II nastavak

Diskutovali smo ove čudne koincidencije sa matematičarom Robertom Coquereaux-om (Pogledaj The Cave Beneath the Sea) i on je priznao da taj nas, manje više, “slučajan” izbor ove regije za naš novi dom, sa katedralom koja je posvećena na moj rodenđan, sa kamenom temeljcom koji je postavljen na isti dan i mjesec kad mi se Ark prvi put javio, i na kraju, nadgrobnim kamenom u kripti iznad kamena temeljca sa oba naša datuma rođenja, predstavlja “malo više” od obične koincidencije. Međutim, kao istinski naučnik on nam je preporučio da ispitamo stvar malo dublje prije nego što donesemo bilo kakve zaključke.

Sada ćemo se vratiti na Hristovu sahranu, koja je predstavljena u kapeli iznad groba čovjeka po imenu Pierre-Henri Gerault de Langalerie. Na toj sahrani je skupljeno zajedno osam tradicionalnih likova na veoma neobičan način. Isus je položen na jedan čaršaf a iza njega su postavljeni, Marija, Isusova majka, dvije druge žene,  Sveti Jovan Apostol, a Marija Magdalena se vidi kako stoji pokraj Isusovih nogu sa svojim ćupom od alabastera.  Josip iz Arimateje i Nikodem drže čaršaf za njegove krajeve.

Svaki od ovih likova je prepoznatljiv po svom stavu, detaljima sa odjeće, pozicijom u odnosu na Isusa, ili po predmetu kojeg drži u svojoj ruci. Žena koja stoji do Isusove majke je prikazana na veoma poseban način: ona, u stvari, zauzima središnje, počasno mjesto a u rukama drži krunu od trnja – ili, možda, - “zvijezdu”? Ona nosi pokrov na svojoj glavi koji je karakterističan za jednu udatu ženu, a njeno počasno mjesto je predstavlja kao Isusovu ženu. Međutim, ona nije Marija Magdalena, koja kako se jasno vidi stoji kraj Isusovih nogu. Marija  Magdalena je predstavljena na takav način da se ona ne može zamijeniti ni sa kim drugim; sa svojom dugom kosom i kako drži ćup od alabastera.  Njen pokrov na glavi je onaj karakterističan za neudate djevojke. U stvari, ako pogledate mariju Magdalenu izbliza, ona više liči na kćerku porodice koja se skupila oko tijela:

Otac Raymond Montané, koji je proveo čitav svoj život proučavajući ovu katedralu i njenu umjetničku sadržinu, nam kaže:

Bladahin, koji je veoma nakićen, ukrašen je jednim istinskim Trojstvom.  Tu je Hrist prikazan na Krstu, od strane samog Boga Oca. Sveti Duh, je uz pomoć simbola goluba, postavljen izmedu Oca i Sina. Ova teofanija ima jednu istinsku vezu sa Hristovim Pokopom, a još više sa teološkom bazom Hristovog stradanja, ali ne i sa pričama za koje se stvarno tvrdi da pripadaju Jevanđeljima. 

On usput pominje da je ovaj spomenik bio inspirisan od strane Margarete od Austrije, koja se udala u familiju koja je posjedovala Turinsku maramu. Margaretin muž, Philibert de Savoie je bio rođak jednog od biskupa koji su bili uključeni u organizaciji posla izgradnje ove katedrale, Francois-a de Savoie.

Takođe, u istoriji mjesta Auch je zabilježeno da je Margarita od Navare, (Marguerite of Navarre, prim. prev.) druga rođaka Margarete od Austrije, bila usko povezana sa katedralom u Auchu. Mi ćemo se kasnije malo više osvrnuti na ljude koji su bili asocirani sa Katedralom Svete Marije u Auchu, u jednoj drugoj knjizi koja će biti posvećena svim misterijama oko nje. Ovom prilikom ćemo dati čitaocima još par naznaka.

Margarita od Navare vodi nas direktno do Fulcanellija.

U ranim 1520-tim godinama, Margarita je bila uključena u pokret za reformu crkve, sastajući se i održavajući veze sa vodećim reformatorima iz tog perioda. U 1527.g. ona se svojom vlastitom voljom (što je bila rijetkost u ta vremena) udala za  Henrija d’Albreta, kralja Navarre (mada je većina njegovog kraljevstva tada bila u španskim rukama). Henri d’Albret je bio sin Catherine de Foix, koja je bila izdanak jedne poznate Katarske porodice.

