3. poglavlje

ČOVJEK I METODE RAZVOJA

Životna djelatnost: pamćenje i rast duše

Do sada nam je naše razmatranje sedam svjetova (sedam stanja materije) pokazalo da svaki od njih ispunjava jednu određenu svrhu u gospodarstvu prirode i da je Bog, veliki duh unutar kojega se mi "krećemo, djelujemo, živimo i svoje postojanje imamo" sila koja čitav Svemir sa svojim životom prožima i uzdržava. Ali dok ovaj život prodire u svaki atom od šest nižih svjetova i u sve što oni sadrže i u njima djeluje, u sedmom najvišem - boravi samo trojstvo Boga.

Slijedeći viši ili šesti svijet je onaj Praduhova. Ovdje se zadržavaju iskre božanskog "plamena" prije nego stupe na svoje dugo hodočašće kroz pet gušćih svjetova da bi razvile nutarnje snage koje spavaju, u snage koje su sposobne kretati se. Kao što sjeme pokazuje svoje skrivene mogućnosti kada se položi u zemlju, tako i ovi Pradusi kada u toku vremena proputuju kroz materiju (školu iskustva) postaju također božanski "plamenovi" koji mogu iz samih sebe rađati svjetove.

Pet svjetova predstavlja područje čovječjeg razvoja. Tri niža ili gušća svijeta su poprište njegove sadašnje razvojne faze. Mi ćemo ga promatrati u odnosu prema tih pet svjetova uz pomoć njegovih prikladnih nosača i nećemo zaboraviti da se dva od tih svjetova dijele u dvije velike grupe i da čovjek za svaku od tih grupa posjeduje po jedan nosač.

Sedmerostruki sastav čovjeka:

Svijet božanskog duha (5. oblast) nosač je božanski duh

Svijet životnog duha (4. oblast) nosač je životni duh

Svijet misli (3. oblast)  dijeli se na oblast apstraktnih misli gdje je nosač čovječji duh i oblast konkretnih misli gdje je intelekt zrcalo kroz koje se odražava trostruki duh u trostrukom tijelu kao žarištu

Svijet požuda (2. oblast)  nosač je osjećajno tijelo

Fizički svijet (1. oblast) dijeli se na etersku oblast gdje je nosač životni duh i kemijsku gdje je nosač kemijsko tijelo.

Trostruki duh (božanski, životni i čovječji apstraktnih misli) predstavljaju ego, viši svijet. Svijet požude i fizički svijet (kemijski i eterski) predstavljaju niži svijet. Intelekt stoji među njima u sredini.

U budnom stanju svi su nosači zajedno. Oni se međusobno prožimaju tako kao što se krv, limfe i drugi sokovi tijela međusobno prožimaju. Uslijed toga može ego djelovati u fizičkom svijetu.

Intelekt je kao leća jednog stereoskopa koja skuplja. On projicira sliku u jednom od tri smjera, prema volji mislioca koji oduhovljava misli:

1.  Ona može biti upravljena prema osjećajnom tijelu da bi pobudila osjećaj koji vodi
neposredno do djelovanja.

a)  Ako misao pobudi interes onda biva izazvana jedna od sila blizanaca, privlačna ili
odbij ajuća.

Ako izazove "privlačenje" ona umnoži sliku i ova ostaje u eteru životnog tijela kao uspomena na to djelovanje.

b)  Ako se pobudi sila koja odbija nastaje borba duhovnih sila (volja čovjekova) s
osjećajnim tijelom. To je borba između savjesti i požuda, više i niže prirode. Ako je
duhovna energija jaka onda može ona svoj put nametnuti, pa će u tom slučaju ostaviti
živahnu uspomenu na borbu i pobjedu. Ako je duhovna energija iscrpljena ona će biti
pobijeđena i u pamćenju ostaje takva uspomena.

2.       Ako mentalne slike vanjskih utisaka ne traže neposredno djelovanje one mogu biti odmah projicirane na reflektirajući eter i tamo pohranjene za kasniju upotrebu.

3.       Treća vrsta upotrebe misli je projekcija na jedan drugi intelekt, sugestivno djelovanje, pa ih onaj kome su upućene osjeća kao svoje vlastite. Ali ako ne uspije u svom pothvatu, misao se vraća svom izvoru i u podsvjesnom intelektu ostavlja trag, te se utisne u negativni atom životnog tijela, da bi nastupila kao sudac o sudbini čovjeka poslije smrti.

