Mistični Islam

Znamo li o dervišima išta, osim što su nam poznati po njihovoj ekstatičkoj vrtnji u bijelim suknjama?

Uvijek me je zanimalo što se krije iza ovog rituala. Koja je to ideja vodilja? Što je zapravo sufizam čije sljedbenike nazivamo sufijima ili dervišima. Oni, koje ova tema zanima, mogu naći dosta kvalitetnog materijala na Internetu.

U Wikipediji piše sljedeće - Sufizam (latinski sufismus) je zajednički naziv za različite islamske pokrete koji se odlikuju insistiranjem na askezi i misticizmu, odnosno pronalaženju duhovne istine kao krajnjem cilju svakog pojedinca. Naziv se proširio među orijentalistima 19. vijeka, a korijen mu dolazi od arapske riječi tasawwuf. Sufizam insistira na unutarnjim aspektima islama, odnosno usavršavanju vjere i odricanju od ega, nasuprot insistiranju na pravnim aspektima islama. Sufisti su organizirani u različita bratstva i sestrinstva (tariqe) koja mogu biti sunitska, šijitska, zajednička ili ne pripadati nijednoj od te dvije zajednice. esavuf ili sufizam je islamski ezoterizam, koji je dobio ime prema sufijama, odnosno dervišima, islamskim misticima. Na zapadu se izraz sufizam često koristi kao jedini izraz za tesavuf.

Evo što Osho kaže za njih – Sufiji su ljubavnici, veliki ljubavnici. Zapravo, u čitavoj povijesti ljudske svijesti, nije postojalo predanijih ljubavnika od sufija, jer su oni jedini koji su Boga pretvorili u svoju ljubljenu. Bog je žena a oni su ljubavnici.

Prije otprilike pet godina prevela sam jedan intervju s pravim sufijem za časopis SVJETLOST. Nadam se da će vam biti zanimljivo, kao što je bilo i meni.

(Intervju ću morati podijeliti u dva dijela, jer cijeli neće stati.)

WIE: Što je ego?

ŠEIK RAGIP: Zanimljivo, kada su preveli Freudove tekstove na engleski, ono što je prevedeno kao “ego”, na njemačkom je "das Ich", što znači “ja”. Tako su se naše moderne teorije ličnosti izgradile upravo na tom poimanju ega u značenju “ja”; mog osjećaja tko sam ja. Sufizam bi se velikim dijelom složio s tom definicijom. Sufizam objašnjava da je ovaj osjećaj sebe, kojeg naziva “osobna duša”, rezultat naše sposobnosti objektivnog sagledavanja sebe, viđenja sebe kao objekta. Ta naša sposobnost daje nam ogromnu moć djelovanja kao i planiranja; daje nam silnu kontrolu. Problem se javlja onda kada počnete govoriti, “Postoji ‘ja’. Tu sam ja, objekt,” tada se tom definicijom odvajate od svijeta. Čim kažem “ja” to odmah podrazumijeva dualizam. Jer, ako postoji “ja”, tada mora postojati i “drugi”. Sa stanovišta sufija, u kojem tražimo jedinstvo, taj dualizam koji je toliko snažan, predstavlja jednu od najvećih prepreka postizanju tog jedinstva. Tko se želi odreći “ja”? Mi se ne želimo sebe odreći; mi smo strašno vezani uz osjećaj “tko sam ja?”

U suštini, korijen ega leži u tom osjećaju odvojenosti ili individualnosti. Mi se poistovjećujemo s tom odvojenošću, umjesto da se poistovjetimo s dušom, s božanskim u nama. Stupanj naše privrženosti vlastitoj slici o sebi, ili privrženosti našem samozadovoljstvu ili našoj odvojenosti, sprječava nas da istinski slijedimo duhovni put. Priječi nas da doživimo najdublja mistična iskustva, jer upravo u takvim iskustvima često se gubi taj osjećaj vlastite odvojenosti. Jednom je moj stariji kolega rekao, “Svi žele Boga, ali se đavolski bore da izbjegnu jedinstvo!”

WIE: U vašoj knjizi Srce, jastvo i duša (Heart, Self and Soul), također, definirate ego kao “zbir svih onih sila unutar nas koje nas odvraćaju od duhovnog puta”. Jeli ego kojeg ovdje opisujete ono što u sufizmu nazivate “tiranski nafs?”