Negdje oko 1531. godine, Margarita od Navare je dozvolila da se objavi njena poema Miroir de l'ame pecheresse (Ogledalo griješne duše). Ona je dala jednu kopiju poeme jednoj od svojih dvorskih dama po imenu, Anne Boleyn, koja je kasnije bila prevedena na engleski od strane 12-togodišnje Anine kćerke, Elizabeth koja je kasnije postala najveći monarh kojeg je Engleska ikada imala. Nekim slučajem, Anne Boleyn je prethodno bila dvorska dama kod Margarete od Austrije, tako da su ove dvije dame nesumnjivo komunicirale jedna s drugom. Takođe, neko bi mogao posumnjati da je postojao još neki razlog zašto je Anne Boleyn morala da umre. Postoji nešto veoma čudno u svim ovim vezama. Jednom sam čula kako je neko tvrdio da je potomak  Anne Boleyn. Upitala sam Kasiopejce o tome, u septembru 1997. godine:

Pitanje: Dobro, dopustite mi da kažem ovo: jedini izdanak od Anne Boleyn koji je poznat, bila je kraljica Elizabeta I, koja je umrla a da nije imala djece. Tako, ne mogu da razumijem kako neko može da bude potomak Anne Boleyn ako nije došao preko Elizabete? Da li je Anne Boleyn imala još neko dijete pored Elizabete?
Odgovor: Da.
P: Ko je to bio?
O: Potraži, pa ćeš pronaći neke tragove.
P: Da li je ona imala to dijete prije ili poslije Elizabete?
O: Prije.
P: A ko je bio otac tog djeteta?
O: Henry VIII.
P: Pa dobro, zašto nismo nikada čuli o tom djetetu?
O: Zašto vi nikada ne čujete toliko mnogo stvari?
P: Da li je to dijete bilo rođeno prije njihovog braka, pa je zato bilo nezakonito?
O: Tako otprilike.
P: Da li je ono bilo muško ili žensko?
O: Žensko.
P: Pa, to je stvarno bizarno! Da li je Sir Francis Bacon bio Elizabetin sin, kako su neki pričali?
O: Ne.
P: Znači, Anne i Henry su imali još jedno dijete?
O: Da.
P: Kad proučim tu istoriju malo bolje, da li ću otkriti ko je to bio?
O: Da.

Da se vratimo sada nazad do Margarite od Navare, sorbonski teolozi su okarakterisali njenu poemu Ogledalo kao jeres. Jedan monah je tada rekao da bi Margaritu trebalo zašiti u džak i baciti u rijeku Senu, a studenti sa Koledža od Navare napravili su jednu satiru u kojoj su predstavili Margaritu kao “furiju iz pakla”. Međutim, njen brat, Francis I, kralj Francuske, natjerao je ove da povuku svoje optužbe i da joj se javno izvinu sa Sorbone.

Margarita je bila jedna od najuticajnijih žena u Francuskoj. Njen salon je postao poznat kao “Novi Parnassus”. Pisac, Pierre Brantôme, rekao je o njoj sljedeće: “Ona je bila jedna velika princesa. Međutim, ona je pored svega toga bila veoma ljubazna, pažljiva, gorda, milosrdna, davala je mnogima milostinju i prema svima se prijateljski ponašala .”

Holandski humanista, Erasmus, je pisao o njoj: “Već veoma dugo vremena divim se svim onim čime vas je Bog obdario; vašoj smotrenosti, koja je vrijedna jednog filozofa, neporočnosti; umjerenosti; pobožnosti; nevjerovatnoj snazi vaše duše, i vašem veličanstvenom preziru svih uzaludnosti ovoga svijeta. Ko bi mogao da se ustegne poštovanja, ovakvih osobina kod jedne kraljeve sestre, koje su rijetke čak i među sveštenicima i monasima.?”

Kao širokogrud zaštitnik umjetnosti, Margarita je bila prijatelj i pokrovitelj mnogih umjetnika i pisaca, među kojima je bio i François Rabelais.

