Vrhunac potrage za Prvim Principom u drevnom Egiptu dosegnut je sastavljanjem tzv. Memfitske Teologije. U obliku dramatsko-kultnog teksta pojačanog komentarima na kraju, Memfitska Teologija je nađena na bloku koji se sada nalazi u Britanskom muzeju, i datira u doba Shabake (712-697.pr.Kr.), koji tvrdi da je pronašao original na papirusu „koji su napravili preci, i koji je nagrižen crvima i nepoznat od početka do kraja.“ ...Sadržajt postaje znan (opet?) samo na početku Kušitskog perioda oko 710.pr.Kr. i proširuje se u sljedeća dva stoljeća. Komentari, između ostalog, unapređuju prijedlog da je esencija boga stvoritelja, Ptaha, počivala u „srcu“ i „jeziku“ [imajući u vidu da egipćani kada kažu srce, misle na naš današnji koncept svjesnosti/misli] ...što je da tako kažemo, misao i kreativni iskaz. Misao zamišljena od bića, i stvaralačka riječ, napravili su svijet. Tako da je kreacija po sebi postala emanacija kreatora, ili barem onaj njegov dio koji je imao životnu silu: „“Tako se dogodilo da srce (misao) i jezik zadobiju kontrolu nad ostalim dijelovima tijela, kroz učenje da je on (Ptah) u svakome dijelu, u svakim ustima, svih bogova, svih ljudi, svoj stoci, svim zastrašujućim stvarima i svemu što živi, misleći i komandirajući svačime što želi.“ ...Izgleda reuranjeno da se netko posveti prosudbi mogućnosti egipatskog uticaja na izvještaj o Postanku. Zapravo može se pokazati kao jednostavno linearno posuđivanje, iako je praćeno svrhovitom namjerom za „demitologizacijom“. [Redford, Egipat, Kanaan, i Izrael u drevno doba, 1992, Princeton; zadebljanja moja]

Najstariji postojeći tekstovi Starog Zavjeta na Hebrejskom su oni pronađeni kod Kumrana, a datiraju samo 2 ili 3 stoljeća prije Krista. Najstarija verzija, prije pronalaska ovih spisa, bio je grčki prevod iz otprilike istog vremena! Raniji kompletni Hebrejski tekst datira samo oko X.st.po.Kr.!!! Nešto tu smrdi.

Općenito se smatra iz tekstualnih analiza, da je vrlo mali dio te biblije bio napisan oko 1000.pr.Kr. i podsjetnik oko 600.pr.Kr. I, Biblija kakvu znamo, je rezultat mnogih promjena kroz stoljeća, i kontradiktorna je na toliko mjesta da nemamo mjesta da ih sve popišemo!

Prvih pet knjiga Biblije, petoknjižje, također znanih kao Tora, na kojoj se bazira Kabala, navodno su napisane od Mojsija. Rana kršćanska i židovska tradicija zadržala je to mišljenje iako se nigdje u tom petoknjižju ne spominje da je Mojsije autor.

Biblijski učenjaci općenito datiraju abrahama oko 1800.-1700.pr.Kr. Isti učenjaci datiraju Mojsija oko 1300 ili 1250.pr.Kr. No, ako pratimo generacije kako su popisane u Bibliji, nalazimao da je tamo samo 7 generacija između, uključujući i ove dvije patrijarhalne figure! 400 godina je malo previše za 7 generacija. Dopuštajući 35 do 40 godina za generaciju, smještamo abrahama u oko 1550.pr.Kr. i Mojsija oko 1300.pr.Kr. Prateći unazad do Noe, koristeći generacije popisane u Bibliji, stižemo do vremena oko 200 do 1900.pr.Kr. – otprilike u vrijeme dolazaka Indo-Europljana na Bliski Istok.

Koristeći Bibliju kao izvorni materijal, postavlja nam prilično ozbiljnih problema. Brojne su kontradikcije koje se ne mogu pomiriti standardnim teološkim mentalnim gimnastikama. Na nekim mjestima, događaji su opisani kao da su se dogodili izvjesnim redom, a kasnije u Bibliji se nailazi na drugačiji poredak. Na jednom će mjestu Biblija reći da je dva od nečega, a kasnije će reći da je toga istoga bilo četrnaest. Na jednoj stranici će Biblija tvrditi da su Moabiti nešto napravili, a nekoliko stranica dalje reći će da su to napravili Midijaniti. Ima čak i slučaj u kojem je Mojsije opisan kao da ide u Tabernakul, prije nego je taj Tabernakul i sagradio! (pretpostavljam da je Mojsije bio vremenski putnik!)

Ima stvari u Petoknjižju koje postavljaju probleme: to uključuje stvari koje Mojsije nije mogao znati ako je živio u doba za koje se smatra. Ima i jedan slučaj u kojem Mojsije kaže nešto što nije mogao reći: tekst daje izvještaj o Mojsijevoj smrti, a teško da ga je on mogao opisati. Tekst također tvrdi da je Mojsije bio najponizniji čovjek na svijetu! Pa, kao što je jedan komentator primijetio, nije vjerojatno da bi najponizniji čovjek na svijetu istakao da je baš on najponizniji čovjek na svijetu!

