S takvim poimanjem se konačno učvršćuje grčko shvaćanje , da se Bog ne mijenja sa svijetom, Za Aristitela, kao i za neoplatoničare i neopitagorejce prvih stoljeća naše ere spoznavanje i mišljenje svijeta su pad za Božji bitak. Bilo bi sablažnjivo poimati Boga kao stvoritelja. On je samo umjetnik koji je oblikovao svijet privlačnošću što ju je izvršio nad prvom materijom, koja postoji izvan njega, prema njegovom značenju i podiže se prema njemu.

Prisutnost zla i nereda, uz ljepotu na zemlji, ne opravdava pojam Boga apsolutnog stvoritelja, odgovornoga za nedjela. Bog djeluje na svijet  samo preko posredujućih moći, koje su, na kraju proizašle iz njega, ali su podobne da prime određenu nezavisnost. Tako postoji način opadanja ili sublimacije , koja se sve više približava božanstvu. Zlo je odbijanje materije da odgovori na poziv vrhovnog principa, to je „lutajući uzrok“ Timeja, izvan poremećaja

Kozmos, to jest red, pristupačan je kad „nous“ nadosjetno, zaposijeda nužnosti. Ta je dijalektika Grcima omogućila stvaranje pojma posredovanja, središnjeg stajališta u relidiji i mišljenju…

(nastavlja se…)