ŠR: Da. U sufizmu najniža razina nafsa ili jastva je nafs ammara ili tiranski nafs, a odnosi se na sve one sile unutar nas koje nas skreću s puta. Mi ih, također, na toj razini nismo svjesni, poričemo njihovo postojanje poput ovisnika koji kaže, “Ja nemam problema s alkoholom. Malo popijem za doručak, malo za ručak, nešto malo između, ali taj problem nemam.” Upravo to poricanje da one postoje, ta nesvjesnost o njima, je ono što čini tiranski nafs nevjerojatno moćnim. Mnogi su od nas na tom stupnju i više nego što bi to željeli priznati. Mislim da je to stadij u koji upadamo, primjerice, onda kada nas netko pretekne na autoputu, ili kada je netko grub prema nama, ili kada nam je povrijeđen ponos ili nas netko razljuti. Tada se spuštamo na tu razinu nesvjesnog, toliko je to nevjerojatno snažno.

Sufizam govori o nafsima (orig.množina – nufus) kao o prolaženju kroz stadije ili razine. Druga razina se naziva “samooptužujući nafs” ili “nafs kajanja”. U tom ste ih stadiju nešto svjesniji, ali ste još uvijek njima sputani. To je poput, “Znam da ću reći nešto krivo…nadam se da ću se moći suzdržati…ali, prokletstvo, opet ja isto…,” i opet započinjete istom rečenicom i znate da bi trebali zašutjeti, ali ne možete; naprosto nastavljate dalje. U ovom određenom stadiju barem znamo da nismo uravnoteženi – zahvaćeni smo nečim što nije naša najviša razina svijesti – ali i dalje nastavljamo to činiti makar znamo da nas nešto na to nagoni.

Zatim, kako nastavljamo s radom i jasnije to uviđamo, pokušavamo to nadomjestiti pozitivnim djelovanjem i meditacijom na imena Božja, koja predstavljaju pozitivne kvalitete, malo pomalo, oslabljujemo te sile i oslobađamo se njihove dominacije. Ali, čak i tada, te se sile znaju ponovno javiti u određenim situacijama. Možemo biti pod njihovom kontrolom 99% vremena, osim možda kod vrlo velikih svetaca.

Postoji klasična priča o proroku Muhamedu (neka je blagoslovljen i u miru), u kojoj on kasno navečer odlazi u pustinju na molitvu. Međutim, njegova mlada supruga, Aiša, misli da se on sastaje s drugom ženom. Dok je hodao u tišini pustinjom, ona ljutito stupi pred njega, a on ju pogleda i reče, “Ah, Aiša, jesi li to ponijela svog malog Sotonu sa sobom?” A ona upita, “Kojeg malog Sotonu?” On odgovori, “Svako ljudsko biće ima vražićka, mali đavolski dio, svoje nafse”. Ona ga upita, “Čak i ti, o Božji proroče?” A on odgovori, “Da, čak i ja. Međutim, ja sam svoga učinio muslimanom.” Drugo značenje ovog je, “Ja sam svoga upokorio,” jer “muslim” označava onoga tko se pokorava.

I dok svi veliki sveci često pokazuju neobičnu strpljivost i samokontrolu u situacijama za koje znamo da bi ih većina nas izgubili, mislim da je, teoretski, potencijal koji nas stavlja u iskušenje još uvijek tu, izuzev kod najvećih svetaca.

WIE: Poprima li to iskušenje različite oblike kako osoba napreduje na putu?

ŠR: Da. Primjerice, ako govorimo o stadijima nafsa, nakon nafsa kajanja, dolazimo do takozvanog “nadahnutog nafsa,” nadahnutog jastva, u kojem mudrost srca, mudrost unutarnjeg svjetla, počinje ulaziti sve više i više u ličnost, u svijest, te sada zaista imamo alternativu silama ega - kao što su intuicija, osjećaj vodstva, osjećaj povezanosti s istinom. Problem je u tome što su niže sile donekle još na djelovanju. Vladavina ega nikako nije gotova i, naravno, najveća opasnost leži u tome što se ego može početi koristiti mudrošću i svjetlošću, da bi sebe uveličao, umjesto umanjio. Idealno je kad se kaže, “Ova svjetlost nije moja, ova mudrost nije moja. To je nešto što prolazi kroz mene.” Ali, ego želi reći, “To je moja mudrost. Ja znam.”