Svi ti problemi bili su zbrinuti većim dijelom zadnjih 2000 gosina od strane Inkvizicije. U međuvremenu su čak i židovdki komentatori pobrinuli za probleme na dramaturški način. Kontradikcije nisu bile kontradikcije, bile su samo „naizgled kontradikcije“! Sve su mogle biti objašnjene „interpretacijom“! Obično su te interpretacije bile fantastičnije od problema samih, dodala bih. Mojsije je bio u stanju „znati stvari koje nije mogao znati“ jer je bio prorok! Srednjevjekovni biblijski komentatori, kao Rashi i Nachmandies, bili su VRLO vješti u izmirenju nepomirljivog!

U XI st., jedan pravi mutikaša, Isaac ibn Yashush, židovski dvorski fizičar u muslimanskoj Španjolskoj, spomenuo je potresnu činjenicu da je lista Edomitskih kraljeva koja se pojavljuje u Postanku 36, imenovala nekoliko kraljeva koji su živjeli dosta nakon Mojsijeve smrti. Ibn Yashush predložio je očito, da je listu napisao netko tko je živio nakon Mojsija. Postao je poznat kao „Isaac Pogriješitelj“. Tip koji je ovjekovječio pametnog Isaaca na taj način, bio je momak imenom Abraham ibn Ezra, rabin iz XII st., iz Španjolske. Ali Ibn Ezra nas je podario zagonetkom jer je i on pisao o problemima teksta Tore. Aludirao je na nekoliko pasaža koji izgleda nisu bili od Mojsija, jer su se odnosili na Mojsija u trećem licu, koristeći termine koje Mojsije nikada nije, opisujući mjesta na kojima Mojsije nikada nije bio, i upotrebljavajući jezik koji je pripadao drugom vremenu i mjestu no što je milje od Mojsija. Napisao je, vrlo zagonetno, „I ako razumijete, prepoznat ćete istinu. A onaj koji razumije, šutjeti će.“

Pa, zašto je nazvao Ibn Yashusha „Pogriješiteljem“? Očito jer je momak morao otvoriti svoja velika usta i odati tajnu da Tora nije ono za što su je smatrali, i mnogo ljudi koji su bili potpuno uglibljeni u taj „posao“ židovskog misticizma izgubio bi interes. A održanje interesa studenata i tragača bio je prilično velik biznis. I još uvijek jest.

U XIV st, u Damasku, učenjak imenom Bonfils napisao je djelo u kojem je rekao „A ovo je dokaz da je ovaj stih bio napisan u Tori kasnije, i Mojsije ga nije napisao...“ Nije čak ni osporavao „otkrovenjsku“ prirodu Tore, samo je dao razuman komentar. 300 godina kasnije, njegov je rad ponovno tiskan, a taj je komentar bio izbačen!

U XV st., Tostatus, biskup Avilje također je istakao da pasaži o Mojsijevoj smrti nisu mogli biti napisani od strane Mojsija. Tada je rekao da je postojala „stara tradicija“ po kojoj je Jošua, Mojsijev nasljednik, napisao taj dio izvještaja. Stotinu godina kasnije, Luther Carlstdat komentirao je da je to teško za pratiti jer je izvještaj o Mojsijevoj smrti pisan istim stilom kao i prethodni tekst.

Naravno, stvari su počele bivati istraživane na više kritičan način sa dolaskom Protestantizma, a Inkvizicija je pokušala ali ne i uspjela zadržati šaku na čitavoj stvari. Ali, čudno je što će sve vjerovanje učiniti. U ovom slučaju, odlučeno je da je problem rješiv sa tvrdnjom da, jest, Mojsije je napisao Toru, ali su urednici koji su joj pristupili kasnije, dodali pokoju riječ ili frazu po svom nahođenju!

Uau. Drago mi je da smo to riješili!

Zaista čudna stvar jest da je jedan od predlagača te ideje o uredničkom ubacivanju, koji je zaista nastojao da sačuva „textus receptus“ status Biblije, bio stavljen na Crnu listu Katoličkog indexa. Njegova je knjiga stavljena na popis „zabranjenih knjiga“!

Pa, konačno, nakon stotina godina tapkanja oko tog problema, neki su naučnici istupili pravo naprijed i rekli da Mojsije nije napisao većinu Petoknjižja. Prvi koji je istupio bio je Thomas Hobbes. Istakao je tekst ponekad tvrdi da je ovo ili ono takvo „do današnjeg dana“. Problem sa time je da pisac opisujući suvremenu situaciju, neće je pisati kao nešto što je trajalo već jako dugo vremena, „do današnjeg dana“.

Isaac de la Peyrere, francuski Kalvinist, primijetio je da prvi stih knjige o Deuteronomiji (Ponovljeni Zakon) kaže „Ovo su riječi koje je Mojsije izgovorio djeci Izraela širom Jordana...“ Problem je bio un tome da se riječi odnose na nekoga tko je na drugoj strani Jordana u odnosu na pisca. To znači da stih iznosi riječi nekoga tko je ZAPADNO od Jordana u vrijeme pisanja, koji opisuje što je Mojsije rekao djeci Izraela na ISTOKU Jordana. Problem je pogoršan jer Mojsije sam nikada u životu nije bio u Izraelu.