Fulcanelli nam nekoliko puta pominje Francoisa Rabelaisa. Njegova serija Gargantua-Pantagruiel, Le Tiers Livre des faicts et dicts héroïques du bon Pantagruel (1546), bila je posvećena Margariti od Navare.

Još jedan od Margaritinih saradnika i korespodenata bio je i Jules Cesar Scaliger koji je takođe bio blizak prijatelj Nostradamusa. Nostradamus, je bio rođen u mjestu Alet-le-Bains, koje pripada Foix regionu. Nostradamus je, takođe, išao u školu zajedno sa Rabelais-om.

Negdje u 1525.g. Nostradamus se nastanio u Agenu, mjestu koje se nalazi nedaleko od Toulouse-a i Aucha. On se 1534.g. oženio jednom ženom za koju se tvrdilo da je pripadala jednoj “Visokoj Klasi”, i koja mu je rodila dvoje djece. Ta žena nije nikada bila identifikovana, međutim, uzmajući u obzir njegovu veoma moguću asocijaciju sa Margaritom od Navare, veoma je moguće da je tu bila neka veza. Za njegovu ženu i djecu je rečeno da su umrli od kuge u 1538.g., a u to doba on se razišao sa Scaligerom i bio je optužen od strane inkvizicije za jeretizam zbog neke svoje izjave od prije nekoliko godina.

Nostradamusovi biografi kažu da je on napustio Agen i da se “potucao se po Južnoj Francuskoj.” Tek, negdje u 1546.g. Nostradamus se nastanio u selu Salon de Craux, koje se i dan danas ponosi time. Kad sve skupa zbrojimo, ovdje nalazimo da je Nostradamus živjeo u Agenu 13 godina, a nakon toga je usljedilo 8 godina da niko nije znao gdje je bio i šta je radio. Veoma je moguće da se on sklonio kod Margarite od Navare koja je bila zaštitnik i pokrovitelj ljudi kao što je bio Nostradamus. Možemo se zapitati da li je Nostradamus mogao imati nekog uticaja na onu istoriju koja je prikazana u katedrali u Auchu?

Scaliger je, moramo napomenuti, bio “autor” zvanično prihvaćene istorijske hronologije koja se ovih dana sve više i više dovodi u pitanje. Veoma je moguće da je njihov razlaz bio posljedica nesuglasica u vezi toga kako je trebala da bude predstavljena i podučavana naša istorija.

Još jedna intrigirajuća veza sa Margaritom, bio je Leonardo da Vinči koji je umro  1519. godine, dok je bio gost Margarite i njenog brata Francisa. Jedan ambasador Venecije je u to vrijeme hvalio Margaritu govoreći kako ona "poznaje sve tajne umjetnosti diplomacije”, te je ona tako jedna osoba koju treba tretirati posebno i sa obazrivošću.  I ovdje možemo vidjeti jednu od posebnih naznaka, s obzirom da je Fulcanelli nekoliko puta pominjao Zeleni Jezik kao "Jezik Diplomacije."

U 1550.g., godinu dana nakon Margaritine smrti , u Engleskoj je objavljena jedna poema zahvalnosti, pod imenom: Annae, Margaritae, Ianae, sororum virginum heroidum Anglarum, in mortem Diuae Margaritae Valesiae, Nauarrorum Reginae, Hecatodistichon, (veoma dug naslov!). Ovu poemu je napisala nećakinja Jane Seymour (1505-37), treće žene kralja Henry-ja VIII. Po ovome možemo vidjeti da su sve ove dame bile u jednom međusobnom kontaktu, te je veoma vjerovatno da su one međusobno djelile ove tajne. 

Tako, u ličnosti Margarite od Navare, možemo vidjeti jednu individuu koja je imala centralnu ulogu u misteriji katedrale u Auchu. S obzirom na to s kim se ona družila, možemo pretpostaviti da je bila veoma upućena u ezotericizam, kao i mnoge tajne koje potiću još od vremena pogroma Katara, pa i ranije. Fulcanelli nas upućuje na Rabelaisa, a Rabelais nas vodi do Margarite, tako da stižemo do katedrale u Auchu, gdje se nalazi misterija koja čeka na pažljivog tragaoca.

