Kada škropi, ”krsti“ malo dijete, svećenik pravi znak križa iznad njegova čela govoreći:

”Primi ovaj znak križa na čelo“. U toku Svete potvrde, ”firme“, firmanik se također obilježava znakom križa.

Na Pepelnicu se koristi pepeo da bi se načinio znak križa na čelu.

Kada katolici ulaze u crkvenu zgradu, umaču prste desne ruke u ”svetu vodu“ dotičući čelo, prsa, lijevo i desno rame praveći znak križa.  Isti znak se ponavlja i prije jela.

Tokom mise, svećenik 16 puta pravi znak križa, a oltar blagosilja 30 puta istim znakom.

Protestantske crkve većim dijelom ne prakticiraju niti vjeruju u pravljenje znaka križa prstima, ”križanje“, niti se klanjaju pred križem  a ne koriste ih ni kao objekte štovanja, shvaćajuci da je taj običaj nebiblijski i praznovjeran. No križ se još uvijek zadržao na tornjevima, propovjedaonicama i koristi se kao ukras.

Rani kršćani nisu prihvaćali križ kao simbol od vrijednosti, već kao ”prokleto drvo“, sredstvo smrti i ”sramote“ (Hebrejima 12:2).

Njihova je vjera bila u ono što je učinjeno na križu, i kroz tu vjeru spoznali su puno i kompletno oproštenje grijeha! To je bio smisao apostolskog propovijedanja o križu i njegovoj slavi (1 Korinćanima 1: 17,18).

Apostoli nikada nisu smatrali križ komadom drveta koji se može objesiti na lancic i staviti oko vrata te nositi kao zaštita ili ukras. Takva upotreba križa pojavila se kasnije. Ta se praksa pojavila tek početkom poganizacije kršćanstva (ili kao što neki kažu ”kristijanizacije poganizma“), kada se počelo naučavati da je raspelo kršćanski simbol. Tako su 431. godine bili uvedeni križevi u crkve i crkvene odaje, dok do upotrebe križa na zvonicima nije došlo do 586. godine.

U 6. st. raspelo je proglašeno svetim od strane Rimske Crkve.

No tek nakon drugog koncila u Efezu zahtijevalo se da i privatne kuće imaju križ. Iako se križ smatra kršćanskim simbolom, nije to da potječe iz kršćanstva jer je u ovom ili onom obliku bio sakralni simbol davno prije kršćanske ere, i to među mnogim nekršćanskim narodima.  

Prema An Expositoiy Dictionary of New Testaments Words, križ je nastao među Babiloncima, stanovnicima drevne Kaldeje. ”Crkveni oblik križa sastavljen od dvije grede ... porijeklom je iz drevne Kaldeje, a bio je korišten  kao simbol boga Tamuza (pošto je u obliku mističnog slova Tau, inicijala njegovog imena) u toj i susjednim zemljama, uključujući i Egipat… "

Da bi se uvećao utjecaj zastranjelog crkvenog sistema, pogani su primani u crkve bez da su bili obnovljeni putem vjere, i uvelike im je dopuštano da zadrže svoje poganske oznake i simbole. Od tada je Tau ili T, u svom najčešćem obliku sa spuštenom prečkom bio prihvaćen kao simbol Kristovog križa. U bilo kojoj knjizi o Egiptu koja prikazuje stare spomenike i zidove drvenih hramova, moguće je vidjeti upotrebu Tau križa.  Pridružena ilustracija prikazuje egipatskog boga Amona kako drži Tau križ u ruci, dok ilustracija do nje (iz palace Amenofisa IV iz Tebe, Egipat) prikazuje kralja u molitvi.

Iznad kraljeve glave nalazi se lik sunca s kojeg vise misterijski simboli boga sunca.

Jedan značajni povjesničar ovako govori o Egiptu: ”Tu nalazimo, nepromijenjen tisućama godina, među najsakralnijim hijeroglifima, križ u različitim oblicima ...

Ali jedan, koji je posebno poznat kao ”egipatski kriz" ili Tau križ u obliku slova T, često se prikazuje s krugom ili omčom iznad prečke.

Ipak taj mistični simbol nije bio tipičan samo za tu zemlju već je bio duboko štovan ... među Kaldejcima, Feničanima, Meksikancima i svakom drevnom narodu na obje hemisfere.“

Kako se simbol kriza proširio među brojne narode, tako se i njegova upotreba razvila na različite načine.