De la Peyrereova knjiga je bila izbačena i spaljena. Bio je zatvoren i rečeno mu je da su uvjeti njegova puštanja na slobodu – obraćenje na Katolicizam i opovrgavanje svoga rada. Očito, shvatio je da je diskrecija bolja strana.

Nedugo nakon toga Baruch (blagoslovljeni) Spinoza, poznati filozof, objavio je ono što je dosizalo do stvarno masovne kritičke analize. Tvrdio je da problem pasaža u Bibliji nisu bili izolirani slučajevi koji bi se mogli riješiti jednim potezom kao „urednička ubacivanja“, nego su to radije prožimajući dokazi izvještavanja treće osobe. Također je istakao da tekst govori u Ponovljenom Zakonu 34, da „nikada se u Izraelu nije uzdigao još jedan prorok kao Mojsije...“ Spinoza je istakao, s pravom, da su to bile riječi osobe koja je živjela dugo vremena nakon Mojsija i imala je priliku da uspoređuje. Jedan je komentator istakao da te riječi također ne zvuče kao da su os „najponiznijeg čovjeka na svijetu.“! [friedman, 1987.]
Spinoza je zaista živio opasno, kada je napisao:

To je ... jasnije nego Sunce u podne, da Petoknjižje nije napisao Mojsije, nego netko tko je živio mnogo kasnije.

Spinoza je već bio „ekskomuniciran“ iz Judaizma. Sada je bio u poprilično vrućoj vodi sa Katolicima i Protestantima! Naravno, njegova je knjiga smještena na listu „zabranjenih knjiga“ i čitavo mnoštvo ukaza napravljeno je protiv nje. Ono što je još interesantnije, je da je napravljen pokušajn da ga se smakne!

Preobraćeni Protestant koji je bio postao Katolički svećenik, Richard Simon, prihvatio se opovrgavanja Spinoze i napisao je knjigu u kojoj kaže da je jezgra Petoknjižja napisana od Mojsija, ali da je bilo „nekih dodataka“. Pa ipak, ti su dodatci jasno napravljeni od pisaca / prepisivača koji su bili pod uticajem Boga ili Svetoga Duha, pa je bilo uredu od njih da prikupe, aranžiraju i elaboriraju tekst. Ipak je tu u nadležnosti još uvijek bio Bog.

Pa, možda ćete misliti da bi crkva trebala znati kada ima prednost. Ma kakvi! Simon je bio napadan i izbačen iz svog reda od strane svojih kompanjona Katolika. 40 pobijanja njegovog rada napisano je od strane Protestanata. Samo je 6 knjiga preživjelo spaljivanje. Jednu od tih preveo je John Hampden, koji se također uvalio u vruću vodu. On je „odbacio stajališta koja je imao zajednička sa Simonom ... 1688, vjerojatno kratko vrijeme prije no što su ga bacili sa kule.“ [Edward Gray]

Simonova ideja da su prepisivači prikupili, aranžirali i elaborirali tekst prema textus receptusu, konačno je pošla u pravom smjeru.

U XVIII st., tri neovisna učenjaka rješavala su problem „dubleta“ ili priča koje su ispričane 2 ili više puta u Bibliji. Tamo imamo dvije različite priče o postanku svijeta. Dvije priče o savezu između Boga i Abrahama. Dvije priče o imenovanju Abrahamova sina Izaka, dvije priče Abrahamovih izjava strancima da je njegova žena zapravo njegova sestra, dvije priče o tome kako Izakov sin Jakov putuje u Mezopotamiju, dvije priče o otkrovenju Jakovu u Beth-Elu, dvije priče o tome kako je Bog promijenio ime Jakovu u Izrael, dvije priče Mojsijevom dobijanju vode iz stijene kod Meribaha, itd.

Oni koji su zaglavili u željnom razmišljanju, vjerujući da je Mojsije napisao Petoknjižje, pokušali su ustvrditi da su ti dubleti uvijek bili laskavi, a ne ponavljajući ili kontradiktorni. Ponekad su morali zaista nategnuti tu ideju da kažu da su predviđeni da nas nečemu 'nauče' pomoću tih kontradiktornosti koje zapravo nisu kontradiktornosti. To se objašnjenje, kao i obično, nije održalo protiv još jedne činjenice: u najvećem broju slučajeva, jedna od dvije verzije dubleta odnosila bi se prema božanstvu njegovim božanskim imenom Jahve, a druga, prema božanstvu jednostavno kao „Bog“. To je značilo da su bile dvije grupe paralelnih verzija istih priča i svaka je grupa gotovo uvijek bila konzistentna oko imena za božanstvo koje je koristila. I ne samo to, bilo je i raznih drugih termina i osobina koje su se regularno pojavljivale u jednoj ili drugoj liniji priča, a to nam ukazuje da je netko uzeo dva različita stara izvorna dokumenta i preuredio ih da dobije „kontinuiranu“ naraciju.

Naravno, isprva se mislilo da je jedan od ta dva dokumenta Mojsije bio koristio kao izvornik za priču o postanku, a ostalo je sam napisao! No, u konačnici je otalo da se zaključi da su oba izvornika morala biti od pisaca koji su živjeli NAKON Mojsija. Postepeno, Mojsije je bivao eliminiran gotovo u cijelosti iz autorstva Petoknjižja!

