1. POČETAK VAZMENOG TRODNEVLJA

Veliki četvrtak kroz dugo je vrijeme bio isključen iz trodnevlja (petak, subota, nedjelja), no poslijesaborska obnova jasno je naznačila kako vrijeme korizme traje do Mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom  započinje Vazmeno trodnevlje. Ta tri dana liturgijska slavlja predstavljaju godišnje slavlje pashalnog misterija.

Nova Opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima:

Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine (br. 18). Ono počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa. (br. 19)

Važno je naglasiti kako Crkva trodnevlje ne promatra kao tri odvojena slavlja ili pripravu za Uskrs, već jedinstveno slavlje Kristova uskrsnuća, po riječima sv. Augustina: Sveto trodnevlje Krista raspetoga, pokopanoga i uskrsnuloga.

 2. POVIJESNI RAZVOJ

Blagdan Uskrsa u prvoj je Crkvi slavljen u noći između Velike subote i uskrsne nedjelje. Tijekom 4. stoljeća, polazeći od evanđeoskih izvješća i želje da se kroz tri dana susljedno proslave različiti trenutci vazmenog otajstva, Crkva je razvila presveto trodnevlje Gospodina raspetog, pokopanog i uskrslog. Jeruzalemska liturgija imala je presudan utjecaj na oblik slavlja Vazmenog trodnevlja, jer su Crkve Istoka postupno preuzimale jeruzalemske liturgijske običaje.

U 7. stoljeću u rimskim su crkvama na Veliki četvrtak postojala tri slavlja: pomirenje pokornika, posveta ulja i spomen uspostave euharistije. Slavlje pomirenja pokornika nestalo je nestankom javne pokore, te su na kraju ostala dva slavlja.

3. MISA POSVETE ULJA

Na Misi posvete ulja (Missa chrismatis), koja se može shvatiti kao uvod u Vazmeno trodnevlje, dijecezanski pastir i njegovi najbliži suradnici, prezbiteri, okruženi Božjim narodom, obnavljaju obećanja što su ih dali na svome svećeničkom ređenju. Riječ je o trenutku snažnoga crkvenog zajedništva, koji ističe dar ministerijalnog svećeništva što ga je Krist ostavio Crkvi uoči svoje smrti na križu. Potom se blagoslivljaju ulja koja se koriste u slavlju sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i sveta krizma.

 4. MISA VEČERE GOSPODNJE

Na Misi večere Gospodnje (In Cena Domini) kojom započinje Vazmeno trodnevlje, Crkva se spominje ustanovljenja euharistije, ministerijalnog svećeništva i nove zapovijedi – mandatum novum – to jest zapovijedi ljubavi, koju je Isus ostavio svojim učenicima.

Na ova tri otajstva Mise večere Gospodnje ukazuje i Okružnica o pripravi i slavljenju vazmenih blagdana Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Paschalis Sollemnitatis:

Svu pažnju duha treba usmjeriti na otajstva koja se spominju poglavito u misi, to jest ustanovljenje euharistije, ustanovljenje svećeničkog reda i zapovijed Gospodnju o bratskoj ljubavi. To treba u homiliji rasvijetliti. (Br. 45)

Zanimljivo, tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju. Ovaj običaj razvio se iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan započinje u predvečerje prethodnoga dana, stoga nije neobično da večer Velikoga četvrtka zapravo liturgijski pripada Velikom petku.

Na Posljednjoj večeri Isus je sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu: predao se u smrt radi spasenja ljudi, ispunivši Stari zavjet i židovski obred, dajući svoje tijelo i krv umjesto jaganjca i tako zapečatio konačni i vječni savez. Pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke.

5. MISNA ČITANJA

Na Misi večere Gospodnje čitaju se sljedeća čitanja

• Knjiga Izlaska (Izl 12,1-8. 11-14 – klanje pashalnog janjeta)
• Psalam 116 (Ps 116, 12-13.15-18)
• Prva poslanica Korinćanima (1 Kor 11, 23-26 – ustanovljenje euharistije)
• Evanđelje po Ivanu (Iv 13, 1-15 – pranje nogu)

Starozavjetno čitanje izvještava o klanju i objedovanju pashalnog janjeta, čija je krv na dovratnicima i nadvratniku kuća postala znakom izbavljenja za Izrael. Taj noćni objed Izraela u Egiptu uveo je izlaz iz ropstva i onaj red božanskih djela izbavljenja, koja su našla svoj vrhunac u sklapanju saveza na brdu Sinaju.

Pripjevni psalam ne zahvaljuje samo za povijesno spasavanje Izraela, nego pripjevom: Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove, upravlja zahvalu nad kaležom spasenja, nad ispunjenjem starozavjetnog uzora u Kristovu pashalnom otajstvu, nad Janjetom koje se kolje i oduzima grijehe svijeta.

Drugo čitanje prihvaća tu misao, donoseći izvještaj o ustanovi euharistije.

Slijedi evanđelje o pranju nogu. Ova biblijska perikopa upućuje na Isusov unutarnji stav: On ne želi vladati, nego služiti. Pranje nogu učenicima, što je zadaća robova kućnim gostima, postaje jasnim znakom da je bezgranična njegova ljubav prema ljudima, i to sve do predanja u smrt na križu.