Među Kinezima ”je križ priznat kao jedno od najdrevnijih sredstava ... naslikan je na zidovima pagoda, nacrtan na svjetiljkama koje su korištene za osvjetljavanje najsvetijih odaja njihovih hramova.“

Križ je stoljećima bio sveti simbol među nekršćanima u Indiji. Bio je korišten za označavanje vrčeva sa svetom vodom uzetom iz rijeke Ganges i kao simbol Jaina svetaca (”lišenih tijela“).

U centralnoj Indiji, pronađena su dva nedovršena kamena križa koja datiraju iz vremena davno prije kršćanske ere — jedan visok 3 metra a drugi 2,5. Budisti i brojne druge indijske sekte označavale su glave svojih sijedbenika znakom križa.

Na afričkom kontinentu, u Susi, domoroci uranjaju križ u rijeku Gici. Žene plemena Kabili, iako muslimanke, nose utetoviran znak križa između očiju. U Wanyamwitzi zidovi su dekorirani križevima. Jariksi koji su učvrstili kraljevsku lozu od Nigera do Nila, na svojim su štitovima imali nacrtan znak križa.

Kad su se Španjolci po prvi puta iskrcali u Meksiku ”nisu mogli prikriti čuđenje“, kaže Prescott, ”kad su ugledali križ, sveti znamen njihove vlastite vjere, uzdignut kao objekt štovanja na hramovima u Anahuaku.

Španjolci nisu ni bili svjesni da je križ bio simbol štovanja od drevnih vremena ... među poganskim narodima kojima nikad nije zasjala svjetlost kršćanstva“.

U meksičkom gradu Palenque postoji neznabožački hram što ga je osnovao Votan u 9. st. pr. kršćanske ere, poznat kao ”hram križa“. Ondje je u centru kamenog oltara urezan križ veličine 2 sa 3,5 metra. Katolička enciklopedija donosi fotografiju tog križa kraj koje su riječi ”predkršćanski križ iz Palenquea.“

U staro su doba Meksikanci štovali križ kao tota (naš otac). Taj običaj kad se komad drveta naziva ”ocem“, također je spomenut u Bibliji. Kada su Izraelci miješali idolatriju sa svojom religijom, govorili su kladi:  ”Ti si OTAC moj” (Jeremija 2:27). Ali, u suprotnosti je sa Svetim Pismom nazivati komad drveta (ili svećenika) titulom ”otac“.

U dalekoj prošlosti Italije, prije nego što su ljudi znali išta o umjetnostima civilizacije, vjerovali su u križ kao religiozni simbol.

Križ je bio smatran zaštitnikom i postavljan na grobove.

Rimski kovani novac iz 46. godine pr. Kr., prikazuje Jupitera koji drži dugačko žezlo koje završava križem.

Djevice Vestalke, iz poganskog Rima, nosile su križeve na ogrlicama, kao što to danas čine rimokatoličke časne sestre.

Grci su crtali križeve na traku koju je njihov bog, verzija babilonskog Tamuza, nosio oko glave.

Porcelli spominje da je i Izida bila prikazivana s križem na čelu, a da su njeni svećenici nosili križ u procesijama tokom njezina štovanja.
 

Križ je nadvisivao Serapisov hram u Aleksandriji.

Kad je iskopan hram sfinge, utvrđeno je da je građen u obliku križa.

Tokom bitaka protiv Aleksandra Velikog (335. pr. Kr.), Perzijanci su nosili znakove u obliku križa.

Križ su u drevno doba kao religiozni simbol koristili i prastanovnici Južne Amerike.

Stanovnici Patagonije su tetovirali križeve na čela.

U Peruu je pronađena drevna keramika označena križem.

Spomenici pokazuju da su asirski kraljevi nosili križeve na ogrlicama kao što su to činili i neki od stranaca koji su se borili protiv Egipćana.

Križevi su bili naslikani i na odjeći drevnog naroda iz 15. st. prije kršćanske ere.

Katolička enciklopedija priznaje da ”znak križa predstavljen u svom najjednostavnijem obliku s dvije linije prekrižen pod pravim kutem, uvelike prethodi dolasku kršćanstva na Istok i Zapad. On seže u najdrevnije razdoblje ljudske civilizacije.“

”Ali otkad je Isus umro na križu“, pitaju neki, ”nije li ga to učinilo kršćanskim simbolom?“

Istina je da je u većini umova križ postao usko povezan s Kristom.