U budnom stanju osjećajno tijelo i intelekt uslijed svog rada razaraju fizičko tijelo. Svaka misao, svaki pokret troši tkivo. Ali s druge strane životno tijelo nastoji uspostaviti sklad i izgraditi ono što su drugi nosači uništili. I kada je tijelo iscrpljeno ono postaje pospano i mislioc biva prisiljen iseliti se, pa on uzima sa sobom i osjećajno tijelo. Ovo iseljenje viših nosača ostavlja fizičko tijelo zajedno s eterskim tijelom u besvjesnom stanju, što zovemo spavanjem.

Ali spavanje ni u kom slučaju nije stanje bez djelatnosti. Naprotiv, ono je vrijeme intenzivnog rada i što je ono življe to je njegova vrijednost veća, jer ono izlučuje otrove koji su se u tkivu stvorili tokom dana uslijed duhovnog i tjelesnog rada. Tkivo biva ponovno izgrađeno i ritam tijela obnovljen.

Čovjek je trostruki duh koji posjeduje intelekt preko kojeg upravlja trostrukim tijelom, koji on iz samog sebe izlijeva da bi sticao iskustva. Ovo trostruko tijelo on pretvara u trostruku dušu po kojoj se on iz nemoći uzdiže do svemoći.

Božanski, životni i čovječji duh izlijeva iz sebe fizičko, životno i osjećajno tijelo koje hrane svjesnu, razumnu i osjećajnu dušu.

Zrcalo pamćenja također neprestano doprinosi duhovnom rastu, jer misli koje ono donosi duhu njega bruse k sve većoj oštrini i svjetlosti, i njegovo žarište sve više prenose na jednu jedinu točku koja je potpuno popustljiva i stoji pod nadzorom duha.

Za života djeluje trostruki duh (ego) u i kroz trostruko tijelo s kojim je povezan preko posrednika intelekta. Ovo djelovanje dovodi trostruku dušu do suzanjstva . Duša je produhovljeni proizvod tijela.

Kao što hrana izgrađuje tijelo u materijalnom pogledu tako djelatnost duha u gustom tijelu pomaže rast svjesne duše. Kao što snage Sunca igraju u životnom tijelu i hrane ga da bi moglo djelovati na fizičko tijelo, tako sjećanja na djela gustog tijela o požudama, iskustvima i osjećajima osjećajnog tijela i misli i ideje intelekta, pomažu rast razumne duše. Isto tako jake požude i uzbuđenja požudnog tijela oblikuju osjećajnu dušu. Trostruka duša povisuje svijest trostrukog duha.

Smrt i čistilište

Tako čovjek sije i gradi dok ne dođe čas smrti. Onda je vrijeme sijanja, rasta i dozrijevanja prošlo. Došlo je vrijeme žetve i smrt se pojavljuje s pješčanim satom i kosom. To je dobar simbol. Kostur simbolizira relativno trajan dio tijela. Kosa reprezentira činjenicu da će taj trajni dio, koji ima duh, sada požeti plod života koji završava. Pješčani sat u njenoj ruci pokazuje da sat ne tuče prije nego je ispunjeno puno vrijeme koje se poklapa s neizmjenjivim zakonima. U tom času se nosači razdvajaju. Kako je za prethodno vrijeme završen život u fizičkom tijelu, čovjeku više nije potreban fizički nosač. Životno tijelo koje pripada također fizičkom svijetu izlazi iz tijela kroz glavu i ostavlja fizičko tijelo bez života.

Više nosače, životno tijelo, osjećajno tijelo i intelekt može se vidjeti kako napuštaju fizičko tijelo u spiralnim zavojima, a s njima odlazi duša gustog atoma. Ne atom sam nego snage koje kroz njega struje. U tom osobitom atomu utisnuta su iskustva koja je imao upravo završeni život. Dok su se svi drugi atomi čovječjeg tijela stalno obnavljali ovaj je atom ostao nepromijenjen.

Nije ostao stabilan samo u ovom životu, nego je on stvarao jedan dio svakog gustog tijela kojim se je jedan individualni duh služio. Prigodom smrti on se povlači da bi kod svitanja novog života služio ponovno kao jezgra oko koje će se stvoriti novo fizičko tijelo za upotrebu istog ega. Zato se on zove "atom-jezgra". Za vrijeme života sjedi atom-jezgra u lijevoj komori srca blizu vrha. Prigodom smrti uzlazi putem pneumogastričkih živaca prema mozgu i napušta fizičko tijelo zajedno s nosačima kroz šavove lubanje.

