Čovjek koji nije vjerovao u ljubav
Bio jedan čovjek, običan čovjek, nalik vama i meni, ali zbog svoga načina razmišljanja bio je osobit, mislio je da ljubav ne postoji. Običavao je govoriti da je najveći dio odnosa između ljubavnika nalik odnosu između ovisnika o drogi i onoga tko mu donosi drogu. onaj čija je potreba za ljubavlju veća nalik je ovisniku, onaj s manjom potrebom jest onaj koji upravlja cijelim ljubavnim odnosom.
Čovjek je svima objašnjavao da ljubav ne postoji.Nema nikakve ljubavi.
Mladi parovi pred Bogom, pred svojim obiteljima i prijateljima daju mnoga obećanja jedno drugome: da će zauvijek živjeti zajedno, da će se voljeti i poštovati, da će si pomagati i u dobru i u zlu. Obećavaju da će poštovati jedno drugo i daju sve više i više obećanja. ali nakon vjenčanja - tjedan dana, mjesec dana poslije, ili nakon nekoliko mjeseci - vidite da nisu održali niti jedno obećanje.
Umjesto ljubavi vlada rat za prevlast, da bi se vidjelo tko će kime upravljati. Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja uvidjet ćete da je poštovanje na koje su se zaklinjali nestalo. Pojavili su se odbojnost i emocionalni otrov, oni vrijeđaju jedno drugo, i taj otrov raste i raste, sve dok jednoga dana ne shvate da niti ne znaju kad je prestala ljubav. Ostat će zajedno jer se plaše biti sami, plaše se mišljenja i prosuđivanja drugih ljudi, a isto tako plaše se i svojih vlastitih prosudba i mišljenja. Ali gdje je tu ljubav?
Taj čovjek tvrdio je da je upoznao mnogo starijih parova koji su zajedno živjeli trideset, četrdeset, pedeset godina, a koji su bili jako ponosni na to što su proživjeli zajedno tako mnogo godina. Ali slušao ih je kako govore o svom odnosu, a ovako su govorili.˝Uspjeli smo preživjeti u braku˝. To znači da se jedno od njih predalo drugome, ona je u određenom trenutku odustala i odlučila prekinuti patnju. Onaj čija je volja snažnija, a potreba za ljubavlju manja, pobijedio je u tome ratu, ali gdje je tu onaj plamen što ga nazivaju ljubavlju? Jedno prema drugome postupaju kao prema svome vlasništvu: ˝Ona je moja - on je moj˝.
Jednoga dana čovjek koji nije vjerovao da ljubav postoji šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala. sjeo je kraj nje i upitao je može li joj pomoći. Možete li zamisliti njegovo iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji.
˝Zašto kažeš da ljubav ne postoji.˝
˝Duga je to pripovijest. Udala sam se kad sam bila sasvim mlada, prepuna ljubavi i iluzija. Zakleli smo se jedno drugome na vjernost i da ćemo se uzajamno poštovati, ali uskoro se sve promijenilo. Ranjavali smo jedno drugo, u jednom trenutku sam otkrila da ga ne volim i da ni on ne voli mene. Ali djeci je potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem s njim. Sada su djeca odrasla i otišla svojim putem. Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim nema poštovanja, nema blagosti. Znam kad bih čak i pronašla nekoga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne postoji. Zbog toga plačem˝. Budući da ju je sasvim dobro razumio zagrlio ju je i rekao. ˝ U pravu si, ljubav ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a pronalazimo samo sebičnost˝.
Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s prezirom. U svemu što su zaedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno dobro su se osjećali. Kad nisu bili zajedno nedostajali su jedno drugome.
Jednoga dana čovjeku je pala na pamet čudnovata misao:˝ Hm, možda je to što osjećam za nju ljubav? Ali toliko se razlikuje od svega onog što sam smatrao do sada da je ljubav. Nije to ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija. Ja nisam odgovoran za nju. Ništa joj ne oduzimam, nemam potrebu da se brine za mene, nemam je potrebu kriviti za svoje teškoće, niti joj govoriti o njima. Poštujem njezin način razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije i uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju kad se druži s drugim ljudima, ne zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što ljudi misle da ljubav jest˝.
Jedva je čekao da dođe kući i razgovara s njom. Ona mu je odmah odgovorila:˝ Točno znam o ćemu govoriš. U pravu si. Možda ljubav uistinu postoji, ali to nije ono što smo mislili da jest? Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno i ništa se među njima nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se , a ljubav je rasla sve više i više.. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i iz najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni.
Srce toga čovjeka bilo je toliko prepuno ljubavi koju je osjećao, da se jedne noći dogodilo čudo. Promatrao je zvijezde i pronašao najljepšu zvijezdu, a njegova ljubav bila je toliko velika da se zvijezda počela spuštati i uskoro se našla u njegovoj ruci. Bio je beskrajno sretan i jedva je dočekao da se susretne sa ženom i spusti joj zvijezdu u ruke, da bi joj dokazao svoju ljubav.Tek što je spustio zvijezdu u njezine ruke, ona je osjetila tračak sumnje. Ta ljubav je bila tako neodoljiva, ali u tom trenu zvijezda je iskliznula iz njenih ruku i razbila se u milijun komadića.
Sada jedan stari, oronuo čovjek besciljno luta svijetom zaklinjući se da ljubav ne postoji. A jedna prekrasna starica u svome domu čeka muškarca, tugujući za rajem u kojem je živjela, ali koji je nestao zbog jednog trenutka sumnje. To je pripovijest o čovjeku koji nije vjerovao u ljubav.
Tko je pogriješio? Želite li pogađati što je pošlo po zlu? Pogriješio je muškarac misleći da ženi može predati svoju sreću. Zvijezda je bila njegova sreća i pogriješio je što je svoju sreću stavio u njene ruke. Sreća nikada ne dolazi izvana. On je bio sretan jer je iz njega izvirala ljubav, ona je bila sretna jer je iz nje izvirala ljubav.
Ako uzmete svoju sreću i stavite je u nečije ruke, ona će se razbiti, prije ili poslije. Mi nikada nikoga ne možemo učiniti odgovornim za našu sreću, ali kada se u crkvi obavlja vjenčanje, tada se prvo razmijene prsteni. Mi stavljamo svoju zvijezdu u ruke druge osobe očekujući da će nas ona usrećiti i da ćemo mi usrećiti nju. Bez obzira koliko voljeli nekoga, nikada nećete biti onakvi kakvima vas želi ta druga osoba.
To je pogreška koju najveći dio ljudi učini odmah na početku.
bglavac
irida
edin.kecanovic