Ali oni što poznaju povijest i praznovjerne načine na koje je bio upotrebijavan, posebno posljednjih stoljeća, mogu vidjeti i drugu stranu medalje. Iako ne zvuči baš lijepo, netko je upitao: ”Pretpostavimo da je Isus bio ubijen puškom, bi li to bio dovoljan razlog da oko vrata nosimo pušku ili da je stavimo na krov crkve?“ 

To se svodi na slijedeće: važna stvar nije što, već tko - tko je umro a ne što je bilo instrument smrti.

Sveti je Ambrozije iznio jedan važan zaključak, rekavši: Uzvisimo Krista, našeg Kralja, koji je visio na drvetu a ne drvo.

Razapinjanje se kao način egzekucije “provodilo u antičko doba za najveće zločine u Egiptu, Asiriji, Perziji, Palestini, Kartagi, Grčkoj i Rimu ... Tradicija pripisuje pronalazak kazne na križu jednoj ženi, kraljici Semiramidi!“

Krist je umro na jednom križu — bez obzira koje vrste — a sada su u Rimokatoličkoj Crkvi u upotrebi mnoge vrste križeva. Nekoliko različitih tipova prikazano je i ovdje. Katolička enciklopedija prikazuje ih 40 na svojim stranicama.

Ako je rimokatolička  upotreba križa  započela jednostavno s Kristovim križem,  a ne pod uplivom poganstva, zbog čega se onda koristi toliko različitih vrsta križeva? Znameniti pisac kaže: ”Od više vrsta križeva koji su jos uvijek popularni kao nacionalni i crkveni simboli, a koji se razlikuju po poznatim nazivima kao npr.‘križ svetog Đorđa’, ‘Andrijin’, ‘malteški’, ’grčki’,  ”atinski“ itd., ne postoji nijedan čije se postojanje ne bi moglo datirati u najdavnije antičko doba!“ 

Križ poznat kao tau bio je u širokoj upotrebi u Egiptu. ”U kasnijem su ga razdoblju egipatski kršćani (Kopti), privučeni njegovim oblikom, i vjerojatno simbolizmom, prihvatili kao simbol križa.“ 

Na egipatskim je spomenicima pronađen grčki križ.  Taj je oblik križa bio korišten  u Frigiji gdje je ukrašavao grob kralja Mide. Među ruševinama Ninive prikazan je kralj s malteškim križem na grudima. Križ koji je danas poznat kao latinski koristili su još Etruščani kao što se vidi na crtežu antičkog poganskog groba, ukrašenog  krilatim anđelima.

U južnoamerickom  plemenu Kuma je križ zvan križem svetog Andrije bio štovan kao zaštita od zlih duhova.

Taj se križ pojavljuje i na kovanom novcu Aleksandra Bale u Siriji 146. godine pr. Kr., te na novcu baktrijskih kraljeva oko 140-120 godine pr. Kr. — davno prije nego je ”sveti Andrija“ uopće rođen!

Križ prikazan ovdje danas se naziva kalvarijskim križem, a ipak je taj crtež s antičkog natpisa iz Tesalije koji datira iz razdoblja koje prethodi kršćanskoj eri!

I konačno, ostaje nam pitanje: Isus je umro na jednome križu — kojeg je oblika bio taj križ?

Neki vjeruju da je to jednostavno bio mučenički stup bez ikakve prečke.

Riječ ‘križ’ automatski navodi misao na dva komada drveta koji se križaju, ukrštaju u jednoj točki pod određenim kutom.

Grčka riječ u Novom Zavjetu iz koje je prevedena riječ ’križ’, stauros, ne zahtijeva kategorički to značenje.

Sama riječ znači i uspravni stup ili kolac.

Što ako sredstvo na kojem je Isus umro nije bilo ništa drugo doli stup a ne križ u današnjem značenju te riječi?

To bi zaista pokazalo lakoumnost ”kristijaniziranja“ mnogih vrsta križeva, ali mi ne inzistiramo na tome.

Tomina izjava u vezi s ranama od čavala (množina) na Isusovim rukama (Ivan 20-25) upućuje na to da je postojala prečka na križu. Jer - ako je u pitanju bio samo stup, Isusove bi ruke vjerojatno bile probijene samo jednim čavlom. Ostavljanje prostora za natpis iznad njegove glave (Luka 23:38) upućuje nas da je to mogao biti tzv. latinski križ.

Križeve oblika ’T’ ili ‘X’ možemo eliminirati budući da na njima nije postojalo dovoljno prostora za natpis iznad glave.

