Mi ljudi nismo dovoljno veliki da bismo mogli sve sami savladati. Mi trebamo nekoga, kome možemo zavapiti, prema kome možemo ispružiti ruke u našoj nevolji, trebamo pomoćnika - Boga.

Kako smo pak često mi ljudi osamljeni među tisućama koje prolaze pored nas. Rado bismo imali nekoga, kome bismo mogli pokloniti svoju ljubav. Ali nikoga nema, koji bi nas prihvatio, koji bi nas ozbiljno shvatio, nikoga, koji bi se o nama starao, koji bi nam poklonio skrovitost, koji bi nam ponudio svoje utočište. Tada je Bog jedini prijatelj u našoj samoći, jedini, kojemu možemo reći: "Sada nema nikog drugog osim tebe".

Ili što treba da učinimo, kada smo prepušteni nepravdi, a na daleko i široko nema nikoga, koji bi nam pomogao da postignemo pravdu? U svim tim prilikama osjećamo sve više u toku našega života: "Trebam te, moj Bože, trebam tebe tvoju utjehu".

Religiozni čovjek je također u svojoj patnji još uronjen u svoga Boga. On zna, da je trpljenje pokora puna smisla, u kojemu mora očeličiti svoju snagu; ili očišćenje puno smisla, koje ga vodi ka svjetlu mudrosti. U svakom slučaju trpljenje ima za religioznog čovjeka uvijek zadaću punu smisla. Ali kako će čovjek bez Boga prevladati duboku patnju, a da se ne slomi? Mi ljudi ćemo uvijek trpjeti, jer ćemo biti duševno osamljeni, izdani, izbačeni, prezreni ... K tome još dolaze bičevi čovječanstva. Oni se danas zovu: rak, srčana oboljenja, atomski rat, bijeda izbjeglištva, menadžerska bolest i neuroza. Sutra će biti druge. Kako ćemo savladati sva ta trpljenja bez Boga?

Gdje je izgubljena veza s Bogom, tu se čovjek razbolijeva u srži. Čovjek ostaje bez korijena, bez domovine, u nutrini prazan. Pustoš i praznina potresaju čovjeka, dok ga ne savlada strah, tako piše liječnik dr. Hans Citron: "O tom strahu čovjeka, koji više nije uronjen u Boga, govori moderna filozofija. Ona označuje strah kao temeljni osjećaj suvremenog čovjeka. Da li je današnij duševno bolesni, neurotični čovjek, produkt one neuronjenosti u Boga, straha i gubitka domovine? Sigurnost, pouzdanje i duševni mir rađaju se iz uronjenosti u Boga. U svakom slučaju potvrđuje se činjenica, da svi stvarno religiozni ljudi i samo kod Boga mogu naći onaj duboki mir duše, onu domovinu, i radost koju svijet ne može dati.

Ali Boga ne treba samo svaki pojedinac. I svijet kao cjelina također ga treba. Albert Einstein, osnivač teorije relativnosti, kaže: "Uvjeren sam o tome, da bi se bez religije čovječanstvo još i danas nalazilo u barbarskom stanju. Sav zajednički život zbiva se pod nezamislivo primitivnim okolnostima, sigurnost za svojinu i život jedva da bi postojali, a rat svih protiv svih, koji je stalna ljudska potreba, to je moje osvjedočenje, izrodio bi se u nešto još mnogo strašnije, nego što je danas slučaj." - Pomoću prisile, koncentracijskih logora i policijskim pritiskom ne može se trajno održati niti jedna zdrava, slobodna zajednica. Kada popusti vanjski pritisak, tada se ljudi, koji ne posjeduju duboku nutarnju smirenost, izopačuju i pretvaraju u hordu neobuzdanih egoista, koji se međusobno bore. Ljudska zajednica može samo tada opstojati u slobodi, ako je unutarnja religiozna veza pojedinca s Bogom dovoljno čvrsta.

Bog mora još u mongo većoj mjeri biti naša utjeha. Ne samo u očajnim situacijama, nego naša svakidašnja utjeha. Prijatelj, kojemu se svakodnevno obraćamo. Tada ćemo moći još mnogo dublje vjerovati u Boga, kao od njega svaki dan primamo utjehu.

(Temelji vjere - dr. H. Madinger)