WIE: U sufizmu se odnos sa šeikom ili učiteljem uvijek smatrao neophodnim za pomoć dervišu da nadvlada ego. Postoji Rumijev citat u kojem kaže, “Tko god putuje bez vodiča potrebno mu je dvjesto godina za putovanje od dva dana.” Na koji način odnos sa šeikom pomaže dervišu da ostavi ego iza sebe?

 

ŠR: Vrlo prikladna metafora dolazi od njemačke psihologinje, koja je također sufi. Ona je rekla, “Sebe možete dovoljno jasno vidjeti da učinite trivijalne promjene u sebi, isto kao kad se porežete, možete si sami staviti zavoj. Ali fundamentalne promjene ne možete napraviti sami jer ste preblizu. Ne možete vidjeti strukturu. Od drva ne možete vidjeti šumu.” Dodala je, “Možete staviti flaster na vlastitu ogrebotinu, ali sami ne možete izvaditi svoje slijepo crijevo.” Ovakva vrsta operacije ekvivalentna je onome što šeik može učiniti za vas, a to je fundamentalna promjena. Mnoge stvari možete učiniti za sebe, ali postoje određene duboke razine koje ne možete sami doseći. Jednostavno ne možete.

 

WIE: Danas je sve veći broj duhovnih praktikanata na Zapadu koji smatraju da nije potrebno imati duhovnog učitelja ili vodiča. Pod utjecajem učenja koja ne priznaju autoritete, kao što su Andrew Harvey i mnogi drugi, sve je više ljudi koji pokušavaju sami sebe voditi na putu prevladavanja ega, često birajući način prakticiranja i ideje iz različitih tradicija za koje misle da će im najviše pomoći u njihovom traganju. U Osnovnom sufizmu (Essential Sufism) napisali ste, “Ego se boji izgubiti kontrolu, a još se više boji svog nestanka. Stalno iznalazi razloge zbog kojih odbija otići…” Općenito, mislite li da je ovaj impuls da se duhovnim putom ide sam, bez učitelja, vjerojatno samo još jedno očitovanje neumoljivog ponašanja ega da kontrolira naš život?        

 

ŠR: Da. To je jedan od odgovora. Ali, postoji paradoks. Moji učitelji rijetko su mi govorili što treba učiniti. Na jednoj razini, morao sam raditi. Morao sam stvoriti vlastite molitve. Moj ljubljeni prijatelj Haridas Baba rekao je prije mnogo godina, “Mogu ti kuhati, ali ne mogu jesti umjesto tebe.” Stoga, učitelj može pripremiti gozbu koju ćeš ti dalje zgotoviti. Možeš li napraviti to isto i s uputama za pripremanje gozbe iz prekrasnih recepata, koji se mogu kupiti za $9.95 i $15.95? Dobro, neki ljudi bi rekli da se to može. Moje osobno iskustvo je da su me moji učitelji toliko nadahnuli i mislim da bez toga ne bih imao dovoljno strpljenja ustrajati na putu, da nije bilo njihove ljubavi, prihvaćanja i njihovog vlastitog primjera. Nisam siguran da bih imao hrabrosti vidjeti sebe posve iskreno i jasno, da nije bilo te spoznaje da su me oni jasno vidjeli i da su me još uvijek voljeli i prihvaćali.         

 

Ali, što je još važnije, ja vidim učitelja kao izuzetno moćan primjer, primjer koji pokazuje da je preobrazba moguća. Kako znati da je to moguće? Zato jer postoji tamo netko čija se ličnost promijenila, čije je biće prožeto svjetlošću i ljubavlju. Također, mislim da postoji više ezoterijskih aspekata. Iskreno mislim da određene duhovne prakse nemaju nikakvu moć osim ako vam ih ne preda vaš učitelj. Inače neće djelovati. Stoga, mislim da ova priča o tome da smo sami sebi učitelji, zanemaruje važnost prenošenja loze i inicijacije. Duhovni put nije samo logika ili mehanika. To nije psihološki ili duhovni bodybuilding. To je nešto mnogo suptilnije. Mislim da postoji energetska veza s učiteljem. U sufizmu to nazivamo rabita al kalb, povezanost srca.       

 

Vjerujem da je bilo slučajeva u kojima je veza uspostavljena bez živućeg učitelja. Mislim da je Sveti Franjo to imao s Isusom. Ali, to je rijetko. Koliki su od nas Sveti Franjo? Vrlo ih je malo. Moji učitelji su znali reći, napola se šaleći, da je mnogo bolje imati mrtvog učitelja nego živog učitelja, jer vas previše ne gnjavi. Ne govori vam. Nije kritičan. Jedino što kaže, “Ljubi, budi sretan, nemoj se brinuti,”  jer što bi vam drugo mogao i reći u svojim pisanim tekstovima? On vam ne može reći, niti ljubazno ni neljubazno,“Znaš li ti uopće što radiš dok prakticiraš. Zašto to više ne prestaneš raditi?” Kada se radi o suptilnim trikovima nafsa, vrlo je korisno imati učitelja, jer neki ljudi počinju lutati šumom a da to i ne znaju. Doista vam treba netko tko će vam reći, “Dečko, probudi se! Upravo si skrenuo za devedeset stupnjeva, a pojma nemaš.” 
 
WIE: Ranije ste spomenuli da se ego može činiti snažnijim, kao odgovor na naše duhovne napore. U knjizi Srce, jastvo i duša, također ste opisali kako se vaše prvo svjesno iskustvo tiranskog nafsa, ili negativnog ega, pojavilo u vama odmah nakon vaše odluke da formalno zatražite da postanete derviš (sufi inicijant). Zašto baš onda kada se netko dublje posveti duhovnom traganju, ego postaje vidljiviji.     