Sljedeća fotografija predstavlja uvećanu središnju scenu sa Hristovog Pokopa, za koju se tvrdi da je bila inspirisana od strane Margarete od Austrije. Ovdje vidimo kako su ove četiri žene prikazane između ukupno osam likova. Obratite pažnju na ono što ove žene imaju na svojim glavama. Pokrov na glavi koji nosi žena koja se nalazi na mjestu rezervisanom za suprugu umrlog, je upečatljivo drugačiji od pokrova kojeg ima na svojoj glavi Marija, Isusova majka, a takođe i od onog kojeg na sebi ima žena koja se nalaze sa desne strane od “supruge”.

Na slici ispod vidimo ženu koja je postavljena na počasno mjesto na kojem bi normalno trebala da stoji žena umrlog, i koja u svojoj ruci drži krunu od trnja. Na slici do ove, možemo vidjeti sibilu predstavljenu na jednom od prozora Arnauda de Molesa koja drži u ruci palminu granu Nade/plodnosti. Pogledajte pažljivo znamenje u obliku spirale koje one imaju na svojim grudima. Pogledajte takođe onaj turban na glavi ove žene koji je identičan sa turbanom kojeg ima Sibila.

Sada ćemo pogledati drvoreze iz hora katedrale u Auchu, koji predstavljaju Poklone Mudraca novoređenom Hristu. Obratite posebnu pažnju na kape ova "Tri Kralja." Onaj sa desne strane još uvijek drži svoju na glavi, onaj koji kleči, stavio je svoju na pod, a onaj koji se nalazi u centru podigao je svoju kapu i kao da njome pokriva pehar kojeg drži u svojoj drugoj ruci. Opet vidimo sličnost u vezi njihovih kapa: turbani koji se danas asociraju sa Arapima. Pitamo se u kakvoj vezi se nalazi Isusova “žena” sa ovim "Mudracima?"

Postoje još dvije slike u drvorezu koje želim da pokažem čitaocu zato što su one tipične za ezoteriku koja je predstavljena u ovoj veličanstvenoj katedrali. Obe one predstavljaju sličnu temu koju možemo lako razabrati i razumijeti uz pomoć predstavljene simbolike.

Šta nam to ove figure pokušavaju da kažu? Na obe slike vidimo da se nešto radi s glavom centralne figure. Na gornjoj slici, izgleda kao da ove osobe pokušavaju na silu da odstrane nešto iz glave čovjeka koji sjedi. Na drugoj slici vidimo kako su ovu individuu postavili da kleči na podu a njenu glavu su stavili na nakovanj dok su one tri figure predstavljene kako da tuku čekicima po glavi onoga koji kleči!

Da li je ovdje prestavljena procedura jednog strašnog srednjevjekovnog mučenja?

Ne, ovdje je predstavljena INICIJACIJA. Čak je i na jednom od prozora Arnauda de Molesa, Isus predstavljen kao centralna figura gornje slike: i kako nešto rade s njegovom glavom. Figura predstavljena na gornjoj slici takođe bi mogao da bude Isus zato što tu vidimo jedan pokrov na njegovoj glavi sličan onoj "kruni od trnja."

Poznati istoričar religije, Mirceja Eliade, predstavlja jednog šamana kao Tehničara Ekstaze. Tu se radi o jednoj suštinskoj kvalifikaciji i/ili posljedici veze sa Božanskim. Još više od toga, da bi bilo u jednoj direktnoj vezi sa Božanskim, ljudsko biće mora prvo biti u stanju da “vidi ono što je nevidljivo”. Takvo Viđenje podrazumijeva sposobnost ljudskih bića da proširuju polje svoje percepcije sve dok budu u stanju da odrede ne samo vanjski izgled, nego i suštinu svega, kako bi dosegli onaj nivo bića koji će im omogućiti da prave takve izbore koji mogu da podstaknu jednu novu kauzalnu seriju u ovom svijetu.

Riječ "shaman" dolazi nema preko ruske, tj. orginalno, tunguske riječi šaman. Ta riječ je izvedena iz - Pali samana, (Sanskrit - sramana), ili kineskog sha-men.

Riječ šaman je vjerovatno u vezi i sa riječi - Sarman. Prema Johnu G. Bennettu, Sarmoung ili Sarman:

"Izgovor je isti bez obzira kako da se ova riječ piše a ta riječ potiće iz staroperzijskog jezika. U stvari, ona se pojavljuje i u nekim Pahlawi tekstovima...

