Plemenitost istina

Bikhu Bodhi

Najraširenija i najpoznatija formulacija Budinog učenja jeste ona koju je sam Buda izložio u svom prvom govoru u Benaresu, a to je formula četiri plemenite istine.

Buda objavljuje da te istine sadržavaju u sažetoj formi sve ključne informacije koje su nam potrebne da bismo se otisnuli putem oslobođenja.

On kaže da kao što trag jednog slona, zbog svoje veličine, sadrži tragove svih drugih životinja, isto tako i četiri plemenite istine, zbog svoje sveobuhvatnosti, sadrže u sebi čitavo blagotvorno učenje.

Međutim, dok su mnogi tumači budizma veliku pažnju poklanjali objašnjavanju toga šta stvarno sadrže četiri istine, veoma rijetka su razmišljanja o tome zašto su one označene kao plemenite istine.

A ipak, upravo taj pridjev "plemenite" otkriva nam zašto je Buda odlučio da svoje učenje izloži upravo u tom obliku i upravo on nam omogućuje da osjetimo, poslije tolikih vijekova, jedinstvenu atmosferu koja prožima čitavo učenje i praksu Prosvijetljenoga.

Riječ "plemenit" ili ariya Buda je inače upotrebljavao da označi naročitu vrstu osobe, onu koju njegovo učenje ima za cilj da stvori.

U govorima Buda klasificira ljudska bića u dvije velike kategorije. Na jednoj strani su puthujjana, "zarobljenici života", oni koji pripadaju većini, čije su oči još uvek prekrivene koprenom nečistoća i obmana.

Na drugoj strani su ariya, plemeniti, duhovna elita, koji taj status dobivaju ne rođenjem, položajem u društvu ili religijskim autoritetom, već svojom unutrašnjom plemenitošću karaktera.

Ova dva opća tipa nisu odvojena jedan od drugog nekakvim neprijelaznim ambisom, niti su ta dva svijeta hermetički zatvorena jedan prema drugom.

Postoji čitava serija prijelaznih stupnjeva koja se kreće od potpunog mraka i zaslijepljenosti egoizmom, preko stupnja onih u kojima je sjeme mudrosti počelo da klija, pa dalje preko međustupnjeva plemenitih sljedbenika, sve do onih potpuno pročišćenih na samom vrhuncu čitave te skale čovjekovog razvoja.

A to je arahant, oslobođeni, koji je pročišćujuću viziju istine u sebe upio tako duboko da su sve nečistoće izbrisane, a time i svaka mogućnost za patnju.

I dok je put od okova do slobode, od svjetovnosti do duhovne plemenitosti, put stupnjevit, sastavljen od postupnog vježbanja i postupnog napredovanja, on nije jedan ravnomjeran kontinuum.

Napredovanje se događa u malim pomacima, da bi se na određenoj točki - točki koja razdvaja status svjetovnjaka od statusa plemenitog - došlo do linije raskida koju treba prijeći, ne jednostavno zakoračivši još jedan korak naprijed, već treba načiniti skok, skok sa jedne obale na drugu.

Taj prelomni događaj u unutrašnjem razvoja svakog tko prakticira učenje, taj radikalni skok koji sljedbenika prebacuje iz područja i loze svjetovnih ljudi u područje i lozu plemenitih, događa se upravo kroz pronicanje u četiri plemenite istine.

Ovo nam pokazuje ključni razlog zašto su četiri istine koje je Buda otkrio nazvane plemenitim istinama. Plemenite su zbog toga što kada smo prodrli u njih do središta, kada smo shvatili njihovu važnost i implikacije, odbacujemo status svjetovnjaka i dobijamo status plemenitih, izvučeni smo iz bezlične mase i uključili smo se u zajednicu učenika Blaženog ujedinjenih jedinstvenom i nepokolebljivom vizijom.

Prije no što smo razumjeli ove istine, ma koliko velike bile naše duhovne vrline, još uvijek nismo na sigurnom tlu. Nismo imuni na regresiju, još nismo sigurni u svoje izbavljenje, još nismo nepobjedivi u svome napredovanju putem.

Vrline svjetovnjaka su promjenljive vrline. One mogu narastati ili kopniti, mogu cvjetati ili opadati, i u skladu sa veličinom njihove snage možemo se uspinjati ili padati u našem kretanju u krugu preporađanja.

