WIE: Govorite o egu na mnogo različitih načina. Jednu stvar koju smo primijetili tijekom istraživanja ove teme je da “ego” predstavlja riječ koja se tradicionalno različito tumači od strane teoretičara psihologije, za razliku od duhovnih tradicija. Duhovne tradicije upotrjebljavaju riječ “ego” u smislu neprijatelja duhovnom putu, jer ego nagonski želi pod svaku cijenu održati i sačuvati naš osjećaj odvojenog sebe, naš identitet. Zapadna se psihologija uglavnom prema egu odnosi u pozitivnom smislu, ili kao prema našoj ličnosti ili kao prema zbiru sposobnosti ili funkcija koje su nam potrebne za djelotvoran život. No, transpersonalna psihologija u svom pokušaju da spoji psihologiju i duhovnost, čini se da često zna zamagliti tu razliku, odnoseći se ponekad prema egu kao prepreci koju treba prevladati, a ponekad kao prema ličnosti. Nije li, međutim, nužno, ako zaista želimo pobijediti u našoj potrazi za oslobođenjem, da točno znamo s kojom se to preprekom moramo suočiti i da ne ispuštamo iz vida negativan ego – neprijatelja puta?           

 

ŠR: Iz sufi perspektive, jedna vrlo važna komponenta u borbi za vlastiti duhovni razvoj je služenje – služenje ljudima ali i svijetu, svemu stvorenom. Jedan od važnih alata da to učinimo je struktura ličnosti, uključujući ego - osjećaj sebe. No, čak iako radite na tome da se oslobodite tog osjećaja odvojenog jastva, a što je zadnji stadij, dolazite u paradoksalnu situaciju, jer u namjeri da to postignete, upravo vam je taj vaš dio potreban. To je zvijer na kojoj Buda jaše. Kad pogledate budističku Mahayana tradiciju, u kojoj prolazite kroz iskustvo nirvane, tada prolazite kroz iskustvo jedinstva i odbacivanja svega onog što vas odvaja od tog jedinstva. Ali, vraćate se natrag da služite. Razlika je u tome što je vaša ličnost čvrsto pod vašom kontrolom. Ona je alat kojim se koristite. Ona nije vaš gospodar.    

 

WIE: Znači, u ovom slučaju govorimo o egu kao ličnosti, nasuprot identitetu ili vezanosti za vlastitu sliku o sebi?

 

ŠR: Zapravo, ego je bitan dio ličnosti. To nije čitava ličnost, ali naravno kada kažete “ja” onda je to dio vaše ličnosti, srž oko koje je ličnost izgrađena. Individualna ličnost izgrađena je na toj smiješnoj zabludi da smo odvojeni. Izgrađena je oko “Tko sam ja?” i “Što sam to učinio?” “Što me motivira?” “Koje su moje želje?” “Kakvi su moji odnosi s drugima?” Kobna je pretpostavka da postoji neko “ja” koje ima odnose, ili postoji neko “ja” koje ima želje. To je klin o koji se kvači čitava ličnost.         

 

WIE: Ali, izgleda da se ovdje radi o vrlo specifičnom egu kojeg se duhovne tradicije pokušavaju riješiti, a to je ego kao identitet, to jest inzistiranje “Ja moram cijelo vrijeme znati tko sam i izvrnut ću stvarnost pod svaku cijenu da sebe vidim onakvim kakvim se želim vidjeti, da bi sačuvao čvrsto opipljiv pojam o sebi.” Ovo se čini, barem potencijalno, nečim vrlo dalekim od ličnosti same.     

 

ŠR: Ali, ako iščupate tu predodžbu odvojenog “ja,” odvojenog “mene” – ne ostaje mnogo od ličnosti na koju se možete osloniti. Što onda ostaje?

 

WIE: Ranije ste spomenuli, a to je također i moje iskustvo s velikim učiteljima koje poznajem, da kada nestane ta potreba da imamo osjećaj odvojenog jastva, potreba da znamo tko smo, ličnost se ispunjava nečim drugim. Stoga, ličnost još uvijek postoji; postoji struktura. Ali njome više ne upravlja kompulzivna tjeskoba i strah u svrhu očuvanja identiteta. Toga više nema, ono što je ostalo je posve ljudsko izražavanje nečeg svetog.  

 

ŠR: Postoji ličnost, ona koja se razvila iz onoga što se u početku formiralo oko onog početnog osjećaja odvojenog jastva. Želim reći da u određenom trenutku osjećaj sebe je bitan za ljudski razvoj. Ne možete se bez njega razviti. Vjerujem, da bi mi bez tog osjećaja sebe, vjerojatno bili divlji ljudi bez previše inteligencije.     

 

Mislim da su tijekom ljudskog razvoja mnogi veliki sveci razvili svoju ličnost. Razvili su način razumijevanja i odnosa prema ljudima. Ona se transformira, ali još uvijek postoji struktura koja im dopušta da razumiju probleme ljudi koji im dolaze. Zato se slažem s vama da ličnost na kraju postaje božanski ispunjenom strukturom, i nema više sposobnost da osobu uzdrma ili da se izopači na način kako je to znala. No, mislim da je struktura izrasla iz osjećaja “ja,” iz ega. Tijekom normalnog razvoja, osoba razvija ego i strukturu ličnosti. Idealno je da ih tijekom normalnog duhovnog razvoja transcendira.   