Ovdje bih htjela primijetiti da se ovo nije događalo jer je netko naišao i rekao: „hej, ajmo demolirati Bibliju!“ Ne. To se događalo jer je bilo problema koji su boli oči i svaki od istraživača koji je kroz vijekove radio na tome silno se trudio da zadrži textus receptus status Biblije! Jedina iznimka u ovom lancu događaja je naš znatiželjni momak Abraham ibn Ezra koji je ZNAO o problemu u tekstu Tore u XII st. I rekao da treba šutiti! Sjećate li se što je rekao? „I ako razumijete, prepoznat ćete istinu. A onaj koji razumije, šutjeti će.“ A što mi vidimo kao rezultat te šutnje? 800 godina Križarskih pohoda, Inkvizicije, i općenito supresije. No, vratit ćemo se na to.

Natrag na naš lanac događaja: u XIX st., Biblijski učenjaci shvatili su da tamo u Petoknjižju nisu postojala samo dva glavna izvora; bilo ihh je zapravo četiri. Shvatilo se da prve 4 knjige nisu bili samo dubleti, nego je bilo i tripleta koji su se konvergirali sa ostalim osobinama i kontradikcijama vodeći ka identifikaciji još jednog izvora. Onda je shvaćeno da je Deuteronomija bila odvojeni izvor. Čak i više od toga, nisu tu bili samo originalni dokumenti, bio je tu i rad „zagonetnog editora“.

I tako, nakon godina patnje, krvoprolića i smrti zbog rada na materijalu, shvatilo se da je netko „kreirao“ Bibliju sastavljajući 4 različita izvorna dokumenta u „kontinuiranu“ povijest. Nakon mnogo daljnjih analiza, bilo je zaključeno da većina zakona i većina pripovijedanja Petoknjižja nisu bili čak ni dio Mojsijeva vremena. A to je značilo da ono nije moglo biti napisano od Mojsija. Više od toga, pisanja različitih izvora nisu čak ni bila od osoba koje su živjele u vrijeme kraljeva i proroka, nego su bila evidentno produkti pisaca koji su živjeli na kraju biblijskih vremena!

Mnogi učenjaci nisu mogli nositi breme rezultata svoga rada. Njemački učenjak koji je identificirao izvor Deuteronomije rekao je da je takav pogled „suspendirao početak Hebrejske povijesti ne na Mojsijeve velike kreacije, nego na zrakoprazno ništa.“ Ostali su učenjaci shvatili da je to značilo da je slika biblijskog Izraela kao naroda vođenog zakonima baziranima na Abrahamskom i Mojsijevskom savezu, bila kompletno lažna. To se moglo reći i ovako: ono što biblija tvrdi za prvih 600 godina Izraela, vjerojatno nikada nije postojalo.

Pa, sa time se nisu mogli nositi. I taho, dolazi nam Wellhausen (1844.-1918.) u pomoć. On je objedinio sva otkrića da očuva sistem vjere religioznih učenjaka. On je amalgamirao pogled da je religija Izraela bila razvijana u 3 faze, sa gledištem da su i dokumenti također napisani u 3 faze, i zatim je definirao te faze bazirano na njihovom sadržaju. Pratio je osobine svake faze, istražujući način na koji svaki različit dokument izražava religiju, svećenstvo, žrtve i mjesta obožavanja, kao i vjerske praznike. Uzeo je u obzir legalne i pripovjedne sekcije i ostale knjige Biblije. Na kraju, on je dao „vjerojatni okvir“ za razvoj židovske religije i povijesti. Prva faza je bila „priroda/plodnost“ period; druga spiritoalno/etički; i zadnja „svećeničko/legalni“ period.

Kako je Friedman primijetio: Do ovog dana, ako se ne želiš složiti, nećeš se složiti sa Wellhausenom. Ako želiš postaviti novi model, usporedit ćeš ga sa Wellhausnovim modelom.

Trebam također dodati da je profesor za Stari Zavjet, William Robertson Smith, koji je podučavao pri Slobodnoj Crkvi Škotskog fakulteta u Aberdeenu, i koji je bio editor Enciklopedije Britanike, bio stavljen pred crkveni sud pod optužbom za herezu zbog promocije Wellhausenovog rada. Bio je oslobođen, ali ga je do groba pratio glas/oznaka „nevaljalog biskupa“.

Protivljenje kritičkoj studiji Biblije bilo je na vrhu koplja katoličke crkve kroz stoljeća. No, interesantno, u moderna vremena, Katolici su više otvoreni za ispitivanje teksta od Američkih Kršćanskih Fundamentalista koji sliče, više od ičega, Svetim Križarima i Inkviziciji!

Pa ipak, analiza Biblije je nastavljena. Knjiga Izaije je tradicionalno smatrana da je napisana od proroka Izaije koji je živio u VIII.st.pr.Kr. Kao što to biva, većina prve polovice knjige zadovoljava tu postavku. Ali, poglavlja 40 do 66 su očito napisana od nekoga tko je živio 200 g. Kasnije!

Novi alati i metode modernih vremena učinili su mogućim da se napravi zaista fini rad na području lingvističke analize i relativne kronologije materijala. I kao dodatak, tu su još i stvarne arheološke pomame još od Wellhausena!