Kada se naše vrline umnožavaju možemo se kretati nagore i boraviti u blaženstvu među bogovima; kada nam se vrline prorijeđuju ili su zasluge stečene prošlim dobrim djelima istrošene ponovno možemo potonuti u svjetove patnje.

Ali pronicanjem ovih istina preskačemo jaz koji nas razdvaja od plemenitih. Oko Dhamme je otvoreno, istina je razotkrivena i premda odlučujuća bitka još nije dobivena, put do konačnog cilja leži pred nama, a spas od okovanosti željom izranja na horizontu.

Onaj tko je razumio istine promijenio je lozu, prešao iz područja svjetovnog u područje plemenitih. Takav sljedbenik više ne može pasti na nivo svjetovnjaka, ne može više izgubiti viziju istine što se ukazala njegovom unutrašnjem oku.

Progres ka konačnom cilju, potpunom iskorijenjivanju neznanja i želje, može biti sporo ili brzo, može teći lako ili tek poslije velike borbe. Ali koliko god dugo potrajalo, sa kojom god lakoćom napredovali, jedno je izvjesno: sljedbenik koji je sagledao četiri plemenite istine sa takvom besprijekornom jasnoćom nikada više ne može nazadovati, nikada više ne može izgubiti status plemenitog i sigurno će dostići krajnji cilj, stupanj arahanta, najduže za narednih sedam života.

Razlog što pronicanje u četiri plemenite istine može podariti takvu neopozivu plemenitost duha leži u četiri zadatka koje nam plemenite istine nameću.

Uzimajući te zadatke za svoj životni izazov -- naš izazov kao sljedbenika Prosvijetljenoga -- sa kojeg god stupnja razvoja da krećemo, postepeno ćemo napredovati ka neopozivom priključivanju plemenitima.

Prvu plemenitu istinu, istinu o patnji, treba potpuno razumjeti: zadatak koji nam ona postavlja tiče se potpunog razumijevanja. Znak raspoznavanja plemenitih je da oni ne lutaju besciljno strujama života, već pokušavaju da život razumiju iznutra što je poštenije i potpunije moguće.

Za nas, također, neophodno je da razmišljamo o prirodi našeg života. Moramo pokušati da dokučimo značenje egzistencije ograničene s jedne strane rođenjem i s druge strane smrću, koja je između toga podložna najraznovrsnijim oblicima patnje detaljno analiziranim u Budinim govorima.

Druga plemenita istina, o nastanku ili uzroku patnje, nameće zadatak napuštanja.

Plemeniti je takav zato što je krenuo u proces eliminiranja nečistoća u korijenu patnje, a i mi također, ako namjeravamo da dostignemo nivo plemenitih, moramo biti spremni da se odupremo zavodljivom pozivu nečistoća.

I dok iskorijenjivanje želje može doći jedino napuštanjem svjetovnjačkog nivoa, ipak i u njemu, u svakodnevnom životu možemo se učiti uzdržanosti u odnosu na grublje manifestacije nečistoća i strpljivim samopromatranjem postepeno oslabiti stisak kojim su one zarobile naša srca.

Treća plemenita istina, iskorijenjivanje patnje, postavlja zadatak ostvarivanja.

Iako nibbanu, iskorenjivanje patnje, mogu lično ostvariti jedino plemeniti, povjerenje sa kojim uzimamo Dhammu (učenje) kao svog vodiča kroz život pokazuje nam šta treba da odaberemo kao svoj krajnji cilj, kao svoju krajnju vrijednost.

Kada smo jednom shvatili činjenicu da nam sve uslovljene stvari na svijetu, pošto su prolazne i bez neke trajne suštine, nikada ne mogu pružiti trajno zadovoljenje, ostaje nam da kao svoj cilj uzmemo ono što je neuslovljeno, nibbanu, besmrtnost, i od tog cilja načinimo osovinu oko koje se okreću sve naše svakodnevne odluke i nastojanja.

Na kraju, četvrta plemenita istina, donosi zadatak razvijanja. Plemeniti su svoj stupanj dostigli razvijanjem osmostrukog puta i dok su samo oni sigurni da neće sa njega skrenuti, Budino učenje daje nam detaljna uputstva neophodna da slijedimo taj put koji kulminira stupnjem plemenitosti.

To je put koji nam donosi viziju, koji nam donosi znanje, koji vodi do boljeg razumijevanja, prosvijetljenja i nibbane, najvećeg postignuća plemenitih.