Ljudska fascinacija sa Suncem nije nikada prestajala bilo da se radilo o Suncu kao izvoru života—na taj način su kroz dugu istoriju nastali mnogi bogovi—ili danas sa onima koji smatraju da je bronzana boja kože status simbol kojim se ponose. Sličnu fascinaciju imamo sa vatrom. Gledanje u plamen nas valjda podsvijesno podsjeća na naše pretke, na zaštitu, konfor i toplinu...

Ne postoji kultura koja nije imala ili nema religioznu povezanost sa nebom i Suncem. Dvanaest mjeseci ili dvanaest znakova zodiaka su odavno postala veza naše civilizacije sa ‘svodom.’ Čak je i engleski Stonehenge podignut od starosjedeoca sa tog područja (Druidi?) gdje su sunčeve zrake označavale solsticij (solastice) tj., najduži ili najkraći dan u godini. Slično je bilo sa kulturama iz Mezopotamije, faraonskog Egipta, Grčke, te Maja ili Inka. Bogovi sunca su postojali skoro svuda pa da navedem neke kako bi vas možda podsjetio na školske dane: u Egiptu su bili Oziris, Horus, Serapis; u Perziji Mitra, Zoroastra; u Asiriji Tamuz, u Grčkoj Orfej, Bahus, Ahil; u Indiji Krišna; u Starom Rimu Mitras, Sol Invictus...

Prateći smjene sunčevih perioda, stari su Egipćani stvorili simboliku Boga Sunca, a kroz rađanje mjeseca svakih 28 dana preko mjesečevih mjena. Tu se negdje upetljao i menstrualni ciklus žene. Za stare Egipćane, Ptah je bio jedan od glavnih bogova i kreator sa više oblika, i u jednom je bio veza sa scarab bubom (skarabejom). U hrvatskom prevodu to je govnovalj koji od izmeta životinja prvo napravi lopticu koju zatim je zadnjim nogama valja do gnijezda. To se u faraonsko doba povezivalo sa kretanjem Sunca: od zore do zalaska. Obzirom da su se potomci skarabeja izlegali ispod kugli đubriva gdje je u blizini viđena samo jedna buba, stari su Egipćani mislili da je do dolaska potomaka došlo bez dužnog spoja mužjaka i ženke. Potomci skarabeja su se legli svakih 28 dana, što se opet povezivalo sa neprekidnim životnim ciklusom kreiranim kretanjem Sunca.

Rani su hrišćani nastavili neke od ovih tradicija, i na toj su bazi stvarali i razvijali novu vjeru. Ovo se događalo počevši negdje od sredine prvog vijeka nove ere, pa sve do 325 godine i koncila u Nikeji. Tvorci ranog hrišćanstva su putem tradicionalnih priča i predanja, te Isusovih izmišljenih dogodovština baziranim na egipatskoj ali i drugim mitologijama, oblikovali hrišćanstvo koje u to vrijeme nije imalo sve elemente kakve mi danas poznajemo. Da su se oslonili na istoriju faraonskog Egipta, Isusa bi jednostavno proglasili novim Bogom Sunca, što bi—priznaćete—bila vrlo cijenjena i laskava titula. To je lijepo sažeo Thomas Payne, britanski autor i izdavač iz 18 vijeka:  “Hrišćanska religija je parodija oko obožavanja Sunca, gdje su postavili čovjeka sa imenom Hrist umjesto Sunca, i dive mu se kako su se originalno divili Suncu.”

Ali kako bi ga ‘zaboli’ Jevrejima bez da vrijeđaju jednog boga i da ipak dobiju vlastitog—u redu, ispravljam: vlastitog božijeg sina koji će u hrišćanstvu postati važniji od samog Svemogućeg—napravili su nešto moderniju priču. Ovo se takmičenje trebalo smiriti nakon objave Mormona, ali u današnjim uslovima munjevitih kretanja informacija sve se može proturiti naivnima, pa čak i to da su pseudo-naučno-fantastična pisanija Rona Hubbarda baza za novu religiju, Scientology. A postojeće bajke se i dalje šire, pažljivo nadgrađuju, i usavršavaju. Stotine knjiga koje ‘tumače’ svaki Njegov izmišljeni pokret, uzdah, riječ, ili značenje nečega što nije učinio ili nije rekao, zapisano je ili se užurbano izmišlja, kako bi ova davno razgrađena marketinška šema mogla i dalje da cvate i da se širi. I ne treba zaboraviti da se na tome danas izvrsno zarađuje.