Taj je arheološki rad proizveo enormnu količinu informacija o Egiptu, Mezopotamiji i ostalim regijama koje okružuju Izrael, a ukjlučuje i glinene pločice, natpise na zidovima i grobnicama, hramovima i nastambama, čak i papirusu. I tu nalazimo još jedan problem: u svim prikupljenim izvorima, i egipatskim i zapadno azijskim, NE postoje stvarne reference o Izraelu, njegovom „famoznom narodu“ i osnivačima, njegovim biblijskim povezanostima, ili bilo šta drugo prije XII.st.pr.Kr. A činjenica je da, 400 godina nakon toga, ima jedva više od pola tuceta nagovještaja kojima se može utvrditi porijeklo.

Ovaj isti problem ima i korespodenciju sa Biblijom. Biblija ne predstavlja apsolutno nikakvo znanje o Egiptu ili Levantu tijekom drugog milenijuma pr.Kr. Biblija ne kaže ništa o širenju egipatskog carstva preko cijelog istočnog Mediterana (što je i bilo), nema spomena o velikim egipatskim vojskama koje marširaju (a jesu), i nema spomena o marširajućim Hititima protiv Egipćana (što je i bilo), i posebice nema spomena o egipćaniziranim kraljevićima koji su vladali Kanaanskim gradovima (što je bio slučaj).

Velika i razorna invazija Morskog Naroda tijekom drugog milenijuma nije pomenuta u Bibliji. Zapravo, Postanak opisuje Filistince kao već smještene u zemlji kanaanskoj u vrijeme Abrahama!

Imena velikih egipatskih kraljeva kompletno su odsutna u Bibliji. Na drugim mjestima, povijesne figure koje nisu bile junačke, bile su u Bibliji transformirane u junake, kao u slučaju Hyksosa Sheshya (Num.13:22). U još jednom slučaju nadimak Ramzesa II, dan je kanaanitskom generalu greškom. Egipatski kralj koji je trebao pomoći Hosea u njegovoj pobuni od 2 kralja 17:4 patio je od uvrede što je njegov grad dan kao njegovo ime. Faraon Shabtaka pojavljuje se na Ploči nacija u Post. 10:7 kao Nubijsko pleme!

Greške potvrđene povijesti i arheologije strše sve više i više što više učite o aktualnim vremenima i mjestima, tako da opet i opet ideja dolazi u misli da su pisci Biblije morali živjeti u 7. i 6. st.pr.Kr. i nisu znali skoro ništa o događajima nekoliko generacija prije njih.

Takvo je neznanje zagonetno ako je netko naginjao utiscima tradicionalnih tvrdnji o nepogrešivosti koje daje konzervativno kršćanstvo u ime Biblije. I zaista, Petoknjižje i povijesne knjige odvažno daju precizne kronologije koje nose biblijsku naraciju kroz sam period kada se neznanje i proturječnost pokazuje naj sramotnijim. Sumirajući dužinu vladavina kraljeva Judeje od Solomonove četvrte godine (kada je navodno hram u Jeruzalemu bio posvećen) do uništenja Jeruzalema 586.pr.Kr. daje 430 godina što bi nas trebalo dovesti do godine 1016.pr-Kr. Za vladavinu Solomona. Ponovo, sudeći prema 1 Kraljevi 6:1, 480 godina je trebalo proći između Egzodusa i posvećenja hrama, tako dajući termin 1496.g.pr.Kr. za Egzodus. Obzirom da je Boravak u Egiptu (prema tvrdnjama) trajao 430 godina (Egzod.12:40), silazak Jakova (Jakob) i njegove obitelji u zemlju Gošena morao se dogoditi 1926.g.pr.Kr. ako sada dodamo dužinu života Abrahama, Izaka i Jakova (290), dolazimo do 2116.g.pr.Kr kao godine rođenja Abrahama. To bi značilo da je abrahamov dolazak u Kanaan bio 2141.g.pr.Kr. a njegov silazak u Egipat između tog termina i 2116.g.pr.Kr-, ili u vrijeme 10-e dinastije Herakleopolisa. Jakovov silazak bio bi se dogodio u vrijeme vladavine Senwosreta I, i cijeli Boravak zauzeo bi vrijeme odlazeće 12-e dinastije, cijele 13-e dinastije, Hyksosovu okupaciju, i ranu dinastiju do Hatshepsutove devete godine! U svijetlu Brojeva 32:13, koji pripisuju 40 godina lutanja, osvajanje zemlje pod vodstvom Jošue moralo je početi 1456.g.pr.Kr., ili dan iza pobjedničke kampanje Tuthmosesa III, kada je cijeli Kanaan pripao Egiptu, ili u predvečerje deportacije lokalnog stanovništva koje je izveo Amenophis II. Još više zapanjuju implikacije plasmana iz perioda Sudaca, naime 1456. do 1080.g.pr.Kr. to je skoro isto vrijeme egipatskog carstva u Aziji! A opet, naši egipatski izvori ne spominju ni patrijarhe, ni Izrael u Egiptu, ni Jošuu ni njegove nasljednike, dok Biblija ne kaže baš ništa o egipatskom carstvu u zemlji. Zapravo, biblijski su pisci u cijelosti i blaženo nesvjesni kolosalne nepodudarnosti prema kojoj se njihova „povijest“ i „kronologija“ odvija.