 

Ali, doista mislim da je ugađanje rastu ega apsolutno krivo. U drugu ruku, izbjegavanje ega je krivo. Mislim da pravi odgovor leži u tome da odražavamo taj rast u kontekstu duhovnog. Ovo je intrigantno, jer govorimo o dvije različite razine. Jedna je normalno sazrijevanje i rast ega. Ali, istovremeno, to nije sve što se događa. Postoji druga razina. Nešto se daleko veće ovdje zbiva. Sve to stoji u širem kontekstu. Ovo sazrijevanje i rast se događaju, ali postoji veća cjelina čiji je to dio. Moguće da je to Jung rekao, “Rasti, ali ti si samo dio svijesti, nemoj se napuhati. Ti si koristan, ali nisi predsjednik cijelog sustava. Postoji više jastvo i ne moramo ga sada jasno vidjeti, ali to je ono s čim ćemo se na kraju stvarno povezati.” Mislim da je to jedan od načina gledanja kako ova dva aspekta idu zajedno. To je stvar konteksta.    

WIE: Čini se da je jedan od glavnih ciljeva transpersonalne psihologije povezati uvide zapadne psihologije i mudrost duhovih tradicija. Ali, jesu li na neki način tradicije manjkave? Da bi sufizam bio cjelovit, treba li ga uveličati psihologijskim metodologijama podupiranja ega? Primjerice, mislite li da bi vaš duhovni učitelj, Šeik Muzaffer, bio prosvjetljeniji čovjek i bolji učitelj da se podvrgao zapadnoj psihoterapiji ili da je bio pod utjecajem pogleda zapadne psihologije?     

 

ŠR: Vi pitate nekoga tko je prilično potkovan u tome. Ne mislim da bi on bio bolji čovjek ili da bi postigao višu duhovnu razinu podvrgnuvši se psihoanalizi, iako postoji čuvena izreka u sufizmu: “Oni koji poznaju sebe, poznaju svog Gospodina.” Sasvim sigurno da je psihoanaliza jedan vrlo moćan način spoznavanja nekih stvari o sebi. Moj uvid je, da je njegovo cjelokupno obrazovanje kao sufija išlo toliko duboko da je postigao razinu vlastitog razumijevanja i duhovnosti, koje je na neki način bilo cjelovito. Dakako, mogao je možda biti bolji duhovni vodič drugima da je znao više o zapadnoj psihologiji. Nisam siguran.

 

WIE: Zašto to kažete?

 

ŠR: Pa, za razumijevanje nekih mehanizama izobličavanja u kojima su se još uvijek njegovi učenici znali zaglaviti, moglo mu je pomoći razumijevanje projekcije, racionalizacije i procesa represije.     

 

Dakako, moje je iskustvo da je on intuitivno razumijevao dubinu psihe na vrlo moćan i izravan način, tako da bi teoretske konstrukcije možda to izobličile ili ograničile. Osjećao sam da me tako duboko vidi i tako dobro pozna, i samo nagađam da bi se to možda nešto promijenilo pod utjecajem teorije ličnosti. To je vrsta direktnog znanja i mislim da kada stavimo teoriju između znanja i objekta znanja da ima tendenciju da se iskrivi.       

 

Imao sam predivnog učitelja, Moshea Feldenkraisa, koji je nevjerojatan učitelj pokreta i tjelesnih funkcija. Mogao je raditi direktno s bilo kime – od onih s najtežim fizičkim nedostatkom, urođenim ili izazvanim nesrećom, pa do velikih atletičara i glazbenika – u svrhu poboljšanja njihovih funkcija. I on je rekao, “Kada s nekim radim ja čak niti ne mislim u rečenicama, jer gramatička struktura bi se ispriječila između mog nervnog sustava koji doživljava iskustvo nervnog sustava osobe koju dodirujem.”

Stoga, s ovog mjesta bih predložio da možda previše psihologije, u kojoj je mnogo teorije, nije nužno korisno. Kada netko ima tu sposobnost da njegov nervni sustav dodirne tuđi, da njegova duša dotakne drugu dušu, i kada stigne do tog mjesta – a ne stiže do njega studirajući teoriju – tada teorija samo smeta.  
 
WIE: Što se tiče toga bi li Šeik Muzaffer bio bolji učitelj da je znao psihologiju, izgleda da od tamo od kuda njegova sposobnost vodstva stvarno dolazi, teoretsko znanje mu ne bi nimalo pomoglo. 

 

ŠR: Da, da. Mislim da to vrijedi za sve velike duhovne učitelje. Nitko ih nije učio kako podučavati. Ovdje je potrebna učiteljska svjedodžba koja kaže, “U redu, sada ova osoba zna teoriju, prošao je praksu pod nadzorom, sada može podučavati.” Dakle, tko je naučio velike duhovne učitelje? Nitko. Oni su bili sposobni primiti duhovno vodstvo iz same duhovne srži, iz izvora mudrosti. Učili su iz tog vrlo stvarnog, neposrednog mjesta, koje je izvan osobnosti i izvan ograničenog životnog iskustva kojeg svaka osoba ima. Kada je netko u dodiru s onim što je veće odo sobnog jastva, tada je on u dodiru s onom mudrošću koja je veća nego naša osobna povijest. Stoga, što više o tome razmišljam, kažem - ne, psihologija mu ne bi pomogla. 

 

Prevela Maja Cvjetanović Laboš