Postoji zanimljiva knjiga Mariane Caplan, nedavno izdane, Na pola puta do vrha planine (Halfway Up the Mountain) – a što je loša metafora, jer je to vjerojatno beskrajna planina – ali govori o mnogim opasnostima kada imamo duhovne učitelje koji su na pola puta do vrha planine i koji su se nekako zaustavili na tom stadiju. To je najopasniji stadij od svih ostalih, jer ako se ego poveća istinskom mudrošću, istinskom svjetloću, tada je vrlo teško promijeniti stvari. Zato, jer se ovdje radi o pravoj mudrosti i pravoj svjetlosti. Jedini problem je u tome što ego to počinje pripisivati sebi, a ne nečemu većem od njega. Tako jastvo postaje čvršće, čak iskristalizirano, ali naravno, ono što zapravo želimo je da jastvo postane transparentnije, manje “stvar”, lakše.

WIE: Sufizam ima tisućljetnu baštinu svetaca, živuća utjelovljenja božanskog, koji su svojim životima pokazali mogućnost življenja oslobođenog tiranije ega. Kako se kod pojedinca koji radi na prevladavanju ega mijenja izražavanje ličnosti?

ŠR: Oni i dalje imaju svoju ličnost, ali ona njima ne upravlja. Oni upravljaju svojom ličnošću. Može se reći da je njihova ličnost postala ljepšom. Prožeta je svjetlošću i ljubavlju. To je još uvijek ličnost i to ne znači da su postali neosobni. Oni se međusobno razlikuju. Ali u tome je ljepota, jer je osobnost postala poput posude koja sadrži božansko. Poput glinene zdjele koja upija svoj sadržaj, ispunjena božanskim, ličnost je prožeta božanskim kvalitetama ljubavi, svjetlosti, velikodušnosti i božanske sućuti. I, također, da se izrazim metaforički, zdjela više ne curi.

Jedan od mojih učitelja nekoć je rekao, “Ako nisi sredio svoj osnovni život i nisi počeo živjeti život mira, stabilnosti, služenja, poštenja, prakticiranja osnovnih vrlina uz meditiranje ili korištenje drugih duhovnih praksi, onda je to poput krave koja pase organsku travu i daje izvrsno organsko mlijeko, ali kada ju muzeš, mlijeko curi u kantu koja je na dnu probušena.” Užasno rasipno. Vjerojatno nikada nećeš upotrijebiti to mlijeko. Osobnost je vrlo slična ovoj kanti. Određene navike, kao nepoštenje ili nedostatak smirenosti, su poput rupa zbog kojih ne možemo zadržati stanje božanske ljubavi. Mi je gubimo, dok oni veliki ne.

WIE: U literaturi sufija, ego se često opisuje kao neka vrsta voljnog dijela psihe koji se aktivno suprotstavlja našem duhovnom napretku. Koja to pokretačka sila stoji iza ega? Koji je razlog postojanja ega?

ŠR: Vjerojatno postoje dva odgovora. Jedan je vlastiti opstanak. Ego se boji promjene, smrtno je preplašen od dubokog mističnog iskustva i preobrazbe, jer s njegovog stanovišta, takva vrsta promjene znači smrt. Ne vjeruje da će to preživjeti. Možda i neće. Radi se o mehanizmu preživljavanja. To je onaj dio svih nas koji želi ostati isti, neka vrsta inertne komponente u svima nama koja kaže, “Nemoj se mijenjati.”

Drugi aspekt je onaj u kojem se kod sufija ego često povezuje s vragom, sa Sotonom. Zanimljivo je da i Jung govori sasvim isto o našoj sjenci (shadow self), o onome što ne vidimo ili ne prihvaćamo kod sebe, ali također kaže da je to povezano s većim kozmičkim silama, a koje mi nazivamo “sotonske sile.” I nitko ne voli o tome razgovarati. Nije baš popularno. Zapravo, držim tečaj duhovne psihologije u jednoj novoj religijskoj grupi koja je usredotočena na pozitivno razmišljanje, i kadgod dotaknemo ovu temu, kao da sam udario neku od njihovih svetih krava.” “Kako možete reći da zlo postoji? Univerzum je dobar, Bog je dobar!” A dio mene pokušava reći, “Čekajte malo. Gdje god je svjetlo, tamo je i sjena.”