Kao i uvijek, snaga ispovjedaoničke odanosti potpori predrasudama neće dozvoliti najkonzervativnijim židovskim ili kršćanskim egzegetima da odbace cijeli kronološki poredak, a nedavni je rad pokazao isto i za Muslimane (A. Osman). Osnovna šablona Patrijarhalnog doba, Silaska i Boravka, Egzodusa i Osvajanja, i Sudaca, MORA biti u osnovi točno – nije li to nasljedno razumno? Imate li što bolje? – i, posljedično, izumljena su brojna ingeniozna rješenja. Najuobičajniji je trik bio da se smanji vrijeme vremenskog raspona generacija: na taj način 480 godina zaista može predstavljati 12 generacija: ali 40 godina po generaciji je predugo, 20 bi bilo mnogo bliže prosječnomu. Stoga možemo to prepoloviti i smjestiti Egzodus oko 1255.g.pr.Kr. umjesto 1486., i hop! Upravo upada u vladavinu Ramzesa II, i otuda je aluzija „Ra'amses“ u Egzodusu 1:11 mogla biti fino smještena! Isto tako, 430 godina boravka mora biti rijedak ekvivalent približno 4 generacije – ne dokazuje li to Postanak 15:16? – i tako će Silazak legnuti na oko sredine XIV st.pr.Kr., ili blizu vremena Amarna. Premda gargantuanske godine patrijarha nisu neobične za materijale iz Postanka, jer ih danas mi imamo, one su također maknute ili preinačene u normalna trajanja generacija; i tako „Patrijarhalno doba“ može zauzimati XV i rano XIV st.pr.Kr. A ako je netko još uvijek impresioniran „prikladnošću“ Josipova uspona u moć u pod Hyksosom koji se ljubazno ponio prema njemu, kao da mu je Semitski srodnik, premda Josipova priča jasno razlikuje Josipa od Faraona i njegovog dvora kao Egipćana, pa onda šta ima veze ako odbacimo naše prigovore na 430 godina i uzmemo ih doslovno? Josip bi tada došao u Egipat oko 1680.g.pr.Kr., baš kada je Hyksos preuzimao vlast!

Kakvo maltretiranje dokaza, udaranje opsjenarstva i numerologije. Pa opet, ono je proizvelo klimave temelje na kojima su nažalost, napisane brojne „povijesti“ Izraela. Većinu krasi nekako naivno prihvaćanje izvora povezano sa nedostatkom pristupa dokazima, porijeku i pouzdanosti izvora. Rezultat je bio namještanje svih datuma / podataka na zajednički nivo, od kojih su ikoji ili svi bili žito za raznorazne mlinove. Učenjaci su utrošili znatne napore na pitanja za koja nisu uspjeli dokazati da su uopće ispravna pitanja. Pod kojom Dinastijom se uzdigao Josip? Tko je bio Faraon u vrijeme Progona? Egzodusa? Možemo li identificirati princezu koja je izvukla Mojsija iz rijeke? Gdje su (na kojem mjestu) Izraelci izišli iz Egipta: preko Wadi Tumilata ili preko još sjevernije točke? Netko može cijeniti nesvrsishodnost tih pitanja ako postavlja takva pitanja i za Arturijanske priče, bez da je prethodno predao tekst na kritičko vrednovanje. Tko su bili rimski konzuli kada je Arthur izvukao mač iz kamena? Gdje je Merlin bio rođen? Može li netko ozbiljno predočiti klasično povijesničarsko promišljanje, bilo da je pripadnik Iarbasa ili Aeneasa bio odgovoran za Didovo samoubojstvo, gdje je točno Remus preskočio preko zida, što se zapravo dogodilo Romulusu u grmljavinskoj oluji, itd. U svim ovim zamišljenim slučajevima, nijedan od materijala koji na početku postavlja pitanja, nije prošao ranije vrednovanje o njegovoj povijesnoj vrijednosti! I svaki učenjak koji oslobodi ijedan dio svojih izvora od kritičkog vrednovanja ulazi u rizik da učini nevaljalim neke ili sve svoje zaključke.

...Od mnogo su veće vrijednosti pitanja kao: Pod kojim uvjetima i sa kojom svrhom su tradicije predaka Izraela dobile oblik? Otkuda i od kada potiče tema Egzodusa? Kakve je prirode i koliko je pouzdan naš dokaz za predmonarhijsku povijest sastavnih dijelova „Izraela“ iz željeznog doba? I u svim našim naporima da formuliramo prava pitanja, trebali bi biti mudri da odbacimo primjenu pridjeva „biblijski“ u „povijesti“ i „arheologiji.“ ...Previše često je „biblijski“ u ovom kontekstu imao ograničavajući uticaj na učenjake uvijajući vrijednost proučavanja hebrejske kulture i povijesti u izolaciju. Ono što je potrebno, radije je pogled na drevni Izrael unutar njegovog istinskog Bliskoistočnog konteksta, i netko tko neće ni preuveličavati niti oklevetati Izraelsku stvarnu poziciju unutar tih okolnosti. [Redford, Egipat, Kanaan, i Izrael u drevna vremena, 1992., Princeton]

Vratimo se sada našim Luvitima / Levitima. Sudeći po artifaktima i djelomično dešifriranim tekstovima, ti su Luviti izgleda bili odvojena, svećenićka klasa Indo-Europljana, više kao Brahmani u Indiji. Njihovi „sveti tekstovi“ bili su ekskluzivno korišteni pri zavjetnim ritualima i natpisima na kraljevskim spomenicima. Mnoge od pisarskih škola bile su smještene na njihovom teritoriju, što nam ukazuje da su Luviti koristili Hurianski, Hititski i Akadski jezik da rasprostiru svoje ideje, dok su istovremeno zadržavali svoje drevne hijeroglife za privatne i tajne načine pisanja.

