BABA I „OBIČAN BILL“

Prilog  je napisao gospodin David Cornsweet

Način na koji Bog radi posvuda u svijetu, svake mili-sekunde, samo s jednim ciljem da  milijune obdari mirom, ljubavlju, sigurnošću i blaženstvom, jednostavno je zapanjujući i nemoguće ga je dokazati, ali kao što nije potrebno ispiti cijeli ocean da bi znali okus morske vode, dovoljno je nekoliko nevjerojatnih slučajeva da nam pruže uvid u slavu Avatara. Kada pročitate slijedeću priču o „običnom Billu“ iz Južne Kalifornije, vidjet ćete kako je Gospod stalno na djelu. Ovdje je priča koju nam je ispričao gorljivi Bhagavanov  poklonik, gospodin David

David Cornsweet i njegov kompa „običan Bill“     Cornsweet. Da biste u potpunosti razumjeli događaj, korisno je da, kao prvo, znate tko je „običan Bill“.

ZADOVOLJSTVO KROZ DOLARSKE RAČUNE

Billa sam sreo prije dvadeset godina. On je bio vješt u igrama na tržištu dionicama te je nagomilao golemu količinu bogatstva još dok je bio relativno mlad čovjek. Vidjevši ga, vi ne biste to znali jer se oblačio, djelovao i živio normalno, s malo pokazivanja svog financijskog statusa, osim na određeni način: Bill je volio davati novac na dva načina: u dobrotvorne svrhe i izravno onima kojima je bilo potrebno. Ustvari, Bill je poklanjao iznos novca koji je bio isti ili veći od onoga koji je svake godine zaradio, što je bilo prilično značajno. Dalje, on si ne bi dopuštao da ga se prepoznaje zbog mnogih njegovih djela milosrđa.

Na primjer, dom za siročad i djecu sa AIDS-om trebao je pomoć povećeg iznosa novca za popravak cijele kuće koju se im dale njihove lokalne vlasti. Trebalo je to učiniti tako da dom ima sve što je potrebno za bavljenje takvom djecom, a to je bilo veoma skupo. Osnovali su fond i nadali se da će imati potreban novac sljedeće godine ili tu negdje, jer je ta vrsta usluge bila nužno potrebna.

Bill je te godine zaradio više novca nego je mislio da će zaraditi. Tražio je novu priliku za dobrotvorni čin u koji bi uložio taj dodatni novac. Kada je čuo za loše financijsko stanje vezano uz ovaj slučaj, ne samo da je dao dodatni novac koji je zaradio, nego je pokrio cijeli račun za opremu koji je bio dva i pol puta toliki koliko je planirao pokloniti. Bill je učinio ovo i mnoga druga djela davno prije nego je čuo za Svamija ili Njegovo učenje. Za Billa je to bila samo prava stvar koju treba učiniti i nije želio da ga se prepoznaje. Ustvari, inzistirao je da ga svi zovu Bill, samo običan Bill.

POTRAGA ZA ONIM IZNAD MATERIJALNOG

Ipak i uz svoje bogatstvo i dobra djela, Bill je osjetio duhovnu prazninu. Često se osjećao usamljen i nevoljen. Svamijevom milošću, pomalo je počeo proučavati Vede i posljednjih nekoliko godina počeo je čitati o Sai Babi. Volio je slušati priče o čudima i igrama koje je Svami izvodio, posebno kada su govorile o tome kako naš Gospod pomaže potrebitima. Bill je imao nekoliko Svamijevih slika i često je meditirao. Ipak je još uvijek osjećao neku prazninu. Imao je oštar um i to mu je na neki način neprestano smetalo da njegovo biće prihvati Boga. Imao je mnogo prijatelja koji su se bavili duhovnim traganjem, ali Bill se s naporom borio da nađe vjeru.

Kako se bližio Billov 80-ti rođendan, krajem srpnja 2007.godine, on je počeo osjećati neke vrtoglavice te je otkrio da teško hoda. Pretrage na CT skeneru pokazale su da je imao lakši srčani udar. Bez straha zbog dijagnoze, Bill je nakon toga prisustvovao dvjema zabavama koje su u njegovu čast održali njegovi prijatelji koji su istinski voljeli tog čovjeka. U vrijeme dok je trebao pomoć da bi hodao, on je pripremao prijatne zabave. Kasnije mi je rekao da je shvatio da dok je u životu imao malu neposrednu krvnu rodbinu, imao je i ogromnu rodbinu izravne ljubavi.