Ova riječ se može tumačiti na tri načina. To je riječ kojom se označava pčela, koja je uvijek bila simbol za one koji skupljaju dragocjeni ‘med’ tradicionalne mudrosti i čuvaju ga za buduće generacije.

Jedna zbirka legendi, poznata u armenijskim i sirijskim krugovima pod imenom Pčele, bila je revidirana od strane Mar-a Salamona, jednog nestorijanskog arhimandrita u trinaestom vijeku. Pčele tu označavaju jednu misterioznu moć koja se prenosi još od zoroasterskih vremena i koja je bila manifestovana za vrijeme Hrista."

"Čovjek" na perzijskom znači "kvalitet prenošen uz pomoć nasljedstva a odatle od jedne posebne familije ili rase. On može biti skladište naslijeđa ili tradicije. Riječ sar znači glava, u oba smisla, bukvalnom i kao načelnik ili upravitelj. Kombinacija sarman bi tako označavala glavnu riznicu određene tradicije..."

"Još jedno moguće značenje riječi šaman je …bukvalno, oni čije su glave pročišćene." [John G. Bennett, Gurđijev: Stvaranje Jednog Novog Svijeta]

Oni čije su glave pročišćene! Kakva interesantna ideja!

Centralna tema šamanizma je “uzdizanje u nebesa” i/ili “spuštanje” u podzemni svijet. U prvom slučaju, šaman doživljava jednu Ekstazu, a u drugom, on se bori protiv demona koji ugrožavaju dobrobit čovječanstva. Postoje i naučne studije koje ukazuju na to da pećinski crteži kao što su oni u Lasku, predstavljaju rane šamanske rituale uz slike, ptica, duhova zaštitnika i ekstatičnih doživljaja  (ca. 25000 g. pne). Životinjske lobanje i kosti pronađene na nekim mjestima iz evropskog paleolitskog perioda (prije 50000 pa do ca. 30000 g. pne) tumače se kao dokazi praktikovanja šamanizma.

Ovo "doživljavanje ekstaze" je primarni fenomen šamanizma a ta ekstaza podrazumijeva jedan akt stapanje sa nebeskim bićima. To stapanje s njima izaziva  jednu silnu Oscilaciju koja mijenja Frekvenciju. Takva stalna interakcija sa nebeskim bićima podrazumijeva jedan oblik Rezonantne Vibracione Frekvencije. (Frequency Resonance Vibration, prim. prev.).

Sama ideja da su ljudi u neka davna vremena bili u direktnom kontaktu sa Nebeskim Bićima nalazi se u korijenu mitova iz Zlatnog Doba koji su pretopljeni u priče o Svetom Gralu u 11-tom i 12-tom vijeku. Za vrijeme tih rajskih vremena pretpostavlja se da je komunikacija između neba i zemlje bila mnogo lakša i svima pristupačna.  Mitovi nam govore o vremenima kada su se “bogovi distancirali” od čovječanstva. Kao rezultat određenih “događanja”, kao npr. “izgnanstvo iz raja”, ta komunikacija je bila prekinuta a nebeska stvorenja su se povukla na najviša ili najudaljenija nebesa.

Međutim, ti mitovi nam govore da još uvijek postoje određeni ljudi koji su u stanju da se “uzdignu” i spoje sa tim bogovima u korist nekoga iz njihove porodice ili plemena. Preko njih se održava kontakt sa ‘duhovima vodičima” te njihove grupe. Vjerovanja i rituali današnjih šamana su samo reflekcija jednog duboko modificiranog, degenerisanog i izvitoperenog ostatka ove arhaične tehnologije za jednu čvrstu komunikaciju između neba i zemlje.  

Šaman koji je sposoban da ostvari jedno ekstatično stanje koje je nedostupno većini ostalog čovječanstva, uvijek se smatrao jednim privilegovanim bićem. I ne samo to, mitovi nam govore da su Prvi šamani bili poslani na zemlju da BRANE ljudska bića od “negativnih bogova” koji su preuzeli vlast nad čovječanstvom. Zadatak tih Prvih Šamana bio je da aktiviraju, u svojim vlastitim tijelima, neku vrstu “transducera” kosmičke energije za dobrobit njihovog plemena. To se izražavalo uz pomoć koncepta “drveta svijeta” koje je postalo “osa” ili ‘Stub ovoga Svijeta’ a kasnije “kraljevska loza”. 