Indijski Brahmani, svećenićka klasa, napravili su vatrena žrtvovanja / paljenice kao najvažniji dio njihove religije. Giuseppe Sormani piše da u ranoj Sanskrit Ajurvedi, zbirka Brahmanskih žrtvovnih i ritualnih molitvi datira kratko poslije Rg Vede;
„Svećenici su upravljali društvom; bili su gospodari čak iznad bogova kojima su bili skloni po svojoj volji u smislu rituala. Svećenićka moć Brahmana (Brahmins) već je bila očigledna u toj Vedi.“ [citirala Stoneova, 1976.]

Jedna grupa koja stoji odvojeno od Hebrejskog naroda kao cjeline, su svećenićki Leviti. Hmmm... ta je riječ sumnjivo slična riječi Luviti, jel'? Svakako!

Prema zakonu Jehove/Jahve, Leviti su morali ostati veoma izdvojena grupa, ženeći se jedino drugim Levitima. Mojsije je opisan kao sin Levitskog oca i majke!

Samo su Leviti bili prihvaćeni od Jahve. Bilo im je zabranjeno ne samo da se žene izvan svog plemena, nego nisu smjeli ženiti ženu koja je bila udovica, razvedena, ili ikada imala seksualne odnose sa drugim muškarcem. Leviti su bili jedini sudci rasprava/zavada, „Njihov glas će biti odlučujući u svim slučajevima zavada“ (Deut.21:6) Imali su u posjedu skupovne trublje i samo su ih oni smjeli upotrebljavati. Upravljali su vojnom strategijom, i bili su izuzeti od većine neprijatnih poslova, kao npr., ratnika, iznošenja đubriva itd.

Žrtve paljenice bile su vrlo značajani rituali Levita. Prvih 10 sekcija Levitikusa potpuno su obuzeti žrtvama-paljenicama. Te su se žrtve / žrtvovanja trebale prinositi dvaput dnevno, i na Sabat i ostale posebne prigode. 

Zanimljiva stvar glede toga je činjenica da je prorok Jeremija, upravo u Bibliji, osporio da su svi ti poslovi „hramskog kulta“ imali ikakve osnove u starim tradicijama! „Nastavite sa svojim ponudama paljenica i žrtvovanjima,“ prikazao je kako je Jahve govorio narodu, „i jedite meso. Ali ja nisam govorio sa vašim pra-ocima, i nisam im dao nikakve zapovjesti onoga dana kada sam ih izveo iz Egipta, glede ponuda paljenica i žrtava!“

Leviti su imali pravo jesti ponude hrane koje su bile donešene pred Šator Prisutnosti. Na taj način, bili su služeni od svih ostalih Izraelaca, stokom i svim ostalim vrstama hrane. Ostali darovi Levitima bili su određeni od strane Jahve, kao srebro, zlato i vlasništvo. Leviti koji su prodali svoje kuće imali su pravo otkupa, i ako nisu platili da je otkupe, bila bi im automatski vraćena na sedmogodišnji jubilej. Ako je čovjek drugog plemena izabrao da proda svoju kuću Levitu, Levit je imao jedinstveno pravo da odluči o cijeni. Ako je čovjek odlučio da je otkupi natrag, očekivalo se da plati 20% veću vrijednost.

I tako čitamo o benificijama Levita koje im je odredio Jahve/Jehova; darovima itd, itd. I svi ti zakoni, prvo napisani od strane Levita, bili su onda ostavljeni na brigu i čuvanje Levitima, koji su onda bili jedini sposobni da ih čitaju, tumače, mijenjaju. Kakav reket!

Sada, za Levite je rečeno da potiču od jednog od 12 Jakovljevih sinova, Levija. Prateći unazad genealogije, Mojsije bi bio praunuk Levija. Ovo, se naravno, ne podudara sa brojem muškaraca koji su trebali napustiti Egipat. Leviti tvrde 22.000 muškaraca među njima – pravi podvig za gomilu svećenika u samo 3 generacije! Tamo sigurno nije ostajalo mnogo vremena za paljenice!

Daleko izgledniji scenarij je da su Leviti kreirali to nasljedstvo da opravdaju njihov odnos sa ostalim plemenma koja su vrlo vjerojatno bila sastavljena od ljudi bez prava/državljanstva, svih vrsta, koje su oni sastavili pod zaštitom svog boga. To može objasniti zašto je Jakov, koji je navodno bio otac 12 plemena, bio nazivan Izraelom, radije nego da su tako nazivali Abrahama, koji je općenito smatran prvim ocem svoga naroda. Mislim da bi u toj raboti sa 12 plemena i 12 sinova moglo biti više od toga, ali na to ćemo se vratiti kasnije.