Kada su nosači napustili tijelo onda su oni još s njim povezani preko jedne tanke, sjajne srebrne niti koja naliči dvjema šesticama, koje vise jedna na drugoj.

Jedan kraj sjedi na srcu povezan atomom-jezgrom. Kada se ono prekine srce prestane tuči. Nit sama se ne prekine prije nego se panorama proteklog života, koja je sadržana u životnom tijelu, ne promotri. Treba paziti na to da se tijelo ne spali prije nego prođu tri dana od smrti. Jer dok je životno tijelo u vezi s višim nosačima i ovi putem srebrne niti s fizičkim tijelom, svaku obdukciju ili oštećenje tijela čovjek još pomalo osjeća. Posebno treba izbjegavati spaljivanje unutar tri dana, jer to razara životno tijelo koje treba ostati neoštećeno dok se panorama prošlog života ne ureze u požudno tijelo. Tek kada je srebrna nit prekinuta, fizičko je tijelo potpuno mrtvo.

Kada se srebrna nit prekine i čovjek oslobodi svog fizičkog tijela dolazi za ego čas osobito važan. Na to treba rodbinu posebno upozoriti - da svojim naricanjima mrtvacu ne smeta. U tom času on promatra svoj protekli život i velik dio vrijednosti koju ima prošli život ovisi o tome koliku pažnju uspije duša pokloniti toj stvari. Također je veliki zločin prema mrtvome kada se upotrebljavaju sredstva da mu se umjetno produlji život.

Kada je čovjek oslobođen fizičkog tijela u stanovitoj se mjeri vraća njegova duhovna snaga i on može čitati slike na negativnom polu reflektirajućeg etera, koji predstavlja dio njegovog životnog tijela i koji je sjedište podsvjesnog pamćenja.

Pred njegovim se pogledom provlači čitav njegov prošli život kao panorama, ali obrnutim redom. Prvo se pojavljuju oni događaji koji su prethodili smrti i onda idu prema natrag do u djetinjstvo. Sve je pohranjeno u tom pamćenju.

Pred tom panoramom svog prošlog života čovjek stoji kao gledalac. Gleda prolazeće slike i one se urezu u njegove više nosače, ali u to vrijeme on nema osjećaje za njih. To je ostavljeno za njegov ulaz u požudno tijelo, koje je svijet osjećaja. U ovom se času on tek nalazi u eterskoj oblasti fizičkog svijeta.

Ta panorama traje od nekoliko sati do nekoliko dana, što ovisi o duljini vremena kroz koje

čovjek može ostati budan.

Neki mogu samo 12 sati ostati budni, drugi i više dana.

Ova slika života poslije smrti jednaka je onoj koja se ima kod utapljanja ili pada s visine. U takvom slučaju također životno tijelo napušta fizičko tijelo i čovjek vidi svoj život kao bljesak, jer on najedanput izgubi svijest.

Kada je životno tijelo dostiglo granicu svog postojanja, ono se slomi, panorama se zaključi i čovjeka sili u svijet požude. Srebrna se nit prekine, a životno tijelo, iako se vraća fizičkom tijelu, više ga nikada ne prožima nego jednostavno iznad njega lebdi. Ljulja se nad grobom i raspada istovremeno kad i fizičko tijelo. Zato groblje za jednog vidovnjaka predstavlja jedan strašan doživljaj.

Kod napuštanja životnog tijela događa se uglavnom isto što i kod napuštanja fizičkog tijela. I ovdje se atomu izvuku životne snage da bi služile kao jezgra za životno tijelo buduće inkarnacije.

Tako čovjek kod svog ulaza u svijet požude donosi atom jezgru fizičkog tijela i atom životnog tijela s osjećajnim tijelom i intelektom.

Kada bi umirući mogao napustiti sve svoje požude to bi njegovo osjećajno tijelo brzo od njega otpalo i njemu dopustilo da uđe u nebeski svijet, ali to općenito ne biva tako. Većina ljudi, posebno oni koji su mladi umrli, vezani su mnogim interesima za život na zemlji. Njihove se strasti nisu promijenile smrću tijela. Štoviše često se pojačavaju čežnjom za povratkom. Naprotiv stari ljudi koji su oslabili uslijed duge bolesti prolaze vrlo brzo kroz svijet požude.

Samoubojica koji je mislio uteći životu opazit će da je isto tako živ kao prije. I njegovo je stanje za žaljenje. Kada prestanu izgrađujuće stvaralačke praslike djelovati u fizičkom tijelu konkretnih misli čovjek umire prirodnom smrću. Ali ako on prije toga dokrajči svoj tjelesni život on ima stalni osjećaj gladi i praznine i ti strašni osjećaji traju tako dugo dok on ne dosegne čas svoje prirodne smrti - jer tada prestaje djelovanje praslika.