Kratko nakon tih zabava, Billovi su se simptomi počeli pogoršavati. Sljedeći je CT pokazao da je imao još nekoliko udara. Zbog svoje slabosti Bill se prijavio u bolnicu. Nakon nekoliko dana, bilo mu je dosta te je odlučio otići kući, posebno kada su mu liječnici rekli da mogu načiniti još neke pretrage, ali da se u bolnici baš i ne može više mnogo učiniti za njega. Budući smo moja supruga i ja bili prilično bliski Billu, organizirali smo za njega kućnu njegu koju su liječnici zahtijevali i Bill je došao kući.

Bila je nedjelja i moja supruga i ja smo sljedećeg četvrtka planirali let u Puttaparthi. Osjećali smo da ćemo morati promijeniti naš plan jer sam obećao Billu da ću u takvim prilikama biti s njim. U ponedjeljak se Billovo stanje pogoršalo te mi je rekao da je spreman na „odjavu“.

Nekoliko godina ranije, Svami je za mene materijalizirao nešto vibhutija i ja sam od toga spremio malu količinu. Te je večeri bio sastanak našeg Sai centra, a jedan se moj prijatelj upravo vratio od Svamija. Imao je intervju na kome mu je Svami također dao nešto vibhutija te ga je on ljubazni podijelio sa mnom da bih ga dao Billu. Sastanak sam napustio ranije da bih otišao vidjeti prijatelja i dati mu vibhuti.

Bill se uopće nije osjećao dobro. Ustvari, jedan drugi njegov prijatelj mi je rekao da osjeća da je Bill zaista spreman poći. I ja sam osjećao isto pa sam mislio da će mu vibhuti pomoći na odlasku. Budući da Bill nije mnogo ni jeo ni pio, stavio sam vibhuti u čašu vode i ponudio mu ga nakon što sam mu rekao što je to. Popio je sve do dna čaše s velikom slašću, govoreći kako je imao sladak okus te kako se dobro osjeća. Kad sam te večeri otišao od njega, mislio sam da je ovo posljednji put što sam vidio svog prijatelja …ali Svami je imao druge planove.

OZNAČEN BOŽANSKIM ZNAKOM - OM

Kada sam idućeg jutra otišao do Billove kuće, on me je pozdravio snažnim glasom: „Kako si Davey (Davide)?“(on je jedini koji me tako zove). Bio sam zapanjen. Govor mu je bio jasan, um bistar, a oči su mu se iskrile.

Kasnije toga dana, moja ga je supruga posjetila te je  

primijetila da je zadobio poveću masnicu na ruci.

Zadivljujući 'Om' – Božanski znak

 

Pri pomnijem promatranju, primijetila je da ona predstavlja – OM. U vrijeme kada sam ja to vidio znak je bio mnogo jasniji. Zaista, izgledao je kao simbol pranava. Svami je potpisao Svoj rad! Bilo je to u četvrtak. Moja supruga i ja još smo se uvijek pitali trebamo li otputovati k Svamiju te smo tražili od Njega neku vrstu znaka da bismo znali što da radimo.

U srijedu sam primio poziv od mladića koji se brinuo o Billu. On je bio u nekoj vrsti panike. Čini se da, kada je pomagao Billu da izađe iz kolica, neka „…stvar slična bebi-puderu, pojavila se između njih dva i razletjela se posvuda.“ Budući je ovaj mladić prvi put čuo za Svamija tek dan ranije, nije imao pojma što je vidio te je bio više nego uplašen. Umirio sam ga i objasnio sam mu situaciju. Bio je malo skeptičan, ali nije mogao zanijekati vlastito izravno iskustvo Svamijeve milosti?

Nije ni potrebno reći da se ovaj mladić ubrzo jako zainteresirao za Svamija. Kada sam otišao vidjeti Billa, on je izjavio da se osjeća mnogo bolje te nam je u svom osornom stilu predložio neka samo otputujemo k Svamiju. Shodno tome u četvrtak smo napustili USA da bismo započeli naše putovanje k Saiju, došavši u Božansku prisutnost sljedećeg ponedjeljka poslije podne.

Slijedećeg petka Svami me je pozvao pred Svoja lotosna stopala. Dao sam Mu pisma koja sam nosio za neke od poklonika iz našeg područja, uključujući i pismo u kojem Mu zahvaljujem na pomoći oko Billa. Imao sam priliku razgovarati sa Svamijem te sam rekao: „Svami, Ti si spasio život ovom čovjeku.“ Svami je samo pogledao u mene i nasmiješio se.

