Omer ibn Abdulaziz govorio je u hutbi: “Dunjaluk vam nije vječpo boravište jer je Allaha odredio da jednog dana nestane a i njeni stanovnici će ga napustiti. Koliko je onih koji su gradili pa je iza njih ostala samo pustoš!? Koliko je onih koji su bili zadovoljni njime,ali su ga napustili.Allah vam se smilovao,uljepšajte svoje putovanje kroz dunkaluk najljepšom opskrbom. I pripremite se za put,a najbolja je opskrba bogobojaznost.“

Dakle ,ako vjerniku ovaj svijet nije vječno boravište niti domovina, onda mu je neophodno da bude u jednom od dva stanja:ili da bude stranac koji privremeno živi u nekoj stranoj zemlji i jedina mu je briga završiti ono radi čega je došao i nakon toga vratiti se svojoj kući.Ili da bude kao putnik na proputovanju koji danonoćno putuje u potrezi za zemljom u kooioj će se konačno nastaniti.

Zbog toga je Poslanik, alejhisellam, savjetovao Ibn Omera da na dunjaluku bude u jednom od dva stanja.

Prvo je stanje da vjernik gleda na sebe kao da je stranac na ovom svijetu umišlajajući sebi boravak ali u stranoj zemlji.Zato njegovo srce nije vezano za tu stranu zemlju.Naprotiv,njegovo je srce vezano za njegovu domovinu kojoj će se vratiti.On živi na dunjaluku samo da bi izvršio svoje obaveze da bi se što prije vratio u svoju domovinu.

Fudajl ibn Ijad je rekao: “Vjernik je na dunjaluku uvijek tužan i zabrinut. Njegova je briga ono radi čega je došao na njega. Pa kao takav njegova je briga samo da nabavi ono što ćemu koristiti u povratku do njegove domovine. Zato se on neće nadmetati sa stanovnicima te zemlje u kojoj je on stranac nepovlašćena položaja među njima niti će ga nervirati njihova poniženja.“

Hasan je rekao: “Vjernik je poput stranca. Ne smeta mu nepovlašćen status među ljudima niti se sa njima natječe u dunjalučkim dobrima.On ima svoj pravac,a oni imaju svoj. Allah je stvorio Adema i nastanio njega i njegovu ženu u Džennetu iz kojeg ih je kasnio spustio na zemlju. Adem se obaveza da će se on i negovi potomci vratiti u Džennet (Allahovom milošću i dozvolom). Zato vjernik uvijek osjeća nostalgiju za svojom pravom domovinom a ljubav prema domovini je dio imana,ako što je rečeno: “Koliko li je samo kuća na koje mladić navikne, ali njegova je čežnja uvijek za prvom kućom“.

Jedan naš šejh je rekao:
Požurite u Džennetske bašče, jer su to
Naši prvi stanovi sa prelijepim šatorima.

Međutim mi smo sužnji neprijateljia i
ne vraćamo se domovini.

Mislili su da stranac koji doziva
domovinu koja mu leđa okreće očiju nema.

A ima li većeg stranstva od ovog našeg,
gdje neprijatelji nama vladaju.

Drugo stanje jeste takvo da se vjernik ponaša na dunjaluku kao putnik koji apsolutno ne namjerava da se negdje nastani.On putuje sve dok ne stigne do kraja puta a to je smrt.

Ko se bude ovako ophodio na dunjaluku njegva jedina briga bit će da nabavi opskrbu za puta i neće se truditi sa što višenagomila dunjalučkih dobara. Zato je Poslanik,alehi sellam, neke od ashaba savjetovao da im imetak ne bude veći od jednog tovara.

Neki od prethodnika su jedni drugima pisali: “Brate!Tebi se samo čini da ovdje živiš,a ti si putnik koji neprestano putuje.Ali i pored toga neprestano te ubrzavaju (vode). Smrt se uputila ka tebi a dunjaluk se smotava iza tebe,a ono što ti je prošlo, vidjet ćeš na Sudnjem danu.“

Tvoj životni put jeste kao put musafira a svakom musafiru nužne je opskrba, zato je nužno čovjeku da posnese svoju opremu a naročito ako se boji moći napadača.

Fudajl ibn Ijad upitao je nekog čovjeka:“koliko ti je godina?“ Ovaj odgovori: “Šezdeset.“. Fudajl reče: “Šezdeset godina ti se krećeš ka tvojem Gospodaru,još malo pa ćeš stići.“On reče:“Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti“.

Fudajl ga upita:“Znaš li značenje tog ajeta?“ To znači da sam ja Allahov rob i Njemu se vraćam.Ko shvati da je samo Allahov rob i da će Mu se sigurno vratiti,neka zna i to da će i zaustavljen biti.Ako bude zaustavljen bit će i upitan.Ako bude upitan ,ta nek se pripremi za odgovor. “Čovjek reče:“Kako da se pripremim?“ Fudajl odgovori: “Lahko!Uljepšaj ibadetom ono što ti je od života ostalo,bit će ti oprošteno ono što ti je od njega prošlo.Ako propustiš ono što ti je od života preostalo,bit ćeš kažnjen i za ono što ti je od njega prošlo. “O ovom značenju neki mudraci su rekli: “Čije jahalice budu dani i noći,oni će ga nositi iako ne bude išao.“

Evzai je napisao svome bratu:“Opkoljen si sa svih strana. Znaj da te vode svakog dana i noće i zato se čuvaj Allaha i stajanja pred Njim i neka ti samo On bude na pameti pri samrti.“

Oporuka ibn Omera, radijallahu anhuma,preuzeta je iz ovog hadisa i odnosi se na kratkoću čovjekove nade. Zato bi trebalo da čovjek kad omrkne, ne bude siguran da će dočekati jutro,a kada osvane,da nije sigurno da će dočekati večer,već treba vjerovati da ga smrt može zadesiti prije toga. Tako su mnogi učenjaci protumačili asketizam na ovome svijetu.