Dok god čovjek zadržava svoje strasti vezane za zemlju, on ostaje u svom osjećajnom tijelu, a pošto napredovanje individuuma traži da on uđe u više oblasti, zadržavanje u svijetu požude mora djelovati tako da ga oslobodi njegovih strasti koje ga sputavaju. Kako se to odvija pokazat će ovaj primjer.

Škrtac koji je na zemlji ljubio zlato isto ga tako ljubi i u svijetu požude. Ali on ga ne može sticati jer nema fizičkog tijela kojim bi ga skupljao. Sto je još gore, ne može ga ni sačuvati. On odlazi do svoje kase da ju čuva, međutim dolaze nasljednici, pružaju ruke kroz njega, jer ne vide da je prisutan, te ga odnose uz ruganje starom škrtcu. On se srdi nemoćan da to spriječi i teško trpi jer su duhovne boli teže nego fizičke. Na kraju on uviđa da je zlato prokletstvo, miri se sa svojom sudbinom i oslobađa osjećajnog tijela, spreman ići dalje.

Slično je i s pijancem ...

Iz toga vidimo da ne postoji neko osvetničko božanstvo koje bi za nas stvaralo čistilište i pakao, nego da postoje samo naše zle navike, i zla djela. Prema žestini naših strasti odmjerena je količina i trajanje boli potrebna za njihovo iskorjenjenje.

To je zakon simboliziran u kosi smrti, zakon koji kaže da "što god čovjek sije, to će žeti". To je zakon uzroka i posljedice koji vlada svim stvarima u sva tri svijeta, kojemu je podređeno svako prirodno kraljevstvo, fizičko, moralno i duhovno. On neumoljivo djeluje svagdje, on sve izravnava, uspostavlja ravnotežu gdje je narušena. Djelovanje se može odmah pokazati a može uslijediti i nakon mnogo godina, ali bilo kada i bilo gdje, dolazi pravedna odmazda. U prirodi nema ni nagrade ni kazne, sve je djelovanje jednog nepromjenljivog zakona.

U svijetu požude on čisti čovjeka od njegovih strasti, ispravlja njegove slabosti i mane koje ga sprečavaju u napredovanju. U tu svrhu pušta ga da trpi na ovaj ili onaj način, prema tome kojim putem će taj uspjeh najbrže postići. Ako je on puštao druge nepravedno trpjeti, njega će stići ista sudbina.

U svijetu požude prolazi život približno tri puta tako brzo kao u zemaljskom. Ima ljudi koji ostaju dulje, a i onih koji ostaju kraće, već prema tome koliko su njihove požude bile jake.

U svijetu požude čovjek također gleda slike svog života u obrnutom slijedu i on ponovno proživljava svaki čas svog života. Kad dođe do neke zgode u kojoj je nekome nanio nepravdu onda on sam osjeća tu nepravdu, jednako kao dotična osoba. On proživljava svu bol i patnju koju je drugome prouzročio i time uči kako je bolna bila povreda koju je počinio.

Taj je osjećaj za budući život od velike vrijednosti. On utisne u atom-jezgru osjećajnog tijela neizbrisiv znak. Iskustva se u budućem životu zaborave, ali ovaj osjećaj ostaje. Ako se u kasnijem životu desi prilika da se zabluda ponovi, onda će taj osjećaj jasno i nepogrešivo govoriti. To je onaj tihi glas koji nas opominje makar ne znamo zašto. Ali što je panorama proteklog života bila jasnija, to ćemo češće, jače i jasnije taj glas slušati.

Granična zemlja

Cistilište zauzima tri niže oblasti svijeta požude. Srednja oblast je neka vrsta granične zemlje, ni nebo ni pakao. Tu nalazimo ljude koji su bili pošteni i pravedni i nikome nisu činili krivo, ali su bili toliko udubljeni u svoj posao da nikada nisu mislili na jedan viši život. Za takve je svijet požude stanje neopisive jednoličnosti. Oni prolaze teško vrijeme dok nauče misliti i na nešto drugo, nego samo na poslove. Također ljudi koji su razmišljajući o problemu života zaključili da je smrt konac svega i koji su poricali postojanje viših svjetova osjećaju ovo stanje strahovito jednoličnim. Očekivali su uništenje svijesti i sada su razočarani i ne znaju se snaći.