No, ne trebamo biti previše zabrinuti kakvog je to oblika bio Kristov križ. Svi se argumenti gube u beznačajnosti uspoređeni sa stvarnim značenjem križa  - ne komadom drveta, već Kristovim vječnim otkupljenjem …

Značajan faktor u korist štovanja križa u Rimskoj Crkvi bila je i poznata Konstantinova "vizija križa" i njegovo potonje ”obraćenje“. Kad se ovaj sa svojim vojnicima priblizio Rimu, trebao se suočiti s onim to je u povijesti poznato kao bitka kod Milvijskog mosta.

U skladu s obicčjima tog vremena, bili su pozvani haruspici da daju savjet (vračari koji su gatali čitajući budućnost promatranjem utroba zaklanih životinja). Gatanje prije bitaka prakticirali su i babilonski kraljevi:

”Jer kralj babionski stoji na početku puta, na raspuću dvaju putova i pita znamenja - miješa strijele, ispituje terafime i motri jetru“ Ezekiel 21:26).

U Konstantinovom slučaju bilo mu je rečeno da mu bogovi neće priteći u pomoć i da će pretrpjeti poraz u toj bici. Ali tada mu se u viziji, kao što je kasnije ispričao, prikazao križ i rijeci: ”U ovom znaku pobjednik“.

Slijedećeg  je dana, 28. 10. 312. god., napredovao iza standardnog lika križa na zastavama i opremi svoje vojske. Pobijedio je u bici, porazio rivala te proglasio svoje obraćenje na kršćanstvo. Naravno, takva tobožnja pobjeda za kršćanstvo  učinila  je mnogo na promicanju korištenja križa u Rimskoj Crkvi.

Svejedno, postoji slaganje sa svih strana da Konstantinova vizija križa nije povijesno točna.

Jedini autoritet među povjesničarima koji prenosi tu priču je Euzebije koji je, prema vlastitom priznanju, naginjao moralnoj pouci i bio optuživan kao ”falsifikator povijesti“.

Ali ako je Konstantin i imao takvu viziju, možemo li pretpostaviti da je njezin autor bio Isus Krist?

Da li bi ”Knez mira“ uputio poganskog imperatora da načini ratnu zastavu sa znakom križa te da ide pobjeđivati i ubijati u tom znaku? Rimsko Carstvo (kojem je Konstantin postao glava) opisano je u Svetom Pismu kao ”zvijer“.

Daniel je vidio četiri velike zvijeri koje su predstavijale četiri svjetska carstva - Babilon (lav), Medo - Perziju (medvjed), Grčku (leopard) i Rim.

Četvrta je zvijer, Rimsko Carstvo, bila tako strašna da je simbolizirana zvjerju koja nije bila nalik nijednoj drugoj (Danijel 7:1-8).

Stoga ne vidimo razlog za pretpostavku da bi Krist rekao Konstantinu neka pobjeđuje sa znakom križa i tako jača zvjerski sistem Rima!

Ali ako vizija nije bila od Boga, kako onda možemo objasniti Konstantinovo obraćenje? U stvari, njegovo bi obraćenje trebalo ozbiljno preispitati.

Čak iako je on mnogo učinio na afirmiranju određenih doktrina i obicčja unutar crkve, činjenice jasno pokazuju da on nije bio istinski obraćenik u biblijskom smislu te riječi. Povjesničari se slažu da je njegovo obraćenje bilo ”nominalno“ čak i prema suvremenim standardima.“

Vjerojatno je najočitiji pokazatelj da on nije bio istinski obraćen činjenica da je poslije svog obraćenja počinio nekoliko ubojstava uključujući tu i ubojstvo vlastite žene i sina!

Prema Bibliji ”nijedan ubojica nema u sebi trajnoga vječnoga života“ (1 Ivanova 3:15). 

Konstantinov je prvi brak bio s Minervom s kojom je imao sina Krispa.

Druga žena, Fausta, rodila mu je tri kćeri i tri sina.

Krisp je postao istaknuti vojnik te je pomagao svojem ocu.

Ipak, 326. godine, vrlo kratko nakon vođenja koncila u Nikeji, Konstantin je dao ubiti vlastitog sina. Razlog je bio taj sto je Krisp vodio ljubav s Faustom.

To je u najmanju ruku bila Faustina optužba, ali je to mogla biti samo njezina metoda da ga makne s puta, kako bi se jedan od njezinih sinova mogao popeti na prijestolje!