 6. PRANJE NOGU

Gestu pranja nogu susrećemo na Zapadu (s iznimkom Rima) već u 4. stoljeću. Ovaj izraz gostoljubivosti prisutan je još u Starom zavjetu, ali i u prvim kršćanskim vremenima. Kao liturgijska gesta prvi se put pojavljuje u Španjolskoj u 7. stoljeću, dok je u Rimu posvjedočen u 12. stoljeću.

Evo kako obred pranja nogu tumači Paschalis Sollemnitatis:

Pranje nogu odabranim muževima koje po predaji biva ovog dana znači službu i ljubav Krista koji je došao ne da mu služe nego da služi. Izvrsnije je da se ova predaja čuva i u svom vlastitom značenju tumači. (Br. 51)

Gesta pranja nogu treba se vršiti ako to preporučuju pastoralne prilike, a nedavnom odlukom pape Franje u njoj mogu sudjelovati i žene. (vidi: OVDJE)

Za vrijeme pranja nogu pjevaju se antifone navedene u Misalu ili druge prikladne pjesme. Među njima se ističe himan Ubi caritas et amor (Gdje je ljubav, ljubav prava) povezan s dijeljenjem hrane siromasima, a koji je oko 1000. godine ušao u obred pranja nogu.

 7. PROCESIJA S PRESVETIM

Na kraju liturgije Velikog četvrtka, Crkva prenosi Presveti sakrament na za to određeno mjesto, što simbolizira Isusovu samoću u Getsemaniju i njegovu smrtnu tjeskobu. Nakon popričesne molitve u svečanoj procesiji u svetohranište smješteno u pokrajnjoj kapeli ili oltaru nose se pretposvećeni darovi za Veliki petak. Prije toga, slijedi ogoljenje oltara (denudatio altaris) koje se tumačilo kao alegorijska slika ostavljenog Krista. O tome čitamo u Paschalis Sollemnitatis:

Izmolivši popričesnu molitvu, obrazuje se ophod, kojim se pod vodstvom križonoše, sa zapaljenim svijećama i kadionicom s dimom kada, Presveti sakrament nosi po crkvi na mjesto gdje će se čuvati. Dotle se pjeva himan Usta moja ili druga euharistijska pjesma. (Br. 54)

Mjesto polaganja pretposvećenih darova često se pogrešno naziva Svetim grobom, na što upozorava i Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji:

U odnosu prema mjestu polaganja neka se izbjegava pojam grob i u svome uređenju neka mu se ne daje obilježje mjesta ukopa; naime, svetohranište ne smije imati oblik groba ili pogrebne urne. Sakrament valja čuvati u zatvorenu svetohraništu, bez izlaganja u pokaznici. (Br. 141)

 8. VEČERNJE KLANJANJE

Veliki četvrtak predstavlja i poziv na zahvaljivanje Bogu na daru euharistije, kojeg treba pobožno primati i kojem se treba klanjati živom vjerom. Stoga Crkva nakon slavljenja svete mise potiče na bdjenje u prisutnosti Presvetog sakramenta, podsjećajući na žalosni čas koji je Isus prošao u samoći i molitvi u Getsemaniju, prije no što će biti uhićen i potom osuđen na smrt.

O tome govori i Paschalis Sollemnitatis:

Neka se vjernici pozovu da poslije mise Gospodnje večere pristojno vrijeme noći provedu u dužnom klanjanju u crkvi pred Presv. sakramentom, koji se ove noći u njoj svečano čuva. Ako je zgodno, može se dok traje euharistijsko klanjanje čitati neki odlomak Evanđelja po Ivanu (pogl. 13-17). Ipak nakon ponoći neka klanjanje bude bez vanjske svečanosti, jer je već započeo dan Muke Gospodinove. (Br. 56)

 9. NEKE LITURGIJSKE NAPOMENE

Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi sljedeće upute:

• Misa Gospodnje večere nek se slavi u večernje sate, u vrijeme koje je prikladnije za sudjelovanje cijele mjesne crkvene zajednice.
• Prema prastaroj crkvenoj predaji, ovaj dan se zabranjuju sve mise bez naroda.
• Svetohranište neka prije slavlja bude potpuno prazno. Hostije za pričest vjernika moraju se posvetiti u samom slavljenju žrtve.
• Za čuvanje Presv. sakramenta neka se pripravi kapela i neka se tako primjereno ukrasi da poziva na molitvu i meditaciju; izričito se preporučuje stroga trijeznost koja je u skladu s liturgijom ovih dana, a zloporabe neka se izbjegnu ili uklone.
• Dok se pjeva himan Slava Bogu na visini, prema običajima mjesta, zvone zvona, a kad on završi, šute sve do Slava Bogu na visiniVazmenog bdjenja.
• Po završetku mise nek se oltar slavljenja ogoli. Korisno je da se križevi u crkvi zastru crvenim ili ljubičastim velom, ako nisu bili zastrti već u subotu prije Pete korizmene nedjelje. Neka se ne pale svijeće pred slikama svetaca.

Priredio: Miodrag Vojvodić |

https://www.bitno.net/