Bhagavan gleda fotografije Billovog znaka

 

Zatim sam Mu pokazao sliku masnice. Svami se smiješio i s ljubavlju je Svojim prstom popratio oblik OM-a na slici. Dok je to činio, Svojim veoma slatkim glasom rekao je: „OM.“ Vratio mi je sliku, a ja sam ju odlučio dati Billu, kada se vratim u USA. Svami je tada mimikom pokazao zagrljaj, nešto što je Bill volio dobiti. „I to ću prenijeti svom prijatelju“, rekao sam sâm sebi.

Vratili smo se rano u rujnu. Billa sam vidio dan nakon našeg povratka. Mogao je hodati uz malu pomoć te me je pozdravio s jednim od posebnih osmjeha koji sam toliko cijenio kao i njegovo „kako si“. Zatim sam podijelio s njim svoj razgovor sa Svamijem te sam mu pokazao slike koje je načinio jedan student u vrijeme razgovora, koje sam uokvirio za njega. Posebno sam s njim podijelio zagrljaj. Volio je vidjeti slike, posebno je volio zagrljaj, ali se činilo da slike ne želi ponijeti sa sobom kući. Gledao je u njih nekoliko puta dok smo bili zajedno, ali se činilo da ih je „zaboravio“ uzeti sa sobom kada je odlazio.

Bill je, činilo se, bio zaokupljen nečim te je mnogo govorio o tome što bi želio da se dogodi kad bude umirao kao i nakon njegove smrti. Rekao mi je da bi volio umrijeti kod kuće, okružen onima koje je volio te je bio zabrinut oko toga kako ćemo ga uvjeriti hoćemo li se brinuti o dobročinstvima koja je on podupirao.  

Kasno u rujnu, Billu je postalo lošije te dok je njegov um bio bistar, njegovo se tijelo počelo kvariti. Jednoga sam dana otišao da ga vidim te sam pomislio kako izgleda dehidrirano. Uvjerio sam ga da mi dopusti da ga odvedem u bolnicu. Nakon pretraga bilo je utvrđeno da je imao niz novih srčanih udara te je bio primljen u bolnicu. Nakon nekoliko tjedana pretraga, liječenja i brige, bio je premješten u stacionar zbog  rehabilitacije. Ostao je tamo nekoliko dana dok nisu mislili da može ići kući (to je on zaista i želio), vraćajući se povremeno na izvan-bolničku rehabilitaciju.

Kroz to vrijeme Bill i ja smo razgovarali o Svamiju, o Njegovom učenju, služenju, duhovnosti i ljubavi. Tjedan ili tako nekako, nakon što je bio otpušten iz bolnice, rečeno nam je da nije sposoban raditi dnevnu trosatnu terapiju koju je zahtijevao izvan-bolnički program te mu je predložen program kućne rehabilitacije. Prije nego je program mogao započeti, primijetio sam da Bill ima poteškoća sa disanjem. Odveo sam ga njegovom liječniku te mi je rečeno da ima lakšu upalu pluća.

Bill nije bio ni malo sretan što opet mora otići u bolnicu. Bilo je to u četvrtak, 11. listopada, 2007.godine. Ono čega nisam bio svjestan bilo je, da je Bill trebao završiti neke poslove oko papira koji bi osigurali da će se njegovim imetkom nastaviti pomagati dobročinstva koja je toliko volio.

DAVANJE 'ŽIVOTA' NAKON SMRTI

 

Slijedeće subote ujutro, zajedno s nekoliko njegovih prijatelja, savjetnikom i odvjetnikom, svjedočio sam Billovom potpisivanju posljednjih papira potrebnih za osiguranje fondacije koju je ustanovio u dobrotvorne svrhe. Pitao sam ga je li to zaista ono što je želio i čini li ga to sretnim? I opet sam vidio prekrasan osmijeh kada je snažno rekao: „Da.“

Toga popodneva rekao je jednoj od svojih dragih prijateljica da želi ići kući, da je sve „završio“. Kada mi je to rekla, organizirali smo da se grupa njegovih prijatelja sretne s njim i njegovim liječnikom. Bill je ponovio svoj zahtjev s potpunom sviješću što to znači. Zatražio sam da ostanem nasamo s njim da bih se uvjerio da zaista razumije to što je tražio.