Ipak, Konstantinova majka je uspjela uvjeriti ovoga da se Fausta sama ”podala njegovom sinu“. Stoga je Konstantin dao udaviti Faustu u kadi s vrelom vodom. Nekako u isto vrijeme dao je na smrt izbičevati sina svoje sestre, dok je njezinog muža dao zadaviti, iako mu je ranije obećao da ce mu poštedjeti život.

Te su stvari sumirane slijedećim riječima u Katoličkoj enciklopediji:

”Čak i nakon obraćenja prouzročio je  egzekuciju svog šurjaka Licinija i njegovog sina, kao i Krispa, vlastitog sina iz prvoga braka i druge zene Fauste ... Nakon čitanja o tim okrutnostima, teško je vjerovati da je taj isti imperator u jedno doba svoga života imao blage i nježne porive; ali ljudska je priroda puna suprotnosti.“

Konstantin je iskazao brojne naklonosti prema kršćanima; ukinuo je smrtnu kaznu razapinjanjem, a prestala su i proganjanja kršćana koja su u Rimu postala vrlo okrutna.

Ali, da li je on donio te odluke baš iz kršćanskih uvjerenja ili je to učinio iz političkih motiva? Katolička enciklopedija kaže: ”Neki su biskupi, zaslijepljeni sjajem dvora, otišli tako daleko da su slavili cara kao anđela Božjeg, kao sveto biće, i proricali da će on, poput Sina Božjega vladati u nebu.

Dosljedno tome ustvrđeno je da je Konstantin bio naklonjen Crkvi uglavnom zbog politickih motiva, te da je bio poštovan kao prosvjećeni despot koji je koristio religiju da bi pospješio svoju vladavinu.“

Ovakav je bio zaključak poznatog povjesničara Duranta u vezi Konstantina:

“Da li je njegovo obraćenje bilo iskreno, da li je to bio čin religiozne vjere ili savršeni potez političke mudrosti? Vjerojatnije ovo drugo... On se rijetko pokoravao ceremonijalnim zahtjevima kršćanskog bogoštovlja. Njegova pisma kršćanskim biskupima jasno pokazuju kako je on malo mario za teološka razmimoilaženja koja su potresala kršćanstvo iako je bio voljan sprječavati neslaganja u interesu jedinstva imperije.

Tokom svoje vladavine tretirao je biskupe kao političke pomoćnike; sazivao ih je, predsjedavao na njihovim koncilima i slagao se da provodi bilo koje mišljenje većine. Pravi bi vjernik prvo trebao biti kršćanin, pa tek onda državnik; s Konstantinom je bilo obrnuto — kršćanstvo je za njega bilo sredstvo a ne cilj."

Progonstva nisu uništila kršćansku vjeru i Konstantin je to dobro znao.

Umjesto da carstvo neprekidno bude razdvojeno zbog sukoba pogana i kršćana, zašto ne poduzeti takve korake, mislio je, da izgleda kao da je nužno pomiješati poganstvo i kršćanstvo i tako dati carstvu ujedinjenu silu?

Postojale su velike sličnosti između dva religiozna sistema, pa čak ni simbol križa nije bio faktor koji bi razdvajao.

U to je vrijeme križ vec bio upotrebljavan među kršćanima  a štovateljima ”Mitre u Konstantinovoj vojsci križ nije bio uvredljiv jer su se vec dugo borili pod zastavom s mitraističkim križem svjetla.“

Konstantinovo je kršćanstvo bilo mješavina.

Iako je uklonio svoj kip iz poganskih hramova i odrekao se žrtve koja mu se prinosila, ipak su ga ljudi nastavili smatrati božanstvom. Kao Pontifex Maximus nastavio je nadzor nad neznabožačkim bogoštovljem i zaštiti njegovih prava. U posvećivanju Konstantinopola 330. godine, bio je korišten cerernonijal koji je bio pola kršćanski - pola poganski. Na trgu je bila postavljena kočija boga sunca a iznad nje Kristov križ. Kovanice koje je dao izrađivati Konstantin prikazivale su križ ali i likove Marsa ili Apolona. Iako je sebe smatrao kršćaninom, nastavio je vjerovati u poganske magične formule za zaštitu žetve i iscjeljenje od bolesti. Sve su to podaci istaknuti u Katoličkoj enciklopediji.