ŠR: Mislim da je većina ljudi, posebno prije nego što krenu u duhovnu potragu, apsolutno pod dominacijom tiranskog nafsa. Ako upotrijebimo metaforu faraona, unutarnjeg tiranina, tko je najbolji vladar? To nije vladar koji treba pozvati trupe da bi održao red. To je vladar koji izdaje naredbe i svi kažu, “Mi moramo poslušati.” To je vladar čiji autoritet nije upitan. Meni se čini da sve dok netko ne stigne na duhovni put, vladaru je lako, jer nema protivljenja. Nema pobune. Ali kad krenemo na duhovni put javlja se buna, i ono što se na neki način događa je da se sile tiranskog nafsa skrivene u podzemlju naglo otkrivaju. Njihovo otkrivanje zapravo je slabljenje njihove moći, jer više nisu nesvjesne. Ali ono što se tada događa je paradoksalno, vrlo često, kada se krene na duhovni put, odjednom vidite snagu nafsa i pomislite, “Ah, Bože moj! U gorem sam stanju nego što sam mislio.” Problem je u tome što vi zapravo niste znali u kakvom ste lošem stanju prije bili. Niste se s time borili. Stoga, kada to prvi puta vidite, u šoku ste.

 

Jedno od naših najvećih blagoslova predstavlja post od zore do sumraka tijekom mjeseca Ramazana. Jedan od razloga je i taj što je to izutetno ogledalo za nafs. Gubimo strpljenje. Govorimo, “Ne želim postiti. Želim spavati.” Ili, “Danas moram voziti. Možda ne bih trebao postiti.” Počinjemo čuti glas nafsa. Jedan od velikih blagoslova posta ili bilo koje asketske prakse je taj da počinjemo čuti glas koji se suprotstavlja, koji kaže, “Ne radi to. Ovo mi se ne sviđa.” Pomalo je poput Čarobnjak iz Oza. Tu je taj jaki, moćni glas i misliš, “Zbilja je tu neki mali čovjek iza zavjese.” Što ga jasnije vidite, to više uviđate da je to varalica, i time oslabljujete njegovu moć.  

 

Vidite, opasnost je u tome što neke asketske prakse to uvijek ne čine. Purohit Swami, jedan od velikih indijskih učitelja ovog stoljeća, napravio je briljantan prijevod Patanjalijevih Yoga sutri, u kojima kaže, “Susreo sam se s mnogim praktikantima hatha yoge, svaki je od njih imao jaku volju i razvio je veliku sposobnost i moć – i u samom procesu vrlo snažan ego.” Stoga, ako radite samo asketsku praksu, bez konteksta u kojem znate da se tu radi o praksi promatranja sebe, opasnost naravno leži u tome da ćete hraniti vaš ego - “Ja sam postio cijeli mjesec!” Zanimljivo je da u Islamu ne možete postiti više od mjesec dana, i to se djelomično odnosi na ovaj problem vlastite važnosti: “Dobro, ti si postio samo 28 dana, ali ja sam postio 35!” Stoga, asketizam daje nevjerojatan potencijal za inflaciju ega; ali pak s druge strane, ako to činimo unutar konteksta, “Promatraj što se događa, promatraj proces,” tada doista može strahovito umanjiti ego.             

WIE: Prilikom istraživanja ove teme, shvatili smo da ortodoksni kršćanski askete često ublažavaju svoju disciplinu kada su gosti prisutni, tako da se pred drugima ne bi isticali u strogosti prakticiranja discipline.  

 

ŠR: U sufizmu postoji tradicija koja je snažno usredotočena na umanjivanje ega na takav način. Zove se Malami tradicija ili “put krivice.” Ono što će Malami učiniti, znajući da ego želi da se za njega znade i o njemu dobro misli, je to da će postati nevidljiv ili će namjerno ublažiti svoje prakticiranje tako da bi drugi ljudi mislili da on zapravo i ne radi puno. Oni, primjerice, nikada ne nose posebnu odjeću. Nemaju čak ni posebno mjesto sastajanja. Izbjegavaju sve zamke, jer znaju da ego voli zamke. Imam jednog vrlo dragog prijatelja koji je veoma poštovan učitelj te tradicije. Viđao sam ga kako ulazi u našu džamiju u Istanbulu i izgleda poput nekoga tko je upravo došao s ulice, a ne kao učitelj u posjetima. On je divan, sjajan učitelj. Mnogi Sufiji imaju taj kvalitet – nasuprot pokazivanja svoje prakse drugim ljudima, stoji gotovo namjerno pokazivanje da je nemaš, a zatim trčiš moliti svoje molitve tamo gdje te nitko ne može vidjeti. Stoga, u tom smislu, to jest poput rata. Poput rata protiv ega. Vrlo je sofisticirano. To je kao, “Što god ti želiš, ja ću suprotno učiniti. Želiš lijepo izgledati? Želiš da te vide? Mi ćemo postati nevidljivi. Svaki put kada budemo vidljivi ja ću se pobrinuti da ne izgledamo onako kako ti želiš.” Ovo je nevjerojatna disciplina.           

 

WIE: Znači vi govorite o tome da se bilo koji aspekti sebe, koji trebaju duhovno rasti, mogu razviti u kontekstu duhovnog traganja?  

 

ŠF: Da. Mislim da je razvijanje ega na način da mu se samo ugađa, izvan konteksta duhovnosti, naivna pogreška.

 

 

Prevela: Maja Cvjetanović Laboš