Izgleda da nije baš sasvim netočno odnositi se prema nafsima kao da su motivirani poput osobe. Na jednoj razini to je metafora, ali na drugoj pak razini čini nam se da djeluje kao entitet. Šeik Tosun Bayrak često je govorio o nafsu kao o “lopovu,” nekomu tko želi ukrasti ono što je lijepo i vrijedno u našim životima. Gotovo kao sluga Sotone, čiji je posao stavljati našu vjeru u kušnju. Znao nam je također reći, “Budite posebno oprezni nakon što ste posjetili Hajdž (hodočašće u Meki), nakon što ste stvarno nešto duhovno napravili, jer lopovi obično ne idu u prazne kuće, već tamo gdje nečeg ima…” Kada rastete i mijenjate se, u određenom se smislu može aktivirati suprotna sila.

WIE: Što sufizam preporuča kako sebe sačuvati od ovakve podrivajuće sile unutar naše psihe?

ŠR: Jedan od načina o kojem je Šeik Tosun govorio je sljedeći: “Što činite kada lopov noću uđe u vašu kuću, a vi ste u vašoj spavaćoj sobi i čujete ga kako se naokolo šulja trpajući svijećnjake u svoju kesu? Ako za njim pojurite niz stepenice s nožem u ruci, lopov će također imati nož. Ako u ruci držite pištolj, lopov će ga također držati. Bez obzira što u kući imate, lopov će imati isto. On će zrcaliti tu silu koju koristite protiv njega i to će biti strahovito destruktivno.” I što će te učiniti? Njegov odgovor je, “Upalite svjetlo!” Lopov je kukavica i ako vi upalite svjetlo svjesnosti tijekom procesa, lopov će pobjeći. Vi se ne borite. Vidite, najgluplja stvar na svijetu je boriti se sa Sotonom. Postoji mnogo krasnih priča u sufizmu i drugdje, koje govore o tome što se događa kada se pokušate boriti sa Sotonom, pogodite tko je pobjednik? To je loša zamisao.

WIE: Postoji jedan poznati odlomak iz Kurana u kojem Muhamed, nakon povratka iz bitke, govori svojim sljedbenicima, “Sada napuštamo rat koji je manje svet zbog rata koji je više svet – rata protiv nafsa.” U svjetlu onoga što ste govorili da se ne treba boriti protiv ega, što mislite o Prorokovoj naveliko citiranoj metafori duhovne borbe?

ŠR: Mislim da je to učenje savršeno za ono vrijeme. Ali morate shvatiti kontekst. Muslimani su se upravo vratili iz bitke sa stanovnicima Meke, koji su imali više novaca, više konjanika, bolju opremu, bolje oklope i bolje oružje. Ali, uz pomoć vjere, snage i Božje milosti oni su pobijedili. Stoga, oni se vraćaju iscrpljeni, ali s osjećajem, “Sjajno, uspjeli smo! Mi smo veliki ratnici, gledajte što smo učinili! Isprebijali smo ih na mrtvo ime! Isprašili smo turove svim tim nevjernicima iz Meke!” I upravo u tom trenutku je Muhamed rekao, “Sada idemo u veći rat!” Obraćao se tom malom djeliću ponosa.

Mislim da je problem u tome, što mi namjeravamo učiniti, kada čujemo za “sveti rat” – zbog njega se vrlo lako postaje bijel ili crn. U ratu znate tko su vam saveznici i tko su vam neprijatelji. Ali duhovni put mnogo je suptilniji. Nafs vam nikada ne kaže, “Ja sam tvoj neprijatelj. Ja ću te skrenuti s tvog duhovnog puta. Želim da manje meditiraš. Želim da manje radiš. Ja ću tebe već srediti!” To ne čini na taj način. Kaže nešto poput ovog, “Došao si s puta, zašto se ne opustiš. Nemoj se iscrpljivati, više se naspavaj. To je dobro za tvoje zdravlje. Ja sam tvoj prijatelj. Na srcu mi leži sve ono što je za tvoje najveće dobro.” Stoga, ovo je vrlo komplicirana stvar. Također, često to nazivamo “unutarnjim svetim ratom”, što nije dobro, jer rat zvuči nasilno. Mislim, da je daleko sofisticiranije reći da je to zapravo unutarnji trening – način na koji trenirate krasnog, inteligentnog psa ili konja, a u određenom smisli i dijete. Mislim da je preobrazba kroz ljubav daleko zdravija i pametnija.

Prevela Maja Cvjetanović Laboš