Ipak koncept po kojem je Rimokatolička Crkva rasla i razvijala se - koncept miješanja poganstva i kršćanstva kao ujedinjene sile - očito je povezan s Konstantinom i godinama koje su slijedile, tokom kojih se crkva obogatila i uvećala svoja dobra. Priča koja je najviše utjecala na štovanje križa u Rimokatoličkoj Crkvi, čak više nego ona o Konstantinovoj viziji, usredotočena je na njegovu majku Helenu. Kad je starica imala vec skoro 80 godina, hodočastila je u Jeruzalem. Legenda kaže da je ondje pronašla tri zakopana križa - Kristov križ i križeve na kojima su bili razapeti dvojica razbojnika.

Kristov je križ bio prepoznat po tome što je, na poticaj jeruzalemskog biskupa Makariosa, proizvodio čudesna ozdravljenja, dok druga dva nisu. Članak u Katoličkoj enciklopediji kaže: ”Dio pravog križa ostao je u Jeruzalemu uložen  u srebrni relikvijar; ostatak sa čavlima je morao biti poslan Konstantinu ... jedan od čavala je bio pričvršćen  za carev šljem, a drugi na uzde njegovog konja da bi se desilo, prema navodu mnogih crkvenih otaca,  ono što je pisao prorok Zaharija: ”U onaj dan stajat ce na konjskim uzdama, Jahvi posvećen“ (Zaharija 14:20).

Taj isti natpis, iako pokušava ustrajati na osnovnim učenjima crkve u svezi s križem, dopušta da se priče o otkriću križa razlikuju i da tradicija (koja se, u stvari, razvila godinama kasnije) može uvelike biti bazirana na legendi.

To da je Helena posjetila Jeruzalem 326. godine izgleda da je povijesno točno, ali priča o njezinom otkriću križa nije se pojavila do 440. godine — oko 114 godina kasnije! Ideja da bi orginalni križ još uvijek bio u Jeruzalemu, skoro 300 godina nakon raspeća izgleda vrlo sumnjiva. Uz to, Židovski su zakoni zahtjevali da se križevi spale nakon što su bili upotrijebljeni za razapinjanje.

Što ako netko pronađe pravi Kristov križ i može to dokazati?

To bi, naravno, pobudilo veliko zanimanje, ali ima li ikakve vrijednosti u tom komadu drveta?

Ne, jer je križ već poslužio svojoj svrsi kao i Mojsijeva mjedena zmija.

Sjetimo se kako ”Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju  i  ozdravio (Brojevi 21:9).

Podizanje zmije u pustinji bila je slika načina na koji ce Isus biti usmrćen. (Ivan 3:15).

Ali nakon sto je zmija odslužila određenoj svrsi, Izraelci su je zadržali i od nje napravili idol!

Tek je stoljećima kasnije Ezekija učinio “što je PRAVO u ocima Jahvinim … on je uklonio uzvisice, srušio stupove, sasjekao asere i razbio zmiju od mjedi koju bijaše nacinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve“ (2 Kraljevima 18:3,4).

Ezekija je učinio što je ”pravo“ - ne samo uništenjem poganskih idola, vec čak i onog što je Bog odredio, jer je odslužilo svrsi za koju je bilo namijenjeno te je, na kraju, bilo upotrebljavano na praznovjeran način. Na toj istoj osnovi, ako bi originalni križ još uvijek postojao, ne bi bilo razloga da ga se postavi kao objekat štovanja.

I ako ne bi postojala nikakva sila u originalnom križu, koliko je onda ima manje u običnom komadu drveta u obliku križa?

Isto kao sto su poganski Egipćani postavljali obeliske; ne samo kao simbol njihovog boga, već su u nekim slučajevima vjerovali da i sam lik posjeduje nadnaravnu silu, isto su tako neki ucinili s križem. Nije li pomogao Konstantinu u bici kod Milvijskog mosta? Nije li križ učinio čudesa za Helenu? Postao je poštovan kao lik koji može otjerati zle duhove. Nošen je kao amajlija, postavljan je na vrhove crkvenih zvonika da rastjeruje munje, a ipak ih je zbog svog visokog položaja upravo privlačio!

Upotreba križa u privatnim domovima navodno štiti od problema i bolesti.

Mnogi komadi drveta, tobože dijelovi ”orginalnog“ križa bili su prodavani i mijenjani kao zaštitnici amajlije i ukrasi.

Izvor: “Babilonska Misterijska Religija“ Ralph Woodrow   J.V. Januar 2006.

www.hasic.dk