Čini se da ne postoji nikakva posebna veza između ove funkcije i određenih “porodičnih loza”. Međutim, kao i sa svim drugim što je bilo stavljeno čovječanstvu na raspolaganje kako bi mu pomoglo, i ovaj koncept je u međuvremenu preuzet i preinačen od strane sila koje se trude da održe čovječanstvo u mraku i ignoranciji. Istinske starinske loze Prvih Šamana su zatomljene i sakrivene uz pomoć sijanja lažnih tragova u smislu izmišljenih geneologija hebrejskog Starog Testamenta kako bi ovi navodili na određene grane nekih današnjih evropskih kraljevskih i/ili plemićkih porodica, koje pokušavaju da uspostave jedno falsifikovano pravo na "carevanje” što se u poslednje vrijeme intezivno promoviše (knjige tipa: Da Vinči Kod itd., prim. prev.) kako bi privukli što više pažnje. 

Kao što smo veš napomenuli, PRIJE Izgnanstva iz Raja, svako ljudsko biće imalo je pristupa komunikaciji sa višim denzitetitima. 

NAKON Izgnanstva iz raja, čini se da je kod ljudi somatički inducirana jedna određena genetička varijacija uz pomoć inkarnacije određenih bića iz viših denziteta koji su “dali svoju krv” sa “čovjekov spas”. To bi značilo da su oni promijenili tijelo i DNA forsiranjem frekvencije njihove oscilacije. Moguće je da se to činilo uz pomoć inkarnacija žena zbog uloge mitohondrijalne DNA, međutim, neću sada da žurim ni sa kavim zaključcima, pa ćemo to ostaviti za kasnije. 

U svakom slučaju, prisustvo te vrste DNA, zavisno o uslovima njene rekombinacije, čini veoma vjerovatnim to da danas na ovoj planeti postoje milioni pripadnika ove loze sa šamanskim sposobnostima.

Ovaj koncept “Tehničara Ekstaze” pripadnici Sufija su i dan danas održali u svojoj tradiciji “Stubova ovog Svijeta”. Kutub ili q'tub (stub njegovog vremena) je jedno određeno ljudsko biće, potpuno spiritualne prirode, koje djeluje kao božanski agent iz jedne sfere u određenom vremenskom periodu. Svaki kutub ima ispod sebe četiri avtada (awtad; - pomoćnik, prim. prev.) i određen broj abdala (zamjenika, prim. prev.).  koji mu pomažu u njegovom poslu u vezi zaštite i održanja ovog svijeta. Interesantan podatak u vezi ovoga je taj da individua koja zauzima taj položaj uopšte ne mora da bude svjesna te svoje uloge! Njen život, njena suština, čak i njena sopstvena psihologija su jedna funkcija viših realiteta utisnuta u životnu oblast čovjeka. Tačno je to da ovo može da ima mnogo veze sa “porodičnim lozama” kao što se to promoviše u poslednje vrijeme, međutim, ne mora da bude, pogotovo ne na način koji nam se sugeriše.

U sadašnja vremena, čini se da su se oni koji su pripadnici istinske “loze” počeli da bude. Nije više izvodljivo biti “Stubom Ovoga Svijeta” a da se pri tome spava, jer kako ćemo uskoro vidjeti, postoje neke veoma ozbiljne stvari u vezi izbora i djelovanja koje mogu biti obavezne za Šamana koji se budi. Čini se da prvi zadatak u cijelom ovom poslu podrazumijeva buđenje i sticanje/akumlaciju snage polariteta.

Šamani se rađaju i stvaraju. To znači, oni se rađaju da bi se napravili takvima, a da li će se napraviti takvima, to zavisi od njihovog izbora. A na osnovu onoga što sam u stanju da odredim, taj izbor može da bude donesen na jednom drugom nivou svijesti od ove linearne, koja je karakteristična za 3-ći denzitet. Oni koji su donjeli takvu odluku na jednom višem nivou a sada na ovom nivou negiraju taj svoj izbor jer nisu u stanju da se odreknu njihovog uobičajenog životnog stila, plaćaju zaista visoku cijenu.

