Vitezovi templari bili su vjersko bratstvo osnovano u Jeruzalemu 1118. godine, u doba koje je uslijedilo nakon misticizma i krvoprolića Prvoga križarskog rata. Njihovi su članovi bili idealistični europski vitezovi koji su odabrali živjeti kao redovnici-ratnici. Zavjetovali su se štititi područje osvojeno u križarskom ratu. Prema riječima Richarda de Poitiersa, kroničara iz 12. st. templari:

... žive poput redovnika, zavjetuju se na spolno suzdržavanje, pokoravaju stezi kod kuće i na bojnom polju, jedu u tišini i sve zajednički posjeduju. Bore se jedino protiv nevjernika, a proširili su se nadaleko i naširoko ... Nazivaju se vojnicima Hrama, jer se sjedište njihova reda nalazi u Salomovu portiku.

Za mnoge su templari predstavljali pokorne i hrabre branitelje kršćanswtva, a njihova je predanost na propast osuđenim križarskim ratovima postala legendarna. upadajući u jednu žestoku i krvavu bitku protiv muslimana za drugom, u Siriji, Palestini i Egiptu, borili su se do granice vlastitog izumiranja. A onda bi nova braća zamijenila poginulu - jednako ponosna i spremna umrijeti za križ. Nadaleko cijenjen zbog odvažnosti i ustrajnosti, red je primao mnoštvo darova od pobožnih katoličkih plemenitaša te ovlasti i počasti od papa koji su mu se divili.

Na vrhuncu moći, veliki meštri vitezova templara bili su među najcjenjenijim ljudima u kršćanskom svijetu: savjetnici prinčeva, čuvari nacionalnih riznica, zapovjednici vojski, vladari bezbrojnih zamaka i međunarodno štovani diplomati. Čak i na prijelazu 13. u 14.st., nakon konačpnog neuspjeha križarskih ratova, družba je preživjela širom Europe kao uzvišena elita zemljoposjednika, zadržavši jedinstvo, veliko bogatstvo i političku moć.

...

U Jeruzalemu je postojala sekta koja se nazivala nazarenima ili Jeruzalemskom crkvom. Slijedili su učenje Isusa, za kojeg su vjerovali da je bio Davidov nasljednik i židovski Mesija čiji je dolazak odavno prorican. Isusova se poruka svodila na: VOLI BOGA, VOLI BLIŽNJEGA SVOGA. Obilazio je Galileju ozdravljajući, izvodeći čuda, poučavajući o oprostu i pripovijedajući pokajanje, kako bi duše postale vrijedne očekivanoga Kraljevstva nebeskoga. Njegova je karijera, međutim, završila razapinjanjem od židovskih svećenika i rimske vlasti, koji su ga optužili za bogohuljenje i demagogiju. Tijelo mu je skinuto s križa i položeno u grob koji je darovao Židov Josip iz Arimateje. Kršćani vjeruju da je Isus uskrsnuo, prvo se ukazavši Mariji Magdaleni, a potom učenicima, kojima je prije ulaska na nebo prenio učenje koje može spasiti čovječanstvo od smrti i vraga.

Pavao iz Tarza bio je pojedinac pomalo otuđen od izvornih kršćana, koje je aktivno progonio prije no što se obratio doživjevši priviđenje na putu u Damask. Slijedom toga događaja počeo je propovijedati o Isusu Kristu, koji je Gospodin Bog, koji je postao čovjekom, živio bezgrešnim životom i umro u požrtvovnom činu kojim je omogućio vječni život čovječanstvu. Pavao je vjerovao da je Isus doslovno uskrsnuo od mrtvih, a taj je stav u svakom slučaju jednoglasno zagovarala Jeruzalemska crkva.

Pavlinsko se kršćanstvo počelo širiti po rimskome svijetu. Sve brojnije kršćane povremeno su progonile poganske vlasti, koje su ih otjerale u ilegalu. Kako su odbijali priznati božansku dimenziju cara i boriti se u njegovim ratovima, okrivili su ih za dizanje bune. Optužili su ih povrh toga za izvođenje jezovitih obreda tijekom kojih razmjenjuju besramne poljupce, žrtvuju djecu,pribjegavaju kanibalizmu i ispijanju krvi te sudjeluju u divljim orgijama. Umobolni car Neron započeo je opći progon kršćana 67.g., optuživši ih za požar koji je uništio veći dio Rima. Stotine su mučene, razapete, spaljene ili bačene divljim zvijerima. Samom je svetom Pavlu te godine u Rimu odrubljena glava. Mnogi su kršćani hrabro položili svoj život za vjeru, nadahnjujući druge svojim načinom prihvaćanja mučeništva. Kršćanstvo se stoga nastavilo širiti. Kristovi vjernici osnovali su crkve širom carstva, a svećenici koji su pružali duhovnu podršku svome stadu i propovijedali ono što su smatrali rječju Božjom počeli su nicati na sve strane.