Oni koje ovo više interesuje naći će kroz spomenutu povezanost i vjersko objašnjenje razlog za raskol crkve na katoličku i pravoslavnu što sam našao komplikovanim i nevažnim da bih to dalje slijedio. Ali pronađoh da je osnovni uzrok za raskol bio jedan skoro nevjerovatan detalj: da li će se za pričešće (evhristiju), služiti hljeb napravljen sa kvascem ili bez njega!? Siguran sam da stvarni razlog konačnog raskola nije bio u kvascu, nego ko će imati vjerski primat i jači uticaj na sekularnu vlast. Imali smo i sličan nereligiozan primjer kod komunističkih sistema bivšeg SSSR-a i Kine, gdje su se obje zemlje takmičile oko polubožanske glorifikacije Marksa i Engelsa dodajući vlastita lokalna božanstva Lenjina, Staljina ili Mao Zedonga za kreiranja komunističkih ‘trojstava,’ kako bi se predstavili kao stvarna ideološka društva i time automatski nametnuli svoj uticaj drugima. I nije hrišćanstvo jedino koje je unutarnjim sukobima išlo u vode koje su kasnije prouzrokovale mnoge ljudske žrtve. Danas možemo da pratimo slično religiozno trvenje između Irana i Saudijske Arabije oko toga ko je 'iskreni i stvarni’ barjaktar Islama u današnjem svijetu. Povod za ovo potiče iz razdora iz VII. vijeka oko toga ko će biti naslijednik i tumač Kur'ana nakon smrti Muhameda: njegovi naslijednici ili kalife. Krvave rezultate ovog neslaganja i dan danas možete da pratite na TV u vidu unutarnjih sukoba u Iraku, Afganistanu, Pakistanu...

Naletih na materijal oko Isusa i korijena antičkih imena iz knjige “Veliki Mitovi oko Bogova Sunca” pisane od teologa i profesora sa Univerziteta u Princetonu, Dr. Alvin Boyd Kuhn-a (1880–1963), koji je sa svojim poznavanjem antičkih jezika i običaja prvi napravio vezu između Isusovog imena i bogova starog Egipta. U svojoj knjizi (vidi link na engleskom), Dr. Boyd sugeriše da je bilo više Isusa prije ‘našeg’ Isusa, od kojih su po njemu samo u Starom Testamentu nalazi 20! Navešćemo neka imena ali imajte u vidu da nisu sva imena pisana na isti način budući su im kombinacije slova i slogova kao i različiti dijalekti davali isto značenje za ‘svetog’ i za ‘sina.’ Iscrpno objašnjenje oko antičkog načina pisanja i zamjene samoglasnika naći ćete putem gornjeg linka.

Dakle imamo: Isak, Jese,  Jakob,  Joakim,  Jošua,  Jusuf,  Josip … Znači i naš Josip Broz je bio mali bog, ali jadan nije uspio da se suprostavi ‘pravom’ Bogu što nas je i dovelo u ovo sranje u kojem se danas nalazimo.

(Mnogo dobrih objašnjenja naći ćete na ovom linku koji se nalazi na YouTube. Isti je na Engleskom jeziku, s tim da je nekih prvih 13 minuta posvećeno razgovoru o filmu koji možete slobodno preskočiti.)


• Činjenice potvrđuju (ne)istine oko Hrišćanstva

Dakle, jasna nam je priča o Horusu koja je stara više milenija prije nego sto se Isus rodio, što samo potvrđuje da Isusovoj fali originalnost. Jer da se kojim slučajem nije poklopila sa pričom o Horusu, ko zna; možda bi postojao tračak nade da u njoj ima neke istine. Da se razumijemo: meni je svejedno koliko ljudi vjeruje u Isusa, propovjedi i čuda koja je navodno uradio. Činjenica je da ne postoji nikakav dokaz da je ta božanska ličnost ikada postojala, a to oko njegovih ‘čudotvorstava’ ostavljam drugima da se zabavljaju.

Naravno, ne isključujem mogućnost da je postojala određena osoba kojoj će se kasnije prišiti nadnaravni atributi. Jer ako je Isus postojao i ako je prema nekim izvorima bio čak potencijalni naslijednik na Davidovo prijestolje kako neki bezrazložno tvrde, onda je sigurno da je bio svjetovna osoba pa možda i karizmatični pobunjenik koji je pokušavao da izaziva vlast. Na primjer, u Bibliji stoji kako je ušao u hram i isprevrtao stolove mjenjača novca, te ne treba odbaciti mogućnost da je osoba pod imenom Isus bio nekakav Che Guevara tog vremena. Ali ne treba zaboraviti da je sav mit oko Isusa pažljivo građen daleko nakon njegove navodne smrti, kako bi se konačno potvrdio u četvrtom vijeku u Nikeji. U doba njegovog navodnog života on nije bio neko ko je zaslužio pažnju—recimo, izvođenjem čudesa—te još manje osoba koja će kasnije postati ‘božji sin.’

Idemo sada da vidimo nešto oko Nazareta gdje je Isus navodno živio i odakle je mnogo toga krenulo. Vidjeli smo na nekim krstovima na kojem je razapet tekst ‘I.N.R.I’, na latinskom Iesus Nazarenus, Rex Iudaeorum tj., Isus od Nazareta, Jevrejski kralj. Znamo da se razapinjanje navodno dogodilo kada je Isus imao 33 godine. Međutim, evo i arheološke bombe: Nazaret kao naselje nije postojao sve do neke 70 godine naše ere!