Mirvezi prenosi da je Ahmedu bilo rečeno: “Šta je asketizam (zuhd) na ovom svijetu?“ On odgovori: “Kratkoća nade, t.j. da kada neko osvane da kaže: “Neću dočekati večer.“ To je rekao i Sufjan.Ebu Abdullahu je rečeno: “Čime da se potpomognemo protiv kratkoće nade?“ Odgovori: “Ne znam,to je samo Allahov dar.“

Ebu Atahija veli:
„Ne znam iako imam nadu u život da kada osvanem,da li ću omrknuti.
Zar ne vidiš da ti je svakog jutra život kraći nego li jučer.“
Neko je od prethodnika rekao:
„Radujemo se svakom danu kojeg dočekamo,
a svaki nas dan sve više smrti približava.
Otkupi sebe prije smrti jer su zarada
i gubitak samo u djelu.“

Riječi ibn Omera, radijallahu anhu: “Od svog zdravlja uzmi za svoju bolest,a od svog života za svoju smrt“ znače,iskoristi da uradiš što više djela dok sui zdrav prije nego što te bolest spriječi,a i život prije negoli te zadesi smrt.

U jednom predanju stoji: “Robe Božiji! Ti zaista ne znaš kako će te sutra zvati“; t.j. ne znaš hoćeš li biti među živima ili mrtvima. Nešto slično ovoj oporuci bilježi Buharija od ibn Abbasa,radijallahu anhuma,t.j. da je Poslanik,sallallahu alejhi ve selem,rekao: “U dvije blagodati su obmanjeni mnogi ljudi: zdravlju i slobodnom vremenu.“

Također ibn Abbas, radijallahu anhuma,prenosi da je Poslanik alejhi selam,savjetovao nekog čovjeka rekavši mu: “Iskoristi pet stvari prije drugih pet: mladost prije starosti,zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.“ (Hakim )

Time se aludira na činjenicu da sve spomenute stvari sprečavaju čovjeka od djelovanja. Neke od njih odvraćaju od djelovanja i mogu se ticati samo čovjeka kao siromaštvo,bolest,starost i smrt,a neke mogu biti općenitog karaktera kao što su nastanak Sudnjeg Dana,pojava Dedžala i nastanak užasnih smutnji,kao što je rečeno u hadisu: “Svojim djelima preteknite smutnje koje su poput noćne tmine. (Muslim)

Kada se pojave neke od spomenutih općenitih prepreka,poslije njih čovjeku neće koristiti dobra djela koja uradi,kako se to potvrđuje u ovom ajetu:
„... onoga Dana Kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, ni jednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije kao vjernik,kakvo dobro uradio...“ (El-En'am,158)

Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre,radijallahu anhu,da je POslanik alejhi selam rekao:“Neće nastupiti Sudnji Dan sve dok sunce ne izađe sa zapada. Kada izađe ljudi će ga vidjeti i svi će povjerovati. To će biti kada čovjeku neće koristiti vjerovanje ako prije toga nije vjerovao ili ako nije kao vjernik kakvo dobro učinio.“

Muslim bilježi predanje da je Poslanik alejhi-selam,rekao: “Kada se pojave tri stvari, čovjeku neće koristiti vjerovanje, ako prije nije vjerovao ili ako nije kao vjernik kakvo dobro učinio: izlazak sunca sa zapada, pojava Dedžala i izlazak životinje iz zemlje.“

Vjerovjesnik alejhi-selam,rekao je :“Ko se pokaje prije izlaska sunca sa zapada, Allah će mu oprostiti.“ (Muslim)

Prenosi Ebu Musa,r.a., da je Poslanik,alejhi-selam,rekao: “Zaista ,Allah drži Svoju ruku ispruženom tokom noći,primajući pokajanja onih koji su danju griješili,a danju pruža ruku,primajući pokajanja onih koji su noću griješili,sve dok Sunce ne izađe sa zapada.“ (Muslim )

Dužnost je vjernika da čini dobra djela prije negoli ga nešto onemogući ili prije nego ga spriječi bolest ili smrt, ili prije negoli ga zadese neke od navedenih pojava, pa mu djelo bude odbačeno.

Kada čovjeku bude onemogućeno djelovanje, tada će ga pogoditi tuga i žalost i poželjet će da se vrati u prijašnje stanje kako bi dobra djela činio. To mu neće biti ni od kakve pomoći.

Uzvišeni je rekao:
"I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, - poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati, da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!"ili da ne bi rekao: "Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bi se Njegove kazne sačuvao".ili da ne bi rekao kad doživi patnju: "Da mi se samo vratiti – dobra djela bi činio!" (Ez-Zumer,54-5)

Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: "Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!" – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti. (El-Mu’minun, 99-100)

I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!" Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; (El-Munafikun, 10-11)

Dakle ako je stvar ovakva onda vjernik mora iskoristiti ono što mu je od života preostalo. Rečeno je: ono što je vjerniku preostalo od života ne može se platiti nikakvom vrijednosti.

Sad ibn Džubejr, radijallahu anhu, veli: “svaki novi dan za vjernika predstavlja novu priliku.”

Komentar hadisa : Ibn Redžeb el-Hanbeli
Izvor:
http://www.balkancentar.net/