Evanđelja po Mateju, Marku i Luki pojavila su se otprilike nakon 70. g., opisujući Kristov život i učenje. Markovo je najstarije, dok su ostale izvedenice napisane u Siriji, no sva se temelje na nestalom izvorniku Poslije se pojavilo mističnije Evanđelje po Ivanu, djelo evanđelista vjerojatno grčkoga podrijetla, također autora Otkrivenja, u kojem su sadržana tajanstvena proročanstva o vladavini demonskog Antikrista, Sudu nad narodima, nebeskom Jeruzalemu i ponovnom dolasku Kristovu - temama koje će stoljećima zaokupljati umove kršćana i značajno utjecati na njihove postupke. Ti su tekstovi, zajedno sa židovskim Starim zavjetom, prihvaćeni i uključeni u kršćansku Bibliju. Ostali su spisi odbačeni kao apokrifni.

... Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. (Matej, 5,38-39)

Kristova je poruka glasila da treba voljeti neprijatelje, blagosloviti one koji te proklinju i činiti dobro onima koji te mrze. Stoga, kao što je sveti Martin rekao prije Augustinova stupanja na scenu: Ja sam Kristov vojnik i stoga se ne smijem boriti. ...

Vilim Tirski, poslije levantski biskup i državnik, 1170-ih je godina na ovaj način zabilježio nastanak vitezova templara:

Iste su se godine (1118.) izvjesni vitezovi plemići, odani Bogu i bogobojazni, zavjetovali na službu Kristu pod nadzorom patrijarha. Prisegli su živjeti vječno ... bez imovine, pod zakletvom neporočnosti i posluha. Njihovi najistaknutiji vođe bili su časni ljudi Hugues de Payens i Godefroy de St. Omer. Kako nisu imali ni crkve ni stalnog boravišta, kralj im je pružio privremeni smještaj u južnom dijelu palače, u blizini Božjega hrama ... Njihova osnovna dužnost ... koju su im naložili patrijarh i drugi biskupi, za otpuštenje grijeha, bila je štititi putove i ceste od napada pljačkaša i razbojnika. To su naročito činili kako bi zaštitili hodočasnike.

...

U travnju 1311.g. pisari su objedili sva svjedočanstva. Dobivši pismene primjerke mjera koje su određene, templari su odgovorili da kao nepismeni ljudi, kojima je uskraćena mogućnost obrane, žele javno proglasiti svoju vjeru i vjeru svoga reda. Dali su napisati izjavu na normanskom francuskom, a de la More i ostali preceptori iz Towera predali su je inkvizitorima i biskupima u crkvi Svih Svetih u Berkingchurchu.

"Neka zna naš časni otac, njegova Ekscelencija nadbiskup od Canterburyja, i svi kršćani da smo svi mi braća Hrama ... kršćani i vjerujem u našega spasitelja Isusa Krista ... I vjerujemo u sve što sveta Crkva vjeruje i čemu nas podučava. Izjavljujemo da je naša vjera zasnovana na zavjetu poslušnosti, kreposti i siromaštva, kao i pomoći u osvajanju Svete zemlje jeruzalemske ... I čvrsto odbacujemo svako ... krivovjerje i zlodjela u suprotnosti s vjerom svete Crkve. I za ljubav Božju ... zaklinjemo Vas koji predstavljate našega svetog oca papu da se prema nama odnosite kao prema djeci Crkve, jer svi smo branili vjeru ... Ako smo rekli ili učinili nešto pogrešno zbog nepoznavanja riječi, jer neuki smo ljudi, spremno smo trpjeti za svetu Crkvu poput onoga koji je umro za nas na blaženome križu. Vjerujemo u sve sakramente Crkve. I zaklinjemo Vas ... da nam sudite imajući na umu da ćete za svoja djela morati odgovarati i pred Bogom."

Ta potvrda vjere nije bila ni od kakve koristi, jer je papa zahtijevao priznanje krivice ...

(Izvaci iz knjige Gordona Napiera Uspon i pad vitezova templara)