Jedan šaman se istiće zbog određenih karakteristika "religijske krize." Oni se razlikuju od drugih ljudi po intezitetu njihovih religioznih doživljavanja. U starim vremenima, zadatak šamanske elite bio je taj da su oni morali biti  "Specijalisti za Dušu," da brane i čuvaju dušu svog plemena jer su samo oni bili u stanju da vide ono što je nevidljivo i da znaju formu i sudbinu njihove Grupne Duše. Međutim, prije nego što bi šaman stekao jednu takvu sposobnost, on je bio obični građanin, ili samo izdanak nekog šamana, bez nekog posebnog poziva (uzimajući u obzir da se za ove sposobnosti smatra da se nasleđuju, mada, ne i obavezno u svakoj generaciji.)

Međutim, u jednoj tački svog života, šaman doživljava nešto što ga razdvaja od ostatka čovječanstva. Ritual američkih indijanaca "potraga za vizijom” predstavlja jedan ostatak arhaičnog poimanja ove prirodne inicijacije šamana koji je “pozvan” od stane bogova da obavlja svoj posao.

Jedna dublja studija ove tematike pokazuje nam da oni koji teže da ostvare magijske moći preko “potrage za vizijom” a da nisu bili spontano pozvani iznutra, od strane svoje vlastite prirode i kojima nedostaje osjećaj odgovornosti za čovječanstvo, mahom postaju Mračni Šamani ili vračevi; to su oni koji uz pomoć jednog sistematskog proučavanja ove tematike ostvaruju moći koje svojevoljno koriste samo za svoje lične svrhe.  

Istinska šamanska inicijacija dolazi kroz snove, ekstatični trans kombinovan sa sveobuhvatnim istraživanjima i jednim teškim radom: svjesnom patnjom. Od jednog šamana se očekuje ne samo da prebrodi određene muke kojima je izložen za vrijeme svoje inicijacije, nego on/ona mora da bude i veoma obrazovan/a da bi bio/la u stanju potpuno i pravilno da procijeni sva iskustva i izazove kojima će biti izložen/a. Na žalost, do sada je postojala samo nekolicina takvih posebnih koji su bili u stanju da prođu šamanskim putem, uključujući i njihovu sposobnost za “borbu s demonima”; i koji su u stanju da podučavaju one ‘šamane koji se bude’. Moj vlastiti slucaj, nakon više od trideset godina izučavanja, dvadeset godina rada kao hipnoterapeut i egzorcist, i mnogo godina ‘prizivanja univerzuma u pomoć’ što uključuje i onaj Eksperiment sa Kasiopejcima, može da posluži kao jedan primjer kako taj proces može danas da izgleda.  

Za budućeg šamana često je karakteristično da on ispoljava određene posebne osobine još za vrijeme svog djetinjstva. On je često veom nervozan i bolešljiv. Primjećeno je takođe da su šamani još kao djeca veoma osjetljivi, imaju slabo srce, poremećenu probavu i podložni su vrtoglavici. Mnogi će ove ovakve simptome smatrati karakterističnim za neka mentalna oboljenja, međutim činjenica je da su mnoga sveobuhvatna istraživanja pokazala da se tzv. halucinacije ili vizije sastoje od mnogih elemenata koji prate jedan određeni model koji je konzistentan za različite kulture i doba; i koji je pun jednog teoretskog sadržaja. Čak bi se moglo reći da su ljudi koji “polude” često “propali šamani,” koji su propali zbog određenih nedostataka u njihovoj genetici ili zbog nekih faktora koji potiću iz njihove životne okoline. U isto vrijeme, postoji mnogo više mitova o palim šamanima nego o onim uspješnim, tako da je upozorenje šta se može desiti već odavno prisutno. Mircea Eliade primjećuje da:

"... za jednog mentalno bolesnog pacijenta se često ispostavlja da je on jedan neuspješan mistik, ili bolje rečeno, karikatura jednog mistika. Njegova iskustva su bez religioznih sadržaja, čak iako se može da čini da ona imaju neke religiozne elemente, nešto slično jednom aktu autoeroticizma koji sam po sebi izaziva isti fiziološki rezultat kao i jedan pravi seksualni akt (ejakulaciju sperme), ali istovremeno on podrazumijeva jednu karikaturu ovog drugog jer je obavljen bez konkretnog prisustva partnera."

- nastavlja se -