Od kuda ovo? René Salm—ma da nije po struci arheolog—na svom vebsajtu postavlja interesantne zaključke bazirane na istraživanjima i zaključuje da Nazaret po svim dokazima nije postojao u Isusovo doba. Naime, u Nazaretu ne postoji niti jedan temelj zgrade i što je važnije, niti jedan grob koji bi dokazao da je tu 20 ili 30 godine naše ere bilo naselje! A pošto se tamošnji mrtvi nikada nisu sahranjivali u komšijska groblja nego samo u lokalna, samim tim Nazaret nije mogao da bude naselje. Što je još interesantnije, Nazareta nigdje nema u Starom Testamentu ili drugim svetim jevrejskim zapisima, a nije ni spomenut od starih istoričara prije IV vijeka. Rimsko-jevrejski hroničar Jozefus (Josephus, 37–100 N.E.), također ne spominje Nazaret. To je posebno važno istaći jer je Jozefus pisao skoro isključivo o zoni Galileje. On čak spominje malo seoce Jafa koje se i danas tu nalazi, i to samo na 1.5 km od Nazareta! T.K. Cheyne, ko-autor knjige ‘Encyclopedia Biblica’ izdatoj 1899 godine, piše: “Veoma sumnjamo da je lijepo planinsko selo Nazaret bilo prebivalište Isusa.“

Da dodamo da i samo postojanje Betlehema u doba Isusova rođenja nije dokazivo. Arheološka otkopavanja su otkrila dosta materijala iz Željeznog doba—dakle negdje između 1200 do 550 godina prije naše ere—kao i materijala nakon VI. vijeka naše ere, ali ništa iz perioda koji se spominje u Bibliji. (Arheolog Avriam Oshri, Izraeli Antiquities Authority)

Ako čak zanemarimo nalaze Renea, Jozefusa i drugih, za historičare i znanstvenike jedan od najvažnijih dokaza da božanski Isus nije postojao je neoboriv i potpomognut je POTPUNIM NEDOSTATKOM INFORMACIJA. A šta to znači ‘nedostatkom’? Prije nego objasnim, evo vam lista uglavnom Rimskih istoričara, pisaca, naučnika, te vojskovođa iz tog toba—dakle osoba kojima je zajedničko da su ili radile u doba kada je Isus navodno propovjedao, ili su u to doba aktivno bilježile ono šta se događalo:

ŠTA IM JE ZAJEDNIČKO?
 
• Niti jedan od njih ne spominje Isusa.
• Niti jedan od njih ne spominje apostole.
• Niti jedan od njih ne spominje hrišćanstvo.

Da li je to moguće? Za akcije nekoga ko je zagorčavao život jevrejskim vjerskim i svjetovnim vođama a time i Rimljanima, neko ko je činio čuda gdje slijepi progledaju, hodao po vodi, oživio mrtvaca, pretvarao vodu u vino, te nakon svega otišao u nebo, to je van pameti. Rimljani su bili vrlo napredna civilizacija i njihovi podanici su bili željni interesantnih vijesti isto toliko koliko su danas znatiželjni čitaoci ‘Glorije’ za podvige golih turbo-folk pjevačica ili promašenih glumica.

Čak ni revnosni jevrejski i rimski pisari koji su također sve pažljivo bilježili, nisu ostavili traga o Isusu, apostolima, ili Isusovim čudima.

Razlog je jasan: Isus kao božanska osoba nije postojao.
Isus je kreiran na bazi prethodnih božanstava.

Neki od vas će ovdje sigurno ponuditi razne ‘dokaze’ i objašnjenja da je ovo gornje samo zlurada tvrdnja i uobičajena ateistička izmišljotina, ali čak ni crkva nema nikakvih istorijskih dokaza. Činjenice su neumoljive. Niko ne bi bio srećniji od samih crkava (bilo katoličke ili pravoslavne) kada bi postojao bilo kakav fizički dokaz o postojanju Isusa i apostola. Istovremeno, svi gore navedeni su bile osobe koje su živjele i radile u tom periodu ili nešto kasnije, pa su u krajnjem slučaju mogli bar nešto interesantno vidjeti ili čuti od drugih i to zapisati.

Kao interesantnu dodatnu potvrdu gornjem našao sam kod jednog od ranih katoličkih teologa i velikodostojnika, i osobe koja je ostavila pismene tragove. Sveti Augustin od Hipoa (354–430 N.E.) zapisuje: “Ovo danas je hrišćanska religija. Ne da je bila nepoznata ranije, nego zato što je tek u skorije vrijeme dobila svoje ime.”

Dakle, nikakav organizovani pokret Isusa i apostola te zapisi oko njihovih ‘sjećanja’ nisu kreirali hrišćanstvo, nego se isto stvaralo i mijenjalo kroz izmjenjene društvene potrebe i okolnosti. Kada se po prvi put pojavilo ime Isus ili imena njegovih apostola to se nikada neće saznati jer su isti proizvod ljudske mašte.

Činjenica ostaje da se organizovano hrišćanstvo javlja tek kasnije—daleko nakon Isusa. Taj period možda počinje negdje tek poslije rušenja Herodovog templa u Jerusalemu 70. godine naše ere. Tada su druga plemena počela da šire famu o Isusu koja se bazirala na pričama i tradicijama vezanim za predanja oko bogova Sunca.

(Pogledah preko ramena i primjetih da se Istina odobravajući smješka.)