čista u kišnom oblaku i

  nema nečistoća. Jednom kada kao kiša padne na tlo

  određena je da rastavi sve sastojke tla – boju, minerale,

  organske tvari i.t.d. Razorna poplava je također kišnica, ali je

  preuzela boju jednako kao i druge sastojke tla na koje je

  pala. Tako se kišnica čini drugačijom već prema površini na

  koju pada – planinski obronak, stijene, neplodnu zemlju,

  rijeke, jezera i.t.d. Određeno je da na jakoj vrućini sunca

  ispari i pretvori se ponovno u čisti oblak. Isto tako, čisto,

  neokaljano božanstvo je osnova cijelog našeg života, bez

  obzira kakvi se pojavljujemo i koju ulogu igramo. Bog, koji je

  naša bit, ostao je zauvijek nepromijenjen, upravo kao što

  voda ostaje voda, bez obzira je li u međuvremenu promijenila boju i postala zagađena.

 

        Svami kaže: „Postoji jedna stvar koja ulazi u čovjeka izvana. Ta stvar je ego koji se formirao putem vezanosti za izvanjske stvari. Sa željom da se odsiječe svijet, ego automatski nestaje. Utisci koji su usađeni u čovjeka izvana, ako se uzmu kao stvarnost, štetni su. Budući da čovjek promatra nešto vanjsko i onda stvara, on misli da ponovno stvara to vanjsko, dok je ustvari vanjski predmet već viđen i samo ga prizivamo u sjećanje koje je već unutar nas. Kada su oči otvorene, čovjek vidi kreaciju. Sva su bića stvorena pomoću očiju. Izvor svega što vidite su oči. Sve, tako viđeno je netrajno. Tri slova u riječi 'oko' predstav-ljaju tri gune. Ali sa „JA“, sa Sebstvom, čovjek može vidjeti ono što je iznad prolaznog.“

 

        Dok se obraćao liječnicima i osoblju Super-specijalističke bolnice u Prasanthi Nilayamu pri Svom obilasku u prosincu 2004. godine, Svami je govorio o našim posesivnim kvalitetama:

 

„Vi radite dobar posao tako da ublažavate patnje bolesnika. Svami je veoma sretan. To su pozitivne kvalitete. Ali vi također imate neželjenih kvaliteta kao što je ego, rivalstvo i nezadovoljstvo zbog trivijalnih stvari. To su negativne kvalitete. S vremenom morate odbaciti takve osjećaje i razviti više pozitivnih kvaliteta. Drugim riječima, prikupiti više 'plusova' i odstraniti vaše 'minuse'. Što je 'minus'? To je ovaj  „ja“ i „moje“ (Upirući prstom u Svoja prsa Svami se igra značenjem riječi 'my-ness'. )“

 

        Taj osjećaj za „ja“ i „moje“ je širom rasprostranjen, čak i u životinjskom kraljevstvu. Ovo što slijedi je zadivljujuća anegdota na račun Svamijevog malog psića:  Dr. H.S. Bath, Bhagavanov poklonik veteran i stari specijalist u bolnici, bio je jednom pozvan na susret sa Svamijem u Trayee Brindavanu, Njegovoj rezidenciji u Bangaloreu.

Svami je stajao pored stepenica u rezidenciji, a Njegov je mali štenac bio s Njim. Kada je dr. Bath prišao k Svamiju, štenac je ljutito zalajao i bijesno skočio na njega.

Na jednu Gospodovu riječ štene se spustilo na zemlju. Svami je napomenuo: „Pogledaj ego ovog sićušnog stvorenja, koje može biti slomljeno s dva prsta!“ Sve dok traje posesivnost čovjek ne može težiti za istinskom bliskošću s Bhagava-nom.

 

„…Dođi sve bliže i bliže k meni, služi mi i budi odgovoran meni i samo meni.“

 

Kada Svami koristi riječ „Meni“ ili „Ja“, to se odnosi na nepromijenjenu stvarnost, Boga.  „Dođi bliže k meni,“ znači prebaci svoje usmjerenje sa svjetovnog obrasca na duhovni. Um je prepreka Svjetlu koje je unutar nas. Sva lutanja uma čine nas da podliježemo neizbježnim događajima u našem životu koji uzrokuju patnju. Ako pridajemo manje važnosti  takvim mentalnim lutanjima počet ćemo osjećati Božansku snagu unutar nas i buran um će se smanjiti. To se događa zbog predaje Božanskoj volji i ostavljanja prošlosti iz sebe.  „Odgovoran meni“, znači da živimo prema svojoj savjesti, koja je Bog. Savjest je jedna i ista u svima. No, zašto različiti ljudi čine konfliktne stvari i izjavljuju da slijede svoju savjest? Dopustite da razjasnimo ovo pitanje na drugi način.

       Ako je savjest Bog i postoji samo jedan Bog i samo jedna savjest, onda zašto ljudi imaju raznolike poglede i mišljenja? Oni izjavljuju da slijede svoju savjest. Postoji li 'filtar' ili neka poveznica ljudske savjesti kao Boga duboko u nama, s kojim se treba pregovarati da bi se objavio? Da, um je samo poveznica između Boga i čovjeka. Kolika je perverznost uma tolika je razina odmaka od savjesti, koja proizlazi iz čovjekove atme unutar njega. Dakle, sukob počiva u umu. Svaka osoba djeluje na nivou uma, dok je ona uistinu božanska. Svako djelovanje je Božja volja i sve reakcije da se predvide događaji mogu se pripisati umu. I sama duhovna vježba uma može nam pomoći da prebrodimo njegove negativne učinke. Zato Bhagavan polaže veliku važnost na čistoću uma da bi nas oslobodio od 'gubljenja boje' i 'nemirnog stanja' ili uznemirenosti uma, drugim riječima, na razvijanje CIA-e (Constant Integrated Awareness) stalne integrirane svjesnosti.

        Iz toga proizlazi da je bliskost s Bogom postignuće koje se dobiva kroz čistoću i mirnoću uma, koji neće izgubiti boju niti će uništiti Svjetlo svijesti (Chaitanya) ili Boga unutar nas. Tu leži ključ oslobođenja ili oslobođenje od okova prošlosti, koji nas osposobljava da živimo u sjajnoj prisutnosti sadašnjosti.

 

Shvatite I samo to je istinska bliskost s Bogom, osjećaj ne-dvojnosti (advaita bhava). 

       

Koji god put slijedimo i koje god značenje usvojimo, isključiva svrha silaska Bhagavana Sri Sathya Sai Babe je naš uzlazak, buđenje naše urođene božanskosti.

 

                                                                             

Prevela L Horvat:
Izvornik: Heart2Heart team
Ožujak, 2006.godine