Još jedna ljubopitljiva veza je stvarno ime Levita. Hebrejsko ime za te svećenike, Lewi i Levi, su ista riječ. Ovdje Stoneova pravi interesantne nizove veza koje bi mogle biti značajne kasnije. Ona ističe da, u Latinskom imamo lavo što znači 'prati u struji koja teče', dok lavit znači 'nalivanje/točenje'. Na Hititskom, lahhu također znači 'nalivanje/točenje' . Na Francuskom imamo laver, 'prati', a na Njemačkom imamo lawine, 'lavina' i Englesku riječ lavish 'izdašan/raskošan/preobilan'. Levo na Latinskom znači 'dizanje' i posebno je povezano sa zorom (dizanje Sunca). Na Sanskritu lauha je 'sjajno crvenilo', dok je 'sijevanje munja' lohla. Na Njemačkom imamo lohe, 'bljesak/ili plamen', dok je na Danskom lue 'ići gore u plamenu'. Na Engleskom riječ lava, Njemačkom lave, Francuskom lave, sve znači plameno goruću rastopljenu masu koja lije / istače se, sa vulkanske planine; što nam može dati ključ za dva koncepta u jednom: ono što je svijetlo/zapaljeno i plamti, dok se jp rastače skoro kao tekućina u isto vrijeme. Sinovi Svjetla i Vatre. Bog sa vrha planine koji vedri i oblači, i koji izlazi iz DUBINE Zemlje!

Kod Kumrana, gdje su pronađeni najstariji postojeći hebrejski tekstovi, bio je i pronađeni svitak koji je za biblijske učenjake bio potpuno nov, a naslovljen je Svitak Rata Sinova Svjetla protiv Sinova Tame. Ovaj tekst sastoji se od planova za bitku koja se trebala dogoditi. Taj svitak otkriva da su Leviti još uvijek bili na vlasti u to vrijeme, i mogu još uvijek to biti i u današnje vrijeme!

Ime Hebreja kao Yehudi, ili Jude, bliže je Sanskritskoj riječi za ratnika: Yuddha.

Kao što je Stoneova istakla, ako ta nagađanja, podržana sticajem okolnosti od toliko dokaza, zaustavljaju daljnje istraživanje, tada što smo mi, da radimo od Arijca protiv Židova stav o Drugom Svjetskom Ratu? Postalo je više od tragedije, potpuno ironično, da se čudovište monoteizma, stvoreno od Hebreja, okrenulo i slistilo ih. U drugu ruku, možda je to bilo namjerno. Čak počinje izgledati kao da su Hebreji, kao jedna etnička grupa, bili zapravo stvoreni za „upotrebu“ od strane članova Kontrolnog Sistema. I također moramo imati na umu da je izgleda isti Kontrolni Sistem iza razvoja Kabale i mnogih povezanih okultnih/mističnih praksi, a u tom slučaju se moramo zapitati: Zašto?

No, prije no što krenemo, dajte da napravimo jedno, zadnje zapažanje: Bilo je to negdje prije i odmah poslije 2.Sv.Rata, da je nasili bilo prihvaćeno kao pravo ime Hititskog jezika, i Nesa ili Nasa, njihov glavni grad. Izvorno ime Hititskih osvajača moglo je biti Nesijanci (nesians) ili Nasijanci (nasians). Nuzi je bio glavni grad Indo-Europskog naroda Mitani. I to donosi još jednu vezu između Hebreja i Hitita, upotrebu riječi nasi za princa iz koje mi izvodimo nazarene. Ne možemo si pomoći da ovdje ne vidimo kako su ove riječi blizu izraza Nazi (čita se Naci – p.p)

Sa znanjem da je obožavanje Boginje bilo nasilno preokrenuto sa invazijom Indo-Europljana, možemo bolje razumjeti prelaze i inverzije koji su se dogodili u našim mitovima i legendama. I, ako možemo doći do nekog razumijevanja TKO i ŠTO je taj Jehova/Jahve bio, koji je govorio Mojsiju na samitu na planini Horeb i Sinaju, možda možemo pronaći objašnjenje za pitanje zašto su patrijarhalni zakoni i stavovi od Levitskih svećenika bili skloni uništenju religije Boginje.

Ali imajte na umu napomenu iznad, da je dokaz za kontinuirano postojanje jednog unutrašnjeg jezgra Levita (vjerojatno potpuno nepoznat Levitskim svećenicima Hrama u Jeruzalemu) dan u Svitku Rata Sinova Svjetla protiv Sinova Tame .

Sada, za one koji misle da ja tu predlažem „Židovsku Urotu“, NEMOJTE NI POKUŠAVATI! Ako još niste shvatili da razlike između Židova i Arijaca / Arijevaca nestaju u unutrašnjim krugovima, znači da niste bili dovoljno pažljivi!

Kao što imamo Mračno Doba koje je okruživalo period vremena u kojem je nastao Stari Zavjet , tijekom kojeg je Monoteistički Judaizam silom naguran Kanaancima, (a imamo samo Stari Zavjet da testiramo njegovu vrijednost); imamo i sličan period Mračnog Doba koje obuhvaća razvoj i kodifikaciju Novog Zavjeta i nametanje Monoteističkog Kršćanstva Zapadnom svijetu.

Ne čini li vas to znatiželjnima?