Jasno mi je dao do znanja da je spreman ići kući, što je značilo misleći više od toga da se samo vrati natrag u svoj dom. Buduću da sam mu obećao mnogo ranije da ću učiniti sve što je u mojoj moći da se ostvare njegove želje da bude kod kuće sa svojim prijateljima, pomogao sam mu da izađe iz bolnice i da se vrati na svoje. Završivši posao neophodan za osiguranje dobrotvorne fondacije, Bill je bio spreman „otići“. Sada shvaćam pogled koji mi je Svami uputio kada sam bio u Parthiju – ne da

je Billu spasio život, nego mu ga je produžio da bi završio zadatak koji je On postavio pred njega.

PUTOVANJE K LJUBAVI, S LJUBAVLJU

Kada se pročulo o Billovom stanju, prijatelji su ga došli vidjeti. Bilo ih je sa svih životnih putova. Kuhari i sluškinje, liječnici i advokati, umirovljeni profesionalci Billove dobi i pred-pubertetlije, svi su ga došli vidjeti. Svatko je imao priču kako je ovaj čovjek utjecao na njegov život svojom ljubavlju, milosrđem i humorom. Bilo je to tužno, ali i radosno vrijeme, kada smo se svi smijali i plakali zajedno, razmišljajući o Billu i različitim načinima kojima je utjecao na sve nas. Ljubav je bila opipljiva. Iako Bill nije mogao govoriti i vidljivo je slabio, volio je imati svoje prijatelje oko sebe.

Pozivi su mu dolazili čak iz Južne Afrike i on ih je slušao preko zvučnika svog telefona. Mi smo mu čitali brojnu elektronsku poštu, razglednice, bilješke i pisma koja su pisali njegovi prijatelji koji su ga poznavali duže ili cijeli život. Bill se često smiješio i stezao ruku onoga tko je tada bio najbliže, dajući do znanja da je svjestan tih poruka.

Ujutro, u srijedu, 17.listopada, meditirao sam i molio se Svamiju. Bilo je očito da mi je cijela ta situacija stalno bila na umu. Iznenada sam imao veoma jak osjećaj da me Svami vodi da kažem Billu da ga On jako voli i da je u potpunosti s njim te da će ga uzeti u Svoje ruke kad „pođe“. Podijelio sam to s Billom kada sam kasnije došao u njegov dom te sam dobio jedan od njegovih slatkih osmijeha. Kasnije te noći u 23:11 sati Bill je otišao mirno u Svamijeve ruke.

Tako su ispunjene tri od četiri njegove želje koje su se odnosile na njegovu smrt: (1) da umre kod kuće, (2) da bude okružen prijateljima, i (3) da odlazak bude miran i u snu. Četvrta je bila da nije želio patiti – i to je pokazalo još jedan primjer Božje sućuti koja je nastupila. Na nesreću, upala pluća koju je imao nije reagirala na lijekove, a to je lako moglo značiti da bi njegova smrt mogla biti uzrokovana gušenjem jer su se pluća punila sekretom.

To bi očito bilo traumatično za njega (i za nas) pa sam se osjećao veoma uzrujan znajući koliko se Bill bojao tog iskustva da na bolan način završi svoj život. Međutim, kada je medicinska sestra tog zadnjeg jutra došla da provjeri Billovo stanje, začudo, otkrila je da su njegova pluća potpuno čista i bez sekreta! Voljeni je Gospod učinio za njega i to, da kasnije toga dana umre mirno u snu, baš kao što je želio.

Hvala ti Svami što si tako izravno dao do znanja Billu da ga voliš i što si bio s njim, posebno u zadnjim trenucima njegovog života! Hvala ti Svami što si Billov život učinio tako smislenim i tako inspirativnim za sve nas koji smo ga poznavali.

Hvala ti Gospode što si svima nama dopustio da se okupimo zajedno u slavlju i zahvalnosti ovom izuzetnom čovjeku koji je živio Tvoje učenje na tako mnogo načina. Neka Billova priča o ljubavi i služenju bude nadahnuće za sve nas.

I na kraju, hvala Ti Svami, što si mi dopustio da imam tako velikog prijatelja kao što je bio „običan Bill“.

Izvornik: http://media.radiosai.org/Journals/Vol_05/01NOV07/07-Bill.htm

Prevela: Lidija Horvat, veljača 2009.godine